Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-859/17 (D. M.)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
  • Ograničenja prava iz čl. 2. P.4.
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-859/17

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-859/17, rješavajući apelaciju Diliste Međedović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Diliste Međedović podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 K 012140 17 Kv 3 od 21. februara 2017 godine, i Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 K 012140 17 Kpp 6 od 13. februara 2017.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dilista Međedović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Almir Smajić, advokat iz Bihaća, podnijela je 7. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 012140 17 Kv 3 od 21. februara 2017 godine, i Rješenja Kantonalnog suda, sudije za prethodni postupak, broj 01 0 K 012140 17 Kpp 6 od 13. februara 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Kantonalni sud, sudija za prethodni postupak, donio je Rješenje broj 01 0 K 012140 17 Kpp 6 od 13. februara 2017. godine kojim je prema apelantici i drugim osumnjičenim licima izrekao mjere zabrane, i to poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti – apelantici obavljanje poslova stručnog saradnika u Odjeljenju za posredovanje, zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja (zabranu posjećivanja službenih prostorija JU Služba za zapošljavanje USK ili prilazak ovim prostorijama na udaljenosti manjoj od 50 m), zabranu sastajanja s određenim licima poimenično nabrojanim zaposlenicima i članovima upravnih odbora JU Služba za zapošljavanje USK. Rješenjem je određeno da mjere zabrane traju 30 dana, dakle do 24. februara 2017. godine, a izvršenje se povjerava KMUP USK Bihać.

6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je Tužilaštvo podnijelo prijedlog za određivanje mjera pritvora osumnjičenim licima, osam lica, među kojima je i apelantica, na osnovu odredbe člana 140a Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) u vezi s članom 146. stav 1. tačka b) ZKP. U prijedlogu Tužilaštva, između ostalog se navodi (pod tačkom 4) da su apelantica i još ostala poimenično navedena lica od juna 2010. godine do decembra 2011. godine, kao službene osobe JU Služba za zapošljavanje USK, i to Mesud Bašić kao direktor Službe, Edin Ferizović, Ramo Sulić, apelantica, Elvedina Kurić, Abid Hadžić i Emin Skenderović kao članovi Sručnog vijeća, te Anando Bakal kao stručni saradnik, a Medina Kurić i Aida Piralić kao referenti u Odjeljenju za ekonomske poslove – računovodstvu Službe, i Jasmin Prošić kao samostalni referent za posredovanje, u namjeri da sebi pribave korist, a suprotno zakonitom vršenju svojih službenih dužnosti i interesima službe, iskoristili svoje službene položaje na način da su Edin Ferizović, Ramo Sulić, apelantica, Elvedina Kurić, Abid Hadžić i Emin Skenderović, kao članovi Stručnog vijeća, potpisali i podnijeli Prijedlog od dana 19. jula 2010. godine bez službenog broja protokola s oznakom INTERNO, pozivajući se u uvodu Prijedloga na krivotvorenu Preporuku Federalnog zavoda za zapošljavanje FBiH (iz tačke 3. rješenja ili kako sud navodi „ove naredbe“ kojim su predložili uvećanje plaće direktora za 22,22 %, nakon čega je direktor Mesud Mešić zauzvrat, u dogovoru s Edinom Ferizovićem, Ramom Sulićem, apelanticom, Elvedinom Kurić, Abidom Hadžićem, Eminom Skenderovićem, Anandom Bakalom, Medinom Kurić, Aidom Piralić i Jasminom Prošićem, donio tri rješenja bez službenog broja protokola s nepotpunim datumom, samo s oznakom sedmog mjeseca 2010. godine i oznakom INTERNO i jedno rješenje od 11. novembra 2010. godine također bez službenog broja protokola i oznakom INTERNO, kojima su procentualno uvećane plaće svih imenovanih suprotno odredbama Pravilnika o plaćama i drugim naknadama JU Služba za zapošljavanje USK, svjesni činjenice da se ova nezakonita povećanja plaća temelje na krivotvorenoj ispravi iz člana 3. ove naredbe i da su uvećanja plaća iz citiranih rješenja direktora u suprotnosti s internim propisima Službe za zapošljavanje, pa su unatoč tome zajedno primali protivpravno uvećane plaće u periodu od juna 2010. godine do decembra 2011. godine, čime su nanijeli štetu JU Služba za zapošljavanje, a sebi pribavili korist u ukupnom iznosu od 63.517,85 KM, dakle kao službene osobe u Federaciji BiH, iskorištavanjem svojih službenih položaja pribavili sebi korist u iznosu preko 50.000 KM, čime bi osumnjičeni počinili krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. Krivičnog zakona (u daljnjem tekstu: KZ).

7. Kantonalni sud je naveo da su mjere zabrane u trajanju od dva mjeseca određene rješenjem Kantonalnog suda od 24. januara 2017. godine, ali je navedeno rješenje ukinuto rješenjem od 30. januara 2017. godine i predmet vraćen na ponovni postupak.

8. Ročište povodom prijedloga za određivanje mjera održano je 13. februara 2017. godine, te se Tužilaštvo izjasnilo da ostaje kod prijedloga prema kojem osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili navedena krivična djela proizlazi iz priloženih dokaza, te naveo mogućnost utjecaja na svjedoke, pogotovo zaposlenike JU Službe za zapošljavanje, imajući u vidu funkciju koju apelantica i ostali osumnjičeni vrše, kao i mogućnost da ponovo falsificiraju ili izmjene određene isprave, a sve imajući u vidu krivično djelo za koje se terete i način izvršenja. Kantonalni sud je nadalje pobrojao dokaze koji su dostavljeni uz prijedlog Tužilaštva (na stranama 11-14). Odbrana svih osumnjičenih je osporavala postojanje uvjeta za određivanje predloženih mjera zabrane, prije svega uz obrazloženje da nije dokazana osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, da Tužilaštvo nije dokazalo mogućnost da bi osumnjičeni mogli utjecati na svjedoke koji se trebaju saslušati ili da postoji mogućnost falsificiranja određenih isprava, da nema mjesta izricanju mjera s obzirom na to da istraga u ovom predmetu traje duži vremenski period, i da je Tužilaštvo imalo vremena da sasluša sve svjedoke, da mjera nije efikasna jer je većina svjedoka već dala iskaz, da Tužilaštvo nije iznijelo razloge za donošenje mjera, odnosno na koje okolnosti bi osumnjičeni mogli utjecati, a koje su bitne za vođenje postupka, da osumnjičeni nisu bili ovlašteni donositi bilo kakve odluke već su izvršavali naloge pretpostavljenih.

9. Kantonalni sud je najprije ukazao da je preduvjet za određivanje mjera zabrana postojanje osnovane sumnje da je počinjeno krivično djelo. U vezi dijela koji se odnosi na apelanticu, Kantonalni sud je naveo da osnovanu sumnju da su apelantica i ostala navedena lica zajedno počinili krivično djelo Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. KZ, kako je opisano činjenično pod tačkom 4, potvrđuje sadržina prijedloga od 19. jula 2010. godine broj „INTERNO“ koji prijedlog su potpisali Ramo Sulić u svojstvu rukovodioca odjeljenja za posredovanje pri zapošljavanju, Elvedina Kurić u svojstvu VD rukovodioca odjeljenja za opće i pravne poslove, apelantica u svojstvu rukovodioca sektora za posredovanje pri zapošljavanju, Edin Ferizović u svojstvu rukovodioca odjeljenja za ekonomske poslove, Abid Hadžić u svojstvu rukovodioca za stručno osposobljavanje i obuku i Emin Skenderović u svojstvu šefa grupe za informatiku, koji prijedlog je naslovljen upravnom odboru JU Službe za zapošljavanje USK i u kome se predlaže da se direktoru službe Mesudu Mešiću poveća mjesečna plaća od augusta 2010. godine za 22,22%, (akt Federalne službe za zapošljavanje datiran 19. jul 2011. godine), nalaz vještaka finansijske struke sačinjen u maju 2016. godine, iz kojeg proizlazi da je imenovanim izvršeno povećanje plaće na osnovu rješenja iz jula mjeseca 2010. godine i rješenja od 11. novembra 2010. godine, čime je nanijeta šteta Službi za zapošljavanje u ukupnom iznosu od 63.517,85 KM u vidu retroaktivnog povećanja plaća od sedmog mjeseca 2010. godine, s pripadajućim doprinosima.

10. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani navodi odbrane osumnjičenih da tužilaštvo nije dokazalo postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret.

11. Tužilaštvo je prijedlog za ođređivanje mjera zabrane temeljilo na mogućnosti utjecaja osumnjičenih na svjedoke koji nisu saslušani u dosadašnjem toku istrage, a radi se o zaposlenicima Službe za zapošljavanje koji su poimenično navedeni i svjedocima koji su bili članovi upravnog odbora u spornom periodu i postojanju osnovanog straha da će osumnjičeni uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsificirati dokaze ili tragove važne za krivični postupak.

12. Kantonalni sud je istakao da nije našao osnovanim navode Tužilaštva da bi osumnjičeni bez predloženih mjera mogli uništiti sakriti ili falsificirati dokaze ili tragove važne za krivični postupak, jer nije dokazano da još ima dokaza koji se trebaju prikupiti (materijalnih). Kantonalni sud je nadalje istakao da je potrebno saslušati još svjedoka zaposlenika Službe za zapošljavanje, a svi osumnjičeni (osim jednog lica) su također zaposlenici Službe za zapošljavanje što ukazuje na postojanje naročitih okolnosti da bi osumnjičeni bez izricanja mjera zabrane mogli utjecati na svjedoke, te je Kantonalni sud naveo i slučaj izjave svjedoka iz koje proizlazi da je jedan od osumnjičenih to već pokušao uraditi. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da su sve tri predložene mjere zabrane u međusobnoj povezanosti, te da je nemoguće izreći jednu od mjera kako bi se ostvarila svrha nesmetanog vođenja krivičnog postupka. Također, Kantonalni sud ja naveo da je Tužilaštvo predložilo mjere zabrane na period trajanja od jedne godine, ali je sud mjere zabrane odredio u trajanju od 30 dana, pri čemu je cijenio opravdanost izricanja mjera, činjenicu da tužilac ima saslušati 13 svjedoka, kao i činjenicu da su osumnjičeni zaposlenici Službe za zapošljavanje čijim udaljavanjem je onemogućen normalan rad službe, između ostalog i sačinjavanja završnog računa. Kantonalni sud je naveo da su branioci apelantice i Senade Smajić ukazivali da se u radnjama osumnjičenih nisu stvorila obilježja bića krivičnog djela čije počinjenje im se stavlja na teret, jer Senada Smajić nije službena osoba. Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 383. ZKP koji propisuje da službena ili odgovorna osoba koja iskoristi svoj službeni položaj ili ovlaštenje, prekoračivši granice svoje službene dužnosti ili ne obavivši svoju službenu dužnost pribavi sebi ili nekom drugom kakvu korist, drugom nanese štetu ili teže povrijedi prava drugog lica, čini krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja. Kantonalni sud ističe da Tužilaštvo nije dokazalo da je osumnjičena Senada Smajić službena osoba u smislu odredbe člana 21. stav 1. tačka g) ZKP. Međutim, u dosadašnjem toku istrage utvrđeno je postojanje osnovane sumnje da je ista kao zaposlenik službe – odgovorna osoba koristila službeni pečat i ovjeravala neistinitost određenih podataka, a i ostali osumnjičeni su djela čije izvršenje im se stavlja na teret izvršili kao zaposlenici službe – odgovorne osobe.

13. Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 140a ZKP, kao i da se osumnjičenim stavlja na teret izvršenje krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja, što ukazuje na postojanje okolnosti zbog kojih se u konkretnom slučaju mogu izreći mjere zabrane koje su predložene. Postojanje ovih okolnosti Tužilaštvo je dokazalo dostavljenim materijalnim dokazima, među kojima se nalaze i zapisnici o saslušanju osumnjičenih, činjenica da su djela počinjena prekoračenjem granica službene dužnosti i ovlaštenja na način da su određena pismena falsificirana, da su u radni odnos primana lica na nezakonit način, da su osumnjičenim na nezakonit način povećane plaće, a što je sve skupa imalo za posljedicu pribavljanje koristi sebi ili drugima ili nanošenje štete službi koja treba da vodi brigu o nezaposlenim.

14. Kantonalni sud, rješavajući po žalbama Tužilaštva i osumnjičenih, donio je Rješenje broj 01 0 K 012140 17 Kv 3 od 21. februara 2017. godine kojim je žalbu Tužilaštva djelomično uvažio i preinačio prvostepeno rješenje, tako da izrečene mjere zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, te zabrana sastajanja s određenim licima prema osumnjičenim, uključujući apelanticu, mogu trajati dok za to postoje razlozi, a najduže do pravosnažnosti presude u ovoj krivičnoj stvari.

15. Žalba apelantice i ostalih osumnjičenih odbijene su kao neosnovane. U ostalom dijelu prvostepeno rješenje je ostalo neizmijenjeno.

16. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo žalbene navode Tužilaštva i osumnjičenih koji su izjavili žalbu.

17. Kantonalni sud je našao da je žalba Tužilaštava osnovana u odnosu na vrijeme trajanja izrečenih mjera zabrane, jer se prvostepenim rješenjem nije vodilo računa o težini i složenosti predmeta, pa je određen neprimjeren rok trajanja od 30 dana za izrečene mjere zabrane. Nadalje, Kantonalni sud je dao razloge za svoje odlučivanje u konkretnom predmetu, kao i cijenio ostale žalbene navode Tužilaštva za koje je našao da nisu osnovani.

18. U odnosu na žalbe osumnjičenih, konkretno apelanticu, Kantonalni sud je naveo da je apelanticina žalba neosnovana u dijelu u kojem je apelanticin branilac ukazivao da je pobijano rješenje nezakonito i kada se pozivao na odredbu člana 140a ZKP, odnosno da ne postoje razlozi za određivanje mjera zabrane iz člana 140a ZKP. Kantonalni sud je zaključio da je sudija za prethodni postupak (i) u odnosu na apelanticu, a za djelo za koje se sumnjiči, iznio osnovanu sumnju pozivajući se na dokaze iz kojih je sud osnovanu sumnju utvrdio, kao i posebne razloge za određivanje mjera za svaku od tačaka prijedloga Tužilaštva za koju se tereti apelantica. Apelanticin žalbeni navod kojim dovodi u pitanje osnovanu sumnju, kako to žalbom navodi, su neosnovani i ne utječu na zakonitost pobijanog rješenja. U pobijanom rješenju iznijeti su valjani razlozi, kako za postojanje osnovane sumnje tako i razlozi za posebni uvjet za izricanje mjera zabrana, zbog čega se apelanticina žalba ukazuje neosnovanom. Kantonalni sud je cijenio i ostale apelanticine žalbene navode i zaključio da odbrana razloge i činjenice koje je iznijela u žalbi može isticati u toku krivičnog postupka.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelantica ističe da joj je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da sud nije obrazložio osnovanu sumnju da je počinila krivično djelo koje joj se stavlja na teret. S tim u vezi apelantica ističe da nije dokazano da je Preporuka krivotvorena, ni da je apelantica znala da je krivotvorena. Također, Kantonalni sud nije dao odgovor na apelanticine žalbene navode u vezi s ovim. Osim toga, apelantica ističe da nema ni posebnih razloga, ne postoje, da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, kao i da će utjecati na svjedoke. Apelantica navodi da „svjedoci nemaju nikakve veze s apelanticom“, niti apelantica ima interes da utječe na njih. Apelantica navodi da Kantonalni sud nije dao razloge ni u vezi s ovim pitanjem. Apelantica također problematizira da joj je izrečenim mjerama zabrane onemogućeno i pravo na rad, te da zakon predvidio zabranu „određenih“ poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti. U vezi s navedenim, apelantica se poziva na primjere Bandića (i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske), kao i primjere Lijanovića, Radončića i Budimira koji su nastavili s poslovima koje su vršili.

b) Odgovor na apelaciju

20. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana. V.Relevantni propisi

21. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] relevantne odredbe glase:

Član 140a. stav 1. tač. a), b),c) i d) Ostale mjere zabrane Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti,

b) zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja,

c) zabranu sastajanja s određenim osobama,

d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom tijelu i Član 140b. st. (1), (4),(5),(6) i (7) Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.

(4) U toku istrage mjere zabrane određuje i ukida sudija za prethodni postupak [...].

(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. [...]. (6) Sudija za prethodni postupak, [...] dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.

(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a tužitelj i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

VI.Dopustivost

22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

24. U vezi s apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

25. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelantice još nije okončan, već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo procesna rješenja kojim su joj izrečene mjere zabrane. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

26. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje.

U odnosu na ostale navode

27. Razmatrajući dopustivost predmeta u odnosu na ostale apelanticine navode, Ustavni sud zapaža da apelantica u konkretnom slučaju osporava rješenje Kantonalnog suda od 21. februara 2017. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 24. februara 2017. godine, a apelacija je podnesena 7. marta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, taj dio apelacije ispunjava uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na ostale navode ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelantica pobija navedena rješenja, tvrdeći da su joj tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

30. S obzirom na povrede prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, na koje apelantica ukazuje, Ustavni sud u ovom dijelu upućuje na praksu Evropskog suda u predmetu Raimondo protiv Italije (presuda Evropskog suda od 22. februara 1994. godine, aplikacija broj 12954/87), u kojem je Evropski sud našao da stavljanje pod specijalni policijski nadzor – što je podrazumijevalo da se apelant morao javljati policiji u određene dane, zabrana napuštanje kuće noću i zabrana napuštanja kuće bez saglasnosti policije – ne odnosi na povredu prava na lišavanje slobode, već na povredu prava na slobodu kretanja. Također, u svojoj praksi je Evropski sud naveo da osim velike sličnosti između povrede prava na slobodu kretanja s članom

5. Evropske konvencije, ova zabrana je usko povezana i s članom 8. Evropske konvencije, odnosno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, Ustavni sud primjećuje da je u svojoj novijoj praksi (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-274/17, od 7. marta 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) ovo pitanje razmatrao kroz pitanje člana

2. Protokola broj 4 Uz Evropsku konvenciju, pa ća i ovaj predmet ispitati u vezi s ovim članom.

31. Član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

32. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.

Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.

33. Dakle, apelantica tvrdi da su joj osporenim rješenjima izrečene mjere zabrane, a da nije navedeno u čemu se sastoji osnovana sumnja u odnosu na apelanticu, odnosno da za osnovanu sumnju nisu pruženi dokazi, kao i da nisu konkretizirani posebni uvjeti za izricanje mjera zabrane i isti nisu obrazloženi.

34. Ustavni sud napominje da, u skladu s Evropskom praksom suda, navedeno pravo na slobodu kretanja spada u derogativna prava, odnosno da su propisani izuzeci od navedenog prava, a koji su navedeni u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, a ta ograničenja trebaju biti u skladu sa zakonom i nužna u demokratskom društvu. S tim u vezi Ustavni sud će ispitati da li su zadovoljeni navedeni kriteriji.

35. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da u odnosu na apelanticu, kao i na ostala navedena lica, postoje dokazi koji ukazuju na osnovanu sumnju da su počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, a što je sud ispitao prije donošenja rješenja o mjerama zabrane. Dakle, pozivajući se na relevantne odredbe ZKP sud je ispitao osnovanost zahtjeva u odnosu na osumnjičene, uključujući apelanticu, i naveo dokaze koje je Tužilaštvo dostavilo, a koji potkrepljuju osnovanu sumnju. Pri tome, apelantica „osporava“ dokaz koji u odnosu na nju sud pominje odnosno „Prijedlog“, ali Ustavni sud primjećuje da će ocjenu ovog dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima tek dati sud u toku postupka, ako do istoga dođe, odnosno da će apelantica u toku postupka imati mogućnost da ospori ovaj dokaz, odnosno da mu suprotstavi svoje dokaze. Također, Tužilaštvo je (i) u odnosu na apelanticu navelo zašto smatra da su mjere zabrane potrebne (utjecaj na svjedoke, mogućnost utjecaja na postupak, funkcija koju obavlja, krivično djelo za koje se tereti i način izvršenja), a sud je utvrdio da je izricanje mjera opravdano jer se u konkretnoj stvari imaju saslušati svjedoci, zaposlenici JU Služba za zapošljavanje, a svi osumnjičeni su također zaposlenici Službe za zapošljavanje, što ukazuje na postojanje naročitih okolnosti da bi osumnjičeni bez izricanja mjera mogli utjecati na svjedoke, a što potvrđuje i jedan od zapisnika o saslušanju svjedoka, da je isto već pokušano (od jedne od osumnjičenih). Također, postojanje okolnosti da se izreknu mjere zabrane, prema ocjeni suda, dokazano je dostavljenim materijalnim dokazima, kao i načinom učinjenja djela – prekoračenjem granica službene dužnosti i ovlaštenja, na način koji je sud opisao. Kantonalni sud je također naveo da su sve tri predložene mjere zabrane neophodne. Kantonalni sud je, suprotno apelanticinim navodima, ispitao njenu žalbu i njene navode koji su skoro identični apelacionim navodima, ali nije našao da je apelanticina žalba osnovana, za šta je dao kratko i jasno obrazloženje. Stoga, Ustavni sud primjećuje da su mjere zabrane apelantici izrečene u skladu sa zakonom.

36. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je da li su mjere zabrane koje su apelantici izrečene nužne i neophodne u demokratskom društvu, odnosno da li su proporcionalne cilju kojem se teži.

37. U vezi s navedenim Ustavni sud primjećuje da apelantica uglavnom osporava mjeru zabrane poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti i službenih dužnosti, odnosno zabranu posjećivanja službenih prostorija JU Službe za zapošljavanje. Međutim, Ustavni sud primjećuje da su mjere zabrane posljedica postupka koji se vodi protiv apelantice, kao osumnjičene (i ostalih osumnjičenih lica), da je predmet u fazi istrage i da sud je ocijenio da su izrečene mjere neophodne radi uspješnog vođenja krivičnog postupka što je obrazložio. Stoga, Ustavni sud nalazi da su ove mjere određene s ciljem uspješnog vođenja krivičnog postupka i utvrđivanja istine, što sigurno, bez obzira na konačan rezultat postupka, opravdava njihovu nužnost u demokratskom društvu, u interesu javnog poretka i sprečavanja kriminala, te iste ne predstavljaju pretjeran teret za apelanticu u odnosu na cilj koji se njima želi postići u datoj situaciji. Ovo pogotovo što, bez obzira na trajanje mjera zabrane koje je određeno rješenjem Kantonalnog suda (do pravosnažnosti presude u ovoj krivičnoj stvari), postoji obaveza njihovog preispitivanja, o čemu će redovni sud voditi računa, te cijeniti njihovu dalju opravdanost i iste ukinuti čim nađe da za iste više ne egzistiraju razlozi, odnosno ne postoje okolnosti zbog kojih su određene.

38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelanticinog prava na slobodu kretanja i boravišta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

39. U odnosu na apelanticine navode da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na rad, odnosno ostvarivanje prava koja proizlaze iz radnog odnosa (plaće i druga novčana primanja), Ustavni sud napominje da se ne radi o pravu koje je, kao takvo, zaštićeno Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno Evropskom konvencijom. Stoga ne nalazi za potrebno dodatno ispitivati ovaj navod.

VIII.Zaključak

40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelanticinog prava na slobodu kretanja i boravišta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, u situaciji kada su osporena rješenja jasna i obrazložena, te kada je sud naveo da postojanje osnovane sumnje proizlazi iz prikupljenih dokaza, kao i dao jasne razloge za neophodnost izricanja mjera zabrane.

41. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-859/17 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio