Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-810/17 (V. Z.)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pretpostavka nevinosti
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Lišavanje slobode
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-810/17

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 810/17, rješavajući apelaciju Valentina Zrilića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Valentina Zrilića.

Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka

c) i stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu osporenog Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 005263 17 Kž 12 od 22. februara 2017. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 k 005263 17 Kv 14 od 16. februara 2017. godine koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.

Odbija se kao neosnovana apelacija Valentina Zrilića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 005263 17 Kž 12 od 22. februara 2017. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 k 005263 17 Kv 14 od 16.

februara 2017. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Valentin Zrilić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dejan Bogdanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 1. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 005263 17 Kž 12 od 22. februara 2017. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 k 005263 17 Kv 14 od 16. februara 2017. godine.

2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom se apelantu ukida pritvor, te se pušta na slobodu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 9. marta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 14. marta 2017. godine, Tužilaštvo 20. marta 2017. godine, a Okružni sud 23. marta 2017. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Rješenjem Okružnog suda broj 12 0 K 005623 17 KV 14 od 16. februara 2017. godine, donesenom u postupku kontrole pritvora, produžen je pritvor apelantu zbog razloga propisanog u članu 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) s tim da će ponovna kontrola opravdanosti pritvora biti izvršena po isteku dva mjeseca od dana donošenja navedenog rješenja.

7. U obrazloženju rješenja je navedeno da se kod tog suda po optužnici Tužilaštva broj T14 0 KT 001519315 od 22. februara 2016. godine vodi krivični postupak protiv apelanta zbog krivičnog djela - teška krađa iz člana 232 stav 3 u vezi sa stavom 1 tačka 1 u vezi sa članom 23 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i optužene G.P. zbog pomaganja u izvršenju navedenog krivičnog djela (član 25 KZRS).

8. Dalje je navedeno da je, nakon potvrđivanja optužnice, apelantu produžen pritvor Rješenjem tog suda broj 12 0 K 005263 16 Kv 3 od 24. februara 2016. godine zbog razloga propisanog u članu 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, tako da mu pritvor može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice, te da mu je u postupku kontrole opravdanosti pritvora, shodno odredbi člana 202 stav 1 ZKPRS, pritvor produžavan rješenjima ovog suda od 25. aprila 2016. godine, 23. juna 2016. godine, 24. avgusta 2016. godine, 21. oktobra 2016. godine i 20. decembra 2016. godine.

9. S obzirom na to da je posljednje rješenje o pritvoru doneseno 20. decembra 2016. godine, Okružni sud je, kako je navedeno u obrazloženju rješenja, postupajući po obavezi iz odredbe člana 202 stav 1 ZKPRS, razmotrio sve spise predmeta i ponovo ispitao opravdanost daljeg trajanja pritvora, te ocijenio da i dalje postoje razlozi za produženje pritvora apelantu propisani u članu 197 stav 1 tačka g) ZKP.

10. Okružni sud je istakao da svi do sada izvedeni dokazi ukazuju da je optuženi (apelant) u vrijeme, na mjestu, na način i pod okolnostima opisanim u dispozitivu optužnice, s namjerom pribavljanja protivpravne imovinske koristi, zajedno sa više lica učestvovao u krađi 40.300,00 evra, 17.000,00 KM, zlatnog nakita i muških satova iz kuće G. M. u mjestu Glavičice, pa je na taj način mogao učiniti krivično djelo-teška krađa iz člana 232 stav 3 u vezi sa stavom 1 tačka 1, sve u vezi sa članom 23 KZRS, za koje mu se sudi. Navedeno je da se nakon potvrđivanja optužnice, a i u toku suđenja, nisu pojavile činjenice i okolnosti takvog karaktera i značaja da bi dovele u sumnju pravilnost ocjene Okružnog suda o postojanju osnovane sumnje da je optuženi (apelant) učinio navedeno krivično djelo. S obzirom na ovu okolnost, Okružni sud je ustanovio da je i dalje ispunjen osnovni i prvenstveni uslov u pogledu postojanja pritvora a koji se ogleda u tome da i dalje postoji osnovana sumnja u pogledu krivičnog djela za koje se optuženi (apelant) tereti. Naime, prema navodima potvrđene optužnice, a i po ocjeni Okružnog suda, postoji osnovana sumnja da je optuženi (apelant) 8. avgusta 2015. godine, u vremenskom periodu od 11 do 14 časova, zajedno sa pokojnim S. K. i drugim licima, nakon što im je prethodno optužena G. P. dala informaciju da oštećeni G. M. ima dosta novca u kući i da će sa članovima porodice tog dana biti na svadbi, maskirani kačketima na glavi i granama sa lišćem došli do njegove kuće u mjestu Glavičice, opština Bijeljina, u vrijeme kada je G. M. sa ukućanima bio na svadbi, i s namjerom da sebi pribave protivpravnu imovinsku korist, odvalili zaključani prozor u prizemnom dijelu kuće i kroz tako načinjen otvor ušli u kuću i u kući pronašli i prisvojili 40,300,00 evra, 17.000,00 KM, po jedan muški i ženski zlatni lančić, više komada ženskih zlatnih prstenova, privjeske u obliku lava i strijelca i drugi zlatni nakit, te tri muška sata.

11. Okružni sud je, dalje, utvrdio da i dalje postoje svi elementi pritvorskog razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS na osnovu koga je pritvor optuženom apelantu produžen nakon potvrđivanja optužnice. Okružni sud je ukazao da se, u smislu navedene zakonske odredbe, pritvor može produžiti u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posledice krivičnog djela, pa bi puštanje na slobodu optuženog rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Imajući u vidu da se apelantu stavlja na teret izvršenje krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora od tri do petnaest godina, zaključeno je da je ispunjen objektivni uslov za produženje pritvora na osnovu navedene zakonske odredbe s obzirom na to da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina. Okružni sud je, dalje, istakao da ovakav način izvršenja krivičnog djela od više lica, nakon pažljive pripreme i prikupljanja informacija o imovinskom stanju oštećenog, kao i okolnost da je djelo izvršeno u naseljenom mjestu, po danu i u vrijeme kada su znali da oštećeni i članovi njegove porodice ne borave u kući, okolnost da vrijednost ukradenih stvari znatno prelazi minimalni iznos od 50.000,00 KM potreban za postojanje krivičnog djela, te da je oštećeni M. G. izvršenjem krivičnog djela pretrpio veliku imovinsku štetu koja nije nadoknađena ukazuju da se radi o visokom stepenu društvene opasnosti u radnjama optuženog (apelanta) koji je više puta do sada osuđivan zbog izvršenja krivičnih djela protiv imovine. Dakle, radi se o posebno teškom djelu koje je izazvalo uznemirenje, revolt i osudu kako oštećene porodice, tako i drugih stanovnika mjesta izvršenja djela i šire, pa navedene okolnosti koje su odlikovale način izvršenja djela i nastala posljedica po imovinu oštećenog, po ocjeni Okružnog suda, predstavljaju vanredne okolnosti izvršenja djela koje bi, ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu, objektivno kao rezultat imale stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda. S obzirom na sve navedeno, po ocjeni Okružnog suda, proizilazi da se nakon proteka roka od dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru nisu bitno izmijenile okolnosti na kojima je zasnovana odluka kojom je apelantu produžen pritvor nakon potvrđivanja optužnice, a zatim i u postupku kontrole opravdanosti pritvora, što sve ukazuje na potrebu daljeg zadržavanja optuženog u pritvoru na osnovu pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS radi zaštite i očuvanja javnog reda i uspješnog vođenja postupka.

12. Konačno, istaknuto je da pritvor kao najtežu mjeru kojom se poseže u slobodu optuženog ni u ovoj fazi postupka nije moguće zamijeniti nekom od blažih mjera predviđenih u zakonu.

13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 12 0 K 005263 17 Kž 12 od 22. februara 2017. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Okružnog suda broj 12 0 k 005263 17 Kv 14 od 16. februara 2017. godine.

14. Vrhovni sud je apelantovu žalbu ocijenio neosnovanom kako u pogledu zakonitosti procedure, tako i u pogledu postojanja osnovane sumnje i posebnog razloga za pritvor.

15. Vrhovni sud je, prije svega, ispitao navode apelantovog branioca da je o produženju pritvora odlučivalo vanpretresno vijeće, a što je, po apelantovom shvatanju, suprotno relevantnim zakonskim normama i sudskoj praksi. S tim u vezi je istaknuto da apelant nije naveo o kojim zakonskim odredbama je riječ, te je ovaj prigovor ocijenjen nerelevantnim i slijedom toga neosnovanim. Vrhovni sud je ukazao da odredba člana 202 stav 1 ZKPRS propisuje da se kontrola opravdanosti pritvora vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, te da to rješenje donosi pretresno vijeće ukoliko je na okupu i ako su protekla dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, a vanpretresno vijeće ako vijeće na glavnom pretresu nije u zasjedanju.

16. Vrhovni sud je, takođe, ocijenio neosnovanim apelantov žalbeni prigovor da nije bilo osnova da mu se produži pritvor zbog posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Po ocjeni Vrhovnog suda, u rješenju Okružnog suda je detaljno obrazloženo da način i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno i imovinska korist koja je pribavljena i koja prelazi dvostruko veći iznos od iznosa koji je propisan kao uslov za pravnu kvalifikaciju djela po članu 232 stav 3 u vezi sa stavom 1 tačka . KZRS, te činjenica da je apelant više puta osuđivan zbog krivičnih djela protiv imovine, pri čemu se za ovo krivično djelo može izreći kazna zatvora od deset godina i teža, ukazuju da se radi o krivičnom djelu koje je tako teško da bi puštanje apelanta na slobodu moglo prouzrokovati vanredne okolnosti koje bi predstavljale stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda i mira. Pri tome Vrhovni sud je ocijenio da činjenica da je od izvršenja proteklo vrijeme od jedne godine i šest mjeseci nije mogla dovesti do drugačijeg zaključka u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, jer okolnosti koje su opredijelile odluku Okružnog suda da produži pritvor apelantu i dalje postoje. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

18. U odnosu na povredu prava na ličnu slobodu i bezbjednost, apelant navodi da mu je ovo pravo povrijeđeno potpuno proizvoljnom primjenom relevantnih zakonskih normi kojima je uređeno pitanje mogućnosti i uslova za određivanje i produženje trajanja pritvora, jer je pobijano rješenje o pritvoru donio funkcionalno nenadležan sud koji pri tome nije utvrdio postojanje konkretnih dokaza i razloga o postojanju stvarne i razumne opasnosti od narušavanja javnog reda koji bi bili relevantni i dovoljni da opravdaju produženje pritvora apelantu. Naime, nesporno je da u fazi glavnog pretresa o nužnosti daljeg opstajanja pritvora može odlučivati isključivo sudeće vijeće, s obzirom na obavezu da se u svakoj fazi postupka, prilikom odlučivanja o nužnosti opstajanja mjere pritvora, sud mora upustiti u ocjenu postojanja kako posebnih okolnosti neophodnih za određivanje, tj. produženje trajanja pritvora, tako i postojanja osnovane sumnje kao opšteg preduslova za dalje opstajanje mjere pritvora. Dakle, obaveza suda jeste da uvijek prilikom odlučivanja o produženju pritvora utvrdi da li postoje činjenice i okolnosti iz kojih proističe postojanje osnovane sumnje da je osumnjičeni, odnosno optuženi, počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, što podrazumijeva i obavezu da u fazi glavnog pretresa odluku o postojanju osnovane sumnje sud donese i na temelju dokaza izvedenih na glavnom pretresu. Stoga, po apelantovom shvatanju, u fazi glavnog pretresa o produženju pritvora ne može odlučiti vanraspravno vijeće, već isključivo sudsko vijeće pred kojim su izvedeni dokazi na glavnom pretresu, jer jedino to vijeće može dati adekvatnu ocjenu dokaza u smislu postojanja osnovane sumnje.

19. Apelant, takođe, ističe da su sudovi proizvoljno ocijenili i postojanje posebnog pritvorskog razloga propisanog u članu 197 stav 1 tačka g), jer su odluku o produženju pritvora apelantu donijeli na temelju pretpostavljene opasnosti od narušavanja javnog reda koju su utvrdili isključivo na osnovu karaktera, težine i navodnog načina izvršenja krivičnog djela bez ikakve konkretizacije ove opasnosti. U prilog ovom navodu ukazuje na brojnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, a naročito na odluke Ustavnog suda u predmetima br. AP 5765/15 i AP 4446/16.

20. Takođe, ukazuje da način i okolnosti pod kojim je osumnjičeni počinio krivično djelo ne mogu biti razlog za određivanje pritvora osumnjičenom, jer se takvim stavovima „ne čuva princip presumpcije nevinosti“. Osim toga, ističe da na kršenje presumpcije nevinosti ukazuje i obrazloženje odluke Vrhovnog suda u kojoj je istaknuto da je „pobijano rješenje detaljno obrazložilo da način i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, imovinska korist koja je pribavljena...“, odnosno da Vrhovni sud nije naveo da se apelant sumnjiči, da mu se stavlja na teret izvršenje krivičnog djela, nego bez ikakvih ograda zaključuje da je djelo učinjeno i da je imovinska korist pribavljena, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje garantovano članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 2 Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

21. U odgovoru na apelaciju Vrhovni i Okružni sud su naveli da smatraju da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) i II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije, te su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da smatra da nisu prestali razlozi za pritvor iz člana 197 stav 1 tačka g), već da postoji osnov za određivanje pritvora apelantu zbog razloga predviđenih članom 197 stav 1 tač. a), b) i v) ZKPRS iako ih sud nije prihvatio. Tužilaštvo je istaklo da se radi o licu koje je, prema kazivanju određenih svjedoka saslušanih u predmetnom postupku, izvršilo veliki broj krivičnih djela protiv imovine u Bosni i Hercegovini i inostranstvu (teška krađa sa otuđenjem veoma visokih novčanih sredstava iz obijenih kuća), koje ima prijatelje i poznanike u inostranstvu, pa postoji opasnost da bi puštanjem na slobodu nastavio da čini krivična djela iste vrste i da bi pobjegao u inostranstvo. Tužilaštvo je, takođe, navelo da postoji opasnost od uticaja na određene svjedoke iz predmetnog postupka da promijene iskaz, jer je takvih pokušaja već bilo.

V.Relevantni propisi

23. U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06,70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) relevantne odredbe glase:

Teška krađa Član 232.

(…) (3) Ako je ukradena stvar od posebnog istorijskog, naučnog ili kulturnog značaja, ili vrijednost ukradene stvari prelazi iznos od 50.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina.

24. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Sastav suda Član 24.

(…) (5) U vijeću sastavljenom od troje sudija sud odlučuje o žalbama protiv rješenja kada je to određeno ovim zakonom i donosi druge odluke van glavnog pretresa. (…) Razlozi za pritvor Član 197.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

(…)

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

(…) Nadležnost za određivanje pritvora Član 199.

(1) Pritvor određuje rješenjem sud na obrazloženi prijedlog tužioca.

Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202.

(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 12 0 K 005263 17 Kž 12 od 22. februara 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 1. marta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1

c) i stav 3 Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

30. Član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[...]

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[...] c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.

[...]

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uslovljavati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

31. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5 stav 1 Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan sa ciljem člana 5 Evropske konvencije, tj. da obezbijedi da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Evropski sud, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, Serija A-311, i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979. godine, Serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

32. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, Serija A broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5 Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

33. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

34. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan elemenat za odlučivanje, ali to ne može biti argumenat koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81). Razlozi „za i protiv“ ne mogu biti samo uopšteno navedeni, već moraju da sadržavaju referencu na specifične činjenice i na lične okolnosti osumnjičenog koje opravdavaju njegovo pritvaranje (vidi, Evropski sud, Aleksaniyan protiv Rusije, presuda od 22. decembra 2008. godine, aplikacija broj 46468/06, tačka 179).

35. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je, u smislu odredaba člana 197 stav 1 ZKPRS, opšti uslov za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, prilikom kontrole opravdanosti pritvora apelantu protiv kojeg je potvrđena optužnica, razmotrio sve spise predmeta, te na osnovu izvedenih dokaza u postupku utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu Tužilaštvo stavlja na teret. Pri tome Ustavni sud zapaža da je apelantov osnovni prigovor u pogledu utvrđivanja postojanja osnovane sumnje to što je o produženju pritvora apelantu odlučivalo vanraspravno vijeće, a ne vijeće pred kojim se vodi glavni pretres koje, po apelantovom mišljenju, jedino može adekvatno ocijeniti dokaze koji su u postupku izvedeni i donijeti pravilan zaključak o postojanju osnovane sumnje. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 199 stav 1 ZKPRS propisano da „pritvor određuje rješenjem sud“, a odredbom člana 202 stav 1 istog zakona da se „kontrola opravdanosti pritvora vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru“. Nadalje, odredbom člana 24 stav 5 ZKPRS je propisano da „u vijeću sastavljenom od troje sudija sud odlučuje o žalbama protiv rješenja kada je to određeno ovim zakonom i donosi druge odluke van glavnog pretresa“. Dakle, iz navedenih odredaba ne proizilazi da je za kontrolu opravdanosti pritvora u predmetima koji su u fazi glavnog pretresa propisana nadležnost istog sudskog vijeća, odnosno da vijeće koje odlučuje o pritvoru i vijeće pred kojim se vodi glavni pretres budu sastavljeni od istih sudija. Osim toga, iz obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da su vijeća Okružnog i Vrhovnog suda, prilikom ispitivanja opravdanosti daljeg trajanja pritvora apelantu, razmotrili kompletan spis predmeta, te su na temelju toga mogli utvrditi da je moguće da je apelant počinio krivično djelo u smislu standarda člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.

36. Apelant tvrdi i da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da su ispunjeni uslovi za određivanje pritvora propisani članom 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.

37. Ustavni sud zapaža da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To, u svakom slučaju, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizilazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija za zatvorsku kaznu (vidi, Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Ovakav stav je slijedio i Ustavni sud u nekim svojim odlukama, npr. br. AP 2930/15 i AP 1971/14 (vidi, Ustavni sud, odluke broj AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine i broj AP 1971/14 od 17. septembra 2014. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da i Komitet ministara Savjeta Evrope smatra da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13 Komiteta ministara Savjeta Evrope o zadržavanju u pritvoru, uslovima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec (2006) 13).

38. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 3210/15 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3210/15 od 27. oktobra 2015. godine, dostupnu na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), takođe, razmatrao apelantove navode u tom predmetu koji su se ticali opravdanosti i postojanja razloga za određivanje pritvora po osnovu člana 146 stav 1 tačka d) ZKPFBiH, čija odredba je stipulisana na isti način kao i odredba člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, te utvrdio kršenje apelantovog prava na slobodu i bezbjednost ličnosti u odnosu na postojanje tih razloga i osnova. U toj odluci Ustavni sud je, između ostalog (tač. 63-65), ukazao na Izvještaj Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini iz avgusta 2008. godine u kojem je u odnosu na poseban pritvorski razlog iz tadašnje odredbe tačke d) stava 1 člana 146 ZKPFBiH istakao da Evropski sud uvažava da potreba za održavanjem javnog reda može biti osnov za određivanje mjere pritvora u vrlo ograničenom obimu. OSCE je zaključio da se sveobuhvatan koncept javnog reda zasniva na ugroženosti javne bezbjednosti zbog načina na koji je krivično djelo počinjeno ili zbog posljedica navodnog djela. Međutim, OSCE je istakao da obrazloženja u vezi s primjenom ovog osnova, takođe, „ne sadrže konkretne činjenice koje bi ukazale na to da postoji stalna prijetnja po bezbjednost građana ili imovine u stepenu koji dovodi u pitanje javni red, tako da se usredsrijeđenost stavlja više na objašnjenje načina na koji je navodno djelo počinjeno nego na njegove eventualne buduće posljedice ako se optuženom ne odredi pritvor i, najzad, da stepen u kojem se domaći praktičari oslanjaju na ovaj osnov ukazuje na to da je on postao zamjena za odredbu o obaveznom pritvoru za krivična djela za koja je zaprijećena kazna zatvora u trajanju od deset ili više godina, koju su sadržavali prethodni krivičnoprocesni zakoni“.

39. Ustavni sud je u navedenoj Odluci broj AP 3210/15, uzimajući u obzir standarde Evropske konvencije, praksu Evropskog suda, kao i navedeni izvještaj OSCE-a, zaključio da iz osporenih rješenja, zapravo, ne zapaža da su redovni sudovi predočili relevantne razloge o postojanju stvarne i razumne opasnosti od narušavanja javnog reda u slučaju puštanja apelanata na slobodu, kako propisuju standardi Evropskog suda i kako, konačno, proizilazi iz tačke d) stava 1 člana 146 ZKPFBiH koja, između ostalog, propisuje postojanje „stvarne prijetnje narušavanja javnog reda“. Zaključeno je da redovni sudovi nisu naveli niti jedan konkretan dokaz, niti bilo kakvu indiciju da bi puštanjem apelanta iz pritvora zaista i došlo do narušavanja javnog reda, što je osnovna pretpostavka da bi se uopšte moglo govoriti o primjeni ovog zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora, kako nalažu standardi Evropskog suda.

40. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud, prije svega, primjećuje da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS ukazali na visinu propisane kazne zatvora za predmetno krivično djelo (kao objektivnog uslova za postojanje tog pritvorskog razloga), te na način izvršenja krivičnog djela u kojem je učestvovalo više lica nakon pažljive pripreme i prikupljanja informacija o imovinskom stanju oštećenog, kao i okolnost da je djelo izvršeno u naseljenom mjestu, po danu i da je oštećeni izvršenjem krivičnog djela pretrpio veliku imovinsku štetu koja nije nadoknađena, što je izazvalo uznemirenje, revolt i osudu kako oštećene porodice, tako i drugih stanovnika mjesta izvršenja djela i šire. Na osnovu navedenog, redovni sudovi su zaključili da navedene okolnosti koje su odlikovale način izvršenja djela i nastala posljedica po imovinu oštećenog predstavljaju vanredne okolnosti izvršenja djela koje bi, ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu, objektivno kao rezultat imale stvarnu prijetnju narušavanja javnog reda.

41. Ustavni sud ukazuje da, u smislu uspostavljenih standarda organa Evropske konvencije, te shodno citiranom izvještaju OSCE-a, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nisu dovoljni, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu niti jednim argumentom ukazali da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u smislu navedenih stavova Evropskog suda, već su, upravo potvrđujući konstataciju iz navedenog izvještaja OSCE-a i stava Ustavnog suda iz Odluke broj AP 3210/15, osporena rješenja o određivanju pritvora donijeli usredsređujući se na objašnjenje visine zaprijećene kazne i načina na koji je navodno djelo počinjeno umjesto na njegove eventualne buduće posljedice ako apelantu ne bude određena mjera pritvora. U vezi s navedenim Ustavni sud smatra da je pozivanje redovnih sudova na činjenicu da navedene okolnosti koje su odlikovale način izvršenja djela i nastala posljedica po imovinu oštećenog predstavljaju vanredne okolnosti izvršenja djela koje bi, ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu, izazvale reakciju građana koja bi mogla dovesti do narušavanja javnog reda, proizvoljno u pogledu postojanja vanrednih okolnosti kao osnova za određivanje pritvora shodno odredbama člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi iznijeli samo pretpostavku da bi puštanje apelanta na slobodu predstavljalo stvarnu opasnost za narušavanje javnog reda pri čemu su propustili da utvrde postojanje navedenih okolnosti u vremenu relevantnom za određivanje pritvora i pri čemu nisu naveli kojim radnjama i dešavanjima će se odigrati narušavanje javnog reda i mira. Samim tim, prema stavu Ustavnog suda, u potpunosti je izostala analiza okolnosti relevantnih za konkretnu situaciju u pogledu postojanja stvarne prijetnje za narušavanje javnog reda, budući da sama pretpostavka da će, zbog položaja osumnjičenih, doći do narušavanja javnog reda sama po sebi nije dovoljna za određivanje pritvora iz ovog pritvorskog razloga.

42. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su osnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su se stekli i razlozi za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.

43. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo garantovano članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 Evropske konvencije.

44. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produžavanju mjere pritvora, da u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanta po osporenoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i bezbjednost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode po osporenim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68 i 69 sa referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pretpostavka nevinosti

45. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

46. Član 6 stav 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

47. Apelacijom se ukazuje i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije u kontekstu obrazloženja osporenih odluka u pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 132 stav 1 tačka d).

48. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu Matijašević protiv Srbije, na koju se i apelant pozvao u apelaciji, istakao da će se smatrati da postoji povreda prava na presumpciju nevinosti ako sudska odluka ili bilo kakva izjava javnog službenika u odnosu na lice osumnjičeno da je počinilo krivično djelo odražava uvjerenje da je kriv prije no što je njegova krivica dokazana na način predviđen zakonom. U nedostatku formalnog utvrđenja dovoljno je i obrazloženje koje sugeriše da sud ili javni službenik smatra optuženog krivim. Preuranjeno očitovanje suda o krivici neizbježno predstavlja povredu presumpcije nevinosti (vidi, Evropski sud, Matijašević protiv Srbije, presuda od 19. septembra 2006. godine, tačka 45).

49. Ustavni sud nadalje podsjeća da za razliku od člana 6 stav 1 Evropske konvencije povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje se na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi, Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što su „krivica“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6 stav 2 ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno da znače ukazivanje na nešto drugo, na primjer, kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, tač. 41˗45).

50. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant ukazuje na kršenje principa presumpcije nevinosti, prije svega, u vezi sa obrazloženjem osporenih odluka u kontekstu posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, navodeći da obrazloženje odluke Vrhovnog suda u kojoj je istaknuto da je „pobijano rješenje detaljno obrazložilo da način i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, imovinska korist koja je pribavljena...“, odnosno da Vrhovni sud nije naveo da se apelant sumnjiči, da mu se stavlja na teret izvršenje krivičnog djela, nego bez ikakvih ograda zaključuje da je djelo učinjeno i da je imovinska korist pribavljena. Ustavni sud zapaža da je tačna konstatacija apelanta da postoji citirana fraza (kao dio rečenice) u rješenju Vrhovnog suda. Međutim, Ustavni sud, takođe, zapaža da su i Okružni i Vrhovni sud u osporenim rješenjima apelanta označavali kao optuženog iz čega Ustavni sud zaključuje da navedenim izražavanjem redovni sudovi nisu prejudicirali apelantovu krivicu na bilo koji način.

51. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju njegovog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.

53. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen princip presumpcije nevinosti iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije u situaciji kada redovni sudovi svojim obrazloženjem nisu prejudicirali apelantovu krivicu.

54. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

55. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-810/17 (V. Z.) | Sudska praksa | Aktio