Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3711/16 ("Bonel" a.d. iz Banja Luke)

Odluka donesena 30. 03. 2017.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3711/16

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

30. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 30. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-3711/16, rješavajući zahtjev „Bonel“ a.d. Banja Luka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev „Bonel“ a.d. Banja Luka za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. „Bonel „ a.d. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je, 13. septembra 2016. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 60 0 Ps 014000 13 Rev od 7. juna 2016. godine, presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 60 0 Ps 014000 14 Rž 4 od 15. oktobra 2013. godine i presude Okružnog privrednog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 60 0 Ps 014000 12 Ps 2 od 1. aprila 2013. godine. Apelant je takođe, 21. marta 2017. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „zabranio otuđenje ili opterećenje na bilo koji način poslovnih prostorija u Doboju u ulici Cara Dušana 3, kao posebnog dijela poslovno stambene zgrade površine 228m2 koja je upisana u A-popisnom listu pod rednim brojem 43, broj 628/15 i u B-vlasničkom listu sa udjelom 1/1 društveno-državno vlasništvo (u daljnjem tekstu: predmetni prostor) počev od 21. marta 1955. godine pa i na dan stupanja na snagu Ustava Republike Srpske (28. februara 1992. godine) odnosno na dan 24.aprila 1993. godine kao dana stupanja na snagu Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu Republike Srpske“, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda broj 60 0 Ps 014000 12 Ps 2 od 1. aprila 2013. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi Republika Srpska, Direkcija za privatizaciju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Saša Marić (u daljnjem tekstu: drugotuženi) „solidarno obavežu da apelantu, kao pravnom sljedniku ,,BoneI“ AD Banja Luka koji je držao u posjedu predmetni prostor, i kao vlasniku po sili zakona nekretnina u državnoj (društenoj) svojini Republike Srpske na njenoj teritoriji, stečenoj po sili zakona dana 23. jula 1998. godine i po upravnim aktima prvotužene, preda u posjed predmetni prostor, slobodan od ljudi i stvari i pripadajuće zajednički dijelovi objekta i zajednički dijelovi zemljišta, koji služe za redovnu upotrebu zgrade, koje obaveze se tuženi mogu osloboditi ako apelantu isplate iznos od 522.200,00 KM, kao i da se obavežu da solidarno apelantu naknade vrijednost ubranih plodova - izmakle koristi za predmetni prostor, a koje u novčanom iznosu odgovaraju iznosu zakupnine koja je ostvarena ili se mogla ostvariti u periodu od 6. decembra 2005. do 6. novembra.2012. godine, za svaki kalendarski mjesec u iznosu od po 5.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka“. Presudom je obavezan apelant da na ime naknade troškova postupka prvotuženoj i drugotuženom isplati iznose precizirane u presudi.

3. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je 21. aprila.1999. godine u Zagrebu zaključen kupoprodajni ugovor između "Borovo" d.d. Vukovar kao prodavca (u daljnjem tekstu:prodavac) i drugotuženog kao kupca, čiji potpisi su ovjereni u Osnovnom sudu u Doboju pod Ov. br. 791/99; da je predmet tog ugovora kupoprodaja nekretnina, odnosno poslovnog prostora bivše prodavnice "Borovo" u Doboju (predmetni prostor) koji ugovor je prema mišljenju Javnog pravobranilaštva RS pravno valjan; da je valjanost tog ugovora preispitivana u parničnom postupku u kome je presudom Osnovnog suda u Doboju broj Ps-32/2003 od 28. maja.2003. godine utvrđeno da je taj ugovor pravno valjan, te je obavezan apelant (tuženi u toj parnici) da drugotuženom (tužilac u toj parnici) preda u posjed i slobodno raspolaganje predmetni prostor, koji apelant sada traži od tuženih; da je navedenom presudom odbijen protivtužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi ništavost kupoprodajnog ugovora čiji predmet je bio predmenti prostor; da je presudom Okružnog suda u Doboju broj Pž-145/03 od 29. marta 2004. godine uvažena žalba apelanta i prvostepena presuda preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev drugotuženog da se utvrdi pravna valjanost navedenog kupoprodajnog ugovora; da je presudom Vrhovnog suda broj Rev- 182/04 od 29. septembra 2005. godine uvažena revizija drugotuženog, drugostepena presuda preinačena tako što je žalba odbijena i potvrđena presuda Osnovnog suda u Doboju broj Ps-32/2003 od 28. maja.2003. godine.

4. Nadalje je utvrđeno da je u izvršnom postupku apelant kao izvršenik predmetni prostor predao u posjed drugotuženom, kao tražiocu izvršenja; da je rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove - PJ Doboj (u daljnjem tekstu: Republička uprava) broj 21.20/952.3-42/09 od 16. oktobra 2009. godine dozvoljen upis prava svojine u Knjigu uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža, sa dijelom 1/1 u korist drugotuženog; da je apelant donio Program privatizacije broj 949-01/99 od 28. februara 2000. godine, sa početnim bilansom stanja i drugim prilozima, te je rješenjem prvotužene od 10. marta 2000. godine utvrđena struktura kapitala prema kojoj apelant posluje sredstvima u državnoj svojini; da prema obavještenju provotužene o izvršenoj privatizaciji od 6. juna 2006. godine u ukupnom kapitalu učestvuje vaučer ponuda sa 85 %, Penzioni fond sa 9,99% i Fond za restituciju sa 5% kao i da je rješenjem Osnovnog suda u Banja Luci od 2. marta 2007. godine upisana statusna promjena - vlasnička transformacija apelanta prodajom dijela državnog kapitala te da se pred upravnim organima vodi postupak po zahtjevu apelatna za utvrđivanje prava svojine na predmetnom prostoru ali da taj postupak još uvijek nije okončan. S tim u vezi Osnovni sud je naveo da je odlučujući o tužbenom zahtjevu, kod nesporne činjenice da je drugotuženi kupio predmetni poslovni prostor od prodavca i da je posjednik tog prostora, taj sud je zaključio da je neosnovan prigovor nenadležnosti suda u odnosu na prvotuženu kao i prigovor presuđene stvari. Osnovni sud je zaključio da je s druge strane, osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta jer apelant nije dokazao da je vlasnik predmetnog prostora i da te nekretnine čine osnovna sredstva apelanta obzirom da, prema obrazloženju Osnovnog suda, predmet privatizacije nije bila imovina već državni kapital, pa je odbio predmetni tužbeni zahtjev apelanta i donio presudu kao u dispozitivu.

5. Protiv navedne presude apelant i drugotuženi su podnijeli žalbe Višem sudu koji je presudom broj 60 0 Ps 014000 13 Pž 4 od 15.oktobra 2013. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu uz obrazloženje da u potpunosti prihvata utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda.

6. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 60 0 Ps 014000 13 Rev od 7. juna 2016. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova te navedeno da su, prema mišljenju Vrhovnog suda, obe nižestepene presude pravilne i zasnovane na zakonu. Vrhovni sud je naveo da je apelant tužbenim zahtjevom tražio predaju u posjed predmetnog prostora za koji tvrdi da ga je stekao u svojinu po sili zakona, jer da se ta imovina, kao državna svojina (a time i državni kapital) nalazila na upravljanju kod apelanta na dan 23 .jula 1998. godine kada su stupile na snagu odredbe čl. 1,3,4. i 6. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima te da su te činjenice utvrđene pravosnažnim aktima prvotužene, na osnovu kojih je okončan postupak privatizacije državnog kapitala i odobren upis u sudski registar vlasničke transformacije i promjene oblika apelanta u akcionarsko društvo na dan 2. marta 2007. godine. Vrhovni sud je, s tim u vezi, naveo da su odredbom člana 20. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosim (u daljnjem tekstu: Zakon), koji propis je relevantan za rješavanje u konkretnom slučaju u smislu odredbe člana 344. stav 2. Zakona o stvarnim pravima, propisani osnovi sticanja prava svojine na način da je određeno da se pravo svojine stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem Po samom zakonu, kako je obrazložio taj sud, pravo svojine stiče se stvaranjem nove stvari, spajanjem, mješenjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom (član 21.Zakona) te se radi o originarnom sticanju prava svojine koje postoji ako se ostvare činjenice određene zakonom. Navedeno je i da Investiciono-razvojna banka RS a.d. Banja Luka, po zahtjevu preduzeća, izdaje uvjerenje u kojem se označavaju nepokretnosti, onako kako su u početnom bilansu stanja (Program privatizacije) označene i iskazane u imovini preduzeća koje je bilo predmet izvršene privatizacije a na osnovu tog uvjerenja, zemljišnoknjižne, katastarske dokumentacije i izvoda iz sudskog registra o osnivanju preduzeća, a po zahtjevu preduzeća, Republička uprava sprovodi postupak i nakon izvršenog uviđaja i izjašnjenja od strane lica geodetske struke u pogledu identifikovanja zemljišta ispod objekta i zemljišta neophodnog za redovnu upotrebu objekta, a po potrebi i izjašnjenja vještaka druge struke, donosi rješenje kojim se odlučuje o pravu svojine podnosioca zahtjeva na objektu koji je bio predmet privatizacije i na zemljištu neophodnom za redovnu upotrebu tog objekta.

7. Vrhovni sud je istakao da iz navedenog proizlazi da se ispunjenje činjenica za utvrđivanje prava svojine na objektu koji je bio predmet privatizacije i na zemljištu potrebnom za redovnu upotrebu objekta prema Zakonu o privatizaciji državnog kapitala utvrđuje u upravnom postupku prema odredbi člana 8a tog zakona, u kome se odlučuje o pravu svojine. Vrhovni sud je naveo da iz provedenih dokaza pred nižestepenim sudovima proizlazi da u takvom postupku za predmetni prostor nije utvrđeno pravo svojine apelanata na predmetnom prostoru, mada proizlazi da je apelant pokrenuo taj postupak i da je taj postupak u toku. Prema obrazloženju Vrhovnog suda apelant je podnio vlasničku tužbu za povrat individualno određene stvari (član 37. Zakona), u kom postupku mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti drugotuženog. Zbog navedenog, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da apelant nije dokazao da je vlasnik stvari čiju predaju u posjed traži, već naprotiv da je na osnovu dokaza koji su u postupku proveden utvrđeno da je drugotuženi na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog 21. aprila 1999. godine (za koji je pravosnažnom presudom utvrđeno da je pravno valjan) upisan kao nosilac prava svojine na predmetnom prostoru i da se nalazi u njihovom posjedu, pa,prema mišljenju tog suda, proizlazi da je neosnovan zahtjev apelanta za predaju u posjed predmetnog prostora, a i zahtjev za naknadu štete za korištenje tog prostora, odnosno naknadu vrijednosti ubranih plodova, koje pravo pripada vlasniku stvari. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

8. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je nesporno da je za vlasništvo nad ovakvim i sličnim prostorima bitan jedino rezultat privatizacije odnosno samo rješenje koje izdala prvotužena vezano za privatizaciju kao i da se navedeno rješenje može osporiti i zamijeniti jedino pravosnažnom sudskom presudom što u konkrentom nije slučaj. Apelant navodi da u skladu sa Ustavom BiH i Ustavom RS (koje apelant citira) nije moguće raspravljati i mijenjati ustavni sistem i organizaciju kako države tako ni Republike Srpske ali da i pored toga mnogi pojedinci u vlasti to čine i bez ikakve naknade obeštećenja u svoje vlasništvo preuzimaju prostore koji su po osnovu Sporazuma o sukcesiji (koji apelant također citira) već pripali drugim preduzećima i privatizirani su. Apelant smatra da su rezultat ovakvog prevarnog ponašanja osporene presude iako je jasno da je predmetni kupoprodajni ugovor koji je zaključen između prodavca i drugotuženog apsolutno ništav obzirom da je u postupku privatizacije predmetni prostor pripao apelantu zbog čega apelant smatra da su presudom u ovoj parnici promijenjene odredbe Ustava i relevantnih zakona. Navedenim se, prema mišljenju apelanta, pokuša izbjeći prvatizacija predmetnog prostora i tako zaobići i izmijeniti sve relevantne propise. Zbog svega navedenog apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi Ustavni sud „zabranio otuđenje ili opterećenje na bilo koji način poslovnih prostorija u Doboju u ulici Cara Dušana 3, kao posebnog dijela poslovno stambene zgrade površine 228m2 koja je upisana u A-popisnom listu pod rednim brojem 43, broj 628/15 i u B-vlasničkom listu sa udjelom 1/1 društveno-državno vlasništvo (u daljnjem tekstu: predmetni prostor) počev od 21. marta 1955. godine pa i na dan stupanja na snagu Ustava Repbulike Srpske (28. februara 1992. godine) odnosno na dan 24.aprila 1993. godine kao dana stupanja na snagu Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu Republike Srpske“, do donošenja odluke o apelaciji.

9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere traži od Ustavnog suda da se, općenito, zabrani raspolaganje i opterećivanje predmetnog prostora do donošenja odluke o apelaciji. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva isključivo na navodima o kršenju ustavnih prava tokom predmetnog postupka, odnosno na navodima koji se tiču merituma predmeta. Međutim, Ustavni sud, kakoje naprijed već rečeno, smatra da navedeno ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere odnosno da apelant nije ponudio razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru na način kako to apelant traži. Zbog toga Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.

14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3711/16 ("Bonel" a.d. iz Banja Luke) | Sudska praksa | Aktio