Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4012/14 („CONINT“ DOO - Ljubljana)

Odluka donesena 10. 05. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Proporcionalnost
  • Miješanje u imovinu
  • Javni interes
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Legitiman cilj
  • Šta se smatra imovinom
  • Propisano zakonom
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Porez
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4012/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4012/14, rješavajući apelaciju Coninta d.o.o. - Ljubljana na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Coninta d.o.o. Ljubljana podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 008254 14 Uvp od 24. juna 2014. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 008254 12 U od 19. decembra 2013. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao neosnovana apelacija Coninta d.o.o. Ljubljana podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 008254 14 Uvp od 24. juna 2014. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 008254 12 U od 19. decembra 2013. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Conint d.o.o. - Ljubljana (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubljane, Republika Slovenija, koga zastupa zakonski zastupnik Fadil Sarajlić iz Tuzle, podnio je 26. augusta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 008254 14 Uvp od 24. juna 2014. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 008254 12 U od 19. decembra 2013. godine. Apelant je 23. juna 2015. godine dopunio apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: UIOBiH) i Sektora za poreze UIO Tuzla zatraženo je 5. decembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 12. decembra 2016, UIO 16. decembra 2016. i Sektor za poreze također 16. decembra 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Odsjeka za kontrolu velikih poreskih obveznika Tuzla broj 04/5-3/II-17-UP-I-5- 4-111-10/11 od 4. marta 2011. godine utvrđena je apelantova obaveza za uplatu po posebnoj shemi u građevinarstvu na način opisan u dispozitivu rješenja.

6. Rješenjem tužene UIOBiH broj 01/4-UP/II-809/11 od 19. septembra 2011. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena na Rješenje Odsjeka za kontrolu velikih poreskih obveznika Tuzla broj 04/5-3/II-17-UP-I-5-4-111-10/11 od 4. marta 2011. godine kojim je odbijena žalba ovog poreskog obveznika izjavljena na rješenje u UIOBiH RC Tuzla.

7. Nakon toga apelant je pokrenuo upravni spor protiv tužene kojim je tražio poništenje navedenog rješenja.

8. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 008254 12 U od 19. decembra 2013. godine apelantova tužba protiv tužene UIOBiH radi poništenja Rješenja broj 01/04-UP/II-809/11 od 19. decembra 2013. godine je odbijena.

9. Sud BiH je utvrdio da je odluka tužene pravilna i zakonita. Nadalje, u obrazloženju navedene odluke se navodi da je Zakonom o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 9/05 i 35/05, u daljnjem tekstu: Zakon o PDV) uvedena obaveza i reguliran sistem plaćanja poreza na dodatu vrijednost na teritoriji Bosne i Hercegovine. U skladu sa članom 3. Zakona o PDV-u, kako se dalje navodi, PDV se plaća na promet dobara i usluga koje poreski obveznik u okviru obavljanja svojih djelatnosti izvrši na teritoriji Bosne i Hercegovine. Prema članu 40. stav 1. Zakona, za promet dobara i usluga koji je povezan s građevinskim radovima propisana je posebna shema za naplatu PDV-a, prema kojoj se obaveza plaćanja PDV-a, kao i prometa dobara i usluga koje su u vezi sa izgradnjom nepokretne imovine, prebacuje na lice kojem je izvršen promet u vezi sa izgradnjom te imovine.

10. Prema stanju predmeta, Sud BiH je utvrdio da je apelant bio izvođač građevinskih radova na objektu hotela „Tuzla“ u Tuzli i da je u kontroliranom periodu angažirao više kooperanata, na koji način je apelant bio u posebnoj shemi za naplatu PDV-a, kako to propisuje član 40. Zakona o porezu na dodatu vrijednost, iz čega također nesporno proizlazi da je apelant bio u obavezi da i prilikom korištenja prava na odbitak ulaznog poreza postupa u skladu s propisima koji se odnose na posebne sheme. Pri tome je Sud BiH uzeo u obzir da je ostvarivanje prava na odbitak ulaznog poreza unutar posebne sheme oporezivanja u građevinarstvu regulirano na drugačiji način u odnosu na odredbe člana 32. Zakona o PDV-u, kojima su propisani uvjeti za ostvarivanje prava na odbitak ulaznog poreza u okviru tzv. opće sheme prema kojoj se pravo na odbitak ulaznog poreza priznaje samo na osnovu fakture koju ispostavi drugi poreski obveznik, bez obzira na momenat plaćanja tih faktura, kao i plaćanja PDV-a sadržanog u ispostavljenim fakturama. Prema posebnoj shemi oporezivanja PDV-om u građevinarstvu, pravo na odbitak ulaznog poreza narednom učesniku u toj shemi - konkretno izvođaču radova - priznaje se tek na osnovu dokaza da je on i uplatio porez iskazan na fakturi koju mu je ispostavio prethodni učesnik odnosno kooperant, nezavisno od toga kada će platiti fakturu. Iz navedenog se izvodi zaključak da se ulazni porez u ovakvim slučajevima ne priznaje po obračunskom načelu kao kod opće sheme, nego po gotovinskom načelu, odnosno tek nakon što izvođač uplati PDV po fakturi kooperanta na odgovarajući uplatni račun. Razlog za navedenu primjenu zakona leži u činjenici što je u posebnoj shemi, kako to propisuje član 40. Zakona o PDV-u, obveznik plaćanja PDV-a lice kome se vrši isporuka i ispostavlja faktura, u konkretnom slučaju izvođač, a ne lice koje isporučuje dobra ili vrši usluge, u konkretnom slučaju, kooperant, kao u općoj shemi. Kako je u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja nesporno utvrđeno da apelant nije uplatio PDV pozivom na identifikacioni broj kooperanta na odgovarajući uplatni račun, zbog čega nije ispunio uvjet za ostvarivanje prava na odbitak ulaznog PDV-a, to nisu osnovani tužbeni navodi koji se odnose na prigovor da je uplatom od strane kooperanta, imajući u vidu da se radi o solidarnim obavezama, apelant stekao pravo na osnovu odredaba Zakona o PDV-u koje se odnose na PDV obavezu.

11. Kako zaključuje Sud BiH, tužena je u pobijanom rješenju pravilno utvrdila da apelant nije dostavio dokaz ni za jednu ispostavljenu fakturu o izvršenom prometu u posebnoj shemi u građevinarstvu, da je kooperant po takvoj fakturi izvršio uplatu umjesto izvođača koji je obveznik plaćanja PDV-a po njoj i u kojoj je iskazan PDV, čime bi mogao dokazati da je u tom slučaju kooperant izvršio plaćanje fakturisanog PDV-a i na taj način solidarno izmirio obavezu za taj fakturisani PDV. Iz navedenih razloga, prema mišljenju Suda BiH, pobijano rješenje je doneseno na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilne primjene materijalnog prava, pri čemu nije učinjena povreda pravila postupka koji je prethodio donošenju konačnog upravnog akta, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

12. Presudom Apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 3 U 008254 14 Uvp od 24. juna 2014. godine zahtjev za preispitivanje sudske odluke je odbijen.

13. U pobijanoj presudi, kako se navodi u osporenoj presudi, na potpuno utvrđeno činjenično stanje Apelaciono vijeće za upravne sporove je pravilno primijenilo i materijalno pravo, odgovarajuće odredbe Zakona o PDV-u kojim je uvedena obaveza i reguliran sistem plaćanja poreza na dodatu vrijednost na teritoriji Bosne i Hercegovine. Prema članu 40. stav 1. Zakona, za promet dobara i usluga koji je povezan s građevinskim radovima propisana je posebna shema za naplatu PDV-a, prema kojoj se obaveza plaćanja PDV-a kod prometa dobara i usluga, koje su u vezi sa izgradnjom nepokretne imovine, prebacuje na lice kojem je izvršen promet u vezi sa izgradnjom te imovine (posebna shema). Saglasno stavu 2. istog člana ovog zakona, posebna shema odnosi se na građevinske radove na gradnji novih zgrada, kao i na radove na renoviranju, proširivanju i održavanju postojećih zgrada, čija ukupna vrijednost prelazi iznos od 25.000,00 KM. U skladu sa članom 41. istog zakona, izvođač radova koji je angažirao kooperanta za promet dobrima i uslugama, koje utječu na izvođenje građevinskih radova koje vrši izvođač, obveznik je plaćanja PDV-a koji mu obračuna kooperant na način da PDV koji kooperant obračuna plaća izvođač radova pozivanjem na identifikacioni broj kooperanta kojem dostavlja dokaz o izvršenom plaćanju.

14. Prema stanju spisa predmeta, Sud BiH je utvrdio da je prvostepeno vijeće za upravne sporove Suda BiH pravilno i potpuno utvrdilo da je apelant bio izvođač građevinskih radova na objektu hotela „Tuzla“ u Tuzli i da je u kontroliranom periodu angažirao više kooperanata, na koji način je apelant bio u posebnoj shemi za naplatu PDV-a, kako to propisuje član 40. Zakona o porezu na dodatu vrijednost. Slijedom toga, nesporno proizlazi da je apelant bio u obavezi da i prilikom korišćenja prava na odbitak ulaznog poreza postupa u skladu s propisima koji se odnose na posebne sheme. Pri tome, i prema ocjeni Apelacionog vijeća, u preispitivanoj presudi sud je uzeo u obzir da je ostvarivanje prava na odbitak ulaznog poreza unutar posebne sheme oporezivanja u građevinarstvu regulirano na drugačiji način u odnosu na odredbe člana 32. Zakona o PDV-u. Prema posebnoj shemi oporezivanja PDV-om u građevinarstvu, pravo na odbitak ulaznog poreza narednom učesniku u toj shemi, konkretno izvođaču radova, priznaje se tek na osnovu dokaza da je on i uplatio porez iskazan na fakturi koju mu je ispostavio prethodni učesnik, kooperant, nezavisno od toga kada će platiti fakturu.

15. Iz navedenog se izvodi zaključak da se ulazni porez u ovakvim slučajevima ne priznaje po obračunskom načelu kao kod opće sheme, nego po gotovinskom načelu, odnosno tek nakon što izvođač uplati PDV po fakturi kooperanta na odgovarajući uplatni račun. Razlog za navedenu primjenu zakona leži u činjenici što je u posebnoj shemi, kako to propisuje član 40. Zakona o PDV-u, obveznik plaćanja PDV-a lice kome se vrši isporuka i ispostavlja faktura, u konkretnom slučaju izvođač, a ne lice koje isporučuje dobra ili vrši usluge, u konkretnom slučaju, kooperant, kao u općoj shemi. Kako je u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja nesporno utvrđeno da apelant nije uplatio PDV pozivom na identifikacioni broj kooperanta na odgovarajući uplatni račun, zbog čega nije ispunio uvjet za ostvarivanje prava na odbitak ulaznog PDV-a, to nisu osnovani tužbeni navodi koji se odnose na prigovor da je uplatom od strane kooperanta, imajući u vidu da se radi o solidarnim obavezama, apelant stekao pravo na primjenu odredaba Zakona o PDV-u koje se odnose na obavezu PDV-a. Tužena je u pobijanom rješenju pravilno utvrdila da apelant nije dostavio dokaz ni za jednu ispostavljenu fakturu o izvršenom prometu u posebnoj shemi u građevinarstvu; da je kooperant po takvoj fakturi izvršio uplatu umjesto izvođača, koji je obveznik plaćanja PDV-a po njoj i u kojoj je iskazan PDV, čime bi mogao dokazati da je u tom slučaju kooperant izvršio plaćanje fakturisanog PDV-a i na taj način solidarno izmirio obavezu za taj fakturisani PDV. Stoga su neosnovani tužbeni navodi da je polazeći od činjenice da je kooperant platio svoju iskazanu obavezu po PDV prijavi time ispunio obavezu i solidarno platio i PDV obračunat u posebnoj shemi, jer se time može dokazivati samo da je kooperant platio iskazanu razliku između svog ulaznog i izlaznog PDV-a, iskazanu na isti način kao i za bilo koju drugu privrednu djelatnost. Na opisani način ne može se dokazivati da je kooperant platio PDV fakturisan izvođaču radova.

16. Sud BiH ne nalazi da stoje ostale povrede upravnog postupka jer je osporeno rješenje potpisalo službeno lice po ovlaštenju direktora UIOBiH, te se cijeni da osporeni akt ima sve osobine punovažnog upravnog akta, te je prigovor iz zahtjeva o tom pitanju Apelaciono upravno vijeće Suda BiH odbilo kao neosnovan.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

18. U opširnoj apelaciji se navodi da odluka Suda BiH nije zasnovana na zakonu jer, i kada bi se zanemarile sve druge nezakonitosti u predmetnom slučaju, apelantu je suprotno zakonu nametnuta dvostruka obaveza plaćanja iznosa od 914.794,46 KM ili ukupno 1.829.592,92 KM radi kapitaliziranja kamate na dvostruki iznos, da bi se u obrazloženju Rješenja UIO, koje je bilo predmet upravnog postupka, naložilo apelantu da za iznos uplate stornira obavezu za drugih 914.794,46 KM. Apelant smatra da suština nezakonitosti proizlazi iz tendenciozno pogrešne primjene člana 42. stav 3. Zakona o PDV-u koji propisuje da se u građevinskoj shemi „plaćanje PDV-a od strane izvođača radova koje obračunava kooperant tretira kao ulazni PDV“. Naime, ako je utvrđena obaveza plaćanja iznosa od 914.794,46 KM po građevinskoj shemi, plaćanje tog iznosa od strane izvođača tretira se kao ulazni PDV, pa ako se na iznos od 914.794,46 KM obračunava kamata od dana kada je taj iznos trebalo platiti, plaćanjem tog iznosa sa obračunatom kamatom apelant je stekao pravo na ulazni PDV od dana od kada je za taj iznos obračunata kamata. Apelant dalje navodi da, shodno članu 42. stav 3. Zakona o PDV-u, plaćanje PDV-a po građevinskoj shemi stoji u direktnoj korelaciji sa stjecanjem prava na ulazni PDV, te postoji istovremenost stjecanja prava na PDV s momentom plaćanja PDV-a po građevinskoj shemi. Smatra da nema dvostruke obaveze, niti dvostrukog računanja kamata. U konkretnom slučaju UIO je mogla: (a) ili utvrditi obavezu plaćanja kamate na iznos od 914.794,46 KM obračunat kao PDV po građevinskoj shemi kada je taj iznos trebalo platiti do momenta plaćanja, (b) ili obračunati kamatu na ulazni PDV do momenta plaćanja iznosa od 914.794,46 KM.

19. Osim navedenog, apelant navodi da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje ne samo iz razloga problema upravnog spora u BiH i nedozvoljavanja strankama da suočavaju argumente (u provođenju načela javnosti, kontradiktornosti i procesne ravnopravnosti) nego i iz niza drugih razloga u postupku koji ukazuju da apelant zaista nije mogao ostvariti pravo na pravično suđenje. Za upravni postupak koji vodi UIO predviđena je dvostepenost ne iz razloga da se zadovolji forma dvostepenosti nego da se realizira pravo stranaka na postupak u kojem će se utvrditi materijalna istina i na tako utvrđenu materijalnu istinu primijeniti zakonske odredbe. Stoga se, prema apelantu, ne može govoriti o zakonitosti i pravičnosti u slučaju ako žalbu u upravnom postupku rješava onaj ko je učestvovao u donošenju odluke na koju je uložena žalba, a sud proizvoljno ocijeni da je to zakonito.

20. Apelant smatra da mu je u predmetnom slučaju povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer: (a) nametanje poreza nije imalo osnova u zakonu, (b) nametanje apelantu plaćanja onoga što je plaćeno izazvalo je prekomjeran i disproporcionalan teret. Apelant smatra da je odluka neodrživa jer nije zasnovana na zakonu, iracionalna je, disproporcionalna i bez pravične ravnoteže, što apelanta dovodi u položaj da snosi posebno pretjeran teret. Apelant smatra da je pitanje osnova nametanja poreske obaveze i primjene zakona detaljno dato u prednjem tekstu, te kao što jasno proizlazi iz obrazloženja navoda, takvo postupanje nije bilo zasnovano na zakonu te, stoga, ni miješanje države u pravo na imovinu ne zadovoljava zahtjev o pravnoj sigurnosti ili zakonitosti (Winterwerp protiv Nizozemske, A33 (1979), stav 45). I kada bi osnov utvrđivanja obaveze bio zakonit, a nije, radilo bi se o prekomjernom i disproporcionalnom nametanju tereta i nepravičnoj odluci. Apelant zaključuje da je osporenom presudom povrijeđeno načelo proporcionalnosti u miješanje države u apelantovu imovinu, odnosno povrijeđena je pravična ravnoteža između ciljeva koji su se željeli postići uvođenjem „posebne sheme vezane za građevinarstvo“ i apelantu su nametnute nepravične obaveze.

21. Stoga, apelant predlaže da se usvoji njegova apelacija podnesena protiv Presude Suda BiH broj S 1 3 U 008254 14 Uvp od 24. juna 2014. godine, utvrdi povreda prava na zakonitost i vladavinu prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava na pravično suđenje i imovinu, ukine osporena presuda i predmet vrati Sudu BiH koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku.

b) Odgovor na apelaciju

22. U odgovoru Suda BiH se navodi da je pobijanom sudskom odlukom potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, tako da su svi apelantovi navodi o kršenju ustavnih prava, a posebno prava na pravično suđenje, proizvoljni i paušalni, pa se predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

23. U odgovoru Sektora za poreze UIO Tuzla - Grupe za kontrolu se navodi da su ovlaštena službena lica u postupku kontrole, kroz osporavanje prava na odbitak ulaznog PDV-a po fakturama kooperanata, izvršila dodatni obračun PDV-a u iznosu i na način kako je to navedeno Rješenjem o razrezu broj 04/5-3/11-17-UP-I-4-111-3/10 od 30. decembra 2010. godine.

24. Uvidom u evidencije poreznog obveznika u kojima on evidentira obaveze i uplate PDV-a u ime kooperanata iz posebne sheme vezane za građevinske radove, također je utvrđeno da porezni obveznik za određeni dio faktura nije postupio po posebnoj shemi, odnosno nije ih evidentirao u obavezu za uplatu PDV-a obračunatog od strane kooperanata, a time po njima nije ni izvršio uplate PDV-a u ime kooperanata iako je to bio u obavezi da učini saglasno odredbama čl. 40-43. Zakona o PDV-u i člana 80-82. Pravilnika. Dalje, u pogledu dijela upravnog postupka koji je u konkretnom predmetu proveden pred ovim organom, navodi se da se ovaj organ pridržavao apsolutno svih propisanih odredbi kako bi on bio proveden u skladu sa zakonskim odredbama koje reguliraju postupak indirektnog oporezivanje.

25. Kako navodi UIOBiH, proizlazi da je u postupku koji je prethodio donošenju osporene presude u cijelosti ispoštovan proceduralni okvir unutar kojeg se donose sudske odluke, te da je ona donijeta pravilnom primjenom propisa na pravilno utvrđeno činjenično stanje, iz kojeg razloga apelant neosnovano tvrdi da je u konkretnom povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost i zakonitost, a u okviru toga pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S tim u vezi, neosnovanim se ukazuje i navod iz apelacije (strana 8) da je u postupku po žalbi prekršen član 139. Zakona o PDV-u jer odluku po žalbi nije donio direktor UIO kao drugostepeni organ, nego šef Pravne službe koja organizaciono nije vezana za direktora i njegov kabinet. Tužena zaključuje da se u apelaciji neosnovano navodi da je u provedenom upravnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, i to pravo na procesnu ravnopravnost, pravo na javno i kontradiktorno suđenje i pravo na saslušanje. V.Relevantni propisi

26. Zakon o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 9/05, 35/05 i 100/08), u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Predmet oporezivanja PDV se, u skladu s odredbama ovog zakona, plaća na:

-promet dobara i usluga (u daljnjem tekstu: promet dobara i usluga) koje poreski obveznik, u okviru obavljanja svojih djelatnosti, izvrši na teritoriji Bosne i Hercegovine uz naknadu;

uvoz dobara u Bosnu i Hercegovinu.

Član 40 stav 1.

Funkcioniranje Posebne sheme Izvođač radova koji je angažirao kooperanta za promet dobrima i uslugama, koje utiču na izvođenje građevinskih radova koje vrši izvođač, obveznik je plaćanja PDV-a koji mu obračuna kooperant.

Plaćanje PDV-a koji kooperant obračuna izvođaču, izvođač radova vrši s pozivanjem na PDV identifikacioni broj kooperanta.

Dokaz da je izvršio plaćanje izvođač radova dostavlja kooperantu.

Član 42.

Prava i obaveze prema Posebnoj shemi Kooperant i izvođač radova su solidarno i pojedinačno odgovorni za plaćanje PDV-a, dok se ne primi dokaz da je fakturirani PDV plaćen.

Kooperant obračunava, plaća i podnosi prijavu za PDV prema Posebnoj shemi u skladu s odredbama ovog zakona, na isti način kao i za bilo koju drugu privrednu djelatnost.

Plaćanje PDV-a od strane izvođača radova, koji obračunava kooperant, tretira se kao ulazni porez, a dokaz o plaćanju istog je osnov za odbitak ulaznog poreza za dobavljača robe, odnosno davaoca usluga.

27. U Pravilniku o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 93/05, 21/06, 60/06, 6/07, 100/07, 35/08 i 65/10) relevantni dio glasi: Član 2.

Predmet oporezivanja (1) Predmet oporezivanja porezom na dodatu vrijednost (u daljem tekstu: PDV) je svaka isporuka dobara ili usluga obavljena na teritoriji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu BiH) uz naknadu, vlastita potrošnja, unos dobara u carinsko područje BiH, te isporuka dobara i usluga što se obavi uz naknadu, bez naknade ili uz povoljnije uslove poreskim obveznicima i njihovim zastupnicima, kao i drugim primaocima, ako su ispunjeni ostali Zakonom propisani uslovi.

Član 21.

Mjesto oporezivanja kod obavljanja usluga BiH se smatra mjestom obavljanja usluga, ako je mjesto obavljanja usluge tamo gdje je sjedište odnosno stalno boravište ili prebivalište lica koje obavlja usluge, ako Zakonom ili ovim pravilnikom nije drugačije određeno. Isto se odnosi i ako uslugu obavlja poslovna jedinica stranog preduzeća koja se nalazi u BiH.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

30. U ispitivanju dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda.

31. Član 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

32. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanska prava i obaveze“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine, Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 304, te Plazonić protiv Hrvatske, presuda od 6. marta 2008. godine, tač. 65. i 66). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da uplati dodatni razrez PDV-a (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3247/09 od 23. novembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

33. Stoga, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 008254 14 Uvp od 24. juna 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 26. augusta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

37. Ustavni sud podsjeća na to da se pri ispitivanju da li je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja da li je apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu pojma „imovina“ koji potpada pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je odlukama koje su donijeli nadležni organi Uprave, koje je ispitao i Sud BiH, utvrđen dodatni razrez PDV-a koji je apelant dužan platiti. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj imovini, što potpada pod obim člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

38. Zatim, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud, Sporrong i Lonnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A, broj 52, stav 61).

39. Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (načelo proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi, Evropski sud, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A, broj 30, stav 49. i Malone, presuda od 2. augusta 1984. godine, Serija A, broj 82, st. 67. i 68).

40. Shodno navedenom, Ustavni sud treba odgovoriti na to da li je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti razmatrano. S tim u vezi, iako se apelant nije konkretno pozvao na neko od načela sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje se sastoji od lišavanja njegove imovine - novčanog iznosa, koji treba da plati po osnovu dodatno razrezanog poreza (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1847/11 od 17. jula 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

41. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati da li je lišavanje apelanta uživanja prava na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je: (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s načelom proporcionalnosti.

42. U odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud ukazuje na stav da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem, te da, s tim ciljem ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi, Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, Serija A, broj 6, stav 5).

43. Dovodeći navedene stavove Evropskog suda u kontekst s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je u apelantovom slučaju, nakon provedenog postupka, nadležni organ Uprave donio rješenje o dodatnom razrezu PDV-a apelantu za precizirani period, te mu naložio da uplati utvrđene obaveze. Nadalje, u obrazloženju navedene odluke se navodi da je Zakonom o PDV uvedena obaveza i reguliran sistem plaćanja poreza na dodatu vrijednost na teritoriji Bosne i Hercegovine. Kako Ustavni sud dalje primjećuje, prema posebnoj shemi oporezivanja PDV-om u građevinarstvu, pravo na odbitak ulaznog poreza narednom učesniku u toj shemi priznaje se na osnovu dokaza da je on i uplatio porez iskazan na fakturi koju mu je ispostavio prethodni učesnik odnosno kooperant, nezavisno od toga kada će platiti fakturu. Iz navedenog se izvodi zaključak da se ulazni porez u ovakvim slučajevima ne priznaje po obračunskom načelu kao kod opće sheme, nego po gotovinskom načelu, odnosno tek nakon što izvođač uplati PDV po fakturi kooperanta na odgovarajući uplatni račun. Razlog za navedenu primjenu Zakona leži u činjenici što je u posebnoj shemi, kako to propisuje član 40. Zakona o PDV-u, obveznik plaćanja PDV-a lice kome se vrši isporuka i ispostavlja faktura, u konkretnom slučaju izvođač, a ne lice koje isporučuje dobra ili vrši usluge, u konkretnom slučaju, kooperant, kao u općoj shemi.

44. Dakle, u vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se ulazni porez u ovakvim slučajevima ne priznaje po obračunskom načelu kao kod opće sheme, nego po gotovinskom načelu, odnosno tek nakon što izvođač uplati PDV po fakturi kooperanta na odgovarajući uplatni račun. Razlog za navedenu primjenu Zakona leži u činjenici što je u posebnoj shemi, kako to propisuje član 40. Zakona o PDV-u, obveznik plaćanja PDV-a lice kome se vrši isporuka i ispostavlja faktura, u konkretnom slučaju izvođač, a ne lice koje isporučuje dobra ili vrši usluge, u konkretnom slučaju, kooperant, kao u općoj shemi. Kako je u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja nesporno utvrđeno da apelant nije uplatio PDV pozivom na identifikacioni broj kooperanta na odgovarajući uplatni račun, zbog čega nije ispunio uvjet za ostvarivanje prava na odbitak ulaznog PDV-a, to nisu osnovani tužbeni navodi koji se odnose na prigovor da je uplatom od strane kooperanta, imajući u vidu da se radi o solidarnim obavezama, apelant stekao pravo na primjenu odredaba Zakona o PDV-u koje se odnose na PDV obavezu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je tužena u pobijanom rješenju utvrdila da apelant nije dostavio dokaz ni za jednu ispostavljenu fakturu o izvršenom prometu u posebnoj shemi u građevinarstvu; da je kooperant po takvoj fakturi izvršio uplatu umjesto izvođača, koji je obveznik plaćanja PDV-a po njoj i u kojoj je iskazan PDV, čime bi mogao dokazati da je u tom slučaju kooperant izvršio plaćanje fakturisanog PDV-a i na taj način solidarno izmirio obavezu za taj fakturisani PDV. Stoga su neosnovani tužbeni navodi da je polazeći od činjenice da je kooperant platio svoju iskazanu obavezu po PDV prijavi time ispunio obavezu i solidarno platio i PDV obračunat u posebnoj shemi, jer se time može dokazivati samo da je kooperant platio iskazanu razliku između svog ulaznog i izlaznog PDV-a iskazanu na isti način kao i za bilo koju drugu privrednu djelatnost. Na opisani način ne može se dokazivati da je kooperant platio PDV fakturisan izvođaču radova.

45. Odgovarajući na pitanje da li je lišavanje apelanta njegove imovine (obavezivanjem da plati dodatno utvrđene poreske obaveze) bilo u javnom interesu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da se Zakonom o PDV-u uvodi obaveza plaćanja i regulira sistem plaćanja poreza na dodatu vrijednost, a porezi su osnovni prihodi svake države, te smatra da je pravilno i zakonito plaćanje poreza na dodatu vrijednost od izuzetnog značaja za ekonomsku politiku države, te da je korekcija (razrez) poreza u postupcima kontrole legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Hentrich protiv Francuske, presuda od 3. jula 1995. godine, Serija A, broj 296-A, stav 39. i dalje). U konkretnom slučaju je utvrđeno da apelant na određene usluge nije obračunao PDV, zbog čega je u postupku porezne kontrole, koji je okončan sudskom odlukom, obavezan na dodatno plaćanje u skladu s relevantnim odredbama Zakona o PDV-u i Pravilnika. S obzirom na navedeno, proizlazi da miješanje u apelantovu imovinu služi zakonitom cilju u javnom interesu.

46. Dovodeći prethodne stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci, koja je u ovom slučaju osnov za miješanje u apelantovu imovinu, javni interes, koji se ogleda u dosljednom poštovanju porezne discipline i procedura propisanih relevantnim odredbama Zakona o PDV-u, preteže nad apelantovim interesom da ne plati obračunati porez, te da apelant zbog nepoštovanja propisanih poreznih obaveza ne snosi poseban i pretjeran teret. Naime, upravo je apelant, kao porezni obveznik, propustio da prilagodi svoje ponašanje relevantnim odredbama materijalnog prava i da plati porez za koji je nadležni organ u postupku kontrole apelanta utvrdio da nije plaćen.

47. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Sud BiH, na osnovu činjenica utvrđenih u provedenom postupku pred nadležnim upravnim organima, utvrdio da je odluka kojom je apelant, kao izvođač radova, obavezan da plati PDV donesena u skladu s relevantnim odredbama Zakona o PDV-u i Pravilnika, zbog čega je u postupku porezne kontrole, koji je okončan sudskom odlukom, obavezan na dodatno plaćanje u skladu s relevantnim odredbama Zakona o PDV-u i Pravilnika, pa slijedi da je miješanje u apelantovu imovinu bilo razmjerno i da služi zakonitom cilju u javnom interesu.

49. Na osnovu člana 18. stav 3. tačka h), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman