Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4537/14 (S. F.)
Odluka donesena 19. 04. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ništavost
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Otkaz
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4537/14
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 04. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4537/14, rješavajući apelaciju Sejfudina Fetića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sejfudina Fetića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 106543 10 Rsz od 15. augusta 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 106543 09 P od 11. juna 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sejfudin Fetić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Siminog Hana, kojeg zastupa Emil Galušić, advokat iz Tuzle, podnio je 21. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 106543 10 Rsz od 15. augusta 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 106543 09 P od 11. juna 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Euro Asfalt d.o.o. Sarajevo (tuženi u predmetnom parničnom postupku, u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 6. decembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 13. decembra 2016. do 5. januara 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 106543 09 P od 11. juna 2010. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je odluka o prestanku radnog odnosa od 15. juna 2009. godine ništava i da se obaveže tuženi da vrati apelanta na posao, na poslove na kojima je radio prije donošenja odluke o prestanku radnog odnosa ili da ga rasporede na druge poslove koji odgovaraju apelantovoj stručnoj spremi ili sposobnosti, kao i da zaključi s apelantom novi ugovor o radu i uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa od dana prestanka radnog odnosa pa do ponovnog povratka na posao kao da je radio. Nadalje, presudom je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza, odnosno iskaza apelanta i svjedoka, proizlazila činjenica da je upravo apelant odlučio da se asfalt koji je preostao tuženom nakon izvršenih radova ugradi na parceli koja je bila u vlasništvu brata jednog od radnika. Pri tome, istakao je da je prihvatio navedene izjave kao vjerodostojne, jer su bile u međusobnoj saglasnosti, dok je izjava jednog od svjedoka bila suprotna izjavama svih svjedoka, kao i izjavi samog apelanta, pa je Općinski sud ocijenio istu kao pristrasnu. Nadalje, Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza proizlazilo da apelant, kao poslovođa gradilišta, nije bio ovlašten da odlučuje šta će se uraditi sa viškom asfalta, te da je i sam apelant izjavio da je za donošenje navedene odluke bio ovlašten šef gradilišta. Stoga je Općinski sud zaključio da je apelant neovlašteno raspolagao imovinom tuženog, odnosno da je počinio teži prijestup koji je predviđen Pravilnikom o radu tuženog. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je članom 92. Pravilnika o radu tuženog određeno da teži prijestupi ili teže povrede radnih obaveza iz ugovora o radu zbog kojih poslodavac u skladu sa odredbama člana 88. stav 1. Zakona o radu može zaposleniku otkazati ugovor o radu, predstavljaju između ostalog i prijestup, zloupotreba položaja u namjeri da se za sebe ili drugog pribavi imovinska korist ili drugom nanese šteta, neovlaštena posluga sredstvima rada u privatne svrhe, pronevjera ili krađa imovine poslodavca, nezakonito raspolaganje sredstvima rada poslodavca. Nadalje, citiran je i član 88. stav 1. Zakona o radu, kojim je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. Općinski sud je zaključio da je iz citiranih članova Pravilnika o radu tuženog i Zakona o radu proizlazila činjenica da je tuženi (u presudi očitom omaškom navedeno „tužitelj“) postupio zakonito kada je donio odluku o otkazu ugovora o radu bez otkaznog roka, jer je apelant, kako je utvrđeno iz provedenih dokaza, počinio teži prijestup zbog kojeg nije opravdano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos sa apelantom. Nadalje, Općinski sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da je tuženi donoseći odluku o otkazu načinio niz propusta koji čine odluku nezakonitom, jer je odluka donesena u skladu sa Pravilnikom o radu i Zakonom o radu. Također, naveo je da je apelantu data mogućnost u skladu sa članom 90. Zakona o radu da iznese svoju odbranu, što je apelant i učinio sačinjavajući izjavu od 15. juna 2009. godine. Općinski sud je istakao da su propusti koji su načinjeni u samom tekstu odluke o otkazu, kao što je pozivanje na pogrešne članove Zakona o radu, bili takve prirode da nisu utjecali na njenu zakonitost. Kako je tuženi u skladu sa članom 91. Zakona o radu dokazao postojanje razloga za otkaz, Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 106543 10 Rsz od 15. augusta 2014. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio relevantne odredbe Zakona o radu i Pravilnika o radu tuženog, dajući detaljno i jasno obrazloženje svoje odluke. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je u konkretnoj pravnoj stvari utvrđeno da je odluka o otkazu ugovora o radu donesena u skladu s članom 92. Pravilnika o radu tuženog i članom 88. stav 1. Zakona o radu. Kako je apelantu otkazan ugovor o radu u smislu člana 88. stav 1. Zakona o radu, Kantonalni sud je također ocijenio da je tuženi u smislu odredbi člana 91. Zakona o radu dokazao postojanje razloga za otkaz. Nadalje, navedeno je da je apelantu data mogućnost u skladu s članom 90. Zakona o radu da iznese svoju odbranu, a što je i učinio sačinjavajući izjavu od 15. juna 2009. godine. Kantonalni sud je zaključio da iz navedenih članova Pravilnika o radu tuženog i Zakona o radu proizlazi činjenica da je tuženi postupio zakonito kada je donio odluku o otkazu ugovora o radu bez otkaznog roka, jer je apelant, kako je utvrđeno iz provedenih dokaza, počinio teži prijestup zbog kojeg nije opravdano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos s apelantom.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
9. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da su nepravilno ocijenjeni dokazi. S tim u vezi, navodi da prvostepeni sud uopće nije cijenio zakonitost postupka otkaza ugovora o radu, odnosno postupka utvrđivanja odgovornosti i štete tuženog prema apelantu. Smatra da su iskazi svjedoka koje je tuženi izveo pred sud pristrasni, jer su bliski rođaci direktora i vlasnika tuženog i još rade kod njega, te je bilo iluzorno očekivati da će svjedočiti u apelantovu korist. Apelant navodi da je dokazao nezakonitost otkaza, ali da to sud nije prihvatio, te da je tuženi odustao od pojedenih dokaza koji mu nisu išli u prilog. Apelant smatra da se redovni sudovi nisu pridržavali svih dokaza i činjenica na koje je apelant ukazao tokom postupka. Traži naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova, jer mu je više od pet godina uskraćena mogućnost ostvarivanja prava pred sudom.
b)Odgovor na apelaciju
10. Kantonalni sud navodi da je donio pravilnu i zakonitu odluku i da je apelantu omogućeno učešće u postupku na način što je njegova žalba razmatrana i prvostepena presuda ispitana u granicama predviđenim članom 221. Zakona o parničnom postupku. Stoga smatra da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
11. Općinski sud navodi da je cjelokupni spis predmeta dostavljen Ustavnom sudu u vezi druge apelacije istog apelanta, te da se zbog promjene uređujućeg sudije nije mogao izjasniti na navode u apelaciji, jer nije učestvovao u predmetnom postupku.
12. Tuženi navodi da su redovni sudovi pravilno utvrdili da je odluka tuženog o prestanku apelantovog radnog odnosa donesena na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava. Smatra da je apelant svojim postupanjem zloupotrijebio svoju poziciju šefa gradilišta i omogućio drugom pribavljanje protivpravne imovinske koristi, čime je u izvršavanju svojih radnih obaveza oštetio tuženog, kao svog poslodavca, a time počinio i težu povredu radne obaveze. Stoga tuženi smatra da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje i predlaže da se apelacija odbaci, odnosno odbije.
V.Relevantni propisi
13. U Zakonu o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00, 29/03), koji je važio u vrijeme trajanja postupka, relevantne odredbe glase:
Član 88. stav 1.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštovanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.
Član 90.
Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.
Član 91.
U slučaju otkazivanja ugovora o radu u smislu člana 88. st. 1. i 2. ovog zakona, poslodavac je dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, da dokaže postojanje razloga za otkaz.
VI.Dopustivost
14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 106543 10 Rsz od 15. augusta 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. augusta 2014. godine, a apelacija je podnesena 21. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. a)Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
21. Ustavni sud prije svega ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđenja ništavosti odluke o prestanku radnog odnosa i vraćanja na posao, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
22. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno ocijenili provedene dokaze, te u vezi s tim pogrešno zaključili da je postupak otkaza ugovora o radu apelantu bio zakonit, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
23. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju odbili apelantov tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na posao. Naime, redovni sudovi su zaključili da je tuženi postupio zakonito kada je donio odluku o otkazu ugovora o radu bez otkaznog roka, jer je apelant, kako je utvrđeno iz provedenih dokaza, počinio teži prijestup zbog kojeg nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos s apelantom. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u obrazloženju svoje odluke jasno ukazao na sadržaj izvedenih dokaza pred prvostepenim sudom, među kojim su i izjave svjedoka i izjava samog apelanta, iz kojih dokaza je proizlazilo da je apelant neovlašteno raspolagao imovinom tuženog čime je počinio teži prijestup koji je predviđen Pravilnikom o radu tuženog pa da slijedom toga, prema stavu Općinskog i Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju tuženi u skladu s članom 91. Zakona o radu dokazao postojanja razloga za otkaz. Osim toga, sudovi su utvrdili da je apelantu data mogućnost da iznese svoju odbranu, te su stoga zaključili da je tuženi postupio u skladu s relevantnim članovima Pravilnika o radu i Zakona o radu kada je donio odluku o otkazu ugovora o radu apelantu.
24. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiHˮ broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Općinskog i Kantonalnog suda u pogledu ocjene provedenih dokaza, te primjene relevantnih zakonskih odredbi, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu.
25. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu ocjene provedenih dokaza, te u vezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o radu na predmetnu situaciju, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
26. Apelant traži naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova, jer mu je više od pet godina uskraćena mogućnost ostvarivanja prava pred sudom.
27. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može u izuzetnim slučajevima kršenja ustavnih prava odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, apelantu ne pripada pravo na isplatu tražene naknade. VIII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene odredaba materijalnog prava na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman