Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2536/14 (Š. S.)
Odluka donesena 19. 04. 2017.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Kleveta
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Uporedive situacije
- Nematerijalna šteta
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2536/14
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 04. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2536/14, rješavajući apelaciju Šemse Sakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Šemse Sakovića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 014048 13 Gž 2 od 21. marta 2014. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 014048 10 P od 9. septembra 2013.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Šemso Saković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčko Distrikta BiH, podnio je 30. maja 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 014048 13 Gž 2 od 21. marta 2014. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 014048 10 P od 9. septembra 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog i Osnovnog suda, kao i od Nikole Ristića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 1. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 13, odnosno 15. februara 2017. godine. Supruga tuženog je 13. februara 2017. godine dostavila izvod iz matične knjige umrlih kojim obavještava Ustavni sud da je tuženi umro 25. jula 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 014048 10 P od 9. septembra 2013. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud obaveže tuženog da apelantu na ime naknade štete radi povrede ugleda, za neistinito iznesen navod da je učestvovao u vršenju ratnog zločina protiv srpskog stanovništva na području Bukvika isplati iznos od 5.000,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana podnošenja tužbe do konačne isplate, te da se tuženi obaveže da o svom trošku objavi izreku presude na lokalnoj televiziji HIT, kao i da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka, kako je precizirano u izreci (stav I izreke). Stavom II izreke apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 500,00 KM.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u dokaznom postupku utvrđeno da je na lokalnoj televiziji HIT, u emisiji „Hit objektiv“ od 30. aprila 2010. godine, objavljen tekst vezan za podnošenje krivične prijave protiv šest lica koja se terete za krivična djela ratni zločin protiv srpskog stanovništva na području bukvičke regije u kojem je kontekstu tuženi, komentarišući navedenu krivičnu prijavu, izjavio sporni tekst: „…tu je i Šemso Saković koji je bio predsjednik Ratnog predsjedništva, a danas je poslanik u Skupštini.“ Dalje je utvrđeno da je tuženi, nakon uvodne najave novinarke televizije HIT u navedenoj emisiji (navodeći imena lica protiv kojih je prijava podnesena i funkcije koje su obavljali), kao predsjednik Udruženja logoraša RS, rekao da je predata krivična prijava, naveo lica (među kojim je i apelant) protiv kojih je krivična prijava podnesena, citirajući navode iz krivične prijave. Nadalje, utvrđeno je da krivičnu prijavu nije potpisao tuženi, nego predsjednik Udruženja veterana boračke organizacije RS BDBiH, u kojoj je navedeno da se krivična prijava podnosi protiv apelanta, poslanika u Skupštini Brčko Distrikta BiH, zbog krivičnog djela iz čl. 171. i 173. Krivičnog zakona BiH, te je u obrazloženju, između ostalog, navedeno da je imenovani „kao pripadnik Vlade i Ratnog predsjedništva u Gornjem Rahiću - Općina Brčko" a iz čega se izvodi nesumnjiv zaključak da je tuženi spornim navodima samo odgovorio na pitanje novinara navodima iz krivične prijave. Naime, istaknuto je da je navedeno utvrđeno preslušavanjem snimka televizije HIT i uvidom i čitanjem krivične prijave od 10. maja 2010. godine. Shodno tome, Osnovni sud je našao da ne postoji odgovornost tuženog za klevetu s obzirom na to da tuženi nije iznio svoje izražavanje i da su način i oblik izražavanja bili razumni, te da je tuženi iznosio navode iz krivične prijave kako bi odgovorio na pitanje novinara televizije HIT. Stoga je utvrđeno da ne postoji odgovornost za klevetu kako je propisano odredbama člana 6. Zakona o zaštiti od klevete.
7. Također, Osnovni sud je zaključio da u trenutku davanja sporne izjave, koja u suštini predstavlja doslovno prenošenje informacija dobijenih iz krivične prijave, a koje čine i dio teksta - „tu je i Šemso Saković, koji je bio predsjednik Ratnog predsjedništva, a danas je poslanik u Skupštini“, za koju informaciju apelant tvrdi da mu je prouzrokovala nematerijalnu štetu, tuženi nije znao, niti je mogao znati da li se u odnosu na apelanta radi o neistinitoj informaciji, jer se izjava zasniva na činjenicama navedenim u krivičnoj prijavi koju tuženi nije ni podnio, niti potpisao. Osnovni sud je zaključio da navedeno ukazuje na nepostojanje namjere i krajnje nepažnje tuženog da pronosi neistinu trećim licima tim prije što je tuženi iznosio samo navode krivične prijave, koju nije on pisao, niti je iznosio svoje mišljenje. Osim toga, utvrđeno je da je apelant propustio da preduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu predmetnim izražavanjem, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja, jer je, u skladu sa članom 8. navedenog zakona, bio dužan da to učini. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete shodno članu 200. Zakona o obligacionim odnosima, Osnovni sud je utvrdio da je vještak neuropsihijatar svoj nalaz i mišljenje dao i ocijenio apelantovo duševno stanje sa aspekta podnošenja krivične prijave zbog „ratnog zločina“ i utjecaj toga na njegovo duševno stanje, a ne, kako je apelant tvrdio, zato što je tuženi naveo da je u to vrijeme apelant bio predsjednik Ratnog predsjedništva, te da su stoga, po ocjeni suda, apelantovi dokazi kontradiktorni. Shodno navedenom, Osnovni sud je donio navedenu odluku.
8. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 014048 13 Gž 2 od 21. marta 2014. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđena je Presuda Osnovnog suda broj 96 0 P 014048 10 P od 9. septembra 2013. godine.
9. U obrazloženju presude Apelacioni sud je istakao da je apelant u žalbi naveo da je došlo do povrede odredaba parničnog postupka iz člana 8. u vezi sa članom 318. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), navodeći da prvostepeni sud nije ocijenio krivičnu prijavu, iskaz tuženog i svjedoka, te odluku o izboru apelanta u Ratno predsjedništvo Općine Brčko kojima je dokazao da u vrijeme vojnih akcija na Bukvik nije bio predsjednik Ratnog predsjedništva Općine Brčko. Apelacioni sud je utvrdio da je prvostepeni sud dao ocjenu izvedenih dokaza navodeći da oni ne dokazuju postojanje klevete kao radnje nanošenja štete ugledu apelanta iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog, jer izvedeni dokazi ukazuju da je tuženi dao izjavu novinarima da je podnesena krivična prijava protiv određenih lica, pa, između ostalih, i apelanta, što, kako je istaknuto, predstavlja istinitu informaciju, jer krivična prijava de facto jeste podnesena.
10. Nadalje, Apelacioni sud je istakao da je, upoređujući sporni tekst i sadržaj krivične prijave, evidentno da se, u suštini, radi o prenošenju sadržaja iz obrazloženja krivične prijave. Naime, utvrđeno je da u spornom tekstu nije ni rečeno da je apelant proglašen krivim za djela ratnog zločina, već da je protiv njega podnesena krivična prijava za ta djela. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da prepričavanje sadržaja prijave, kao što je navod da je apelant u periodu vojne akcije na Bukvik bio predsjednik Ratnog predsjedništva, ne može se smatrati klevetom, jer tuženi nije iznio svoje mišljenje, već je, odgovarajući na pitanja novinara, pročitao navod iz obrazloženja krivične prijave, koju on nije potpisao, pa se ne može smatrati njegovom tvrdnjom. Konačno, utvrđeno je da Odluka o izboru Ratnog predsjedništva Skupštine općine Brčko od 5. maja 1994. godine, na kojoj se insistira u žalbi, dokazuje koju je funkciju imao apelant u periodu od 5. maja 1994. godine, a ne dokazuje i koju je funkciju u vojnim vlastima vršio u vrijeme izvođenja vojne akcije na Bukvik, tako da ona nije dokaz neistinitog podatka iz krivične prijave, kako se tvrdi u žalbi.
11. Također, u odnosu na žalbene navode da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje utvrđujući postojanje iznošenja neistinitog sadržaja, umjesto pronošenja neistinitog sadržaja, Apelacioni sud je utvrdio da su za postojanje odgovornosti za klevetu, u smislu odredbe člana 6. spomenutog zakona, jednako relevantne i radnje iznošenja i radnje pronošenja izražavanja nečeg neistinitog, tako da nije od značaja u konkretnom slučaju kvalifikacija sporne izjave kao „iznošenje" ili ,,pronošenje“. Pored toga, utvrđeno je da sam apelant i u tužbi i tokom postupka spornu izjavu nijednom nije kvalificirao kao pronošenje, već kao iznošenje, pa otuda prvostepeni sud nije ni mogao da koristi termin „pronošenje". Isto tako, utvrđeno je da je odredbom člana 7. predmetnog zakona propisano da ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanje bilo razumno, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, pa je, shodno tome, prvostepeni sud pravilno zaključio da je sporno izražavanje bilo razumno. Naime, utvrđeno je da je sporna izjava data na traženje prisutnih novinara o činjenici podnošenja krivične prijave, dok je uvod u emisiju, u kome je izneseno da je krivična prijava podnesena za krivično djelo ratni zločin, dao novinar, a ne tuženi, dok sam sporni navod tuženog predstavlja parafraziranje sadržaja krivične prijave, a ne iznošenje njegovog mišljenja. Kako apelant u postupku nije dokazao da je tuženi iznio o njemu neistinite tvrdnje, niti da je znao da iznosi neistinite tvrdnje, Apelacioni sud je zaključio da nije bilo osnova za dosuđivanje naknade štete.
12. Apelacioni sud je, također, naveo da je prvostepeni sud ocijenio kao apelantov propust činjenicu da nije preduzeo sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu predmetnim izražavanjem, naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja, jer je, u skladu sa članom 8. Zakona o zaštiti od klevete, bio dužan da to učini. U odnosu na apelantovo pozivanje na pravni stav iz Presude tog suda broj 097-0-Gž-000246, Apelacioni sud je utvrdio da razmatrani slučaj u navedenoj odluci nije identičan slučaju u predmetnom postupku, te je istaknute navode smatrao neosnovanim. Dalje je istakao da se naknada nematerijalne štete za povredu ugleda i časti samo izuzetno priznaje, i to onda kada je ta povreda izuzetno teška, tako da je kod povrijeđenog opravdano mogla izazvati posebno intenzivnu duševnu bol. Budući da naknada nematerijalne štete nije, inače, naknada u punom smislu te riječi, već samo mogući način da se djelimično umanje nastale posljedice, Apelacioni sud je istakao da je stoga novčanu naknadu zbog povrede časti i ugleda potrebno ograničiti samo na takve "izuzetno jake napade", koji prema svom intenzitetu, trajanju i prilikama sredine uzrokuju jasno manifestiranu povredu časti i ugleda čovjeka kao osobe. Ovo sve u slučaju da se radi o neistinitim informacijama. Ocjenjujući da apelant u postupku nije dokazao da je tuženi iznio o njemu neistinite tvrdnje, niti da je znao da iznosi neistinite tvrdnje, Apelacioni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije bilo osnova za dosuđivanje naknade štete, te da je prvostepeni sud u tom pravcu dao potpune i jasne razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također se pozvao na pravo na nediskriminacju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava koja je došla do izražaja pri pogrešnoj primjeni relevantnih zakonskih propisa. Naime, apelant, pored ostalog, navodi da postoji odgovornost tuženog za klevetu. Isto tako, apelant smatra da je u trenutku davanja sporne izjave tuženi znao, odnosno da je mogao znati da li se u odnosu na apelanta radi o neistinitoj informaciji. Istakao je da je tuženi u odgovoru na tužbu naveo da „činjenica je da je tužilac bio predsjednik Ratnog predsjedništva i da je protiv njega podnesena krivična prijava“. Također, iz krivične prijave nesporno se može utvrditi da je protiv apelanta podnesena krivična prijava da je učestvovao u etničkom čišćenju sela bukvičke regije, da je podržavao i učestvovao u ratnim zločinima a da je sadržinu izjave „pronio“ na televiziji HIT upravo tuženi. Dakle, kako apelant smatra, tuženi je, u smislu člana 6. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete, na spomenutoj televiziji „pronio“ javnosti „neistinito izražavanje“. U prilog tome apelant navodi da je nesporan dokaza Odluka o izboru Ratnog predsjedništva od 5. maja 1994. godine a prema kojoj je apelant imenovan za predsjednika 5. maja 1994. godine, a tuženi pronosi da je apelant učestvovao u navodnim ratnim zločinima 1992. godine. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o tome da su redovni sudovi u osporenim odlukama odbili njegov tužbeni zahtjev proizvoljno primjenjujući materijalno pravo, to jeste odredbe čl. 6, 7. i 8. Zakona o zaštiti od klevete, čime su povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
14. Apelacioni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u predmetnom parničnom postupku apelant označio tuženog (potpredsjednika Saveza logoraša RS) koji je, gostujući na lokalnoj televiziji „Hit“ povodom podnošenja krivične prijave nadležnom organu od Udruženja veterana boračke organizacije RS Brčko Distrikta protiv šest lica (između ostalog i apelanta) koja se terete za vršenje i učestvovanje u ratnom zločinu protiv srpskog stanovništva, na pitanje novinara iznio sadržaj iz krivične prijave, kako on glasi, a koju tuženi niti je podnio, niti je potpisao, bez ličnog komentara ili tvrdnje tuženog da je apelant zaista i počinio krivično djelo za koje je podnesena krivična prijava. Zbog toga, kako je i navedeno u obrazloženju pobijane presude, ne postoji odgovornost tuženog (za nanošenje štete apelantu klevetom), jer se odgovornost tuženog samo mjeri kroz iznošenje onoga što je navedeno u krivičnoj prijavi, a sve ostalo, koncept i način vođenja emisije, komentari novinara povodom prijave, ne bi se, po mišljenju Apelacionog suda, moglo pripisati kao odgovornost tuženog po osnovu klevete (član 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete).
15. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u odluci tog suda u svemu primijenio materijalne propise za donošenje zakonite odluke. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ broj 14/03) relevantne odredbe glase:
Cilj zakona Član 1.
Ovim zakonom uređuje se za teritoriju Brčko Distrikta BiH građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem trećem licu izražavanja nečeg neistinitog i identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.
Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2.
Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići:
a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Službeni glasnik BiH broj 6/99),Ustavom Bosne i Hercegovine, Statutom Brčko Distrikta BiH i predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
c) sredstva javnog informisanja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.
Tumačenje Član 3.
Ovaj zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredbi u najvećoj mjeri osigurava princip slobode izražavanja.
Značenje termina koji se koriste u zakonu Član 4. stav 1. tačka d) Termini koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:
d) kleveta-radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem trećem licu izražavanja nečeg neistinitog i identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.
Odgovornost za klevetu Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem trećem licu izražavanja nečeg neistinitog i identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informisanja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje nečeg neistinitog. (4) Kada se izražavanje nečeg neistinitog odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(5) Standard odgovornosti iz stava 4 ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema opšem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
(6) Kada se izražavanje nečeg neistinitog odnosi na umrlo lice, nasljednik prvog reda tog lica može podnijeti zahtjev, u smislu ovog zakona, pod uslovom da je takvo izražavanje nanijelo štetu ugledu nasljednika.
Izuzeci od odgovornosti Član 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; (c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga propisanih u tački c stava 1 ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:
- način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja,
- prirodu i stepen prouzrokovane štete,
- dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda,
- pristanak oštećenog,
- vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno,
- činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica,
- te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.
Obaveza ublažavanja štete Član 8.
Oštećeni je dužan da preduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem nečeg neistinitog, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.
17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanju o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 014048 13 Gž 2 od 21. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 22. aprila 2014. godine a apelacija je podnesena 30. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant pobija presude redovnih sudova, ukazujući da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
26. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelant tražio naknadu nematerijalne štete, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su osporene presude donesene na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava.
28. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
30. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog neosnovanog navoda tuženog da je apelant učestvovao u vršenju ratnog zločina. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak u kojem je apelant, kao i tuženi, imao mogućnost da predlaže svoje dokaze, kao i da svojim argumentima opovrgava argumente suprotne strane. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud ocijenio sve dokaze posebno, a onda ih doveo u međusobnu vezu, te na osnovu takve ocjene dokaza zaključio da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Navedena utvrđenja činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava od prvostepenog suda prihvatio je i Apelacioni sud. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoj stav zasnovali na odredbi člana 6. Zakona o zaštiti od klevete ocjenjujući da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tuženog za štetu, jer iz provedenih dokaza proizlazi da tuženi nije ni namjerno, niti iz nepažnje prenio neistinite činjenice i time povrijedio apelantov ugled, odnosno oklevetao ga u smislu člana 4. navedenog zakona. Dakle, redovni sudovi su zaključili da u okolnostima konkretnog slučaja apelantov zahtjev za naknadu štete nije osnovan, jer mu radnjama tuženog nije povrijeđen ugled iznošenjem neistinitih činjenica klevetom, a svoj stav su, polazeći od načela o teretu dokazivanja, zasnovali nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza, ukazujući pritom da sporna izjava tuženog, u suštini, predstavlja doslovno prenošenje informacija dobijenih iz krivične prijave, kao vjerodostojnog činjeničnog osnova, i da apelant nije dokazao da ga je tuženi, u smislu člana 4. navedenog zakona, sadražajem spornog teksta oklevetao i time povrijedio njegov ugled. Također, redovni sudovi su se pozvali i na odredbu člana 7. predmetnog zakona kojim je propisano da ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanje bilo razumno, te su, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, zaključili da je sporno izražavanje bilo razumno. Pri tome su ocijenili da je sporna izjava data na traženje prisutnih novinara o činjenici da je podnesena krivična prijava, da je uvod u televizijsku emisiju u kome je izneseno da je krivična prijava podnesena za krivično djelo ratni zločin dao novinar, a ne tuženi, dok sam sporni navod tuženog predstavlja parafraziranje sadržaja krivične prijave, a ne iznošenje njegovog mišljenja. Kako apelant u postupku nije dokazao da je tuženi iznio o njemu neistinite tvrdnje, redovni sudovi su zaključili da nije bilo osnova za dosuđivanje naknade štete. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
32. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za primjenu materijalnog prava, a ti navodi su već razmotreni u okviru apelantovog navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
Zabrana diskriminacije
33. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
34. Iako apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da smatra da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
35. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant, osim svojih paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudio bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je apelant u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
37. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
38. Također, u odnosu na apelanta nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je apelant bio različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman