Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2896/14 (H. S.)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Materijalna šteta
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Nekretnina
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2896/14

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2896/14, rješavajući apelaciju Hašima Smajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Hašima Smajića.

Utvrđuje se povreda prava na pravnično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 010824 14 Rev 3 od 6.

maja 2014. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Hašimu Smajiću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.950,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Hašima Smajića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 010824 14 Rev 3 od 6. maja 2014. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 010824 10 Gž od 27. decembra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu - Odjeljenje u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 010824 04 P od 20. aprila 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo iz člana II/4.

Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Hašim Smajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 23. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 1 P 010824 14 Rev 3 od 6. maja 2014. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 010824 10 Gž od 27. decembra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu - Odjeljenje u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 P 010824 04 P od 20. aprila 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Jove Bajića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 6. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor 13. februara 2017. godine, prvotužena 14. februara 2017. godine, drugotuženi 21. februara 2017. godine, a Vrhovni sud 20. marta 2017. godine. Osnovni sud nije dostavio odgovor u roku koji je protekao.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 29. novembra 2000. godine podnio tužbu protiv prvotužene i drugotuženog radi naknade štete prouzrokovane na apelantovim nekretninama i pokretnim stvarima preciziranim u tužbi a koje su rješenjem Ministarstva za izbjegelice RS - Odsjek Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) bile dodijeljene drugotuženom na privremeno korištenje. Osnovni sud je dostavio tužbu na odgovor tuženim koji su odgovore dostavili tom sudu 9. oktobra 2001. godine nakon čega je drugotuženi 10. decembra 2002. godine podnio protivtužbu kojom je tražio da mu apelant naknadi troškove precizirane u protivtužbi koje je imao na ime izvršenih radova na osposobljavanju apelantovih nekretnina za upotrebu. Osnovni sud je zakazao pripremno ročište i osam ročišta za glavnu raspravu, te donio Presudu broj P-638/04 od 7. oktobra 2005. godine kojom je odbio u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu drugotuženi na ime pričinjene štete isplati iznos preciziran u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Presudom je usvojen protivtužbeni zahtjev drugotuženog kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu isplati iznos preciziran u presudi na ime sredstava uloženih u apelantov objekt sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. juna 2000. godine pa do isplate, te da mu naknadi troškove postupka precizirane u presudi.

6. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj Gž- 731/05 od 11. aprila 2006. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

7. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 118-0-Rev-06-000-600 od 1. septembra 2008. godine reviziju uvažio, ukinuo osporenu presudu i predmet vratio Okružnom sudu na ponovni postupak.

8. Nakon toga Okružni sud je Rješenjem broj 014-0-Gž-08-000341 od 21. oktobra 2008. godine apelantovu žalbu protiv Presude Osnovnog suda broj P-638/04 od 7. oktobra 2005. godine uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, jer je utvrđeno da je prvostepeni sud, mimo apelantovog prijedloga, odlučio da izvrši vještačenje vještaka građevinske struke umjesto da provede dokaze koje je apelant predložio, čime je taj sud, prema mišljenju Okružnog suda, počinio povredu odredaba Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

9. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 89 0 P 010824 04 P od 20. aprila 2010. godine kojom je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev, te je obavezan apelant da drugotuženom naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je ponovljena hronologija dotadašnjeg postupka, te navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelant vlasnik i posjednik nekretnina preciziranih u presudi koje se nalaze u Gornjem Butmiru, da su predmetne nekretnine rješenjem Ministarstva dodijeljene na privremeno korištenje drugotuženom, da su rješenjem istog ministarstva od 28. februara 2000. godine predmetne nekretnine vraćene apelantu, te da ih je drugotuženi koristio do 7. juna 2000. godine, kada je apelant uveden u posjed predmetnih nekretnina. S tim u vezi, navedeno je da je apelant u tužbenom zahtjevu istakao da mu je drugotuženi, koristeći se predmetnim nekretninama, prouzrokovao štetu u iznosu preciziranom u presudi na pokretnim stvarima koje je apelant taksativno naveo u prilogu tužbe. Osnovni sud je istakao da je odbredbama člana 37. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari a da vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Osnovni sud je, u vezi s navedenim, obrazložio da apelant ničim nije dokazao da je vlasnik taksativno nabrojanih pokretnih stvari a da sam popis koji je apelant uz tužbu dostavio i koji je sam sastavio ne znači i da su se te svari zaista i nalazile u posjedu drugotuženog, ili da ih je drugotuženi otuđio zbog čega taj sud smatra da je ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva neosnovan. Nadalje je navedeno da je apelant tražio da mu drugotuženi naknadi i štetu pričinjenu na zemljištu i voću u visini preciziranoj u presudi a koji je apelant utemeljio na nalazu vještaka poljoprivredne struke.

10. S tim u vezi, Osnovni sud je obrazložio da je nalaz i mišljenje mogao sačiniti vještak kojeg je na to obavezao sud svojim rješenjem, a što u ovom predmetu nije slučaj, zbog čega je taj sud pozvao vještaka da se na glavnoj raspravi izjasni na okolnosti istaknute u predmetnom nalazu. Osnovni sud je istakao da se iz nalaza navedenog vještaka nije moglo utvrditi kolika je površina uništenog zemljišta i na koji način je zemljište uništeno, a što se tiče proračuna drvne mase, da je ostalo nejasno na koji način i na osnovu čega je taj vještak izvršio obračun za uništenu drvnu masu. Također je navedeno da je u postupku proveden i dokaz vezan za nalaz i mišljenje vještaka šumarske struke kojeg je, također, angažovao apelant, a ne sud svojim rješenjem, kako bi utvrdio visinu štete na uništenoj kapiji ali da se, prema mišljenju tog suda, nalaz ovog vještaka ne može uzeti u obzir jer struka tog vještaka nije adekvatna za utvrđivanje ovog vida štete, te da je vještak kojeg je angažirao apelant, bez naloga suda, kako bi utvrdio visinu štete na objektu nastalu navodnim granatiranjem NATO-a vještak na listi sudskih vještaka kao balističar, ali da ni njegov nalaz nije mogao biti uzet u obzir zbog nepostojanja ovlaštenja za njegovu izradu. Također je navedeno da nije mogao biti uzet u obzir niti nalaz vještaka ekonomske struke kojeg je apelant, također bez ovlaštenja suda, angažirao na utvrđivanju visine štete nastale na bunaru na koji je provedena cijev septičke jame, jer, kako je obrazložio taj sud, pored nepostojanja sudskog ovlaštenja za vršenje vještačenja, navedeni vještak ekonomske struke nije ni adekvatan za utvrđivanje ovakve vrste štete s obzirom na to da je to pitanje građevinske prirode.

11. Osnovni sud je, u vezi sa navedenim, istakao da je odredbama člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan ju je naknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, a da je članom 155. istog zakona propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla dobit). Navedeno je da, po ocjeni ovog suda, apelant niti jednim dokazom nije uspio dokazati da je pretrpio štetu na način da mu je umanjena imovina, ili da je spriječeno njeno povećanje. Također, prema obrazloženju Osnovnog suda, apelant nije dokazao odgovornost drugotuženog za vidove štete čiju je naknadu potraživao, uključujući navod da je pretrpio štetu pretvaranjem bunara u septičku jamu, štetu na zemljištu i voću, za razvaljenu ogradu i kapiju radnjama zbog čega je taj sud u cijelosti odbio i ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva. Navedeno je da je neosnovano i apelantovo potraživanje naknade zakupnine za korištenje predmetnih nekretnina od drugotuženog s obzirom na to da, kako je obrazložio taj sud, apelant i drugotuženi nisu bili ni u kakvom zakupodavnom odnosu, a drugotuženi je nekretnine koristio na osnovu zakonitog rješenja Ministarstva. Prema obrazloženju tog suda, neosnovan je i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da mu prvotužena naknadi štetu na crijepu koji je, navodno, uništen u toku bombardovanja NATO-a. Ovo stoga što, kako je obrazložio taj sud, apelant ničim nije dokazao da je taj crijep uništen na navedeni način i zato što je u toku postupka dokazano da je drugotuženi cijelu kuću pokrio novim crijepom. Pri tome je navedeno da je taj sud imao u vidu i da je u toku postupka, na osnovu dokaza preciziranih u presudi, utvrđeno i da je predmetna nekretnina do izbijanja rata u BiH bila samo djelimično izgrađena, ozidana i pokrivena bez izrađenih unutrašnjih radova, da nije bilo vode, struje, stolarije, kupatila i sl., da je apelant posljednji put bio u toj nekrentini u martu 1992. godine, kada je već bila završena i septička jama iza kuće, a da se nakon toga na predmetnoj lokaciji pojavio ponovno tek 12. maja 2000. godine u pratnji policije. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

12. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 89 1 P 010824 10 Gž od 27. decembra 2011. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu uz obrazloženje da je, po mišljenju tog suda, prvostepeni sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku.

13. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu.

14. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 89 1 P 010824 12 Rev od 5. juna 2013. godine kojim je naredio vraćanje spisa predmeta Osnovnom sudu, zatim, da Osnovni sud reviziju apelanta dostavi drugotuženom lično, da Okružni sud dostavi drugotuženom lično svoju presudu a Osnovnom sudu dostavnicu o uručenju te odluke, te da Osnovni sud nakon otklanjanja navedenih nedostataka dostavi Vrhovnom sudu spis na odluku po reviziji, sve uz obrazloženje da je opunomoćenik drugotuženog još 11. marta 2011. godine otkazao punomoć drugotuženom, odnosno da od tada nije više njegov opunomoćenik.

15. Vrhovni sud je, nakon toga, donio i Rješenje broj 89 1 P 010824 13 Rev 2 od 28. januara 2014. godine sa istovjetnim nalozima Osnovnom sudu i Okružnom sudu.

16. Vrhovni sud je donio Presudu broj 89 1 P 010824 14 Rev 3 od 6. maja 2014. godine kojom je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je drugotuženi predao predmetne nekretnine apelantu u roku u kojem je bio obavezan rješenjem prvotužene, da je kuću koja je dotad bila neuseljiva učinio useljivom na način da je promijenio krov, uveo struju, obavio i ostale neophodne građevinske radove kako bi se u njoj moglo živjeti, te da je drugotuženi na apelantov zahtjev porušio pomoćne objekte koje je bio izgradio, odvozeći materijal nepotreban za apelanta, zbog čega se, prema mišljenju tog suda, treba smatrati da je drugotuženi postupao na način da nije pričinjavao štetu, odnosno da je postupao prema apelantovim nekretninama na način propisan zakonom kojim je bilo regulirano pitanje privremenog korištenja tuđe imovine. S tim u vezi je navedeno da je apelantov zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu na osnovu člana 219. ZOO isplate zakupninu u iznosu od 14.626,10 KM neosnovan, kako su to utvrdili redovni sudovi. Navedeno je i da je apelant zahtjev za naknadu štete na ime uništene kapije i dijela ograde, te uništenog poljoprivrednog zemljišta zasnovao na nalazu i mišljenju inženjera šumarstva, a ne građevinske i poljoprivredne struke, zbog čega je, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant nije na pouzdan način dokazao visinu pretrpljene štete na uništenoj ogradi i poljoprivrednom zemljištu. Zbog istih razloga, kako je obrazloženo, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da apelant nije na pouzdan način dokazao ni visinu štete nastale spajanjem bunara i septičke jame, jer se o visini te štete i vrijednosti izgradnje novog bunara izjasnio vještak ekonomske struke, a ne vještak građevinske struke, a da se u odnosu na navodnu štetu nastalu na voćkama izjasnio vještak koji, također, nije bio odgovarajuće struke, a zbog čega je, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant ne može sa uspjehom isticati zahtjev za naknadu ovih vidova štete, jer nije dokazao da mu je ta šteta pričinjena, kao ni da mu je štetu pričinio drugotuženi.

17. Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije sporno da su predmetne nekretnine do 1996. godine koristila i druga lica, da je to područje bilo granatirano nekoliko puta, pri čemu je došlo do velikih oštećenja ne samo predmetnih nekretnina već i okolnih imanja, da je na apelantovom imanju promijenjen dalekovod zbog čega su morala biti posječena neka stabla i da iz iskaza najbližeg apelantovog komšije, kojem je on i ostavio ključeve pomoćnih objekata na početku rata i koji živi u neposrednoj blizini predmetnih nekretnina, proizlazi da drugutuženi nije posjekao stabla voćaka. Što se tiče pokretnih stvari, činjenica je da, prema obrazloženju Vrhovnog suda, apelant na okolnosti visine štete na ime navedenih pokretnih stvari nije proveo niti jedan dokaz, pa se pravilnim pokazuje zaključak nižestepenih sudova da i u ovom dijelu apelant nije dokazao osnovanost svog potraživanja. Konačno, Vrhovni sud je naveo i da kod nesporne činjenice da je drugotuženi pokrio krov apelantove kuće crijepom, apelantov zahtjev da mu drugotuženi vrati isplaćenih 500,00 KM na ime pokrivanja krova je neosnovan. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnejm tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, sloboda izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te neopravdano dugom trajanju postupka. Smatra da je nesporno dokazao svu nastalu štetu i njen obim, te da su zbog tog razloga redovni sudovi postupili mimo zakona. Navodi i da mu nije dopušteno da izvodi dokaze u svoju korist, da su njegovi prijedlozi odbijani bez obrazloženja a dokazi koje je proveo nisu prihvaćeni iako nije jasno zašto. Apelant navodi da su osporene presude rezultat sprege politike i sudova o čemu je obavještavao predsjednike sudova i VSTV, koji nisu reagirali, te da mu je namjerno odbijen tužbeni zahtjev kako bi mu se pričinila još veća šteta. Smatra da su sudije koje su postupale u predmetu bile pristrasne zbog svog jednonacionalnog sastava, te da je postupak bez ikakvog razloga trajao neopravdano dugo, čime mu je počinjena još veća šteta.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da apelant svojim navodima nije doveo u pitanje zaključke redovnih sudova, te da je zbog toga apelacija neosnovana.

20. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

21. Prvotužena je navela da je predmetni postupak proveden u skladu sa zakonskim propisima, da su utvrđene sve relevante činjenice, te da zbog toga apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

22. Drugotuženi je naveo da apelant u toku postupka nije dokazao da li mu je i u kojem obimu nastala šteta, niti ko ju je navodno počinio, te da je zbog toga apelacija neosnovana.

V. Relevantni propisi

23. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 14/94, 32/94, 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 81.

Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji dokazi će se izvesti na glavnoj raspravi.

Prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja.

Član 82.

Ako sud, na prijedlog stranke, odredi izvođenje dokaza vještačenjem, uvijek će odrediti rok u kome vještak treba da pripremi i dostavi svoj nalaz i mišljenje.

Pri određivanju ovog roka sud će voditi računa o tome da pismeni nalaz i mišljenje mora dostaviti strankama najdocnije osam dana prije održavanja ročišta za glavnu raspravu.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

24. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154. stav 1.

1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 89 1 P 010824 14 Rev 3 od 6. maja 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. maja 2014. godine a apelacija je podnesena 23. juna 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/4, II/3.e), k), f) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, čl. 8, 10. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

32. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su predmet osporavanja apelacijom presude donesene u postupku koji se odnosio na apelantovo pravo na naknadu materijalne štete nastale na njegovim nekretninama, te da se odnosi i na nerazumno trajanje postupka iz čega proizlazi da se radi o sporu građanskopravne prirode i da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.

U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

33. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo i pogrešno utvrdili činjenice kada su zaključili da je neosnovan njegov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete nastale na njegovim nekretninama koje je u toku rata koristio drugotuženi. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen jer apelant u toku postupka ničim nije dokazao da mu je pričinjena materijalna šteta na koju se pozivao, te da dokazi koje je apelant predlagao nisu prihvaćeni, jer je apelant samoinicijativno dostavio navedene dokaze koji su precizirani u prethodnim tačkama ove odluke, dakle, bez predlaganja njihovog provođenja na pripremnom ročištu i bez donošenja odgovarajućih sudskih odluka u vezi sa tim prijedlozima. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u prethodnim tačkama ove odluke citiranim odredbama ZPP propisano da svaka stranka mora dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, da odluku o provođenju vještačenja donosi sud na osnovu prijedloga stranaka, da stranke na pripremnom ročištu predlažu dokaze koje će provesti na glavnoj raspravi, da sud može, ako ocijeni da su predloženi dokazi nebitni za konkretan slučaj, odbiti njihovo provođenje, kao i da sud donosi odluku na osnovu dokaza provedenih u toku postupka (čl. 7, 8, 81, 82. i 123. ZPP). Također, Ustavni sud podsjeća i na odredbe čl. 154. i 155. ZOO kojim je propisano da je onaj ko drugome prouzrokuje štetu dužan ju je nadoknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, te da je navedenim članovima definirano šta se smatra štetom kako materijalnom, tako i nematerijalnom.

35. Dovodeći činjenice ovog predmeta u kontekst s navedenim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, ili pogrešno utvrdili činjenice kada su utvrdili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, jer nije dokazao svoje tvrdnje istaknute u tom tužbenom zahtjevu. Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih presuda u skladu sa standardima Evropske konvencije, kao i da ih apelant svojim navodima iznesenim u apelaciji ničim nije doveo u pitanje zbog čega Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode da su sudovi i sudije zadužene za predmet postupale pristrasno u ovom predmetu jer su jedne nacionalnosti. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da, na osnovu utvrđenih standarda Evropskog i Ustavnog suda za ocjenu eventualne pristrasnosti, nema ništa što ukazuje da su ovi apelantovi navodi osnovani. Naime, apelant svoje navode zasniva isključivo na tome da su sudije koje su bile zadužene predmetom bile iste nacionalnosti, što je, po apelantovom mišljenju, utjecalo na njihovo odlučenje o odbijanju njegovog tužbenog zahtjeva. Dakle, apelant ne tvrdi da postoje neki objektivni razlozi zbog kojih bi se, eventualno, moglo smatrati da su ove sudije bile pristrasne, već postavlja pitanje subjektivne pristrasnosti. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se, sa subjektivnog aspekta, ne može postaviti pitanje nepristranosti sudija u konkretnom slučaju. Naime, ove tvrdnje apelant ne obrazlaže ničim drugim nego pravnim stavovima različitim od onih kakvi su, prema apelantovom mišljenju, trebali imati u vezi sa njegovim tužbenim zahtjevom a koji su, prema apelantovom mišljenju, rezultat činjenice da su sve sudije bile iste nacionalnosti. Ovo, međutim, ne može voditi zaključku o njihovoj pristrasnosti, a subjektivna pristrasnost se pretpostavlja dok apelanti suprotno ne dokažu, što u konkretnom slučaju nije učinjeno, jer samo pravna stanovišta članova sudskog vijeća s kojima se apelant ne slaže ne mogu biti razlog da se smatra da su pristrasni. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog i procesnog prava i utvrđivanje činjenica. Ostali navodi

37. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu, pravo na dom, sloboda izražavanja i da je diskriminiran. Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju ovih prava zasniva na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, odnosno na navodima o kršenju prava na pravično suđenje. Međutim, kako je Ustavni sud utvrdio da pravo na pravično suđenje u konkretnom slučaju nije prekršeno, ta kako iz činjenica predmeta nije vidljivo da je prema apelantu postupano drugačije nego prema licima koja su u istom ili sličnom položaju, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, slobode izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

U odnosu na „suđenje u razumnom roku“

38. Apelant, također, smatra da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, prekršeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

a) Period koji se uzima u obzir

40. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 29. novembra 2000. godine, kada je apelant podnio Osnovnom sudu tužbu protiv tuženih, a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 6. maja 2014. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao 13 godina i šest mjeseci, i to je period koji će Ustavni sud da ispita.

b) Analiza dužine trajanja postupka

41. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje utvrđivanja apelantovog prava na naknadu materijalne štete na apelantovim nekretninama. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti.

42. Ustavni sud zapaža da je, nakon što je apelant podnio predmetnu tužbu Osnovnom sudu, trebalo skoro pet godina kako bi donio prvostepenu presudu, te da je nakon toga predmet dva puta, rješenjem Vrhovnog suda, vraćan na ponovni postupak Osnovnom sudu zbog njegovih proceduralnih grešaka, zbog čega je u konačnici predmetni postupak i trajao skoro 14 godina. Ustavni sud zapaža i da je postupak pred Okružnim sudom i Vrhovnim sudom okončan u relativno kratkim rokovima (godinu i dvije godine). Međutim, okončanje postupka na ove dvije instance u tim prihvatljivim rokovima ne utječe na odgovornost redovnih sudova, prije svega Osnovnog suda, za trajanje postupka od gotovo 13 godina i šest mjeseci. Ustavni sud pri tome primjećuje da redovni sudovi nisu ponudili odgovore, niti argumente u vezi s dužinom trajanja predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak prešao granice razumnog trajanja, te da su ovi apelantovi navodi osnovani.

43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

44. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, dodijelit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

45. Nadalje, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

46. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji po zakonskoj odredbi nije hitan, te da je predmetni postupak trajao 13 godina i šest mjeseci, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 1.950,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada RS, s obzirom na sjedišta redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII. Zaključak

47. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev, jer apelant ničim nije dokazao da mu je materijalna šteta pričinjena i da ju je počinio drugotuženi.

48. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, slobode izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada apelant kršenje ovih prava vezuje za navode o pogrešno utvrđenim činjenicama i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, odnosno o kršenju prava na pravično suđenje a Ustavni sud je utvrdio da ovo pravo nije prekršeno, te kada nema ništa što bi ukazivalo da je prema apelantu u predmetnom postupku postupano drugačije nego u odnosu na ostala lica u istom ili sličnom položaju.

49. S druge strane, postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak za utvrđivanje naknade materijalne štete trajao 13 godina i šest mjeseci.

50. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2896/14 (H. S.) | Sudska praksa | Aktio