Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4006/14 (E. A.)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Minimalna prava optuženog -adekvatni uslovi za pripremu odbrane
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4006/14

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4006/14, rješavajući apelaciju Emira Ademovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Emira Ademovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 011974 14 Kž od 11. juna 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 011974 14 K od 14.

februara 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Emir Ademović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca podnio je 30. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 011974 14 Kž od 11. juna 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 011974 14 K od 14. februara 2014. godine. Apelant je 27. novembra 2014. godine i 24. novembra 2016. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 29. maja 2015. i 19. januara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 10. juna 2015. do 17. februara 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 011974 14 K od 14. februara 2014. godine apelant je proglašen krivim što je u vrijeme i mjestu, te na način pobliže opisan u tri tačke izreke presude počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa krivičnim djelima odavanje službene tajne iz člana 388. stav 1. i zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1, u stjecaju sa krivičnim djelima primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. i ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZFBiH. Za krivično djelo organizirani kriminal u vezi sa krivičnim djelima odavanje službene tajne i zloupotreba položaja ili ovlaštenja Kantonalni sud je apelantu utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, za krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca i za krivično djelo ugrožavanje sigurnosti kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca, te je na osnovu člana 54. stav 2. tačka b) KZFBiH apelantu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca. Na osnovu člana 57. stav 1. KZFBiH apelantu je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 14. februara 2013. do 14. februara 2014. godine. Na osnovu člana 78. KZFBiH apelantu je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta kojima su izvršena krivična djela, i to mobitel pobliže opisan u izreci presude. Istom presudom, na osnovu člana 417. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (ZKPFBiH), apelantu je oduzeta protivpravno stečena imovinska korist u visini od 100 eura u protivvrijednosti u domaćoj valuti - konvertibilnim markama. Na osnovu člana 202. stav 1. ZKPFBiH apelant je obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka, o čemu će prvostepeni sud donijeti posebno rješenje u smislu člana 202. ZKPFBiH, te paušal sudu u iznosu od 100,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude. Shodno odredbi člana 212. stav 2. ZKPFBiH, oštećeni (čija imena u presudi nisu navedena) su sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnični postupak.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u predmetnom postupku protiv apelanta i E. K. potvrđena optužnica Kantonalnog tužilaštva koja je 23. decembra 2013. godine izmijenjena. Navedeno je da je Kantonalno tužilaštvo sudu dostavilo sporazum o priznanju krivice zaključen 12. februara 2014. godine između kantonalnog tužioca, apelanta i njegovog branioca. Slijedom toga, Kantonalni sud je, u smislu člana 246. stav 4. ZKPFBiH, zakazao ročište za razmatranje zaključenog sporazuma o priznanju krivice. Na održanom ročištu od 14. februara 2014. godine Kantonalni sud je utvrdio da je apelant sporazum zaključio dobrovoljno, svjesno i s razumijevanjem; da je upoznat s mogućim posljedicama, uključujući i posljedice u vezi s troškovima krivičnog postupka; da je apelant razumio da se sporazumom o priznanju krivice odriče prava na suđenje i da ne može uložiti žalbu na krivičnopravnu sankciju; da je utvrđena kazna u sporazumu u skladu sa članom 246. stav 3. ZKPFBiH; da apelantu niko nije prijetio, zastrašivao ga ili na drugi način utjecao na njega da prizna krivicu, niti mu je obećao kakvu korist ukoliko prizna krivicu, te je sud tako utvrdio da je do zaključenja sporazuma o priznanju krivice došlo u skladu sa odredbom člana 246. stav 6. ZKPFBiH.

7. Dalje, Kantonalni sud je provjerio da li postoji dovoljno dokaza o apelantovoj krivici, te je, nakon što se apelant izjasnio da je kriv, izvršio uvid u dokaze taksativno navedene na str. 6, 7. i 8. presude, koje je ocijenio i zaključio da je apelantovo priznanje krivice potvrđeno dokazima, odnosno da postoji dovoljno dokaza o apelantovoj krivici u smislu člana 246. stav 6. tačka b) ZKPFBiH. Slijedom toga, Kantonalni sud je na osnovu člana 246. stav 5. ZKPFBiH prihvatio sporazum o priznanju krivice, zaključen između kantonalnog tužioca, apelanta i njegovog branioca 12. februara 2014. godine i utvrdio je da je apelant učinio krivična djela za koja je optužen, i to u vrijeme i na način i mjestu opisanom pod tač. 1, 2. i 3. izreke presude. Naime, Kantonalni sud je apelanta proglasio krivim jer, kako je navedeno, iz izvedenih dokaza proizlazi da je saoptuženi E. K. organizirao grupu s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi koju su, pored njega, činili apelant i A. K., R. K., A. E., I. K., M. Š., N. M., E. H. i E. M., koji su bili svjesni i znali da djeluju kao članovi grupe koja se bavi krivičnim djelima - iznude iz člana 295. stav 2. KZFBiH, lihvarstva iz člana 298. stav 3. KZFBiH, ugrožavanja sigurnosti iz člana l83. stav 1. KZFBiH i teške krađe iz člana 287. stav 4. KZFBiH, odavanja službene tajne iz člana 388. KZFBiH, pri čemu su uloge članova grupe za organizirani kriminal bile tako podijeljene da je E. K. rukovodio grupom i zajedno s drugim članovima grupe vršio krivična djela.

8. Kantonalni sud je naveo da je prihvaćajući sporazum o priznanju krivice ocijenio da su sporazumom utvrđene kazne za krivična djela zbog kojih je apelanta proglasio krivim razmjerne težini učinjenih krivičnih djela i apelantovom stepenu krivice, kada se ima u vidu da je apelant priznao krivicu i da je izrazio kajanje zbog učinjenih krivičnih djela, pa je našao da će se izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja iz člana 42. KZFBiH.

9. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je donio Presudu broj 03 0 K 011974 14 Kž od 11. juna 2014. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Vrhovni sud je naveo da je ispitao pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, kao i po službenoj dužnosti u smislu člana 321. ZKPFBiH. Navedeno je da je apelant u žalbi naveo da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenice na kojima se zasniva ta presuda. Prema apelantovom mišljenju do toga je došlo jer prvostepeni sud nije „razvrstao dokaze“ koje je tužilac priložio uz sporazum o priznanju krivice, a što je bio dužan da učini i nakon toga da se u presudi pozove samo na one dokaze koji se isključivo odnose na njegove krivičnopravne radnje, koje je i priznao zaključivši s tužiocem sporazum o priznanju krivice. Tako se, prema apelantovom mišljenju, pobijana presuda trebala pozvati samo „na izjave svjedoka A. A., S. T. i drugih, kao i neke materijalne dokaze“. Prema ocjeni Vrhovnog suda, ovakvi žalbeni prigovori ne mogu dovesti u pitanje pravilnost prvostepene presude. Naime, kako je istakao Vrhovni sud, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je apelant 12. februara 2014. godine, u prisustvu svog tadašnjeg branioca, s kantonalnim tužiocem u Tuzli zaključio sporazum o priznanju krivice u kojem je, pored ostalog, u tački 1. navedeno da apelant priznaje krivicu za krivična djela po optužnici Tužilaštva broj T03 0 KT 0027996 13, izmijenjenoj 23. decembra 2013. godine. Radi se o istim krivičnim djelima i istim pravnim kvalifikacijama kako je to navedeno u izreci pobijane presude. Na ročištu zakazanom 14. februara 2014. godine na prvostepenom sudu radi razmatranja sporazuma o priznanju krivice apelant je na pitanje predsjednice vijeća izjavio da je navedena krivična djela izvršio u vrijeme i na način kako je to navedeno u činjeničnom opisu izmijenjene optužnice, da je sporazum zaključio svjesno, dobrovoljno i s razumijevanjem i da se zaključivanjem sporazuma odriče prava na suđenje. Navedeno je da je prvostepeni sud, također, provjeravao da apelant u vrijeme zaključivanja sporazuma, kao i na tom ročištu, eventualno nije bio pod utjecajem kakvih sredstava koji bi ga ometali u razumijevanju posljedica predmetnog sporazuma, nakon čega je apelant izjavio da nije bio pod utjecajem bilo čega i da je sporazum zaključio svjesno i s razumijevanjem. Na tom ročištu mu je također bilo predočeno da će, i pored toga što je priznao izvršenje predmetnih krivičnih djela, biti izvedeni dokazi koje je tužilac prikupio u toku istrage i koje je priložio uz sporazum, a kojim tužilac potkrepljuje navode iz optužnice. Zatim je uslijedilo izvođenje tih dokaza, kako je to konkretno navedeno na zapisniku s ročišta održanog 14. februara 2014. godine, kao i u pobijanoj presudi.

10. U vezi s tim provedenim dokazima, a koji su se, pored ostalog, odnosili i na krivična djela odavanje službene tajne iz člana 388. stav 1. i zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav

1. KZFBiH, za koja se apelant tereti da ih je učinio kao član grupe za organizirani kriminal, bitno je istaći da ni apelant, a niti njegov branilac nisu imali primjedbi na te provedene dokaze. Zbog svega navedenog, apelantov žalbeni prigovor da sud nije „razvrstao dokaze“ koji se odnose isključivo na njega, ukazuje se kao neosnovani, posebno ako se uzme u obzir okolnost da je apelant priznao izvršenje predmetnih krivičnih djela, pa i onih koje je učinio kao član grupe za organizirani kriminal i da se dio dokaza odnosio i na tu grupu. Pored toga, postavlja se i smisao ovakvog žalbenog prigovora s obzirom na to da apelant ni u žalbi ne poriče izvršenje ovih djela, a niti navodi dokaze koji bi objektivno doveli u pitanje utvrđeno činjenično stanje iz presude. Naprotiv, iz sadržaja žalbe proizlazi da apelant smatra da je u vezi s krivičnopravnim radnjama za koje je proglašen krivim bilo dovoljno navesti iskaze „svjedoka A. A., S. T. i drugih, kao i neke materijalne dokaze“ koji, prema apelantovom mišljenju, dovoljno potkrepljuju činjenične navode optužnice i njegovo priznanje.

11. Što se tiče proširenja apelantove žalbe na žalbeni osnov bitne povrede odredaba krivičnog postupka, Vrhovni sud o njemu nije odlučivao s obzirom na to da je do ovog proširenja došlo tek na sjednici vijeća, odnosno nakon isteka zakonskog roka za izjavljivanje žalbe.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 13. Evropske konvencije. Apelant posebno ističe da mu je povrijeđeno „pravo na odbranu, pravo na jednakost stranaka u postupku, pravo na slobodu i pravo na pravično suđenje“. U suštini, apelant prigovara cjelokupnom postupku koji je vođen protiv njega, a koji je rezultirao osporenim odlukama. Navodi da prilikom potpisivanja sporazuma o priznanju krivice „kao jedinog načina da izađe iz pritvora“ nije dao nikakvu izjavu na okolnosti djela koja mu se stavljaju na teret jer ih nije znao ni opisati, a zbog činjenice da ih nije ni počinio. Na ročištu pred sudskim vijećem o prihvaćanju sporazuma o priznanju krivice sudsko vijeće nije navelo, ni iznijelo niti jedan dokaz koji bi potvrdio njegovu krivicu, niti je izvršilo uvid i analizu do tada prikupljenih dokaza istragom, kao i sa do tada održanih glavnih pretresa, nego ih je samo hronološki i numerički nabrojalo. Ističe da dokazi u koje je sud morao izvršiti uvid ne potvrđuju, niti dokazuju da je apelant član kriminalne grupe koju je navodno organizirao i njom rukovodio E. K. Pored toga, apelant ističe da je njegovo psihičko stanje u vrijeme potpisivanja sporazuma o priznanju krivice, kao i prije i poslije njega, bilo uveliko narušeno, za što posjeduje kompletnu medicinsku dokumentaciju koju „prilaže uz ovu apelaciju“. U tom kontekstu ističe da u toku „neopravdanog i bezrazložnog lišavanja slobode i pritvaranja u prostorije KPZ-a Tuzla“ nije bio u posjedu dokaznog materijala na koji način bi mogao ravnopravno da učestvuje u postupku. Navodi da je tražio da mu se dostave dokazi koji mu idu u prilog, ali mu je „i to onemogućeno“, te dalje ističe da Kantonalno tužilaštvo nije pribavilo niti jedan dokaz u postupku koji mu ide u prilog, a bilo je dužno po zakonu. Ističe da je Vrhovni sud u više navrata ukidao rješenja o produženju pritvora, ali se Kantonalni sud nije obazirao na to, pa je čak u jednom slučaju, bez uvida u spis i predmet koji se u tom trenutku nalazio kod Pisarnice suda, donio rješenje o produženju pritvora. Opisuje da je u prostorijama KPZ-a Tuzla zbog nemogućnosti ostvarivanja svojih prava na pravično suđenje štrajkovao glađu 25 dana, bez ikakvog pristupa hrani, a tom prilikom nije ga posjetio, niti pozvao niko od strane suda mada ih je Uprava KPZ-a odmah obavijestila, a također mu nije bila ukazana nikakva medicinska zaštita ili nadzor, što je evidentirano u evidencijama KPZ-a. Osim toga, apelant navodi da su na samom početku postupka koji se vodio protiv njega, Kantonalno tužilaštvo i Federalni MUP, protivno Zakonu o zaštiti ličnih podataka, svim medijskim kućama u BiH dostavili njegov CIPS karton s fotografijom, kao i informacijama o apelantovom navodnom kriminalnom djelovanju, a što su oni u više navrata objavili široj javnosti putem svojih informativnih emisija i tako u javnosti stvorili sliku o njemu kao o licu iz kriminalnog miljea. Apelant se pozvao i na kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, bez ikakvog obrazloženja. Apelant je 27. novembra 2014. i 24. novembra 2016. godine, kao dopune apelacije, u prilog svojim tvrdnjama da nije počinio krivično djelo za koje je osporenim presudama proglašen krivim, dostavio presude Kantonalnog suda i Vrhovnog suda kojim je (prvobitno saoptuženi sa apelantom) E. K. oslobođen optužbe.

II.Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je istakao da su svi apelantovi navodi neosnovani jer se radi o paušalnim tvrdnjama koje ne proizlaze iz dokaza u spisu. Posebno se to odnosi na apelantove navode u vezi s povredom njegovih prava neposredno prije i nakon zaključenja sporazuma, odnosno razmatranje sporazuma o priznanju krivice s obzirom na to da stanje u spisu potpuno demantira apelantove navode, a kako to proizlazi i iz obrazloženje presude Vrhovnog suda.

14. Kantonalni sud je naveo da je Rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0 K 010482 14 Kv 19 od 12. februara 2014. godine razdvojen krivični postupak protiv apelanta i saoptuženog E. K., te je postupak protiv saoptuženog E. K. nastavljen pod brojem 03 0 K 010482 13 K. Ukazano je da je u osporenoj presudi Kantonalni sud jasno naveo i obrazložio kako je došlo do zaključenja sporazuma o priznanju krivice između apelanta, njegovog branioca i tužioca, a iz zapisnika proizlazi da se apelant prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivice izjasnio da je sporazum zaključio svjesno i dobrovoljno, kako je to navedeno i u samom sporazumu, i s razumijevanjem. Kantonalni sud je u prilogu odgovora dostavio i dokaze o apelantovom uvjetnom otpuštanju sa izdržavanja kazne zatvora iz KPZ Orašje u kojem se apelant nalazio na izdržavanju kazne zatvora od 27. novembra 2014. do 3. marta 2015. godine.

15. Kantonalno tužilaštvo je u svom odgovoru istaklo da su svi apelantovi navodi neosnovani jer mu je od samog momenta lišenja slobode, kao i drugim saučesnicima, omogućeno da vrši uvid u sve dokumente i dokaze koje je Kantonalno tužilaštvo dostavilo uz optužnicu i koji su provođeni pred Kantonalnim sudom u predmetnom postupku. To je, prije svega, vidljivo i iz spisa Kantonalnog suda, a također i iz odluka Vrhovnog suda još u pritvorskoj fazi predmeta, a koji je u dva navrata ukidao rješenje Kantonalnog suda, te tražio omogućavanje uvida u sve dokaze na kojima se zasnivao prijedlog za produženje pritvora za osumnjičene. U dijelu činjenica koje apelant navodi u apelaciji, a koje se odnose na zaključenje sporazuma o priznanju krivice za krivična djela za koja je apelant proglašen krivim, istaknuto je da na njega ni na koji način nije utjecano da zaključuje predmetni sporazum i priznaje krivična djela koja je počinio.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 246.

Pregovaranje o krivici (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi i njegov branitelj mogu do završetka glavne rasprave, odnosno rasprave pred žalbenim vijećem pregovarati sa tužiteljem o uvjetima priznavanja krivnje za djelo za koje se osumnjičeni, odnosno optuženi tereti.

[...] (4) Sporazum o priznanju krivnje sačinjava se u pisanom obliku i uz optužnicu se dostavlja sudiji za prethodno saslušanje, sudiji, odnosno vijeću. Nakon potvrđivanja optužnice sporazum o priznanju krivnje razmatra i izriče krivičnopravnu sankciju predviđenu sporazumom sudija za prethodno saslušanje sve do dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću radi zakazivanja glavne rasprave. Nakon dostavljanja predmeta radi zakazivanja glavne rasprave o sporazumu odlučuje sudija, odnosno vijeće.

(5) Sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće sporazum mogu prihvatiti ili odbaciti.

(6) Prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivnje sud provjerava:

a) da li je do sporazuma o priznanju krivnje došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, kao i nakon upoznavanja sa mogućim posljedicama, uključujući i posljedice vezane uz imovinsko-pravni zahtjev, oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom i troškove krivičnog postupka,

b) da li postoji dovoljno dokaza o krivnji optuženog,

c) da li optuženi razumije da se sporazumom o priznanju krivnje odriče prava na suđenje i da ne može uložiti žalbu na krivičnopravnu sankciju koja će mu se izreći,

d) da li je izrečena krivičnopravna sankcija u skladu sa stavom (3) ovog člana,

e) da li je oštećenom pružena mogućnost da se pred tužiteljem izjasni o imovinsko-pravnom zahtjevu.

(7) Ako sud prihvati sporazum o priznanju krivnje, izjava optuženog će se unijeti u zapisnik i nastaviti sa raspravom za izricanje krivičnopravne sankcije predviđene sporazumom.

[...] VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 03 0 K 011974 14 Kž od 11. juna 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. jula 2014. godine, a apelacija je podnesena 30. augusta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanju njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

24. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, rezultat predmetnog postupka bio je odlučujuće značajan za utvrđivanje „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 6. Evropske konvencije.

25. Ustavni sud zapaža da se suština apelantovih prigovora odnosi na navode da nije počinio krivična djela za koja je proglašen krivim zbog pogrešne primjene pozitivnopravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka Vrhovnog suda, kao konačna odluka u predmetnom sporu, zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

27. Polazeći od navedenih standarda Ustavni sud, prije svega, zapaža da je u predmetnom slučaju, nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta i saoptuženog E. K., apelant 12. februara 2014. godine, uz učešće svog branioca, s Kantonalnim tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivice. Samim tim, prema stavu Ustavnog suda, apelant se odrekao prava na suđenje u kojem bi mogao suprostaviti svoje eventualne argumente i dokaze argumentima i dokazima Kantonalnog tužilaštva, iz kojih je proizlazila osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koja je optužen. Dalje, Ustavni sud zapaža da su i Kantonalni i Vrhovni sud u postupku koji su vodili nakon zaključivanja sporazuma utvrđivali da li su ispunjeni svi uvjeti za prihvaćanje zaključenog sporazuma. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 245. st. (6) i (7) ZKPFBiH propisano da: „Prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivice sud provjerava: a) da li je do sporazuma o priznanju krivice došlo dobrovoljno, svjesno i s razumijevanjem, kao i nakon upoznavanja s mogućim posljedicama, uključujući i posljedice vezane uz imovinsko-pravni zahtjev, oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom i troškove krivičnog postupka; b) da li postoji dovoljno dokaza o krivici optuženog; c) da li optuženi razumije da se sporazumom o priznanju krivice odriče prava na suđenje i da ne može uložiti žalbu na krivičnopravnu sankciju koja će mu se izreći; d) da li je izrečena krivičnopravna sankcija u skladu sa stavom (3) ovog člana;

e) da li je oštećenom pružena mogućnost da se pred tužiocem izjasni o imovinsko-pravnom zahtjevu. (7) Ako sud prihvati sporazum o priznanju krivice, izjava optuženog će se unijeti u zapisnik i nastaviti sa raspravom za izricanje krivičnopravne sankcije predviđene sporazumom.“

28. S obzirom na apelacione navode, Ustavni sud zapaža da iz obje osporene presude proizlazi da je sud, pored ispitivanja okolnosti da li je apelant sporazum zaključio dobrovoljno, svjesno i s razumijevanjem, ispitivao i okolnosti da li je apelant razumio da se sporazumom o priznanju krivice odriče prava na suđenje, kao i da apelantu niko nije prijetio, zastrašivao ga ili na drugi način utjecao na njega da prizna krivicu, niti mu je obećao kakvu korist ukoliko prizna krivicu. Kantonalni sud je također provjerio da li postoji dovoljno dokaza o apelantovoj krivici, te je, nakon što se apelant izjasnio da je kriv, izvršio uvid u dokaze taksativno navedene na str. 6, 7. i 8. presude, koje je ocijenio i zaključio da je apelantovo priznanje krivice potvrđeno dokazima, odnosno da postoji dovoljno dokaza o apelantovoj krivici.

29. Dalje, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u žalbenom postupku bavio identičnim razmatranjem zakonitosti zaključenog sporazuma o priznanju krivice, te da je navedeni sud, shodno žalbenim prigovorima, izvršio dodatnu analizu izvedenih dokaza zaključivši da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, za što je i Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje. U tom kontekstu, Ustavni sud ističe da na drugačije donošenje odluke ne može utjecati apelantovo pozivanje na presude iz dopune apelacije (kojim je prvobitno saoptuženi sa apelantom oslobođen optužbe) jer je protiv tog lica proveden kompletan dokazni postupak nakon što je apelant zaključio sporazum o priznanju krivice. Dakle, cijeneći osporene presude, Ustavni sud iz njihovog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa na takvo stanje, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

30. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da se radi o pravu koje ima supsidijarni karakter u smislu da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Evropskom konvencijom, te da podrazumijeva pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima.

31. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa kao nesporno proizlazi da je apelantu bila na raspolaganju mogućnost da izjavi žalbu protiv prvostepene presude, koju je apelant i koristio. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u žalbenom postupku razmotrio sve apelantove navode i obrazložio zašto je potvrdio presudu prvostepenog suda. Imajući u vidu navedeno, činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom, odnosno da je apelantova žalba odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud i navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek smatra neosnovanim.

Ostali navodi

32. Ostali apelantovi odnose se na postupak njegovog lišavanja slobode, kao i uvjete boravka u kazneno-popravnoj ustanovi, te na postupak koji je prethodio donošenju osporenih odluka (postupanje Kantonalnog tužilaštva i Federalnog MUP-a koji su navodno na početku suđenja medijskim kućama dostavili podatke o apelantovom kriminalnom djelovanju). U odnosu na navode kojima se ukazuje na nezakonitosti prilikom lišavanja slobode, Ustavni sud naglašava da apelant nije dostavio odluke na osnovu kojih je lišen slobode, niti je, u skladu sa članom 21. stav (2) tačka

d) Pravila Ustavnog suda, naveo razloge za podnošenje apelacije u nedostatku osporenih odluka. U odnosu na sve ostale navode, uključujući i navode o nezakonitosti prilikom lišavanja slobode, Ustavni sud primjećuje da iz apelacije, kao i osporenih odluka, te iz dostavljenih dokaza (ne) proizlazi da je apelant ove navode isticao u redovnom postupku, iz čega proizlazi da ih po prvi put iznosi u apelaciji pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u ovakvim slučajevima, kada apelanti određene navode po prvi put ističu u apelaciji, Ustavni sud ističe da ove navode apelant ne može uspješno isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom budući da ih je prvo trebao koristiti u toku postupka pred redovnim sudovima (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26. i AP1808/10 od 15. januara 2014 godine, tačka 29, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani. VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u krivičnom postupku utvrdili da su ispunjeni svi zakonom propisani uvjeti za prihvaćanje sporazuma o priznanju krivice koji je apelant zaključio s Kantonalnim tužilaštvom.

34. Ustavni sud, također, zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje u situaciji kada je apelant imao i kada je koristio mogućnost izjavljivanja pravnih lijekova koje je ispitao nadležni sud i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4006/14 (E. A.) | Sudska praksa | Aktio