Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2672/14 (M.R.)
Odluka donesena 19. 04. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Povrat stana
- Ništavost
- Zamjena nekretnina
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2672/14
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 04. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2672/14, rješavajući apelaciju M.R., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M.R. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 034165 13 Gž od 22. januara 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 034165 07 P od 20. septembra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. M.R. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Laktaša, koju zastupa Siniša Marić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 7. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 034165 13 Gž od 22. januara 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 034165 07 P od 20. septembra 2013. godine. Apelantkinja je 5. novembra 2015. obavijestila Ustavni sud da je Vrhovni sud odbacio njenu reviziju kao nedopuštenu.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugotužena) i Slobodana Crnatka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) zatraženo je 1. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Prvotuženi je dostavio odgovor 8. februara 2017. godine, Okružni sud i drugotužena 9. februara 2017. godine, a Osnovni sud 14. februara 2017. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 034165 07 P od 20. septembra 2013. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje i njenog supruga kojim su tražili: 1) da se utvrdi da je ništav Ugovor o korišćenju dvosobnog stana u Laktašima, koji se nalazi u Ulici majke Jugovića broj 20, sprat II, ulaz 1, stan broj 11, površine 50 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji je 10. marta 1997. godine zaključen pod brojem 03-30/97 između Opštine Laktaši i prvotuženog, 2) da se utvrdi da je ništavo rješenje drugotužene od 4. februara 1997. godine precizirano u presudi kojim je prvotuženom dodijeljen na korišćenje predmetni stan, 3) da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o korišćenju predmetnog stana svojina drugotužene koji je apelantkinjin bivši suprug zaključio sa Opštinom Laktaši 16. juna 1989. godine, slijedom čega se utvrđuje da su apelantkinja i njen bivši suprug nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu, što su drugotužena i Opština Laktaši dužni priznati i trpjeti, 4) da se naloži prvotuženom da u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude preda apelantkinji u posjed predmetni stan, slobodan od lica i stvari, 5) da se naloži drugotuženoj da sa apelantkinjom zaključi ugovor o zakupu predmetnog stana u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, 6) da se naloži prvotuženom i drugotuženoj, te Opštini Laktaši da apelantkinji i njenom bivšem suprugu naknade troškove postupka. Presudom su obavezani apelantkinja i njen suprug da drugotuženoj i Opštini Laktaši naknade troškove postupka precizirane u presudi, dok je dio zahtjeva koji predstavlja razliku između traženih i dosuđenih troškova odbijen kao neosnovan. Presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev prvotuženog kojim je zahtijevao da se apelantkinjin suprug obaveže da mu isplati novčani iznos od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. avgusta 2007. godine do isplate.
6. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelatkinjin bivši suprug, za vrijeme trajanja bračne zajednice, 1989. godine zaključio ugovor o korišćenju predmetnog stana sa tadašnjim SIZ-om stanovanja (čiji je sljednik današnja Opština Laktaši), da je apelantkinjin suprug 1995. godine zaključio sa apelantkinjinom majkom ugovor o zamjeni predmetnog stana za stan na kojem je stanarsko pravo imala apelantkinjina majka i koji je preciziran u presudi (u daljnjem tekstu: zamijenjeni stan), da su se apelantkinja i njen bivši suprug nakon toga preselili u zamijenjeni stan, da je apelantkinjina majka zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju kojim se obavezala da će, nakon svoje smrti, prvotuženom ostaviti predmetni stan, da je drugotužena predmetni stan dodijelila na korišćenje prvotuženom po osnovu navedenog ugovora o doživotnom izdržavanju, da je Presudom Osnovnog suda broj P-1190/02 od 26. novembra 2002. godine utvrđeno da je raskinut ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između apelantkinjine majke i prvotuženog, da je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj P-I-371/04 od 7. decembra 2005. godine razveden brak između apelantkinje i njenog bivšeg supruga, da je Presudom istog suda broj P-1364/04 od 27. maja 2005. godine utvrđeno da je ništav ugovor o zamjeni predmetnog stana za zamijenjeni stan, jer je utvrđeno da apelantkinjina majka nije ni znala za taj ugovor s obzirom na to da se umjesto nje na ugovoru potpisao apelantkinjin bivši suprug, da je apelantkinjina majka preminula 2008. godine, da je apelantkinjin bivši suprug otkupio zamijenjeni stan i uknjižio se kao njegov vlasnik, da se pred istim sudom vodi parnica po tužbenom zahtjevu tužilaca poimenično navedenih u presudi protiv prvotuženog i drugotužene kojim su tužioci tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o otkupu zamijenjenog stana koji je apelantkinjin bivši suprug zaključio sa drugotuženom, te da se utvrdi da apelantkinja, nakon smrti svoje majke, ima pravo da koristi zamijenjeni stan i da ga otkupi.
7. S tim u vezi, navedeno je da je taj sud izvršio uvid u predmeet broj 71 0 P 026605 07 P i utvrdio da ne postoji identičnost stranaka i da se tužbeni zahtjev iz tog predmeta ne zasniva na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao u konkrentom slučaju s obzirom na to da je u predmetu u kojem je izvršen uvid predmet postupka zamijenjeni stan, a u konkretnom slučaju predmetni stan, zbog čega je odbijen prigovor prvotuženog o litispendenciji. Nadalje je navedeno da je odredbom člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je ugovor ništav ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo. Nadalje je navedeno da je članom 11 stav 1 Zakona o stambenim odnosima, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, propisano da građanin stiče stanarsko pravo danom zakonitog useljenja u stan a da se zakonitim useljenjem smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korišćenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje. Navedeno je i da je odredbama čl. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene Zakona), između ostalog, propisano da se odredbe ovog zakona primjenjuju i na stanove na kojima postoji stanarsko pravo, koji su bili napušteni u periodu nakon 30. aprila 1991. godine bez obzira na to da li je nepokretnost ili stan bio proglašen napuštenim pod uslovom da je nosilac stanarskog prava izgubio posjed stana prije 19. decembra 1998. godine, te da svako stanarsko pravo ili ugovor o korišćenju stana koji je zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 19. decembra 1998. godine prestaje da važi i da će se lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje je prestalo smatrati privremenim korisnikom.
8. Osnovni sud je naveo da je, slijedom navedenih zakonskih odredbi, ugovor o korišćenju predmetnog stana koji je zaključio prvotuženi sa drugotuženom po sili zakona prestao da važi, te da apelantkinja i njen bivši suprug nemaju pravnog interesa za utvrđivanje statusa pravnog odnosa koji je po sili zakona prestao da važi. Navedeno je da je odredbom člana 16 stav 1 Zakona o prestanku primjene Zakona propisano da se zahtjev za vraćanje u posjed stana može podnijeti u roku od 16 mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona, te ako nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u tom roku nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili CRPC, stanarsko pravo mu prestaje. Kako je, prema obrazloženju Osnovnog suda, taj zakon stupio na snagu 19. decembra 1998. godine, to znači da je navedeni rok istekao 19. aprila 2000. godine, te kako nesporno apelantkinja i njen bivši suprug nisu podnosili zahtjev za povrat predmetnog stana, to im je, prema zaključku Osnovnog suda, prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu. Osnovni sud je naveo da je predmetni stan obuhvaćen Zakonom o prestanku primjene Zakona, jer je napušten u periodu koji je propisan zakonom, te da su zbog tog razloga neosnovani navodi apelantkinje i njenog bivšeg supruga da oni nisu napustili stan zbog ratnih djejstava i da nisu izbjeglice ili raseljena lica i da se na njih ne mogu primijeniti odredbe navedenog zakona. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
9. Protiv navedene presude apelantkinja je podnijela žalbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 71 0 P 034165 13 Gž od 22. januara 2014. godine žalbu odbio i potvrdio osporenu presudu u osporenom dijelu odluke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev apelantkinje i njenog bivšeg supruga, kao i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka. Okružni sud je naveo da je nesporno da su apelantkinja i njen bivši suprug predmetni stan napustili u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona zbog čega se, prema mišljenju tog suda, suprotno apelantkinjinom mišljenju, na predmetni stan primjenjuju odredbe tog zakona. Navedeno je da je nesporno i da apelantkinja i njen bivši suprug nisu tražili povrat predmetnog stana u smislu odredaba člana 16 stav 2 Zakona o prestanku primjene Zakona, zbog čega je, prema mišljenju tog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelantkinji i njenom bivšem suprugu ex lege prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu, to je analogno tome po sili zakona prestalo i pravno dejstvo ugovora o korišćenju predmetnog stana iz 1989. godine pa time nisu osnovani ni navodi apelantkinje vezani za status ugovora koji je za predmetni stan zaključio prvotuženi sa drugotuženom. Okružni sud je obrazložio da su neosnovani i žalbeni navodi apelantkinje da ona i njen bivši suprug nisu imali status izbjeglice ili raseljenog lica, kao i da nisu napustili mjesto svog prebivališta vezano za ratne sukobe, jer je, kako je naveo taj sud, odlučna činjenica i u ovom slučaju da su apelantkinja i njen bivši suprug u periodu do 19. decembra 1998. godine napustili stan na kojem su imali stanarsko pravo 30. aprila 1991. godine. Obrazloženo je da ove činjenice u postupku nisu sporne, kao ni da je apelantkinjin bivši suprug kao dotadašnji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu dobrovljno napustio predmetni stan i prestao da ga dalje koristi zbog toga što je na korišćenje dobio veći stan-zamijenjeni stan za koji je zaključio ugovor o korišćenju a kasnije i ugovor o otkupu stana. Prema obrazloženju Okružnog suda, navedeno znači da su se apelantkinja i njen bivši suprug dobrovoljno opredijelili da trajno prestanu koristiti predmetni stan zbog čega se taj stan ne može smatrati njihovim domom u smislu odredaba člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
10. Protiv navedene presude apelantkinja je izjavila reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je Rješenjem broj 71 0 P 034165 14 Rev od 30. jula 2015. godine odbacio reviziju kao nedopuštenu zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa vezanog za vrijednost spora propisanog Zakonom o parničnom postupku.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da redovni sudovi prilikom donošenja svojih odluka uopšte nisu vodili računa o tome da ni ona, ni njen bivši suprug nisu bili izbjeglice, niti raseljena lica, te da predmetni stan nisu napustili zbog ratnih dešavanja, nego su bez obzira na to primijenili odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona. Takođe, navodi da redovni sudovi nisu vodili računa ni o tome da je ugovor o zamjeni predmetnog za zamijenjeni stan proglašen ništavim 2005. godine, što za sobom povlači posljedicu kao da nikada nije ni postojao, zbog čega nije ni moglo prestati stanarsko pravo na predmetnom stanu i zbog čega nije bilo obaveze da traži povrat predmetnog stana.
b) Odgovor na apelaciju
12. Okružni sud je naveo da su u osporenoj presudi dati jasni i argumentovani razlozi pri kojima taj sud i dalje ostaje, te da je zbog toga apelacija neosnovana.
13. Osnovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja u apelaciji poziva, te da apelaciju treba odbiti.
14. Drugotužena je navela da je nesporno da su apelantkinja i njen bivši suprug dobrovoljno napustili predmetni stan, i to u periodu određenom Zakonom o prestanku primjene Zakona, ali da nisu tražili njegov povrat u određenom roku koji je takođe, naveden u zakonu zbog čega je apelacija neosnovana.
15. Prvotuženi je naveo da su svi navodi neosnovani i da nije bilo kršenja apelantkinjinih prava, te da zbog toga apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 103.stav 1.
1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilje povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određeno slučaju ne propisuje nešto drugo.
17. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 16/10 ) relevantne odredbe glase: Član 3.
Svi upravni, sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa navedenih u članu 1. ovog zakona kojima je nastalo pravo na privremeno korištenje ostaju na snazi dok se ne ukinu u skladu sa ovom zakonom.
Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1. aprila 1992. i 19. decembra 1998. godine prestaje da važi. U smislu ovog zakona lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom.
Privremeni korisnik iz prethodnog stava koji nema drugi smještaj na raspolaganju ima pravo na novi ugovor o korištenju ili produženje privremenog korišćenja tog stana u skladu sa ovim zakonom, ukoliko stanarsko pravo bivšeg korisnika prestaje prema članu 19. ovog zakona ili ukoliko je nadležni organ u skladu sa ovim zakonom odbacio zahjtev bivšeg stanara za povrat stana.
Nosilac stanarskog prava na stan 1. aprila 1992. godine koji se složio sa prestankom svog stanarskog prava i kojem je naknadno dodjeljeno drugo stanarsko pravo koje prestaje prema ovom članu ima pravo da podnese zahjtev za povrat svog bivšeg stana u skladu sa ovim zakonom.
9. ovog zakona ili ukoliko je nadležni organ u skladu sa ovim zakonom odbacio zahjtev bivšeg stanara za povrat stana.
Nosilac stanarskog prava na stan 1. aprila 1992. godine koji se složio sa prestankom svog stanarskog prava i kojem je naknadno dodjeljeno drugo stanarsko pravo koje prestaje prema ovom članu ima pravo da podnese zahjtev za povrat svog bivšeg stana u skladu sa ovim zakonom. Član 4. st. 1. i 4.
1)Odredbe ovog zakona se takođe primjenjuju na ugovore o zamjeni stana, gdje je zamjena stana izvršena u periodu od 1. aprila 1992. do 19. decembra 1998. godine u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99, u daljem tekstu: ZOSO).
4)U slučaju kada stranke koje su zaključile ugovor o zamjeni nisu podnijele zahtjev za povrat stana prije isteka roka iz člana 19., nadležni organ u svakoj opštini će izvršiti obnovu ugovora o korišćenju u skladu sa članom 34. stav 2. tačka 4. ovog zakona.
Član 19.
Zahtjev za vraćanje stana u posjed može se podnijeti u roku od šesnaest mjeseci računajući od dana 19. decembra 1998. godine.
Ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u roku navedenom u prethodnom stavu nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji, odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 31/99, 2/00, 39/00 i 65/01), stanarsko pravo mu prestaje.
Član 34.st. 1. i 2. tačka 4.
U slučaju kada privremeni korisnik ima pravo na novi ugovor o korišćenju stana u skladu sa članom 3. stav 3. ovog zakona, nadležni organ Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica je ovlašćen zaključiti ugovor o korišćenju stana u skladu sa ZOSO.
Privremeni korisnik će imati pravo na novi ugovor o korišćenju stana u skladu sa članom 3. stav 3. ovog zakona ukoliko je stanarsko pravo stekao po osnovu jednog od sljedećih načina:
4. putem važećeg ugovora o zamjeni stana u skladu sa ZOSO i članom 4. ovog zakona. U slučaju kada privremeni korisnik ima pravo na novi ugovor o korišćenju stana u skladu sa članom 3. stav 3. ovog zakona, nadležni organ Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica je ovlašćen zaključiti ugovor o korišćenju stana u skladu sa ZOSO.
Privremeni korisnik će imati pravo na novi ugovor o korišćenju stana u skladu sa članom 3. stav 3. ovog zakona ukoliko je stanarsko pravo stekao po osnovu jednog od sljedećih načina: 4. putem važećeg ugovora o zamjeni stana u skladu sa ZOSO i članom 4. ovog zakona.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 034165 13 Gž od 22. januara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 10. aprila 2014. godine a apelacija je podnesena 7. juna 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelantkinja pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
25. Predmetni postupak se odnosi na pitanje ništavosti, odnosno pravne valjanosti ugovora o korišćenju predmetnog stana, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi.
26. Apelantkinja smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Dakle, Ustavni sud se, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je sporni ugovor o razmjeni predmetnog stana za zamijenjeni stan proglašen ništavim, jer je utvrđeno da je na tom ugovoru nedostajao potpis apelantkinjine majke koja je bila nositeljka stanarskog prava na zamijenjenom stanu, te da je utvrđeno da su apelantkinja (i njen bivši suprug koji je nakon izvršene zamjene stanova otkupio zamijenjeni stan) izgubili stanarsko pravo na predmetnom stanu, jer nisu zatražili njegov povrat u roku utvrđenom Zakonom o prestanku primjene Zakona. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na citirane odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona prema kojima je propisano da se odredbe tog zakona, takođe, primjenjuju na ugovore o zamjeni stana, gdje je zamjena stana izvršena u periodu od 1. aprila 1992. do 19. decembra 1998. godine u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, te da, ako lica koja su izvršila zamjenu stanova, a koja se sada smatraju privremenim korisnicima shodno navedenom zakonu, nisu podnijela zahtjev za povrat stana u roku iz člana 19 tog zakona, nadležni organ u svakoj opštini će izvršiti obnovu ugovora o korišćenju u skladu sa članom 34 stav 2 tačka 4 ovog zakona (član 4), i to u slučaju ako je stan zamijenjen na osnovu važećeg ugovora o zamjeni uz skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, odnosno da ako nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev za povrat stana u roku propisanom stavom 1 člana 19 tog zakona, prestaje mu stanarsko pravo (član 19 stav 2 Zakona o prestanku primjene Zakona).
29. Iz navedenog proizilazi da je ugovor o zamjeni predmetnog stana za zamijenjeni stan proglašen ništavim, dakle, da nije bio zaključen u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, te da ni apelantkinja, niti njen bivši suprug nisu podnijeli zahtjev za povrat predmetnog stana u roku propisanom Zakonom o prestanku primjene Zakona, te da je zbog toga apelantkinjin tužbeni zahtjev, preciziran u prethodnim tačkama ove odluke, odbijen kao neosnovan. Dovodeći u kontekst činjenice konkretog predmeta sa navedenim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje ili proizvoljno primijenili pravo kada su odbili apelantkinjin tužbeni zahtjev, niti je apelantkinja svojim navodima dovela u pitanje činjenično utvrđenje i primjenu prava. Ustavni sud smatra da su, s tim u vezi, obrazloženja redovnih sudova u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te da su zbog svega navedenog apelantkinjini navodi neosnovani.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
31. Apelantkinja smatra da joj je, zbog kršenja prava na pravično suđenje, prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na te navode, kao i da je Ustavni sud utvrdio da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu pogrešno utvrdili činjenično stanje, niti proizvoljno primijenili pravo, odnosno da pravo na pravično suđenje nije prekršeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja ni apelantkinjinog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
32. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pravo kada su odbili apelantkinjin tužbeni zahtjev, jer je ugovor o razmjeni predmetnog stana za zamijenjeni stan proglašen ništavim a ni apelantkinja, niti njen bivši suprug nisu podnijeli zahtjev za povrat predmetnog stana u roku koji je propisan zakonom.
33. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje ovog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava, odnosno za kršenje prava na pravično suđenje a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.
34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman