Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5522/14 (N. B.)
Odluka donesena 10. 05. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Uporedive situacije
- Eksproprijacija
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Vanparnični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada
- Dokazni postupak
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5522/14
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5522/14, rješavajući apelaciju Novaka Balatunovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Novaka Balatunovića podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 V 073630 14 Gž od 19. novembra 2014. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 V 073630 13 V od 11. juna 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Novak Balatunović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koga zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 17. decembra 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), apelaciju protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 V 073630 14 Gž od 19. novembra 2014. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 V 073630 13 V od 11. juna 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog i Apelacionog suda, kao i od Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: predlagač), zatraženo je 28. septembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Osnovni sud je 14. oktobra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Apelacioni sud također 14. oktobra 2016. godine, a predlagač 13. oktobra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 V 073630 13 V od 11. juna 2014. godine određena je naknada ranijem vlasniku–apelantu za nekretnine eksproprirane djelimičnim Rješenjem Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinsko-pravne poslove broj UP-1-30-000009/12 od 18. januara 2013. godine, i to: za zemljište označeno kao k. č. br. 499/17 ,,Kobilić“ njiva 5. klase površine 908 m (u daljnjem tekstu: eksproprirane nekretnine) za iznos od 5.737,68 KM, i za stambeni objekat izgrađen na k. č. br. 499/17 za iznos od 12.479,00 KM, a što ukupno iznosi 18.216,68 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 11. juna 2014. godine pa do konačne isplate, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom II istog rješenja obavezan je Brčko distrikt Bosne i Hercegovine da apelantu iznos iz tačke I ovog rješenja isplati u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti rješenja, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. I konačno, stavom III obavezan je Brčko distrikt Bosne i Hercegovine da apelantu nadoknadi troškove vanparničnog postupka u iznosu od 1.284,59 KM, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti ovog rješenja, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
6. U konkretnom slučaju, nesporno je utvrđeno da je apelantu kao vlasniku ekspropriranih nekretnina djelimičnim Rješenjem Vlade Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, Odjeljenje za prostorno planiranje i imovinskopravne poslove, broj UP-I-30-000009/12 od 18. januara 2013. godine, izuzeta navedena nekretnina (potpuna eksproprijacija) u korist Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kao korisnika eksproprijacije, a u svrhu izgradnje obilaznice oko grada Brčko, ali da sporazum o novčanoj naknadi za izuzete nekretnine pred nadležnim organom nije postignut. Javni interes za potpunu eksproprijaciju navedene nekretnine protivnika predlagača i za izgradnju zaobilaznice oko grada Brčko utvrđen je Odlukom Skupštine Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 01-02-513/12 od 18. januara 2012. godine i ispravkom iste od 25. januara 2012. godine. Također je utvrđeno da su nekretnine koje se ekspropriraju od bivšeg vlasnika Prostornim planom Brčko distrikta BiH 2007-2017 definirane po namjeni kao poljoprivredno zemljište i kao takvo je i eksproprirano, a što Osnovni sud na osnovu priloženih dokaza smatra nespornim.
7. Kako je naveo Osnovni sud, tržišna vrijednost eksproprirane nekretnine ne bi smjela biti manja od tržišne vrijednosti u momentu plaćanja nadoknade. Pitanje visine tržišne vrijednosti nekretnine je faktičko pitanje koje zavisi od niza konkretnih okolnosti, što je navedenim procjenama razjašnjeno i gdje su sagledani svi relevantni faktori koji utječu na visinu cijene. Osnovni sud je posebno cijenio da se eksproprijacijom oduzima pravo vlasništva koje uživa posebnu zaštitu kao jedno od temeljnih ljudskih prava i sloboda, i stoga u ovom slučaju sud ima obavezu da tržišnu vrijednost eksproprirane nekretnine cijeni s aspekta pravilne primjene odredbe da vlasnik ima pravo na naknadu ne manju od tržišne vrijednosti. Zbog svih navedenih razloga, a imajući u vidu da je sud dužan utvrditi vrijednost izuzete nekretnine i odrediti visinu naknade za izuzete nekretnine, sud je na osnovu člana 142. Zakona o vanparničnom postupku («Službeni glasnik Brčko distrikta BiH» broj 5/01), a u vezi s članom 33. i članom 40. stav (1) Zakona o eksproprijaciji nekretnina Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik“ br. 26/04, 17/07, 2/08 i 19/10) i odlučio kao u izreci ovog rješenja i utvrdio da iznos od 18.216,68 KM koji se dodjeljuje apelantu predstavlja tržišnu vrijednost izuzete nekretnine u momentu donošenja ovog rješenja. Kako se radi o dospjeloj, a neisplaćenoj novčanoj obavezi predlagača prema apelantu, to je Osnovni sud na osnovu člana 148. stav (1) Zakona o vanparničnom postupku i člana 3. stav 1. Zakona o visini stope zatezne kamate («Službeni glasnik Brčko distrikta BiH» br. 2/02 i 25/08), pored iznosa novčane naknade za eksproprirane nekretnine, protivniku predlagača dosudio i zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos novčane naknade, počev od 11. juna 2014. godine, pa do konačne isplate.
8. Rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 V 073630 14 Gž od 19. novembra 2014. godine žalbe predlagača i apelanta su odbijene, i Rješenje Osnovnog suda broj 96 o V 073630 13 V od 11. juna 2014. godine potvrđeno.
9. Apelant posebno u žalbi ističe da kod utvrđivanja tržišne vrijednosti nekretnina nisu uzeti u obzir korektivni faktori (npr. afekciona vrijednost), koji uvećavaju tržišnu vrijednosti nekretnina i pozvao se na Odluku Ustavnog suda Republike Srpske broj 47/02 od 29. juna 2006. godine, a što je isticao i u postupku pred prvostepenim sudom. Po ocjeni Apelacionog suda, prvostepeni sud je u razlozima pobijanog rješenja pravilno odgovorio na te apelantove navode, koje razloge kao pravilne prihvata i Apelacioni sud, a u suštini se svode na to da naknadu za eksproprirane nekretnine sud određuje u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kojim je propisano da se ista određuje prema tržišnoj vrijednosti tih nekretnina.
10. Nadalje, po mišljenju Apelacionog suda prvostepeni sud je pravilno postupio kada nije prihvatio kao dokaz Presudu Apelacionog suda broj 96 0 P 001617 13 Gž 2 od 30. septembra 2013. godine, koju je priložio apelantov punomoćnik uz podnesak od 5. februara 2014. godine, kojom je potvrđena Presuda Osnovnog suda broj 96 0 P 001917 12 P 2 od 17. oktobra 2012. godine, u kom predmetu je određena naknada za izuzeto gradsko građevinsko zemljište u k. o. Brčko 2, a predmet ovog postupka je određivanje naknade za izuzeto poljoprivredno zemljište u k. o. Gredice. Također, u žalbi protiv prvostepenog rješenja apelant se poziva na Presudu Apelacionog suda broj 96 0 P 00656414 Gž od 23. aprila 2014. godine i Rješenje Apelacionog suda broj 96 0 V 052596 14 Gž od 8. jula 2014. godine, koje odluke nisu bile predmet razmatranja u prvostepenom postupku (izostao je taj dokazni prijedlog), pa prvostepeni sud nije ni mogao odgovoriti na te navode protivnika predlagača.
11. Iz svih navedenih razloga, Apelacioni sud je žalbe apelanta i predlagača odbio kao neosnovane i pobijano rješenje prvostepenog suda potvrdio, na osnovu člana 344. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
13. Apelant navodi da je u konkretnom predmetu došlo do nepotpuno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i propusta u toku dokaznog postupka vještačenja. Nižestepeni sudovi su odredili cijenu za zemljište prema procjeni Poreske uprave Vlade Brčko distrikta BiH, koja je stranka u postupku, čime je povrijeđen član 6. Evropske konvencije. Dakle, apelant smatra da je na ovaj način onemogućen efikasan pristup sudu iz člana 6. Evropske konvencije, koji ne podrazumijeva samo pravo osoba da se obrate sudu radi utvrđivanja prava i obaveze, već i da taj pristup bude efikasan. Faktički, nižestepeni sudovi prihvataju procjenu Poreske uprave Vlade Brčko distrikta BiH, kao stranke u postupku, a ne prihvataju nalaz i mišljenje vještaka, što je po apelantovoj ocjeni suprotno članu 6. Evropske konvencije.
14. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju došlo je do povrede apelantovog prava na imovinu zagarantiranog odredbom člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantu je proizvoljnom primjenom materijalnog prava uskraćeno pravo na neometano uživanje imovine, koje predviđa da niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. U konkretnom slučaju nižestepeni sudovi su ovakvom odlukom povrijedili pravo na imovinu, jer ne postoji ravnoteža između javnog interesa za eksproprijaciju zemljišta s namjenom za gradnju zaobilaznice i zaštite prava na imovinu, zato što apelant nije dobio najmanje tržišnu vrijednost uvećanu za korektivne faktore (npr. afekciona vrijednost) za nekretnine koje su predmet eksproprijacije, već prosječnu vrijednost. Isto tako, na osnovu izloženih činjenica u istoj pravnoj situaciji koje su povezane identičnim činjeničnim utvrđenjem, postoje različite odluke suda (rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 V 052596 14 Gž od 8. jula 2014. godine), čime je prouzrokovana diskriminacija, pa je povrijeđen član 14. Evropske konvencije. Konačno, apelant predlaže da se njegova apelacija protiv osporenog rješenja usvoji i utvrdi povreda navedenih ustavnih prava.
b) Odgovor na apelaciju
15. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja naveo razloge koji su ga opredijelili za donošenje takvog rješenja, te smatra da je rješenje doneseno uz dosljednu primjenu procesnog i materijalnog prava apelanta. Što se tiče konkretno apelantovog navoda ,,da nižestepeni sudovi uopće ne cijene nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke i da ga naprosto ignorira“, isti ne stoje, jer je prvostepeni sud decidno naveo zašto nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke u dijelu koji se odnosi na procjenu tržišne vrijednosti ekspropriranog zemljišta, ali je nalaz i mišljenje prihvatio u dijelu koji se odnosi na procjenu tržišne vrijednosti ekspropriranog objekta. Osnovni sud smatra da u postupku utvrđivanja naknade za eksproprirane nekretnine od apelanta nisu prekršena apelantova ustavna prava i nije bilo povreda Evropske konvencije, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Apelacioni sud navodi da apelant ukazuje na povredu ustavnih prava na koje navode je prvostepeni sud odgovorio, a žalbeno vijeće iste prihvatilo kao potpune i pravilne i nema ništa novo dodati, a ponavljati iste razloge na apelantove navode smatra nepotrebnim.
17. U odgovoru na apelaciju predlagača navodi da apelantova apelacija s dovoljnom jasnoćom ne ukazuje da postoje navedene povrede ljudskih prava i sloboda u predmetnom parničnom postupku.
V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o eksproprijaciji nekretnina Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik“ br. 26/04, 17/07, 2/08 i 19/10) relevantne odredbe glase:
Član 33 stav 1 Naknada za eksproprisanu nekretninu određuje se u novcu u visini tržišne vrijednosti eksproprisane nekretnine ili davanjem druge odgovarajuće nekretnine u vrijednosti ne većoj od tržišne vrijednosti eksproprisane nekretnine u vrijeme zaključenja sporazuma o naknadi.
Član 40 stav 1 Ako se sporazum o naknadi u cjelini ne postigne u roku od dva mjeseca od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, Odjeljenje će dostaviti pravomoćno rješenje o eksproprijaciji, sa svim spisima nadležnom sudu, radi određivanja naknade.
19. U Zakonu o vanparničnom postupku Brčko Distrikta BiH («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» broj 5/01) relevantne odredbe glase:
Član 142.
U postupku određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost Osnovni sud određuje visinu naknade za ekspropriranu nepokretnost kad korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnim organom Vlade Distrikta (u daljem tekstu: nadležni organ) nisu postigli sporazum o naknadi za ekspropriranu nepokretnost.
20. U Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH («Službeni glasnik Brčko distrikta BiH» br. 11/01, 8/03, 40/04 i 19/07) relevantne odredbe glase: Član 21 stav 2 (.....) (2) U slučaju ograničavanja ili oduzimanja vlasništva, vlasnik ima pravo na naknadu u skladu sa propisima o eksproprijaciji, ali ne manju od tržišne vrijednosti oduzete stvari u momentu plaćanja naknade.
21. U Zakonu o visini stope zatezne kamate («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» br. 2/02 i 25/08) relevantne odredbe glase:
Član 3. stav 1.
(1) Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu na iznos duga do dana isplate po kamatnoj stopi utvrđenoj ovim zakonom.(….) VI.Dopustivost
22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Apelacionog suda broj 96 0 V 073630 14 Gž od 19. novembra 2014. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 1. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 17. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud primjećuje da se u postupku koji je okončan osporenim rješenjem Apelacionog suda odlučivalo o visini naknade za nekretnine eksproprirane od apelanta, pa podržavajući svoju već ustanovljenu praksu (vidi, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 836/04 od 17. novembra 2005. godine, stav 27, objavljena u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” broj 20/06) zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
30. Apelant u suštini smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, pri čemu su povrijedili pravila dokaznog postupka. Po njegovom mišljenju, sud nije pravilno primijenio materijalno pravo, a sam postupak utvrđivanja visine naknade za ekspropriranu nekretninu je proveden suprotno odredbama Zakona o eksproprijaciji, odnosno utvrđenoj tržišnoj odnosno prometnoj vrijednosti ekspropriranog zemljišta. Naime, po njegovom mišljenju sud je pravičnu naknadu za eksproprirano zemljište trebao odrediti ocjenom svih dokaza izvedenih u postupku i to u smislu odredaba Zakona o eksproprijaciji.
31. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud će se dakle izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
33. U vezi s apelantovim nezadovoljstvom određenom visinom naknade za preuzete nekretnine, Ustavni sud primjećuje da je tokom prvostepenog postupka, uz saglasnost stranaka, prvostepeni sud proveo vještačenje po vještaku građevinske struke. U svom nalazu i mišljenju vještak je iskazao procjenu tržišne vrijednosti izuzetih nekretnina i utvrdio visinu naknade, na osnovu kojeg je prihvativši ga cjelovitim i urađenim po pravilima struke i vještine Osnovni sud i odredio visinu naknade. Naime, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud u obrazloženjima osporenog rješenja jasno naveo na koji način se utvrđuje visina naknade za izuzeto zemljište, pozivajući se pri tome na odredbe Zakona o eksproprijaciji, kojim je propisano da se visina naknade utvrđuje prema tržišnoj vrijednosti koja je izražena u cijeni na području gdje se vrši eksproprijacija, a koja se za određene nekretnine može postići na tržištu i koja zavisi o odnosu ponude i potražnje u vrijeme njezinog utvrđivanja.
34. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u razlozima pobijanih rješenja odgovorili na sve apelantove žalbene navode da kod utvrđivanja tržišne vrijednosti nekretnina nisu uzeti u obzir korektivni faktori (npr. afekciona vrijednost), koji uvećavaju tržišnu vrijednost nekretnina, te su se pozvali na Odluku Ustavnog suda Republike Srpske broj 47/02 od 29. juna 2006. godine. Navedeno je da naknadu za eksproprirane nekretnine sud određuje u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kojim je propisano da se ista određuje prema tržišnoj vrijednosti tih nekretnina. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantno materijalno pravo kada su zaključili da apelantu za eksproprirane nekretnine pripada pravo na naknadu u novcu koja je određena na način i u postupku koji je propisan zakonom.
35. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.
Pravo na imovinu
36. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na imovinu. Tvrdnje o povredi ovog prava apelant temelji na identičnim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i propustima u dokaznom postupku, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
Zabrana diskriminacije Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
- Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
37. Iako apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da smatra da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
38. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant, osim paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudio bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, u smislu da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud utvrdio da ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, ni propusta u dokaznom postupku u kojem je sud utvrđivao naknadu za eksproprirane nekretnine, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka za svoje stavove dali jasne i logične zaključke.
40. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava i propuste u dokaznom postupku, a Ustavni sud zaključuje da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
41. Također, u odnosu na apelanta nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je bio različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman