Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3054/14 („Farmaland“ a.d. Nova Topola)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3054/14

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3054/14, rješavajući apelaciju „Farmlanda“ a.d. Nova Topola, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Farmlanda" a.d.

Nova Topola podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 004932 13 Rev od 20. marta 2014.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Farmland“ a.d. Nova Topola (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Bogdan Golubović, advokat iz Banje Luke, podnio je 4. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 004932 13 Rev od 20. marta 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i tužioca Grada Banja Luka, kojeg je u postupku zastupalo Pravobranilaštvo RS (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 26. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužilac dostavili su odgovore na apelaciju 3, 4. i 10. oktobra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 004932 11 Ps 2 od 25. septembra 2012. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se apelant obaveže da tužiocu preda određene količine žive stoke (bliže opisano u dispozitivu presude) s tim da se apelant može osloboditi obaveze predaje navedene količine žive stoke ukoliko tužiocu isplati novčani iznos od 804.557,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. aprila 2003. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, kao i da naknadi troškove parničnog postupka, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tužilac je obavezan da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos od 36.691,54 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate, u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da su 11. februara 1992. godine tužilac i apelantov prednik PIK „Mladen Stojanović“ Nova Topola (u daljnjem tekstu: apelantov prednik) zaključili ugovor o obezbjeđenju opštinskih rezervi mesa kojim se apelantov prednik obavezao da za potrebe opštinskih robnih rezervi obezbijedi 60 tona junećeg i 60 tona svinjskog mesa, da se te količine mogu čuvati i u živoj stoci, standardnog kvaliteta sa obavezom za apelantovog prednika da uvijek ima na raspolaganju ugovorenu količinu robe („zanavljanje“), tako da tužiocu u svakom trenutku može staviti na raspolaganje ukupno ugovorenu količinu. Utvrđeno je da se ugovorom o robnim rezervama tužilac obavezao da će izvršiti plaćanje iz svog budžeta, a da će se preuzimanje robe iz robnih rezervi vršiti po nalogu Izvršnog odbora tužioca. Dalje je utvrđeno da je aneksom ugovora o robnim rezervama od 12. marta 1992. godine ugovorena cijena u iznosu od 47.430.000,00 dinara, te da će se plaćanje 50% od tog iznosa izvršiti u roku od 10 dana od potpisivanja ugovora, a preostalih 50% u roku od 30 dana od dana potpisivanja ugovora. Takođe je utvrđeno da je ugovorom o načinu izmirenja duga od 4. aprila 2000. godine, koji je zaključen između tužioca i apelantovog prednika, konstatovano da, zbog neizmirenja ugovorenih obaveza iz čl. 5 i 6 ugovora o robnim rezervama, apelantov prednik duguje tužiocu 60 tona junećeg mesa u vrijednosti od 364.500,00 KM, pa su strane ugovornice ovim ugovorom tu obavezu pretvorile u obavezu isporuke 600 komada tovljenih svinja, težine 60.000 kg, 150 komada krava za klanje, težine 82.500 kg, i 50 komada steonih junica.

7. Prvostepeni sud je ukazao da se ugovorom o načinu izmirenja duga apelantov prednik obavezao obezbijediti živu stoku u tri jednake rate, i to: prva rata do 31. decembra 2000. godine, druga rata do 31. decembra 2001. godine i treća rata do 31. decembra 2002. godine po važećim cijenama na dan isporuke.

8. Dalje je navedeno da je apelantov prednik 11. jula 2001. godine obavijestio tužioca da nije u mogućnosti isporučiti tražene količine mesa u živoj stoci, a zbog nemogućnosti obezbjeđenja dovoljne količine hrane kako bi se mogao organizovati tov svinja. Prvostepeni sud je utvrdio da je apelantov prednik obavijestio tužioca 18. januara 2002. godine da mu nije u mogućnosti dostaviti listu uskladištene robe koja je predmet traženja popisnih lista, te da je apelantov prednik predložio tužiocu otpis robe zbog ekonomske situacije u kojoj se nalazi.

9. Okružni privredni sud je ukazao da je tužilac 9. septembra 2002. godine poslao apelantovom predniku opomenu pred tužbu, te da je izvršeno brisanje apelantovog prednika iz sudskog registra na osnovu odluke o statusnoj promjeni od 17. marta 2003. godine rješenjem Osnovnog suda od 19. maja 2003. godine, a da su kao njegovi pravni sljednici označeni „Ratarstvo“ a.d. Nova Topola i Fabrika stočne hrane a.d. Topola, koja preduzeća odgovaraju solidarno za obaveze svoga pravnog prednika. Takođe je ukazano da je Govedarska farma a.d. Nova Topola promijenila naziv u „Farmland“ a.d. Nova Topola.

10. Nadalje je u prvostepenoj presudi ukazano da iz nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke proizilazi da je vrijednost žive stoke koja je bila predmet ugovora od 1992. godine na dan izrade nalaza iznosila 804.577,40 KM, a na dan sačinjavanja ugovora o izmirenju duga novčana vrijednost žive stoke iznosila je 557.469,00 KM.

11. Na osnovu navedenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev tužioca nalazeći da tužilac nije izvršio svoju obavezu plaćanja kupoprodajne cijene u roku određenim aneksom ugovora o robnim rezervama. Po ocjeni prvostepenog suda, rok za plaćanje predstavlja bitan elemenat ugovora o robnim rezervama, te kako ni apelant nije ispunio svoj dio obaveze, prvostepeni sud je zaključio da se pomenuti ugovor o robnim rezervama, kao i aneks tog ugovora ima smatrati raskinutim po sili zakona u smislu odredbi člana 125 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Takođe, prvostepeni sud je zaključio, da s obzirom na to da nijedna strana nije izvršila svoju obavezu, ne postoji obaveza vraćanja propisana odredbom člana 132 stav 2 ZOO.

12. Prvostepeni sud je u odnosu na ugovor o izmirenju duga od 4. aprila 2000. godine po osnovu kojeg tužilac potražuje povrat robe-mesa ukazao da se količine mesa koje potražuje tužilac ne zasnivaju na tom ugovoru, jer iz ugovora o izmirenju duga proizilazi da je riječ o 600 komada tovljenih svinja, težine 60.000 kg, krava za klanje 150 komada, težine 82.500 kg, i steonih junica 50 komada, što ukupno iznosi 364.500,00 KM u novčanoj protivvrijednosti. Istaknuto je da tužilac potražuje tužbenim zahtjevom 103.570 kg tovnih svinja ili 1.068 komada, 158 komada ili 82.500 kg krava za klanje i 50 komada steonih junica, odnosno 804.577,40 KM u novčanoj protivvrijednosti, te da, po mišljenju prvostepenog suda, osnov za potraživanje tužioca ne proizilazi iz predmetnog ugovora o izmirenju duga, imajući u vidu činjenicu da je predmetni ugovor iz 1992. godine, po utvrđenju prvostepenog suda, raskinut po sili zakona, a tužilac nije dokazao na osnovu čega dokazuje navedene količine svinja, krava i steonih junica, odnosno njihovu protivvrijednost.

13. Protiv prvostepene presude tužilac je podnio žalbu koju je Viši privredni sud Presudom broj 57 0 Ps 004932 12 Pž 2 od 12. marta 2013. godine djelimično uvažio, te odluku o troškovima postupka sadržanu u prvostepenoj presudi preinačio tako što se smanjuju sa iznosa od 36.691,54 KM na iznos od 32.941,54 KM, a u preostalom dijelu žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Odbijen je zahtjev tužioca za naknadu troškova sastavljanja žalbe, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.

14. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je, odlučujući o žalbi tužioca, drugostepeni sud prihvatio činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda osim u odluci o troškovima postupka.

15. Protiv drugostepene presude tužilac je podnio reviziju koju je Vrhovni sude Presudom broj 57 0 Ps 004932 13 Rev od 20. marta 2014. godine djelimično uvažio i drugostepenu presudu preinačio na način da je žalba tužioca djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da se djelimično uvažava tužbeni zahtjev tužioca i apelant obavezuje da preda tužiocu određenu količinu žive stoke (bliže označeno u dispozitivu presude) s tim da se apelant može osloboditi obaveze predaje predmetne žive stoke ukoliko tužiocu isplati novčani iznos od 804.557,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. aprila 2003. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka. Takođe je odbijena žalba tužioca u dijelu u kojem je prvostepenom presudom odbijen zahtjev tužioca koji se odnosi na razliku između traženog i ovom presudom dosuđenog iznosa, odnosno zahtjev za predaju 43.570 kg tovnih svinja ili 468 komada i osam krava za klanje i u tom dijelu je prvostepena presuda potvrđena. Apelant je obavezan da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 31.250,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

16. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari zahtjev tužioca da se izvrši ugovor o obezbjeđenju robnih rezervi mesa od 11. februara 1992. godine i ugovor o načinu izmirenja duga od 4. aprila 2000. godine (a ne, kako je očiglednom greškom navedeno, 2005. godine) koji je tužilac zaključio sa apelantovim prednikom.

17. Vrhovni sud je ukazao da se revizijom tužioca s pravom ukazuje na ugovor o načinu izmirenja duga od 4. aprila 2000. godine kojim je apelantov prednik zajedno sa tužiocem u članu 1 tog ugovora konstatovao da duguje tužiocu 60 tona junećeg mesa u vrijednosti od 364.500,00 KM iz kojeg utvrđenja nedvosmisleno proizilazi da je tužilac svoju novčanu obavezu iz ugovora o robnim rezervama i aneksa na taj ugovor ispunio, jer bi bilo nelogično da se apelant obavezuje da izvrši svoju obavezu a da tu obavezu tužilac nije prethodno izvršio. Vrhovni sud je ukazao da na navedeni zaključak ukazuje i naziv ugovora koji glasi ugovor o načinu izmirenja duga iz čega proizilazi da su njime obuhvaćeni svi dugovi koji su proistekli iz ugovora o robnim rezervama iz 1992. godine.

18. Vrhovni sud je ukazao da je navedeni zaključak ispravan a što proizilazi iz apelantovog dopisa od 18. januara 2002. godine na koji revizija tužioca, takođe, s pravom ukazuje. Navedenim dopisom apelantov prednik ne čini spornim postojanje svoga duga prema tužiocu, a koji proističe iz pomenutih ugovora, u konkretnom slučaju ugovora o načinu izmirenja duga od 4. aprila 2000. godine, već samo traži „otpis vaših roba kod nas“.

19. Ukazano je da treba imati u vidu da apelant u svom odgovoru na tužbu od 26. septembra 2008. godine nije osporio postojanje potraživanja tužioca, već se uglavnom bavi time da apelant nije jedini pravni sljednik ugovarača PIK „Mladen Stojanović“, te da je tužilac navodnim neprijavljivanjem potraživanja prema ostalim solidarnim dužnicima nad kojima su otvoreni stečajni postupci izvršio otpuštanje predmetnog duga.

20. Vrhovni sud je naveo da kod takvog stanja stvari, imajući u vidu da su pomenuti revizioni prigovori bili sadržani i u žalbi tužioca koja je izjavljena protiv prvostepene presude, drugostepeni sud propustio da primijeni odredbu člana 229 tačka 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tako što bi drugačijom ocjenom pomenutih isprava došao do zaključka da je tužilac ispunio svoju obavezu iz ugovora o robnim rezervama.

21. Zbog navedene povrede odredaba parničnog postupka, po mišljenju Vrhovnog suda, revizija osnovano ukazuje da nije došlo do raskida ugovora o robnim rezervama pa samim tim nema mjesta za primjenu odredbe člana 125 ZOO, jer čak i da je ugovoren rok za izvršenje obaveze tužioca kao bitan sastojak predmetnog ugovora (a nije), prema stanju predmetnog spisa tužilac je ispunio svoju obavezu. Vrhovni sud je naveo da iz navedenog proizilazi da nema mjesta za primjenu odredbe člana 132 stav 2 ZOO, jer se ne radi o raskidu ugovora, pa stoga i ne treba primjenjivati pravila o restituciji.

22. Istaknuto je da je tužilac u predmetnoj pravnoj stvari u više navrata istakao, pa i u izjavljenoj reviziji da svoj tužbeni zahtjev zasniva na izvršenju ugovora koje je zaključio sa apelantovim prednikom a na što je ovlašćen odredbom člana 124 ZOO. Ukazano je da je apelantova obaveza definisana ugovorom o načinu izmirenja duga od 4. aprila 2000. godine koji je zaključen između tužioca i apelantovog prednika kojim je zamijenjena obaveza sadržana u ugovoru o robnim rezervama iz 1992. godine.

23. Vrhovni sud je napomenuo da je navedenim ugovorom o načinu izmirenja duga, prije svega, konstatovano da, zbog neizmirenja ugovornih obaveza iz čl. 5 i 6 ugovora o robnim rezervama, apelantov prednik duguje tužiocu 60 tona junećeg mesa u vrijednosti od 364.500,00 KM. Iz navedene konstatacije proizilazi da je apelantov prednik priznao dug tako da je zastarijevanje njegove obaveze prekinuto 4. aprila 2000. godine s tim što su tužilac i apelantov prednik izmijenili predmet obaveze tako da novo potraživanje koje je sadržano u ugovoru o načinu izmirenja duga zastarijeva u smislu odredbe člana 393 ZOO za vrijeme koje je određeno za njegovu zastarjelost. Ukazano je da, kako se radi o međusobnom potraživanju iz ugovora o prometu robe i usluga, u skladu sa odredbom člana 374 stav 1 ZOO rok zastarijevanja iznosi tri godine od dana dospjelosti obaveze.

24. Naglašeno je da apelantove obaveze iz pomenutog ugovora o načinu izmirenja duga dospijevaju u tri rate, i to 31. decembra 2000. godine, 31. decembra 2001. godine i 31. decembra 2002. godine. Prema tome, primjenjujući rok zastarjelosti propisan odredbom člana 374 stav 1 ZOO, obaveza iz prve rate koja najranije dospijeva zastarjela bi 31. decembra 2003. godine, dok je predmetna tužba podnesena 7. aprila 2003. godine, što znači da za apelantove obaveze po ugovoru o načinu izmirenja duga nije nastupila zastara.

25. Kod takvog stanja stvari, po mišljenju Vrhovnog suda, revizija s pravom ukazuje da je drugostepenom presudom povrijeđeno pravo tužioca propisano odredbom člana 124 ZOO da traži izvršenje ugovora o načinu izmirenja duga, kao dvostrano obaveznog ugovora, a kojim je izvršen prenov ranijeg ugovora o robnim rezervama od 11. februara 1992. godine u smislu odredbe člana 348 stav 1 ZOO.

26. Po mišljenju Vrhovnog suda, tužilac u smislu navedene zakonske odredbe može tražiti samo izvršenje ugovora o načinu izmirenja duga od 4. aprila 2000. godine, te da pritom nije ovlašćen da povećava apelantovu obavezu kako je učinio postavljenim tužbenim zahtjevom. Na kraju je istaknuto da je odluka donesena „na osnovu ovlašćenja propisanog odredbama člana 250 stav 1 (zbog navedene pogrešne primjene materijalnog prava) i člana 249 stav 1 u vezi sa članom 229 tačka 2 i člana 209 [ZPP], zbog opisane povrede parničnog postupka koja se, s obzirom na njenu prirodu, može otkloniti preinačenjem presude“.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

27. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Navodi da se u osporenoj presudi Vrhovni sud bavi isključivo utvrđivanjem činjeničnog stanja, te da je revizija tužioca ukazivala samo na pogrešno činjenično stanje zbog čega je takvu reviziju Vrhovni sud trebalo da odbaci. Ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj AP 554/12.

b) Odgovor na apelaciju

28. Vrhovni sud je naveo da nije tačno da se u osporenoj odluci bavio činjeničnim stanjem, te da je u osporenoj odluci ukazano na povredu parničnog postupka iz člana 229 tačka 2 ZPP u vezi sa članom 209 ZPP uslijed čega je došlo do pogrešne primjene odredaba čl. 125 i 132 stav 2 ZOO a odsustva primjene odredbe člana 124 ZOO.

29. Viši privredni sud je naveo da ostaje kod razlogaiznesenih u svojoj odluci.

30. Okružni privredni sud navodi da prvostepenom presudom nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava koja navodi u apelaciji, te da je prvostepena presuda rezultat pravilnog i potpunog utvrđenog činjeničnog stanja na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredbe ZOO.

31. Tužilac smatra da apelant nijednim argumentom ne dovodi u pitanje osporenu odluku, te da je apelacija neosnovana.

V. Relevantni propisi

32. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Član 125.

(1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.

(2) Ali, povjerilac može održati ugovor na snazi, ako po isteku roka, bez odlaganja, obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora.

(3) Kad je povjerilac zahtijevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor.

(4) Ova pravila važe kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla.

Član 348. stav 1.

(1) Obaveza prestaje ako se povjerilac i dužnik saglase da postojeću obavezu zamijene novom, i ako nova obaveza ima različit predmet ili različit pravni osnov.

Član 374. stav 1.

(1) Međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine.

Član 393.

Ako je prekid nastao priznanjem duga od strane dužnika, a povjerilac i dužnik su se sporazumjeli da izmijene osnov ili predmet obaveze, novo potraživanje zastarijeva za vrijeme koje je određeno za njegovu zastarjelost.

33. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 209. stav 1.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Član 229. tačka 2.

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;

Član 249. stav 1.

Ako utvrdi da postoji povreda odredaba parničnog postupka zbog kojeg se revizija može izjaviti, osim povreda određenih u st. 2. i 3. ovog člana, revizijski sud će s obzirom na prirodu povrede, presudom preinačiti presudu drugostepenog suda ili rješenjem ukinuti u cijelosti ili djelimično presudu drugostepenog i prvostepenog suda, ili samo presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom sudiji prvostepenog suda, odnosno istom ili drugom vijeću drugostepenog suda, odnosno drugom nadležnom sudu.

Član 250. stav 1.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

VI. Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 004932 13 Rev od 20. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. maja 2014. godine, a apelacija je podnesena 4. jula 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

38. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

39. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

40. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

41. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja ispunjenja ugovorne obaveze, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

42. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

43. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

44. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud osporenom presudom preinačio drugostepenu presudu na način da je djelimično uvažena žalba tužioca i preinačena prvostepena presuda tako što je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužioca, a kako je bliže navedeno u izreci osporene presude. Naime, Vrhovni sud je analizom činjeničnog stanja utvrđenog od nižestepenih sudova, posebno ugovora o robnim rezervama od 11. februara 1992. godine, aneksa ugovora o robnim rezervama od 12. marta 1992. godine i ugovora o načinu izmirenja duga od 4. aprila 2000. godine, zauzeo stajalište da se u konkretnom slučaju radi o izvršenju ugovora o načinu izmirenja duga u smislu člana 124 ZOO, a ne o raskidu ugovora o robnim rezervama i njegovom aneksu iz člana 125 ZOO, kako su to smatrali nižestepeni sudovi. Pri tome je Vrhovni sud, imajući u vidu istovjetan sadržaj tužiočeve revizije i žalbe, ukazao na propust drugostepenog suda da primijeni odredbu člana 229 tačka 2 ZPP, smatrajući da bi drugačijom ocjenom sprovedenih dokaza drugostepeni sud došao do zaključka da je tužilac ispunio svoju obavezu iz ugovora o robnim rezervama. Naime, Vrhovni sud je, analizirajući odredbe ugovora o načinu izmirenja duga od 4. aprila 2000. godine zaključenog između apelantovg prednika i tužioca, utvrdio da je u članu 1 tog ugovora konstatovano dugovanje apelantovog prednika tužiocu. Navedeno je Vrhovni sud doveo u vezu i sa apelantovim odgovorom na tužbu u kojem apelant nije osporio postojanje duga, već ukazivao da nije jedini pravni sljednik ugovarača PIK „Mladen Stojanović“. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da iz samog ugovora od 4. aprila 2000. godine i njegovog naziva proizilazi da je tužilac svoju novčanu obavezu iz ugovora o robnim rezervama od 11. februara 1992. godine i aneksa tog ugovora ispunio prema apelantovom predniku, kao i da iz čl. 5 i 6 tog ugovora proizilazi da je apelantov prednik priznao dug zbog čega je zastarijevanje obaveze apelantovog prednika prekinuto 4. aprila 2000. godine s tim da je tim novim ugovorom izvršen prenov ranijeg ugovora o robnim rezervama u smislu odredbe člana 348 stav 1 ZOO. Pri tome je Vrhovni sud imao u vidu i rok za ispunjenje ugovorne obaveze nalazeći da u konkretnom slučaj taj rok nije ugovoren, ali da je čak i ugovoren, iz stanja predmetnog spisa proizilazi da je tužilac ispunio svoju ugovornu obavezu dok apelant, odnosno apelantov prednik, nije ispunio svoju ugovornu obavezu zbog čega je tužilac ovlašćen da, u smislu odredbe člana 124 ZOO, traži ispunjenje ugovora. Takođe, po mišljenju Ustavnog suda, u osporenoj presudi Vrhovni sud je dao jasno obrazloženje zbog čega je ocijenio da u konkretnom slučaju nije nastupila zastarjelost tužiočevog potraživanja iz ugovora od 4. aprila 2000. godine imajući u vidu da novo potraživanje zastarijeva u smislu odredbe člana 393 ZOO za vrijeme koje je određeno za njegovu zastaru (član 374 stav 1 ZOO).

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženju osporene presude, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava od Vrhovnog suda, budući da je taj sud prilikom odlučivanja o reviziji, kako je i navedeno u obrazloženju osporene odluke, suprotno apelantovim navodima, postupao u skladu sa ovlašćenjima koja proizilaze iz čl. 250 stav 1 i 249 stav 1 ZPP. Tim odredbama je propisano da će revizijski sud, ako „utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu“, odnosno da može, između ostalog, ukoliko utvrdi da postoji povreda odredaba parničnog postupka, „s obzirom na prirodu povrede, presudom preinačiti presudu drugostepenog suda“. Stoga imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene odluke ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporene odluke i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu. Po mišljenju Ustavnog suda, suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud u osporenoj presudi nije utvrđivao činjenično stanje, nego je analizom već utvrđenog činjenično stanja od nižestepenih sudova, primjenjujući relevantne odredbe ZOO, utvrdio da je tužbeni zahtjev tužioca djelimično osnovan za šta je u obrazloženju osporene presude ponudio jasne razloge. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporenu odluku i propise na kojima je zasnovana, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

46. Pri tome Ustavni sud ukazuje da se Odluka Ustavnog suda broj AP 554/12, na koju se pozvao apelant u apelaciji, ne može primijeniti na konkretan slučaj budući da je u tom predmetu Ustavni sud raspravljao drugačije činjenično i pravno pitanje u odnosu na konkretan predmet, te da je imajući u vidu okolnosti tog slučaja, zauzeo stajalište da se radi o proizvoljnom tumačenju odredbe člana 183 ZOO od Vrhovnog suda. U toj odluci Ustavni sud je ukazao da određivanje u okviru redovnih sudova koji je to razuman rok za obraćanje licu koje je prema zakonu dužno sklopiti neki ugovor u svakom pojedinom slučaju ne proizilazi iz odredaba člana 183 ZOO (vidi, Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 554/12 od 16. januara 2013. godine, stav 54, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) . Stoga, budući da se u konkretnom slučaju ne radi o identičnom, niti o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju proizilazi da se praksa iz navedenog predmeta, na koji apelant ukazuje, ne može primijeniti na konkretan slučaj koji se odnosi na zahtjev tužioca za ispunjenje zaključenog ugovora.

47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

48. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasne razloge.

50. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

51. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3054/14 („Farmaland“ a.d. Nova Topola) | Sudska praksa | Aktio