Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4298/14 (M. S.)
Odluka donesena 19. 04. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4298/14
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 04. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4298/14, rješavajući apelaciju Milana Stankovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Milana Stankovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 011405 14 Rev od 7. oktobra 2014. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Milanu Stankoviću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.100,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Milanu Stankoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Stankovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 011405 14 Rev od 7. oktobra 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milan Stanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. septembra 2014. godine apelaciju (zavedena pod brojem AP 4298/14) Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred Osnovnim sudom u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Okružnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) u predmetu broj 75 0 P 011405.
2. Apelant je posredstvom istog advokata 23. decembra 2014. godine podnio Ustavnom sudu drugu apelaciju (zavedena pod brojem AP 5565/14), kojom je osporio Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 011405 14 Rev od 7. oktobra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Budući da je predmetne apelacije podnio isti apelant, te da se odnose na isti parnični postupak, Ustavni sud je, u skladu s članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 4298/14 i AP 5565/14 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4298/14.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 27. decembra 2016. godine i 16. februara 2017. godine od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske - sjedište zamjenika Banja Luka (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelacije.
5. U periodu od 30. decembra 2016. godine do 23. februara 2017. godine Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i Pravobranilaštvo su dostavili odgovore na apelacije. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Apelant je 23. jula 1999. godine podnio tužbu protiv Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade nematerijalne štete.
8. Presudom Osnovnog suda broj P-573/99 od 29. novembra 2004. godine u cijelosti je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.
9. Odlučujući po apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Rješenje broj Gž 314/05 od 10. oktobra 2009. godine kojim je žalbu usvojio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
10. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 75 0 P 011405 09 P od 21. juna 2011. godine kojom je djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev i tužena obavezana da mu isplati naknadu nematerijalne štete, i to: na ime pretrpljenog fizičkog bola iznos od 8.000,00 KM, na ime pretrpljenog duševnog bola zbog umanjenja životne aktivnosti i trajne nesposobnosti iznos od 25.000,00 KM, te na ime pretrpljenog straha iznos od 4.000,00 KM.
11. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, nakon sprovedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelant bio pripadnik Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS) od marta 1992. godine do 25. marta 1993. godine, kada je otpušten iz vojne jedinice kao nesposoban za vojnu službu. Dalje je utvrdio da apelant ima status RVI šeste kategorije sa 60% invaliditeta - trajno po osnovu bolesti zadobijene vršeći vojnu dužnost u ratu sa pravom na ličnu invalidninu, te da je liječen na psihijatrijskoj klinici. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke-opšteg hirurga, dr Dragana Danelišena od 24. marta 2011. godine, Osnovni sud je utvrdio da je apelant trpio povremene kratkotrajne bolove jakog intenziteta (7-8) koji se ispoljavaju u vidu bolova u grudima i javljaju jednom do dva puta mjesečno. Dalje je utvrdio da je navedeni vještak konstatovao umanjenje njegove životne aktivnosti u iznosu od 70%. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke-psihijatra, dr Nere Zivlak-Radulović je utvrđeno da apelant ima kao posljedicu psihičko oboljenje, te da je psihičko oboljenje nastalo za vrijeme njegovog angažovanja od VRS. Osnovni sud je vještačenjem utvrdio da je stanje vezano za bolest srca kod apelanta postojalo i prije njegovog stupanja u VRS, da se stanje znatnije pogoršalo u okolnostima ratnih dešavanja i da će, s obzirom na tok bolesti, apelantovo liječenje bolesti srca trajati doživotno. Vještačenjem je Osnovni sud, takođe, utvrdio da je apelant osjećao strah jakog intenziteta u vidu zabrinutosti (6-7), da strah osjeća u vrijeme tih napada i da taj strah po vremenu trajanja i učestalosti prati i napade bola, kao i da nije radno sposoban zbog socijalne i porodične nefunkcionalnosti.
12. Imajući u vidu sve navedene okolnosti, Osnovni sud je u odnosu na apelantov zahtjev za nematerijalnu štetu po osnovu pretrpljenih fizičkih bolova, naveo da je bol osjećanje subjektivnog karaktera, koje se redovno javlja kod čovjeka pri svijesti, u slučaju kada mu se naruši tjelesni integritet. Kod dosuđivanja naknade treba voditi računa o okolnostima slučaja, jačini i trajanju bolova, a u obzir se uzimaju bolovi od nastanka štetnog događaja do završetka liječenja. Prihvatajući kao osnovanim i dokazanim ovaj tužbeni zahtjev, Osnovni sud je dosudio apelantu iznos od 8.000,00 KM po ovom vidu nematerijalne štete. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja opšte životne aktivnosti, Osnovni sud je istakao da je imao u vidu sve navedene činjenice, utvrđujući u tom smislu da se kod apelanta radi o umanjenju opšte životne aktivnosti od 70%, kako je to konstatovao u svom nalazu i mišljenju vještak medicinske struke, dr Dragan Danelišen uz zaključak da apelant do kraja svog života neće biti sposoban za samostalan život. Slijedom navedenog Osnovni sud je apelantu po slobodnoj ocjeni za ovaj vid nematerijalne štete dosudio iznos od 25.000,00 KM.
13. Presudom Okružnog suda broj 75 0 P 011405 14 Gž od 14. jula 2014. godine djelimično je usvojena žalba tužene i prvostepena presuda preinačena u pobijanom dosuđujućem dijelu odluke o naknadi nematerijalne štete, tako što je tužena obavezana da apelantu na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti isplati iznos od 10.000,00 KM umjesto iznosa od 25.000,00 KM, a odbijen je zahtjev za isplatu naknade za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 8.000,00 KM. U ostalom dijelu žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dosuđujućem dijelu odluke o naknadi nematerijalne štete za pretrpljeni strah u iznosu od 4.000,00 KM.
14. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da se visina naknade nematerijalne štete u sudskom postupku utvrđuje primjenom pravnog standarda pravične naknade iz člana 200 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koji nameće potrebu da nematerijalna šteta u svakom konkretnom slučaju bude individualizovana. Pošto se u svakom pojedinačnom slučaju ispitaju i utvrde obim, jačina i trajanje fizičkih bolova, straha i duševnih bolova koji dovode do takve štete, zatim, okolnosti pod kojima je šteta nastala i pod kojima traje, kao i lična svojstva oštećenog, moguće je odlučiti o visini te naknade. Prema odredbi člana 200 stav 1 ZOO, visina naknade nematerijalne štete određuje se tako da ona bude pravična (stav 1) i da sud prilikom odlučivanja o tome mora voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i o cilju kome ta naknada služi, ali i o tome da se ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom (stav 2).
15. Polazeći od činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda, Okružni sud je naveo da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, dr Nere Zivlak – Radulović, psihijatra, zbog njene specijalnosti u odnosu na nalaz vještaka dr Dragana Danelišena, opšteg hirurga, koji je kod apelanta utvrdio umanjenje životne aktivnosti 70%. Navedeni vještak psihijatar je kod apelanta konstatovao umanjenje životne aktivnosti 60% zbog razvoja psihijatrijske simptomatologije. S obzirom na navedeno, Okružni sud je ukazao i na činjenicu da je apelant u vrijeme oboljenja bio star 36 godina, da nije radno sposoban, da je penzionisan 1998. godine, da je proglašen RVI sa 60% invaliditeta - trajno po osnovu bolesti zadobijene vršeći vojnu dužnost u ratu, kao i da prima ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 24% od osnovice. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istakao da pravična satisfakcija apelantu, u smislu odredbe člana 200 ZOO, za trpljenje duševnih bolova iznosi 10.000,00 KM. S tim u vezi je Okružni sud naveo da naknada nematerijalne štete u novcu predstavlja satisfakciju povrijeđenom tako da mu pribavi neko zadovoljstvo, shvaćeno u najširem smislu, i da doprinese uspostavljanju njegove psihičke ravnoteže koja je narušena trpljenjem psihičkog bola izazvanog oboljenjem. U tom smislu je Okružni sud naveo da tužena u žalbi osnovano ukazuje da prvostepeni sud nije pravilno primijenio odredbu člana 200 ZOO kada je za ovaj vid štete dosudio iznos od 25.000,00 KM, jer se kod tjelesne povrede, u konkretnom slučaju oboljenja, ne plaća stvarna šteta, već se pruža satisfakcija povrijeđenom. Takva satisfakcija se u apelantovom slučaju može postići i sa preinačenim iznosom od 10.000,00 KM.
16. Zatim je Okružni sud naveo da naknada za pretrpljene fizičke bolove zavisi od intenziteta i dužine trajanja bolova, neugodnosti kod liječenja, vrste povrede i dijela tijela na kojem je do nje došlo. S obzirom na specifičnosti apelantovog oboljenja i kod utvrđenja da je apelant trpio povremene kratkotrajne bolove jakog intenziteta (7-8) koji se ispoljavaju u vidu bolova u grudima i javljaju jednom do dva puta mjesečno, Okružni sud je naveo da ne opravdava dosuđivanje ovog vida naknade štete u smislu člana 200 ZOO. Stoga je Okružni sud odbio apelantov zahtjev za naknadu ovog vida štete.
17. Presudom Vrhovnog suda broj 75 0 P 011405 14 Rev od 7. oktobra 2014. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su neosnovani revizioni prigovori koji se odnose na visinu dosuđene naknade apelantu za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti. Visina naknade nematerijalne štete u sudskom postupku utvrđuje se primjenom pravnog standarda pravične naknade iz odredbe člana 200 stav 1 ZOO, koji nameće potrebu da nematerijalna šteta u svakom konkretnom slučaju bude individualizovana. Pošto se u svakom pojedinačnom slučaju ispitaju i utvrđuju obim i jačina duševnih bolova koji dovode do takve štete, okolnosti pod kojima je šteta nastala i pod kojima traje, kao i lična svojstva oštećenog, moguće je odlučiti o visini te naknade. To je ujedno i način da se izbjegne određivanje naknade u vidu svojevrsne tarife, tj. za sva lica u jednakom ili približno jednakom iznosu, što je nespojivo sa pomenutim pravnim standardom pravične novčane naknade i individualizacije štete.
19. Imajući u vidu činjenično stanje koje je utvrđeno tokom ove parnice, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe člana 200 ZOO prilikom odmjeravanja novčane naknade za duševne bolove zbog umanjenja apelantove životne aktivnosti. Suprotno tvrdnji revizije, drugostepeni sud je imao u vidu sve subjektivne i objektivne okolnosti koje su, u smislu pomenute zakonske odredbe, relevantne za odmjeravanje visine tog vida naknade nematerijalne štete. Stoga je Vrhovni sud ukazao da naknada nematerijalne štete u novcu, u smislu odredaba člana 200 ZOO, ima cilj satisfakciju za povrijeđenog tako da mu pribavi neko zadovoljstvo, shvaćeno u najširem smislu, i da doprinese uspostavljanju njegove psihične ravnoteže koja je narušena trpljenjem psihičkog bola izazvanog njegovim oboljenjem. Prilikom utvrđivanja visine naknade za ovaj vid naknade nematerijalne štete Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud imao u vidu sve navedeno i pri tome uzeo u obzir i životnu dob oštećenog i težinu posljedica oboljenja koje je zadobio prilikom vršenja vojne dužnosti. Stoga je Vrhovni sud naveo da je neosnovan apelantov revizioni prigovor da drugostepeni sud nije uzeo u obzir trajne posljedice njegovog oboljenja opisane u nalazima vještaka medicinske struke i da ove okolnosti drugostepeni sud nije pravilno ocijenio.
20. Potom je Vrhovni sud ukazao da je, prema odredbi člana 200 stav 1 ZOO, jedan od oblika nematerijalne štete, čija se naknada utvrđuje u vidu novčane - materijalne satisfakcije, i naknada za pretrpljene fizičke bolove. Ova zakonska odredba posebno ne iznosi pojedine slučajeve uzrokovanja fizičkih bolova za koje se priznaje novčana satisfakcija, a sudska praksa je, između ostalog, priznala naknadu za fizičke bolove uzrokovane nanošenjem tjelesne povrede i operativnim zahvatima zbog zadobijene tjelesne povrede, te fizičke bolove tokom liječenja. Međutim, da bi se oštećenom moglo priznati pravo na novčanu satisfakciju za nematerijalnu štetu koja mu je uzrokovana fizičkim bolovima, potrebno je ne samo faktičko postojanje te štete već i uvjerenje suda da je u konkretnom slučaju pravično dosuditi oštećenom novčanu satisfakciju. Takvu odluku opravdavaju postojeće okolnosti tog slučaja, a posebno jačina, intenzitet fizičkih bolova i njihovo vremensko trajanje. To znači da je za dosuđenje pravične novčane naknade za ovaj vid štete neophodno da su fizički bolovi imali znatan intenzitet i da su bili dugotrajni, te da to opravdavaju i druge okolnosti slučaja (karakter povreda ili oboljenja koje je pretrpio oštećeni, neugodnosti kojima je popraćeno njegovo liječenje, subjektivna svojstva oštećenog, te vrsta ozljede i dio tijela na kojem je do nje došlo i sl.).
21. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, dr Dragana Danelišena proizilazi da je apelant trpio povremene kratkotrajne bolove jakog intenziteta (7-8) koji se ispoljavaju u vidu bolova u grudima, te javljaju jednom do dva puta mjesečno. Dakle, Vrhovni sud je konstatovao da apelant ne trpi intenzivne fizičke bolove koji su dugotrajni. S obzirom na navedeno a suprotno apelantovoj revizionoj tvrdnji, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe člana 200 stav 1 ZOO kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev za ovaj vid štete. Činjenica na koju se apelant poziva, da će se prema nalazu vještaka, dr Dragana Danelišena, ovi fizički bolovi javljati kod apelanta tokom cijeloga života i predstavljati smetnju za njega, ukazuje da je riječ o trajnim posljedicama apelantovog srčanog oboljenja koje se pogoršalo u okolnostima ratnih dešavanja. Takve trajne posljedice su osnov za dosuđenje novčane satisfakcije za umanjenje apelantove životne aktivnosti, koja mu je po tom osnovu dosuđena drugostepenom presudom, a ne i osnov za dosuđenje naknade za pretrpljene fizičke bolove. Stoga je Vrhovni sud istakao da je neosnovan apelantov revizioni prigovor da je drugostepeni sud, odlučujući o ovom vidu štete, počinio povrede odredaba parničnog postupka i pogrešno primijenio materijalno pravo.
IV.Apelacija a)Apelantovi navodi
22. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u načinu na koji je Vrhovni sud u osporenoj odluci primijenio materijalno pravo. Naime, apelant ističe da Vrhovni sud pogrešno zaključuje da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredbu člana 200 ZOO. Apelant ukazuje da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da je drugostepeni sud ocijenio sve subjektivne i objektivne okolnosti prilikom utvrđivanja visine pravične naknade. Apelant navodi da je pogrešno shvatanje Vrhovnog suda da on ne trpi dugotrajne bolove i da je riječ o posljedicama koje su osnov za umanjenje životne aktivnosti, a ne za pretrpljene fizičke bolove. S tim u vezi, apelant navodi da je Vrhovni sud nedovoljno brižljivo ocijenio dokaze, te odlučne činjenice i okolnosti u pogledu apelantovog zdravstvenog stanja. Osim toga, apelant smatra da je osporena odluka Vrhovnog suda nerazumljiva i protivrječna. Slijedom navedenog, apelant predlaže da se utvrdi povreda prava na pravično suđenje i da se prvostepena presuda ostavi na snazi, odnosno da se osporena odluka ukine i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno suđenje.
23. Takođe, apelant navodi i da je postupanjem Osnovnog suda i Okružnog suda došlo do povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, te da je „postupak u ovom predmetu nepotrebno trajao 15 godina“. Stoga je apelant tražio od Ustavnog suda da mu dosudi iznos od 2.250,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, kao i da mu se dosudi iznos od 1.170,00 KM na ime troškova sastavljanja apelacije.
b) Odgovori na apelacije
24. Vrhovni sud je naveo da su razlozi za donošenje osporene odluke navedeni u njenom obrazloženju, te da taj sud u potpunosti ostaje kod tih navoda i stoga smatra da je predmetna apelacija neosnovana.
25. Okružni sud je naveo da je presuda tog suda donesena uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Slijedom navedenog, Okružni sud je naveo da taj sud donošenjem navedene odluke nije učinio povrede iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije na koje se apelant poziva. Stoga je Okružni sud predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
26. Osnovni sud je naveo da nije prekršio apelantova ustavna prava.
27. Pravobranilaštvo je navelo da su neosnovani i da nisu ničim dokazani apelantovi navodi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje u predmetnom postupku, te predložilo da se apelacija odbaci, odnosno odbije.
V.Relevantni propisi
28. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. od 17/93 do 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
29. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Dopustivost u odnosu na „suđenje u razumnom roku“ (AP 4298/14)
31. U pogledu navoda iz apelacije broj AP 4298/14 o povredi prava na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je, nakon podnošenja navedene apelacije, bio u toku postupak po apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene Presude Okružnog suda broj 75 0 P 011405 14 Gž od 14. jula 2014. godine. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog organa, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu dopustiva u smislu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Dopustivost u odnosu na osporenu odluku Vrhovnog suda broj 75 0 P 011405 14 rev od 7. oktobra 2014. godine (AP 5565/14)
33. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
34. U konkretnom slučaju konačna odluka je osporena Presuda Vrhovnog suda broj 75 0 P 011405 14 Rev od 7. oktobra 2014. godine. Zatim, osporena odluka je dostavljena apelantu 10. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 23. decembra 2014. godine, tako da je nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje i iz člana II/3e) i člana 6 Evropske konvencije. Apelant, takođe, navodi i povredu prava na „suđenje u razumnom roku“ u predmetnom postupku.
Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] .
a) Suđenje u razumnom roku Relevantni principi
37. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
39. Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak pokrenut podnošenjem tužbe 23. jula 1999. godine, a okončan je osporenom odlukom Vrhovnog suda od 7. oktobra 2014. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao više od 15 godina. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije osporio dužinu trajanja postupka pred Vrhovnim sudom, već izričito dužinu trajanja postupka pred Osnovnim sudom i Okružnim sudom. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, vodeći se apelacionim navodima u smislu člana 31 Pravila Ustavnog suda, ispitati dužinu trajanja predmetnog postupka do donošenja presude Okružnog suda, tj. do 14. jula 2014. godine, dakle, predmetni postupak koji je trajao više od 14 godina i 11 mjeseci.
Analiza razumnosti trajanja postupka
39. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bila naknada nematerijalne štete. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti. Osim toga, može se zaključiti da je postupak od izuzetnog značaja za apelanta. U pogledu apelantovog ponašanja, Ustavni sud konstatuje da on nije doprinio dužini trajanja postupka.
40. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud na osnovu stanja spisa predmeta uočava da je Osnovni sud, nakon podnošenja tužbe od 23. jula 1999. godine, prvostepenu presudu donio 29. novembra 2004. godine, dakle, nakon više od pet godina i četiri mjeseca od dana podnošenja tužbe. Potom je Okružni sud donio rješenje od 10. oktobra 2009. godine kojim je prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Dakle, Okružnom sudu su trebale više od četiri i po godine da odluči po žalbi. U ponovnom postupku Osnovnom sudu je trebalo više od jedne i po godine da donese prvostepenu presudu (21. juna 2011. godine), a Okružnom sudu oko tri godine da odluči (presuda od 14. jula 2014. godine) po žalbi tužene protiv prvostepene presude. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da Osnovni sud i Okružni sud u odgovorima na apelaciju nisu obrazlagali razloge dužine trajanja postupka pred tim sudovima iz čega se može zaključiti da nema razumnog opravdanja za dužinu predmetnog postupka pred navedenim sudovima.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da dužina parničnog postupka, koji je od podnošenja tužbe do donošenja presude Okružnog suda trajao više od 14 godina i 11 mjeseci, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
42. Ustavni sud zapaža da je apelant tražio da mu se dosudi iznos od 2.250,00 KM na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
43. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, te, ako odluči da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, da će je odrediti na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda. Dakle, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud određuje naknadu nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
44. Prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
45. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji se prema zakonu ne smatra hitnim i koji je trajao više od 14 godina, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 2.100,00 KM.
46. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
b) Ostali aspekti prava na pravično suđenje-primjena prava
47. Apelant smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno pravo (član 200 ZOO). S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan, ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
48. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
49. U konkretnom slučaju apelacijom se osporava presuda Vrhovnog suda. Ustavni sud konstatuje da je drugostepeni sud smanjio novčani iznos koji je prvostepeni sud dosudio apelantu na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, dok je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za nematerijalnu štetu na ime pretrpljenih fizičkih bolova. Ocjenjujući izvedene dokaze pred nižestepenim sudovima i rukovodeći se standardom pravičnosti novčane naknade i individualizacije štete u smislu odredbe člana 200 ZOO, Vrhovni sud je u osporenoj odluci zauzeo stav da je drugostepeni sud prilikom odmjeravanja visine dosuđenog iznosa na ime umanjenja apelantove životne aktivnosti imao u vidu sve objektivne i subjektivne okolnosti relevantne za odmjeravanje visine tog vida nematerijalne štete. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenih fizičkih bolova, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud potvrdio stav drugostepenog suda zasnovan na nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke da apelant ne trpi intenzivne i dugotrajne fizičke bolove kako bi se udovoljilo njegovom zahtjevu za ovaj vid nematerijalne štete u smislu odredbe člana 200 ZOO. Vrhovni sud je istakao da su činjenice na kojima je apelant zasnivao ovaj zahtjev svojom suštinom osnov za dosuđenje novčane satisfakcije za umanjenje životne aktivnosti, koja mu je po tom osnovu već dosuđena. Suprotno apelantovim navodima, po mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud je naveo jasne i argumentovane razloge zasnovane na citiranim odredbama materijalnog prava (ZOO) u obrazloženju osporene odluke. Ustavni sud nalazi da iz navedenog obrazloženja Vrhovnog suda, u vezi sa osnovanošću njegovog tužbenog zahtjeva i dosuđenim iznosima na ime nematerijalne štete, nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava, kao i da je obrazloženje osporene odluke u skladu sa standardima Evropske konvencije, odnosno da nisu proizvoljno primijenjeni relevantni propisi na apelantovu štetu.
50. Prema tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje-primjenu prava. Troškovi sastavljanja apelacije
51. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova sastavljanja apelacije, Ustavni sud konstatuje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, te stoga navedeni troškovi sastavljanja apelacije padaju isključivo na apelantov teret.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak od podnošenja tužbe do donošenja presude Okružnog suda trajao više od 14 godina i 11 mjeseci, a kada Osnovni sud i Okružni sud nisu dali opravdane razloge za dužinu trajanja postupka pred tim sudovima.
53. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje-primjenu prava kada je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio osporenu odluku uz pozivanje na relevantne propise, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
54. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman