Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3602/14 (Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH)
Odluka donesena 19. 04. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Izvršni postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Izvršenje
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-3602/14
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 04. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3602/14, rješavajući apelaciju Intesa Sanpaolo banke d.d. BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Intesa Sanpaolo banke d.d.
BiH podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Ip 013942 12 Pž 2 od 9. juna 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Ip 013942 09 Ip od 19. septembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 31. jula 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Ip 013942 12 Pž 2 od 9. juna 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Ip 013942 09 Ip od 19. septembra 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Armexa“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 8. novembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 14. novembra i 1. decembra 2016. godine. Izvršenik nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Na apelanticin prijedlog od 20. augusta 2009. godine, Općinski sud je 11. septembra 2009. godine donio Rješenje o izvršenju broj 33 0 Ip 013942 09 Ip na osnovu izvršne isprave - ugovora o zasnivanju hipoteke OPU 1413/08 od 4. jula 2008. godine kojim je određena uknjižba založnog prava na nekretnini izvršenika radi osiguranja novčanog potraživanja u iznosu od 194.860,03 KM u apelanticinu korist.
6. Apelantica je na ročištu za treću prodaju putem usmenog i javnog nadmetanja, koja je održana 11. maja 2010. godine, kao jedini kupac koji je pristupio na ročište za prodaju nekretninu izvršenika kupila za iznos od 106.342,89 KM.
7. Općinski sud je donio Rješenje o dosudi broj 33 0 Ip 013942 09 Ip od 19. juna 2010. godine kojim je određeno da se nekretnina izvršenika dosudi apelantici kao kupcu i preda joj se u posjed, te je Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda naloženo da u zemljišnim knjigama izvrši promjene prava vlasništva.
8. Cijeneći da su se stekli uvjeti propisani u odredbi člana 109. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), Općinski sud je pristupio donošenju rješenja o namirenju. Naime, Općinski sud je van ročišta donio Rješenje broj 33 0 Ip 013942 09 Ip od 19. septembra 2012. godine prema kojem se apelantica namiruje iz iznosa dobivenog prodajom nekretnine koja je bila osigurana hipotekom, koja u naravi predstavlja poslovnu zgradu, pomoćnu zgradu i dvorište upisane u vlasništvu izvršenika s dijelom 1/1, pa se kupovinom nekretnine od strane apelantice smatra da je apelantica sa svojim potraživanjem prema izvršeniku namirena u cijelosti.
9. Kantonalni sud je, odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv rješenja o namirenju, donio Rješenje broj 33 0 Ip 013942 12 Pž 2 od 9. juna 2014. godine kojim je žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju je navedeno da je apelantica u žalbi ukazala na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava s prijedlogom da se rješenje ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Kantonalni sud je ocijenio da žalba nije osnovana jer iz sadržaja spisa proizlazi da je predmetno izvršenje određeno na osnovu notarske isprave - ugovora o zasnivanju hipoteke od 4. jula 2008. godine, kojom je određena uknjižba založnog prava u apelanticinu korist na nekretnini izvršenika, čija je procijenjena tržišna vrijednost iznosila 319.028,66 KM radi osiguranja apelanticinog novčanog potraživanja u iznosu od 194.860,03 KM. Iz spisa dalje, prema ocjeni Kantonalnog suda, proizlazi da je apelantica na ročištu za treću prodaju putem usmenog i javnog nadmetanja kupila nekretnine izvršenika, koje su bile predmet ugovora o zasnivanju hipoteke, za cijenu od 106.342,89 KM, nakon čega je prvostepeni sud donio rješenje o dosudi, te je naložena predaja u posjed nekretnina apelantici kao kupcu, a Zemljišno-knjižnom uredu naloženo da izvrši promjenu prava vlasništva sa izvršenika na apelanticu. S obzirom na takvu činjeničnu i pravnu situaciju, pravilno je, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud zaključio da je prodajom navedene nekretnine apelantica kao tražilac izvršenja u cijelosti namirena s potraživanim iznosom od 194.860,03 KM, a u smislu člana 109. ZIP-a. Suština žalbenih navoda, kako je istakao Kantonalni sud, svodi se na tvrdnju da apelantica, kupovinom nekretnine koja je bila predmet ugovora o zasnivanju hipoteke, nije namirena u cijelosti. Međutim, takvi žalbeni prigovori nisu mogli biti prihvaćeni kao osnovani zato što u konkretnom postupku izvršnu ispravu predstavlja ugovor o zasnivanju hipoteke (notarska isprava) kojom je utvrđeno postojanje apelanticinog potraživanja po osnovu ugovora o kreditiranju koje je osigurano jedino nekretninama izvršenika koje je apelantica u konkretnom izvršnom postupku kupila. Iz navedenog proizlazi, kako je dalje obrazloženo, da izvršnom ispravom nisu ugovoreni drugi instrumenti osiguranja predmetnog potraživanja, dakle iznosa od 194.860,03 KM, te da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim navodima, pravilno zaključio da je apelantica u svojstvu tražioca izvršenja namirena u cijelosti iz iznosa dobivenog prodajom nekretnine. Kantonalni sud je stoga žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio primjenom odredbe člana 235. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 21. ZIP-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.
k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s povredom ovog prava, apelantica ukazuje na pravnu neodrživost osporenih odluka, konkretno rješenja o namirenju duga, smatrajući da je na takav način ograničena u pogledu disponiranja svojih prava iz prijedloga za izvršenje. S tim u vezi, napominje da je pogrešno tumačenje sudova prema kojem je potraživanje osigurano jedino nekretninama izvršenika, pogotovo jer su te nekretnine u momentu prodaje i predaje u posjed vrijedile 26.000,00 KM. Takvim postupanjem sudova, pogrešnim tumačenjem odredbi ZIP-a, proces namirenja duga je, prema apelanticinom mišljenju, u potpunosti zanemaren, a osim toga stvara se sudska praksa prema kojoj se tražioci izvršenja ograničavaju u pogledu sredstava i predmeta kojima mogu postići svoje namirenje od izvršenika čije se obaveze protežu na cjelokupnu imovinu, a ne samo, kako sudovi pogrešno smatraju, nekretnine na kojima je zasnovano založno pravo. Apelantica smatra da je stav iz osporenih rješenja, prema kojima je ona kao tražilac izvršenja svoje potraživanje osigurala jedino nekretninama izvršenika, potpuni pravni apsurd jer je pravni osnov postojanja potraživanja ugovor o kreditu u kojem su, osim zasnovane hipoteke, predviđeni i drugi instrumenti osiguranja predmetnog potraživanja. Stoga, apelantica kao tražilac izvršenja prodajom (i kupovinom) nekretnina u vlasništvu izvršenika nije namirena u cijelosti, pa je bilo neophodno nastaviti izvršenje u skladu sa izvršnom ispravom. Predložila je da se osporena rješenja ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
11. Kantonalni sud navode iz apelacije smatra neosnovanim iz razloga koji su navedeni u rješenju koje je osporeno apelacijom, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Općinski sud je u veoma opširnom odgovoru istakao da je apelacija neosnovana, da su u konkretnom izvršnom postupku primijenjene sve odredbe ZIP-a, kao i relevantne materijalne odredbe, te je po prijemu prijedloga za izvršenje 20. augusta 2009. godine doneseno rješenje o izvršenju. Zatim je sud pristupio provođenju neophodnih izvršnih radnji na prodaji založenih nekretnina, pri čemu je apelantica zatražila da se vrijednost nekretnine utvrdi prema Elaboratu procjene vrijednosti nekretnine, u kojem su predmetne nekretnine procijenjene na ukupnu vrijednost od 319.028,66 KM. Odmah nakon toga, zakazano je prvo, zatim drugo ročište za javno nadmetanje radi prodaje nekretnina i treće na kojem su predmetne nekretnine prodate apelantici za iznos od 106.342,89 KM. Općinski sud je napomenuo da su predmetne nekretnine procijenjene na vrijednost od 319.028,66 KM, dok je visina izvršnog zahtjeva, zaključno s 10. augustom 2009. godine, iznosila 194.860,03 KM. Rješenjem o namirenju od 19. septembra 2012. godine, koje je potvrđeno i rješenjem Kantonalnog suda, utvrđeno je da je apelantica kupovinom predmetnih nekretnina u cijelosti namirena jer su te nekretnine procijenjene na vrijednost od 319.028,66 KM, a apelantica ih je kupila za iznos od 106.342,89 KM, dok je njezino potraživanje iznosilo 194.860,03 KM. Predloženo da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 74/11, 35/12 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi:
Član 68.
Izvršne radnje Izvršenje na nepokretnosti provodi se zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti nepokretnosti, prodajom nepokretnosti i namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom.
Član 89.
Prodajna cijena (1) Bez pristanka lica koja se u izvršnom postupku po redu prvenstva namiruju prije tražioca izvršenja, nepokretnost se na javnom nadmetanju ne može prodati po cijeni koja ne pokriva ni djelimično iznos potraživanja tražioca izvršenja.
(2) Na prvom ročištu za javno nadmetanje ne može se nepokretnost prodati ispod polovine utvrđene vrijednosti. Početne ponude za prvo ročište na iznose manje od jedne polovine utvrđene vrijednosti neće biti razmatrane.
(3) Ako se nepokretnost ne proda na prvom sud će zakazati drugo ročište u roku od 30 dana. Sud će zakazati ročište u istom roku i u slučaju da tri ponuđača sa najvišom ponudom na prvom ročištu nisu uplatila prodajnu cijenu u skladu sa odredbama člana 92. stav 3. ovog zakona.
(4) Na drugom ročištu nepokretnost ne može biti prodata za manje od jedne trećine vrijednosti utvrđene zaključkom o prodaji. Početna ponuda na drugom ročištu ne može biti manja od jedne trećine od utvrđene vrijednosti.
(5) Ako nepokretnost ne bude prodana ni na drugom ročištu sud će u roku od najmanje 15 do najviše 30 dana zakazati treće ročište na kojem nepokretnost može biti prodana bez ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost.
(6) Ukoliko nema nosilaca prava preče kupovine iz člana 83. stav 1. ovog zakona, lice koje prema odredbama člana 98. ovog zakona ima pravo prvenstvenog namirenja iz prodajne cijene stiče pravo preče kupovine po cijeni postignutoj na trećem ročištu.
(7) Stranke i lica koja se namiruju u postupku mogu se sporazumjeti, izjavom datom na zapisnik, da se nepokretnost može prodati nadmetanjem i za cijenu nižu od one iz st. 1., 2. i 4. ovog člana.
(8) Ako su se stranke prije pokretanja izvršnog postupka u sporazumu sklopljenom pred sudom saglasile da se nepokretnost radi naplate potraživanja tražioca izvršenja utvrđene tim sporazumom može prodati i za cijenu nižu od one iz st. 1., 2. i 4. ovog člana, nepokretnost se već na prvom ročištu za prodaju može prodati po toj cijeni ako u postupku ne sudjeluju druga lica koja se u njemu namiruju, a svoje su pravo upisala u zemljišnu knjigu prije nego što je u tu knjigu upisano pravo tražioca izvršenja kojim je osigurana naplata njegovog potraživanja. Najniža cijena po kojoj se nepokretnost može prodati u tom slučaju ne može biti ispod jedne trećine utvrđene vrijednosti.
(9) Odredbe st. 1., 2., 4., 7. i 8. ovog člana na odgovarajući se način primjenjuju i u slučaju u kojem se nepokretnost prodaje neposrednom pogodbom.
Član 98.
Prvenstveno namirenje (1) Iz iznosa dobivenog prodajom namiruju se prvenstveno i to ovim redoslijedom:
1) troškovi izvršnog postupka;
2) potraživanja založnih povjerilaca koja se po redu prvenstva namiruju prije tražioca izvršenja;
3) potraživanja tražioca izvršenja po čijem je prijedlogu određeno izvršenje;
4) potraživanja založnih povjerilaca koja se po redu prvenstva namiruju poslije tražioca izvršenja;
5) naknada za lične služnosti koje se prodajom gase.
(2) Ako izvršenik pored glavnog potraživanja duguje i kamatu ona se namiruje prije iznosa glavnog potraživanja.
(3) Više lica unutar iste tačke iz stava 1. ovog člana namiruju se po redu sticanja založnog prava i prava na namirenje tražioca izvršenja koji su predložili izvršenje, odnosno po redu sticanja ličnih služnosti, a ako je bio ustupljen prvenstveni red, tada se lica iz stava 1. ovog člana namiruju po tom uspostavljenom prvenstvenom redu.
Član 109.
Rješenje o namirenju (1) O namirenju tražioca izvršenja i drugih lica kojima pripada pravo na namirenje, sudija bez odlaganja odlučuje rješenjem nakon održanog ročišta uzimajući u obzir podatke iz spisa i zemljišne knjige, kao i stanje utvrđeno na ročištu.
(2) Pri donošenju rješenja iz stava 1. ovog člana uzeće se u obzir samo ona potraživanja po kojima je rješenje o izvršenju postalo izvršno najkasnije na dan ročišta za diobu.
(3) Ako ima potraživanja u odnosu na koje rješenje o izvršenju nije postalo izvršno najkasnije na dan ročišta za diobu, ta će se potraživanja namiriti nakon izvršnosti rješenja o izvršenju iz preostalog iznosa prodajne cijene, ako je ima, a ostatak će se vratiti izvršeniku.
(4) Odredbe st. 2. i 3. ovog člana ne odnose se na potraživanja osiguranja založnim pravom ili zemljišnim dugom.
5) Protiv rješenja o namirenju nije dozvoljen prigovor, ali se može izjaviti žalba.
14. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ broj 66/13) u relevantnom dijelu glasi:
Pojam založnog prava Član 139. stav 1.
(1)Založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari ili pravu (zalogu) koje daje ovlaštenje svom nosiocu (založnom vjerovniku) da određenu tražbinu, ukoliko mu ne bude ispunjena nakon dospijeća, namiri iz vrijednosti te stvari, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 33 0 Ip 013942 12 Pž 2 od 9. juna 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila19. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 31. jula 2014. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelantica ukazuje da joj je osporenim rješenjima o namirenju povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu
20. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
21. Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom slučaju radi o apelaciji u kojoj se ukazuje na kršenje prava na imovinu u kojoj se osporavaju rješenja o namirenju donesena u završnoj fazi izvršnog postupka (nakon donošenja rješenja o izvršenju). S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju praksu iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 5522/15 od 16. marta 2016. godine u kojoj je Ustavni sud zauzeo sljedeći stav: „…Ustavni sud smatra da je do miješanja u apelantičino pravo na imovinu došlo rješenjem (o izvršenju) od 19. novembra 2012. godine…Međutim, s obzirom na apelacione navode, Ustavni sud će izuzetno razmotriti je li u kasnijoj fazi predmetnog izvršnog postupka u kojoj je došlo do prodaje predmetnog stana došlo do kršenja apelantičinog prava na imovinu, te je li prodaja izvršena u skladu sa standardima tog prava…“ (vidi tačku 48. navedene odluke, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
22. Shodno praksi iz predmeta broj AP 5522/15, Ustavni sud ukazuje na specifičnost konkretnog slučaja u kojem apelantica osporava rješenja o namirenju kojima je konstatirano da je iz iznosa dobivenog prodajom nekretnine (koju je na trećoj javnoj prodaji apelantica kupila) u cijelosti namirena za potraživanje koje je imala prema izvršeniku iako je njezino potraživanje iznosilo više od iznosa kupoprodajne cijene. Apelantica smatra da se na ovakav način stvara sudska praksa prema kojoj se tražioci izvršenja ograničavaju u pogledu predmeta i sredstava izvršenja za preostali dug, s obzirom da se obaveza izvršenika proteže na njegovu cjelokupnu imovinu, a ne samo nekretninu na kojoj je zasnovano založno pravo.
23. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu iz Odluke broj U 3/16 od 1. decembra 2016. godine u kojoj je Ustavni sud rješavao na osnovu nadležnosti iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, te je odgovorio na zahtjev sudije Osnovnog suda u Derventi u kojem je ukazivano na ustavnost odredbi Zakona o izvršnom postupku koje, prema mišljenju tog sudije, nalažu sudu da zaključi da je tražilac izvršenja namiren isključivo za iznos za koji je postao vlasnik založene nekretnine (djelimično namirenje u iznosu ostvarene prodajne cijene postignute prodajom nekretnina izvršenika) koju je kupio na trećoj licitaciji kao jedini kupac. Dakle, radi se o predmetu koji je po činjeničnim i pravnim pitanjima vrlo sličan predmetu iz ove odluke, a tada je Ustavni sud zauzeo sljedeći stav:
„…Zakon o izvršnom postupku (niti jednom svojom odredbom) ne garantuje tražiocu izvršenja da će na licitaciji prodati založenu nekretninu za novčani iznos koji je jednak njegovom potraživanju. Jedina garancija povjeriočevog potraživanja, u ovim slučajevima, je založena nekretnina (jer ukoliko dužnik ne vrati dug rizikuje da u izvršnom postupku ostane bez nekretnine koju je založio kao osiguranje duga), te ukoliko povjerilac odluči da u izvršnom postupku postane vlasnikom založene nekretnine, čija je procijenjena vrijednost veća od njegovog potraživanja, nema nikakvog razloga da se smatra da njegovo potraživanje nije u cijelosti namireno. Naime, na ovaj način tražilac izvršenja nije namiren iz 'prodajne cijene' koja zaista jeste niža od njegovog potraživanja, već je namiren na način što se odlučio da postane vlasnikom nekretnine koja je bila založena radi osiguranja njegovog potraživanja, a čija je procijenjena vrijednost veća od njegovog potraživanja. U takvim slučajevima, tražioca izvršenja niko nije silio da postane vlasnikom založene nekretnine ili, preciznije rečeno, da 'uzme' založenu nekretninu zbog toga što mu dužnik nije izmirio dug. Tražilac izvršenja (povjerilac) je imao mogućnost da zahtijeva nove licitacije u nadi da će se pojaviti kupac koji je spreman da kupi založenu nekretninu po cijeni jednakoj njegovom potraživanju, ili da predloži novo sredstvo izvršenja ako nekretnina ne može da se proda po cijeni po kojoj bi namirio svoje potraživanje, itd. Zakonske formulacije, na primjer iz člana 68. ZIP-a ili člana 97. ZIP-a koje govore o 'prodajnoj cijeni' ili da se tražilac izvršenja namiruje iz 'iznosa dobivenog prodajom' ne mogu se nikako tumačiti na način da se zanemari da je tražilac izvršenja postao vlasnikom nekretnine čija je procijenjena vrijednost veća od njegovog potraživanja.
Tumačenje relevantnih odredaba ZIP-a RS, uključujući i osporenu odredbu, na način kako to navodi podnosilac zahtjeva, upravo bi vodilo povredi prava na imovinu, jer bi se založnom dužniku (izvršeniku) nametala obaveza i nakon što povjerilac (tražilac izvršenja) postane vlasnikom dužnikove nekretnine koja je i založena radi osiguranja povjeriočevog potraživanja. Na taj način dužnik bi mogao biti u 'neograničenom dužničkom odnosu', jer bi se ignorisala činjenica da je tražilac izvršenja u izvršnom postupku postao vlasnikom dužnikove nekretnine čija je procijenjena vrijednost veća od povjeriočevog potraživanja…“ (vidi tačku 32. citirane odluke, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
24. Dakle, suština citirane Odluke broj U 3/16 je stav Ustavnog suda prema kojem niti jedna odredba Zakona o izvršnom postupku ne sprečava redovne sudove u svakom konkretnom slučaju da zaključe da je tražilac izvršenja u cijelosti namiren ukoliko je, kao jedini kupac, postao vlasnik založene nekretnine kojom je bilo osigurano njegovo potraživanje, a koja je procijenjena na iznos viši od njegovog potraživanja prema izvršeniku, te da bi svako tumačenje koje bi išlo u pravcu da je tražilac izvršenja namiren samo do iznosa koji je platio na licitaciji, a najčešće se radi o simboličnim iznosima koji nisu ni približno uporedivi sa iznosom na koji je procijenjena založena nekretnina, vodilo povredi izvršenikovog prava na imovinu.
25. Uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja u kontekstu spornih pitanja koja je apelantica istakla, prije svega da izvršenik za preostali dug (razliku između potraživanja iz izvršnog naslova i kupoprodajne cijene postignute na javnoj prodaji) odgovara i dalje svojom cjelokupnom imovinom, Ustavni sud prvenstveno zapaža da razlozi osporenih odluka redovnih sudova u potpunosti korespondiraju stavu Ustavnog suda iz citirane odluke broj U 3/16 koji je, po činjeničnim i pravnim pitanjima, vrlo sličan ovom predmetu, pa se razlozi iz navedene odluke mogu u cijelosti primijeniti i na konkretan slučaj. Naime, tumačenje relevantnih odredaba ZIP-a na način kako je to apelantica interpretirala u apelaciji, dakle nametanjem obaveze izvršeniku da u situaciji kada tražilac izvršenja (apelantica) u izvršnom postupku kupi nekretnine kojima je bilo osigurano njezino potraživanju (nekretnine na kojima je zasnovano založno pravo) i dalje ima obavezu izmirenja duga u obimu koji obuhvaća cjelokupnu njegovu imovinu, stvorilo bi situaciju u kojoj bi izvršenik mogao biti u „neograničenom dužničkom odnosu“ jer bi se ignorirala činjenica da je tražilac izvršenja (apelantica) u izvršnom postupku postala vlasnik izvršenikove nekretnine čija je procijenjena vrijednost veća od potraživanja apelantice kao tražioca izvršenja.
26. Na osnovu izloženog, imajući u vidu da je apelantica u predmetnom izvršnom postupku namirena tako što je postala vlasnik izvršenikove nekretnine na kojoj je bilo zasnovano založno pravo radi osiguranja njezinog potraživanja (a ne iz prodajne cijene nekretnine), čija je procijenjena vrijednost veća od potraživanja iz izvršnog naslova, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je apelantica u svojstvu tražioca izvršenja u predmetnom izvršnom postupku protiv izvršenika namirena tako što je postala vlasnik izvršenikove nekretnine (a ne iz prodajne cijene), koja je bila založena radi osiguranja njezinog potraživanja, čija je procijenjena vrijednost veća od njezinog potraživanja.
28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman