Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3358/14 („Messer BH GAS“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 19. 04. 2017.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Viši sud u smislu čl. 2. P.7
- Žalba
- Porez
- Prekršajni postupak
- Prekršaj
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3358/14
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 04. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3358/14, rješavajući apelaciju „Messer BH Gasa“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Messer BH Gasa“ d.o.o.
Sarajevo podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 340246 14 Pžp od 23. maja 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 340246 13 Pr od 13. februara 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Messer BH Gas“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Harun Gadžo, opunomoćenik - zaposleno lice kod apelanta, podnio je 17. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 340246 14 Pžp od 23. maja 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinskisud) broj 65 0 Pr 340246 13 Pr od 13. februara 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Uprave za indirektno oporezivanje-Grupa za kontrolu velikih poreznih obveznika Sarajevo (u daljnjem tekstu: UIO) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 Pr 340246 13 Pr od 13. februara 2014. godine kojim je apelanta proglasio odgovornim što je izvršenom kontrolom u periodu od 15. novembra do 7. decembra 2012. godine, a za kontrolirani period od 1. februara 2008. do 31. oktobra 2012. godine utvrđeno i zapisnikom o kontroli (preciziran broj) konstatirano da je porezni obveznik u obračunskom periodu mart 2011. godine pogrešno prikazao više ulaznog PDV u iznosu od 138.525,35 KM po osnovu nabavke opreme, čime je smanjio svoje porezne obaveze, te čime je okrivljeno pravno lice (apelant) počinilo prekršaj iz čl. 38. stav 2. i 39. stav 5. Zakona o porezu na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakona o PDV), zbog čega ga je, na osnovu člana 67. stav 1. tačka 3. istog zakona, sud kaznio novčanom kaznom u iznosu od 69.262,50 KM.
6. U obrazloženju je navedeno da je apelant podnio zahtjev za sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu broj 2001753119 od 12. marta 2013. godine, koji je izdala UIO, kao ovlašteni organ, zbog prekršaja iz čl. 38. stav 2. i 39. stav 5. Zakona o porezu na dodatu vrijednost.
7. Postupajući po apelantovom zahtjevu za sudsko odlučivanje, Općinski sud je zakazao usmeni pretres za 5. februar 2014. godine, u skladu sa članom 44. Zakona o prekršajima Federacije BiH. Na pretres su uredno pristupili apelantov pravni predstavnik i predstavnik UIO. Predstavnica UIO je iznijela šta se apelantu stavlja na teret, navodeći da je porezni obveznik u obračunskom periodu 3/2011 prikazao više ulaznog PDV u iznosu od 138.525,35 KM po osnovu nabavke opreme (strana 13-15 zapisnika i 19 - 20 Rješenja) i time smanjio svoje porezne obaveze, čime je počinjen prekršaj iz čl. 38. stav 2. i 39. stav 5. Zakona o PDV. Kontrolom je utvrđeno da je apelant na kontu 025100 - investicije u toku - analitika za 2011. godinu proknjižio nabavku opreme u vrijednosti od 818.755,00 KM. Navedenu opremu apelant je nabavio od dobavljača “Plin Sarajevo" d.d. Sarajevo po fakturi broj 21006/A od 21. marta 2011. godine i koristio ulazni PDV u iznosu od 139.188,35 KM, a da je nije koristio u poslovne svrhe, jer je oprema neispravna i ona se nalazila u firmi „Hak“ Lukavac. Navedenim radnjama okrivljeni je postupao u suprotnosti sa odredbama člana 38. stav 2. i člana 39. stav 5. Zakona o PDV. Naime, nesporno je da je navedena oprema neispravna i tehnološki prevaziđena, što je izjavio i apelantov direktor u svojoj izjavi, i da, osim što je ispostavljena faktura broj 21006/A od 21. marta 2011. godine, opremu nije nikad preuzeo, ni koristio apelant, te iz tog razloga ulazni PDV koji je obračunat nije mogao biti korišten kao odbitni. Nadalje, u odluci donesenoj na vanrednoj sjednici u apelantovoj firmi, održanoj 31. decembra 2011. godine, navedeno je da se rashoduje dotrajala imovina koja se nalazi u „Haku“ Tuzla u vrijednosti 814.855,00 KM, kupljena 21. marta 2011. godine. Nesporno je, dakle, da apelant predmetnu opremu nije koristio u poslovne svrhe, te zbog tog razloga nije postojao zakonski osnov za odbitak ulaznog PDV. Apelant za period mart 2011. godine nije ispravno obračunao PDV, niti je ispravno prikazao PDV u prijavi, čime je počinio prekršaj kažnjiv po članu 67. stav 1. tačka 3. Zakona o PDV u vezi sa članom 67. stav 2. istog zakona kada je u pitanju odgovorno lice. UIO je predložila da sud u dokaznom postupku provede dokazni prijedlog uvidom i čitanjem zapisnika o kontroli od 10. decembra 2012. godine, izjave apelantovog direktora, knjigovodstvene kartice za 2011. godinu, fakture od 21. marta 2011. godine, apelantovu odluku o rashodovanju opreme, Rješenje direktora Uprave za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu: UINO) Banja Luka broj 01/4 UP/ll-852/13 od 22. novembra 2013. godine, te da se u svojstvu svjedoka sasluša Gordana Avlijaš.
8. Općinski sud navodi da je apelant u svojoj odbrani izjavio da obračun spornog PDV nije izvršen u skladu sa zakonom, te da je potrebno da se uzme u obzir činjenica da je vođen upravni postupak, a nedavno je pokrenut i upravni spor na Sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH). Navodi da se u konkretnoj pravnoj stvari radi se o različitim tumačenjima pravnih propisa, te je, shodno tome, i bitna odluka Suda BiH (koja će se donijeti). Apelant je isticao da je već izvršio uplatu spornog PDV sa zakonskim kamatama (zbog toga što rješenje ne odlaže izvršenje) uprkos činjenici da ne priznaje navode za koje se tereti. Shodno tome, apelant je tražio da sud uzme u razmatranje ove navode, te obustavi predmetni postupak po članu 54. Zakona o prekršajima. U vezi sa navodima o nabavci opreme, apelant smatra da sud treba da uzme u razmatranje fakturu broj 21006/6a od 21. marta 2011. godine i otpremnicu broj 21006a istog datuma iz koje se vidi da je zaista zaprimio opremu dobavljača „Plin“ Sarajevo u iznosu od 818.755,00 KM, a koja je iskorištena za potrebe izgradnje fabrike u Sočkovcu, kao i materijal i rezervni dijelovi. Apelant je isticao da su netačni i neosnovani navodi UINO da predmetna oprema nije uopće preuzeta od dobavljača, a što se jasno vidi iz predmetne otpremnice. Apelant je iskoristio dio te opreme za novo postrojenje, a ove navode nije uvažila UINO. Uzimajući u obzir navedeno, smatra da je visina obračunatog razreza PDV, pa samim tim i iznosa iz prekršajnog naloga, netačna s obzirom na to da se radi o određenim dijelovima koji su iskorišteni. Apelant je predložio da sud u dokaznom postupku izvrši uvid u fakturu, otpremnicu koju su uložili predstavnici ovlaštenog organa (UINO), te kopiju tužbe Sudu BIH od 27. januara 2014. godine i uplatnicu u iznosu od 386.880,11 KM. U završnoj riječi apelant je izjavio da smatra da nije odgovoran u mjeri u kojoj mu se to stavlja na teret, te smatra da je na usmenom pretresu nedvosmisleno ustanovljeno da UINO nije utvrdila šta se desilo sa dijelom opreme, a što bi bitno utjecalo i na visinu PDV, pa i na samu prekršajnu sankciju. Također, apelant je predložio da se obustavi prekršajni postupak, odnosno, ukoliko sud ne prihvati prijedlog, izrekne blaža sankcija u skladu sa zakonom.
9. Općinski sud je naveo da je u dokaznom postupku proveo dokaz uvidom u materijalne dokaze koje su uložili predstavnici ovlaštenog organa – UINO, i to: zapisnik o kontroli od 10. decembra 2012. godine, izjavu direktora, knjigovodstvenu karticu za 2011. godinu, fakture 21006/A od 21. marta 2011. godine, odluku apelanta o rashodovanju opreme, rješenje direktora UINO Banja Luka od 22. novembra 2013. godine, te je u svojstvu svjedoka saslušao Gordanu Avlijaš, a zatim izvršio uvid u materijalne dokaze koje je uložio apelant, i to: kopiju tužbe Sudu BIH i uplatnicu u iznosu od 386.880,11 KM. Ocjenom svih provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, te dovodeći ih u vezu sa navodima predstavnika ovlaštenog organa i navodima odbrane, Općinski sud je utvrdio da je apelant počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret.
10. Općinski sud je ocijenio odbranu apelanta, koji je negirao odgovornost za prekršaj za koji se tereti, smatrajući da je usmjerena na izbjegavanje prekršajne odgovornosti. Navode odbrane da obračun i uplata spornog PDV od UINO nisu izvršeni u skladu sa zakonom, a činjenicu da je vođen upravni postupak, te da je nedavno pokrenut i upravni spor pred Sudom BiH Općinski sud je ocijenio, ali nije prihvatio zbog toga što je UINO, u skladu sa svojim ovlaštenjima i obavezama propisanim zakonima o PDV, nadležna za kontrolu obračuna PDV. Općinski sud je naveo da upravni spor jeste oblik sudske kontrole nad Upravom, ali ovdje se radi o dvije odvojene stvari, dva odvojena postupka koji se vode pred odvojenim sudovima, te sud smatra da upravni spor ne predstavlja prethodno pitanje od kojeg bi zavisila odluka u ovom predmetu, a nesporno je da je i izvršena uplata utvrđene obaveze PDV, što je sud utvrdio uvidom u kopiju uplatnice.
11. Apelantove navode da je zaista zaprimio opremu u iznosu od 818.755,00 KM, koja je iskorištena za potrebe izgradnje fabrike u Sočkovcu, i navod da je netačno da predmetna oprema nije uopće preuzeta od dobavljača Općinski sud je ocijenio, ali nije prihvatio, jer je uvidom u apelantovu odluku od 31. decembra 2011. godine o rashodovanju opreme utvrđeno da se imovina rashoduje zbog tehničke neispravnosti i stečaja kupca HAK Tuzla s knjigovodstvenom vrijednošću od 814.855,00 KM, a samom kontrolom je utvrđeno da ona nije ni preuzeta od prodavca, jer se nalazi u krugu preduzeća HAK Tuzla, te nesporno nije korištena u poslovne svrhe. Stoga je ovlašteni organ UINO pravilno izvršio obračun PDV.
12. U dokaznom postupku sud je proveo dokazni prijedlog predstavnika ovlaštenog organa, te saslušao u svojstvu svjedoka Gordanu Avlijaš i naveo sadržaj izjave ovog svjedoka. Općinski sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka ocijenivši ga kao uvjerljiv i jasan, te je sud povjerovao da je pravilno osporen odbitak PDV na način kako je to opisao svjedok u svom iskazu, te našao da njen iskaz niti u jednom trenutku ničim nije doveden u sumnju.
13. Nadalje, Općinski sud je materijalne dokaze (pobrojane) u potpunosti prihvatio kao potvrdu navoda predstavnika ovlaštenog organa i izdatog prekršajnog naloga. Uvidom u račun broj 21006/A od 21. marta 2011. godine utvrđeno je da je „Plin“ Sarajevo ispostavio fakturu za spornu robu koja je otpisana po odluci i knjigovodstveno isknjižena, što je utvrđeno uvidom u knjigovodstvenu analitičku karticu. Uvidom u apelantovu odluku o rashodovanju opreme utvrđeno je da se rashoduje dotrajala oprema koja se nalazi u HAK Tuzla u stečaju, a koja nikada nije ni preuzeta, niti korištena, što je utvrđeno uvidom u izjavu odgovornog lica (apelantovog direktora). Kako opremu nije nikada ni preuzeo, niti koristio apelant, nisu su se stvorili uvjeti da bi se mogao koristiti PDV kao odbitni. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 63. stav 1. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV kojim su propisani uvjeti pod kojima porezni obveznik ima pravo na odbitak ulaznog PDV. Navedenim članom je propisano da porezni obveznik može ostvariti odbitak ulaznog poreza ako su ispunjeni sljedeći uvjeti: a) da je na računu za primljena dobra ili obavljene usluge iskazan PDV u skladu sa članom 55. Zakona, b) da je isporuka dobara ili usluga primljena od drugog PDV obveznika, c) da za primljene isporuke, prema članu 32. Zakona, nije isključeno pravo na odbitak ulaznog poreza i d) da je isporuka obavljena poreznom obvezniku u poslovne svrhe. Također, Općinski sud je naveo odredbu člana 32. stav 1. Zakona o PDV. Kako je u toku dokaznog postupka nesporno utvrđeno da apelant nije koristio opremu u poslovne svrhe, nisu se stekli zakonski uvjeti za odbitak ulaznog PDV, te je Općinski sud našao da je ovlašteni organ pravilno osporio odbitak ulaznog PDV u iznosu od 138.525,35 KM, što je dokazano svjedočenjem svjedoka Gordane Avlijaš, koje je prihvaćeno, te materijalnim dokazima. Općinski sud je zaključio da je UINO dokazala da je apelant postupio suprotno odredbama čl. 38. stav 2. i 39. stav 5. Zakona o PDV.
14. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 Pr 340246 14 Pžp od 23. maja 2014. godine kojim je apelantova žalba djelomično usvojena kao osnovana i prvostepeno rješenje je preinačeno tako da se apelantu za prekršaj, pobliže opisan u izreci prvostepenog rješenja, primjenom odredbe člana 18. Zakona o prekršajima BiH izriče uvjetna osuda kojom se utvrđuje novčana kazna u iznosu od 69.262,50 KM i istovremeno se određuje da se ona neće izvršiti ukoliko apelant ne počini novi prekršaj u roku jedne godine. U ostalom dijelu prvostepeno rješenje je neizmijenjeno.
15. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao apelantove žalbene navode na koje je UINO dala odgovor.
16. Razmatrajući apelantove navode Kantonalni sud je odlučio da odbaci dio žalbe koji se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje kao nedozvoljen, u skladu sa članom 61. Zakona o prekršajima FBiH. Dakle, Kantonalni sud je ocijenio dio žalbe koji se odnosi na bitnu povredu prekršajnog postupka i povredu materijalnog propisa o prekršajima i odluku o sankciji. Nadalje, s obzirom na to da apelant nije konkretizirao o kojoj bitnoj povredi se radi, Kantonalni sud je, prema sadržaju žalbe, utvrdio da ona ističe da je apelantu uskraćeno pravo da se smatra nevinim dok se ne dokaže njihova odgovornost u skladu sa zakonom, kao i da se brani sam ili posredstvom branioca po vlastitom izboru iz člana 62. stav 2. u vezi sa članom 7. stav 1. i stav 4 i člana 62. stav
7. Zakona o prekršajima FBiH. Apelant nije konkretizirao ni povredu materijalnog propisa o prekršajima, te je sud iz sadržaja žalbe utvrdio da ona pobija prvostepeno rješenje zbog člana 63. stav 1. i 63. stav 4. Zakona o prekršajima.
17. U vezi sa apelantovim navodima da mu je tokom prvostepenog postupka povrijeđeno pravo na odbranu i načelo jednakosti pred sudom, a u okvirima bitne povrede postupka, Kantonalni sud je naveo da su ovi navodi neosnovani. S tim u vezi je istakao da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak u kojem je apelant, kao okrivljeni, u okviru zakonom propisanih rokova i postupka, imao mogućnost izvođenja dokaza, te je na pretresu održanom 5. februara 2014. godine imao mogućnost „da se brani", jer je dao izjavu u kojoj je istakao zašto smatra da nije odgovoran za predmetni prekršaj, te postavljao pitanja suprotnoj strani, u skladu sa principom kontradiktornosti, da okrivljeni mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio ovlašteni organ, mogućnost da odgovara na iznesene navode i da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane i lično da prisustvuje usmenom pretresu. To potvrđuje i činjenica da je apelant u dokaznom postupku priložio sudu tužbu Suda Bosne i Hercegovine od 27. januara 2014. godine i uplatnice od 386.880,11 KM u koje dokaze je sud izvršio uvid i pročitao ih, te ih prilikom donošenja odluke ocijenio i obrazložio zajedno sa dokazima ovlaštenog organa (UINO).
18. U vezi sa apelantovim navodima da nije poštovano načelo presumpcije nevinosti, niti načelo in dubio pro reo, Kantonalni sud je ocijenio da su oni neosnovani. Presumpcija nevinosti znači da okrivljeni nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na ovlaštenom organu, u skladu sa članom 3. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Kantonalni sud je istakao da iz obrazloženja rješenja prvostepenog suda proizlazi da nije postojala sumnja u apelantovu odgovornost i da je prvostepeni sud za svoj zaključak o počinjenom prekršaju i apelantovoj odgovornosti dao uvjerljivo i logično obrazloženje, zasnovano na relevantnim činjenicama koje dokazuju odgovornost apelanta, i u prvostepenoj presudi nema bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju.
19. Apelant bitnu povredu postupka vidi i u tome što prvostepeni sud nije pravilno ocijenio dokaz odbrane, i to tužbu u upravnom sporu koji je pokrenut pred Sudom BiH, jer, prema apelantovom mišljenju, prvostepeni sud ne može preuzeti ulogu upravnog organa. Navedene tvrdnje apelant je obrazložio navodeći da su upravo navodi iz ove tužbe bitni s obzirom na to da oni osporavaju snagu zapisnika o kontroli kao javne isprave, a time i valjanost dokaza. Međutim, po mišljenju Kantonalnog suda, ovi apelantovi navodi su neosnovani zbog sljedećeg razloga: u prekršajnom postupku tužba ne može imati snagu dokaza, niti se njome mogu dokazati određene činjenice, kako se to tvrdi u žalbi. Samom tužbom u konkretnom slučaju se može dokazati samo postojanje upravnog spora, a nikako spornih činjenica iznesenih u tužbi. Naime, u slučaju da se u konkretnom slučaju donese pravosnažna presuda u apelantovu korist, tek tada bi se moglo govoriti o utvrđenim činjenicama u predmetnom postupku. Dakle, u konkretnom slučaju prvostepeni sud je pravilno ocijenio predmetni dokaz u smislu da se njime samo dokazuje da je pokrenut spor pred Sudom BiH. Naime, kada se u konkretnom slučaju donese pravosnažna presuda u apelantovu korist, tek tada bi se moglo govoriti o utvrđenim činjenicama u predmetnom postupku. Također, ovaj sud nije prihvatio ni apelantov stav da u konkretnom slučaju rješenje navedenog upravnog predmeta, odnosno upravnog spora koji se vodi pred Sudom BiH, predstavlja prethodno pitanje. Kantonalni sud je, s tim u vezi, pojasnio šta je prethodno pitanje, te je zaključio da se u konkretnom slučaju, po mišljenju Kantonalnog suda, tužbom u upravnom sporu ne rješava pravno pitanje, nego se rješava činjenično pitanje, što je pravilno primijetio i prvostepeni sud. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju se ne bi moglo raditi o prethodnom pitanju, kako to navodi apelant u žalbi.
20. Također, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbeni navod kojim je apelant dovodio u sumnju da li ovlašteni organ može biti svjedok u prekršajnom postupku s obzirom na to da on predstavlja (ima ulogu) tužioca u prekršajnom postupku. S tim u vezi, Kantonalni sud ističe da ovlašteni organ (UINO) nije tužilac i nema prava i obaveze predviđene članom 45. Zakona o krivičnom postupku zbog toga što se prekršajni postupak prvenstveno vodi u skladu sa Zakonom o prekršajnom postupku FBiH, kao lex specialis u navedenoj oblasti prava, a izuzetno ako određena pitanja nisu riješena navedenim zakonom, primijenit će ZKP i Krivični zakon Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ) kao lex generalis, i to ne cijeli, već samo dijelovi predviđeni članom 9. Zakona o prekršajima. Također, Kantonalni sud je istakao kao bitno da se u odnosu ZKP i KZ sa Zakonom o prekršajima FBiH primjenjuje načelo posebnog postupka, odnosno ako su određene odredbe Zakonom o prekršajima u suprotnosti sa ZKP i KZ, primijenit će se odredbe Zakona o prekršajima. S obzirom na to da član 9. Zakona o prekršajima FBiH ne navodi da se u njemu primjenjuje Glava VI (tužilac) ZKP, te da su postupak i uloga stranaka u postupku uređeni Zakonom o prekršajima, sud je odbio ovu apelantovu tvrdnju kao neosnovanu.
21. U vezi sa povredom materijalnog propisa o prekršajima, Kantonalni sud je zaključio da su ovi navodi neosnovani, jer je prvostepeni sud prilikom donošenja svoje odluke pravilno ocijenio zakonske odredbe koje se odnose na obilježje prekršaja, što proizlazi i iz zapisnika o kontroli od 10. decembra 2012. godine, te su apelantove tvrdnje neutemeljene, a apelant nije priložio nove dokaze koji bi potvrdili da u momentu kontrole nije počinio prekršaj.
22. Što se tiče žalbenih navoda u pogledu sankcije, Kantonalni sud je zaključio da su ovi žalbeni navodi osnovani, te da su se u konkretnom slučaju ispunili uvjeti za blaže kažnjavanje, i to zbog niza olakšavajućih okolnosti na strani apelanta koje je naveo i obrazložio, te odlučio kao u dispozitivu rješenja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tač. b) i d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na efikasan pravni lijek i pravo na preispitivanje sudske odluke iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji apelant navodi da je sud povrijedio princip jednakosti u postupanju, da nije ocijenio apelantove predložene dokaze (fakturu, otpremnicu, uplatnicu spornog PDV, analitičke kartice, kao i iskaz odgovornog lica u apelantu), te je, zbog navedenog propusta, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Osim toga, sudovi su povrijedili i princip in dubio pro reo, jer je samo jedna odluka, prema apelantovim navodima, sporna. Također, apelant navodi da su odluke donesene na nezakonito pribavljenom dokazu - zapisniku o kontroli, što opravdava činjenicom da je tužbom pred Sudom BiH osporio ovaj dokaz, odnosno osporio zapisnik, pa se kao takav ne može smatrati javnom ispravom. Nadalje, apelant ističe da nije imao dovoljno vremena da pripremi odbranu, jer nije znao da će svjedočiti svjedok - inspektor, ni na koje okolnosti. Nadalje, apelant ukazuje da žalbu nije mogao izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što je dovelo do povrede člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
24. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je prvostepeni sud na pouzdan način utvrdio da je apelant počinio prekršaj, te ga proglasio odgovornim i sankcionirao u skladu sa zakonom. Iz utvrđenog činjeničnog stanja nedvosmisleno proizlazi da je sud u dovoljnoj mjeri ocijenio sve izvedene dokaze, te donio odluku zasnovanu na zakonu, te tokom postupka nije došlo do povrede prava koja apelant ističe u apelaciji.
25. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelacija neosnovana, te je ukazao da je apelantova žalba djelomično usvojena.
26. UINO je u odgovoru na apelaciju dostavila dokumentaciju iz postupka kontrole apelanta, te je u detaljnom odgovoru navela da smatra da je prekršajni postupak proveden u skladu sa zakonom i da nisu povrijeđena apelantova prava. Također, UINO je obavijestila Ustavni sud da je u postupku po tužbi pred Sudom BiH donesena presuda od 2. aprila 2015. godine, te je u ponovnom postupku doneseno konačno rješenje kojim je utvrđeno da je apelant izvršio povredu Zakona o PDV.
V. Relevantni propisi
27. Zakon o prekršajnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 31/06), u relevantnom dijelu koji se primjenjivao u relevantnom periodu, glasi:
Član 7.
Prava osoba okrivljenih za prekršaje Svako ko je okrivljen da je počinio prekršaj ima pravo zahtijevati da o njegovoj odgovornosti za počinjeni prekršaj odluči sud ukoliko on to zahtijeva u roku koji je propisan zakonom. Takve osobe imaju pravo:
1) da se smatraju nevinim dok se ne dokaže njihova odgovornost u skladu sa zakonom;
2) da u najkraćem roku budu obaviješteni, detaljno i na jeziku koji razumiju, o prirodi i razlogu optužbi protiv njih;
3) da im se da odgovarajuće vrijeme i mogućnosti za pripremu njihove odbrane;
4) da se brane osobno, ili putem branioca po vlastitom izboru, ili ukoliko nemaju dovoljno sredstava, da im se on osigura besplatno kada to zahtijevaju interesi pravde;
5) da ispitaju ili da se u njihovo ime ispitaju svjedoci koji ih terete i da se osigura prisustvo i saslušanje svjedoka u njihovu korist pod istim uvjetima kao i svjedoka koji ih terete;
6) da dobiju besplatnu pomoć prevodioca ako ne razumiju jezik koji se upotrebljava u sudu.
28. Zakon o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 9/05, 35/05 i 100/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 32.
Opće Ulazni porez je, u vezi s poreskim obveznikom, iznos PDV-a koji mu je obračunat na promet dobara ili usluga i PDV koji plati ili treba platiti prilikom uvoza dobara, gdje se (u oba slučaja) radi o dobrima ili uslugama koje koristi ili treba koristiti u svrhu poslovanja koje vrši.
Član 38.
Period obračunavanja PDV-a Poreski period za koji se obračunava PDV je jedan kalendarski mjesec.
Obveznik je dužan obračunati PDV za odgovarajući poreski period na osnovu ukupnog prometa dobara ili usluga iskazanih u fakturama u tom poreskom periodu.
Član 39.
Podnošenje prijave za plaćanje PDV-a i plaćanje poreza Obveznici su dužni svoju PDV obavezu obračunatu za određeni poreski period navesti u mjesečnoj PDV prijavi.
Prijavu iz stava 1. ovog člana obveznik podnosi do 10-og u mjesecu po isteku poreskog perioda.
Obveznik podnosi prijavu za PDV bez obzira da li je obavezan platiti PDV u periodu za koji je prijava podnesena.
Prijava za PDV sadrži sve neophodne podatke za obračunavanje poreske obaveze obveznika.
Lica iz Poglavlja III. ovog zakona, koja podliježu obavezi plaćanja PDV-a, također plaćaju PDV u rokovima iz stava 2. ovog člana.
Kod uvoza dobara, PDV koji dospijeva na njih obračunava se, naplaćuje i plaća u skladu s propisima zakona koje se odnose na naplatu carinskih i drugih dažbina koje dospijevaju prilikom uvoza.
Oblik i sadržaj prijave za PDV propisuje UIO prema propisima donesenim prema ovom zakonu.
Član 67. stav 1. tačka 3.
Prekršaji Svaki poreski obveznik koji činjenjem ili nečinjenjem napravi prekršaj podliježe novčanoj kazni za prekršaj. Poreski obveznik koji:
3. ne obračuna i ne plati ili pogrešno obračuna i plati PDV u skladu sa stavom 2. člana 38. i stavom 5. člana 39. ovog zakona bit će novčano kažnjen u iznosu koji odgovara iznosu od 50% od neplaćenog ili pogrešno obračunatog iznosa, a minimalno u iznosu od 100 KM;
VI. Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 4. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 17. jula 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
33. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom
35. Član 6. stav 1. i stav 3. tač. b) i d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.[…]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
b) da mu se osiguraju vrijeme i uslovi za pripremanje odbrane;
d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.
36. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanata u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična», u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije, daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i posebno svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22).
37. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u povredi načela jednakosti strana, povrede principa in dubio pro reo, proizvoljnoj ocjeni dokaza zasnivanju presude na nezakonitom dokazu, kao i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju.
38. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).
39. U konkretnom slučaju apelant pokreće pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6. st. 1. i 3. koje se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud, imajući u vidu navedene standarde Evropskog suda, ispitati njegove navode u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije.
40. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koje su u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
41. Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije, aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojima je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, već citiranu Bykov, stav 90, i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi, Evropski sud, već citirane, Lee Davies, stav 42, i Bykov, stav 90).
42. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da apelant, u suštini, navodi da sud nije ocijenio sve apelantove dokaze, te je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, kao i da apelant nije mogao pripremiti odbranu zbog činjenice da je kao svjedok saslušana Gordana Avlijaš. Osim toga, apelant se žali da su rješenja zasnovana na “nezakonitom dokazu“ - zapisniku o kontroli protiv kojeg apelant vodi upravni spor.
43. Ustavni sud primjećuje da je apelant identične navode kao u apelaciji iznosio u postupku pred redovnim sudom. Ustavni sud, također, primjećuje da je na raspravi pred Općinskim sudom nadležni organ predložio svoje dokaze, kao i apelant svoje, te je Općinski sud naveo zašto je prihvatio određene dokaze kojima je poklonio vjeru, a iz kojih je zaključio da postoji apelantova odgovornost za učinjeni prekršaj. Apelant je i u postupku pred Kantonalnim sudom pokušao osporiti zaključak Općinskog suda, ali u tome nije uspio. Kantonalni sud je ispitao navod o povredi prava na odbranu apelanta, te je istakao da je apelant imao „mogućnost da se brani“, kao i da je na raspravi predložio svoje dokaze koje je Općinski sud ocijenio. Osim toga, redovni sudovi su dali jasna obrazloženja zašto nisu po apelantovom zahtjevu prekinuli prekršajni postupak i zašto nije za ovaj postupak bitna činjenica da je apelant pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH protiv zapisnika o kontroli. Ustavni sud ističe da su redovni sudovi u predmetnom prekršajnom postupku postupali u skladu sa ovlaštenjima propisanim relevantnim odredbama Zakona o prekršajima, pri čemu nije bilo nikakvih procesnih smetnji za vođenje prekršajnog postupka prije odlučenja Suda BiH o apelantovoj tužbi u upravnom sporu na čemu apelant i u apelaciji insistira, kao ni zakonskih prepreka za korištenje zapisnika o kontroli kao dokaza. Ustavni sud u jasnim navodima Općinskog suda, a zatim i Kantonalnog suda o ovim pitanjima ne vidi bilo kakvu proizvoljnost, niti bilo šta iz navoda apelacije ukazuje da je na bilo koji način u predmetnom postupku povrijeđen standard pravičnog suđenja, osim što je apelant nezadovoljan osporenim rješenjima. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da je sud ocijenio i dokaze koje je predložio apelant (faktura i otpremnica), ali ne na način kako to apelant ukazuje, ali i druge dokaze iz kojih je zaključio da apelant u poslovanju nije koristio opremu u poslovne svrhe i da se nisu stekli uvjeti za odbitak PDV, pa je stoga apelant postupao suprotno odredbama čl. 38. stav 2. i 39. stav 5. Zakona o PDV. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da, čak i da je tačna apelantova izjava da direktor nije dao određenu izjavu koja se navodi u prvostepenom rješenju, jedan od dokaza koji je proveden je apelantova odluka o rashodovanju sredstava na koju se, također, pozvao sud kod donošenja rješenja koje apelant osporava, ali koji apelant, također, „tumači u svoju korist“, odnosno da se radi o grešci. Međutim, Ustavni sud napominje da u njegovoj nadležnosti nije da vrši provjeru ocjene dokaza i činjenica koje su iz toga proizašle, osim ako se ne radi o apsolutnoj proizvoljnosti, što u konkretnom slučaju sasvim sigurno nije slučaj, jer su redovni sudovi jasno naveli odlučujuće razloge za svoje odlučenje.
44. Također, Ustavni sud ne može da prihvati činjenicu da apelant nije mogao da pripremi odbranu, odnosno da mu je bilo onemogućeno da ispituje svjedoka - inspektora Gordanu Avlijaš. Naime, svjedok je saslušan na pretresu, a radi se o svjedoku-predstavniku ovlaštenog organa UINO, koji je, također, radio i zapisnik o kontroli od 10. decembra 2011. godine, te se, kako proizlazi iz prvostepenog rješenja, i izjašnjavao na ove okolnosti, a zapisnik o kontroli je dostavljen apelantu koji ga je osporio. Apelant u apelaciji ne navodi, niti se to može zaključiti iz osporene prvostepene presude da je ovaj svjedok kazivao-svjedočio više od onoga što je konstatirano i u zapisniku o kontroli, te su apelantovi navodi da ga je sud trebalo da upozna na koje će okolnosti ovaj svjedok svjedočiti paušalni i neosnovani, pogotovo kada se ima u vidu da je prekršajni postupak i pokrenut jer je apelant tražio sudsku zaštitu, po prekršajnom nalogu koji je bio rezultat zapisnika o kontroli. Osim toga, iz zapisnika o usmenom pretresu koji je dostavljen u spis proizlazi da je sud donio rješenje o saslušanju svjedoka, da nije bilo prigovora apelanta u vezi sa navedenim dokazom, te da je apelant ispitao svjedoka. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je predmetni prekršajni postupak proveden uz garancije koje pruža pravo na pravično suđenje, te da u okviru predmetnog postupka nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
45. Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazao na povredu prava na efikasan pravni lijek, kao i povredu prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Prema navodima apelacije, navode o povredi ovih prava apelant je iznio zbog nemogućnosti da izjavi žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te je tražio da bude pozvan da prisustvuje sjednici kako bi iznio činjenice. Stoga će Ustavni sud ispitati ove navode.
46. Dakle, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Konvencije, ali iz same apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. Apelant se, u suštini, žali zbog nemogućnosti izjavljivanja žalbe u odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u postupku po žalbi. Stoga će ove žalbene navode Ustavni sud ispitati samo u okviru prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, nalazeći da je to suština povrede na koju se apelant žali.
47. Ustavni sud primjećuje da ono na šta apelant, zapravo, ukazuje i što problematizira jeste obim zaštite po žalbi, odnosno ukazuje na povredu člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju zbog nemogućnosti koja je određena Zakonom o prekršajima (član 61) da ospori utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud podsjeća da je stavom 1. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jasno propisano da svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu presudu ili kaznu preispita viši sud. Također, iz prakse Evropskog suda jasno proizlazi da se ova garancija odnosi i na prekršajne postupke ukoliko, kao u konkretnom slučaju, potpadaju pod opseg člana 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je stavom 1. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jasno navedeno da se ostvarivanje ovog prava regulira zakonom i da je na nacionalnim vlastima da odluče o modalitetima odlučivanja. Članom
61. Zakona o prekršajima isključena je mogućnost ispitivanja žalbe iz osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što je Kantonalni sud u svom obrazloženju jasno naveo, smatrajući ove žalbene navode nedozvoljenim. Međutim, isključivanje mogućnosti ispitivanja po žalbi činjeničnih pitanja, a što nije neuobičajeno u mnogim državama za određene oblasti, ne znači i povredu prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Ovo zbog toga što je suština garancije koju pruža ovaj član da se omogući preispitivanje „zakonskih“ pitanja koja mogu rezultirati izmjenom ili poništenjem presude ili kazne. Kada se navedeno primijeni na konkretan slučaj, evidentno je da je apelant imao mogućnost preispitivanja prvostepene odluke kojom je utvrđena njegova prekršajna odgovornost od višeg suda, kao i da je postupak po žalbi doveo do izmjene odluke u apelantovu korist. Stoga, činjenica da nije mogao po žalbi ispitati činjeničnu osnovu prvostepene odluke ni na koji način ne dovodi u pitanje garancije iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
48. Stoga, Ustavni sud nalazi da su apelantovi navodi o povredi prava na preispitivanje odluke od višeg suda iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u prekršajnom postupku, koji je proveden uz poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, utvrdili apelantovu odgovornost za počinjeni prekršaj, shodno relevantnim odredbama Zakona o PDV a nakon provedenog postupka u kojem je apelant učestvovao i koristio sva prava.
50. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na ispitivanje sudske odluke od višeg suda iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju samo zbog činjenice da žalba nije dozvoljena radi osporavanja činjenične osnove osporene odluke, a što je propisano zakonom, ali kada je apelant imao mogućnost da uloži žalbu, kada ju je koristio i rezultat žalbenog postupka je izmjena odluke u apelantovu korist.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman