Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3300/14 (Z. V.)
Odluka donesena 19. 04. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Ratna šteta
- Uporedive situacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nematerijalna šteta
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Propisano zakonom
- Zastara
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravo na pravnu sigurnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3300/14
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 04. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3300/14, rješavajući apelaciju Zorana Vujičića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Zorana Vujičića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 017616 14 Rev od 30. aprila 2014. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Zoranu Vujičiću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.950,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantu Zoranu Vujičiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Vujičića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 017616 14 Rev od 30. aprila 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zoran Vujičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočne Ilidže, kojeg zastupa Hajran S. Zeba, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 017616 14 Rev od 30. aprila 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Sokocu - Odjeljenje Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužene Republike Srpske, koju je u postupku zastupalo Pravobranilaštvo RS - sjedište zamjenika Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 26. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tužena dostavili su odgovor na apelaciju 16. i 18. novembra 2016. godine. Osnovni sud i Okružni sud nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 89 1 P 017616 10 P od 16. jula 2012. godine tužena je obavezana da apelantu po osnovu nematerijalne štete isplati za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 60.000,00 KM, na ime straha 25.000,00 KM, na ime duševnih bolova zbog naruženosti 35.000,00 KM, a na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 30.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, i naknadu troškova postupka u iznosu od 959,40 KM u roku od 30 dana. Preko dosuđenog iznosa apelantov zahtjev je odbijen.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant tužbu podnio 2. avgusta 2000. godine. Nakon sprovedenog dokaznog postupka Osnovni sud je utvrdio da je apelant 4. juna 1992. godine ranjen kao pripadnik Vojske Republike Srpske, na ratištu u Rajlovcu, prilikom obavljanja ratnog zadatka i da je zadobio teške tjelesne povrede u vidu gubitka lijeve i desne potkoljenice. Dalje je navedeno da je rješenjem Sekretarijata za pitanja boraca i žrtava rata od 5. marta 2000. godine apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida I kategorije sa 100% invaliditeta, trajno, s pravom na ličnu invalidninu od 100% od osnova, što za početni mjesec isplate iznosi 164.40 KM na dodatak za njegu i pomoć drugog stepena u iznosu od 108,50 KM i pravo na ortopedski dodatak prvog stepena od 47,70 KM.
7. Takođe je navedeno da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizilazi da je apelantu, nakon ranjavanja, u bolnici Koran urađena amputacija desne potkoljenice i naknadno na Banjici amputacija i lijeve potkoljenice, te da je u bolnicama proveo četiri mjeseca i u rehabilitacionim centrima jednu i po godinu. Istaknuto je da je, zbog ranjavanja, kod apelanta umanjena životna aktivnost 100%, te da je trpio fizičke bolove jakog intenziteta od momenta ranjavanja, prva četiri mjeseca od povređivanja, bol srednjeg intenziteta četiri mjeseca i lakog intenziteta četiri mjeseca, kao i da će bolove u bataljcima osjećati trajno slabog intenziteta, da je nastupila naruženost većeg stepena, da mu je osnovna karakteristika hod koji je izmijenjen i jasno vidljiv, da je trpio strah jakog intenziteta u trajanju od dva mjeseca, srednjeg tri mjeseca i slabog tri mjeseca, da je akutno posttraumatsko liječenje završeno pet godina po povredi, u ljeto 1997. godine, ali da će apelantu trebati povremena rehabilitacija i da postoji potreba za revizionom operacijom na bataljku lijeve potkoljenice.
8. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je utvrdio da je tužena odgovorna za štetu koju je apelant pretrpio po osnovu ranjavanja za vrijeme službe u Vojsci Republike Srpske, shodno odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U odnosu na prigovor tužene o zastari potraživanja, Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 376 stav 1 ZOO, te našao da potraživanje nije zastarjelo budući da iz nalaza i mišljenja vještaka proizilazi da je liječenje trajalo oko pet godina, da je okončano 1997. godine, da i dalje postoji potreba stalne rehabilitacije i korekcije na lijevom bataljku, te da, prema usvojenoj sudskoj praksi, zastara počinje teći od dana okončanja liječenja. Osnovni sud je primjenom odredbe člana 200 ZOO za tražene vidove nematerijalne štete apelantu dosudio naknadu u iznosima navedenim u izreci prvostepene presude, dok je preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev odbio.
9. Protiv prvostepene presude tužena je podnijela žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 89 1 P 017616 13 Gž od 27. juna 2013. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu.
10. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je, odlučujući o žalbi tužioca, drugostepeni sud prihvatio činjenična utvrđenja i pravno shvatanje prvostepenog suda, te je žalbu tužene odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
11. Protiv drugostepene presude tužena je podnijela reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 89 1 P 017616 14 Rev od 30. aprila 2014. godine djelimično usvojio i drugostepenu presudu preinačio na način da je žalba tužene djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena tako što je tužena obavezana da za pretrpljene fizičke i duševne bolove, zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti i straha, isplati apelantu iznos od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 16. jula 2012. godine do isplate. Odbijen je apelantov zahtjev preko dosuđenog iznosa, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 959,40 KM.
12. U obrazloženju revizione presude je navedeno da odluka drugostepenog suda nije pravilna. Vrhovni sud je naveo da za nastalu štetu tužena odgovara po principu objektivne odgovornosti, na osnovu odredaba čl. 173 i 174 ZOO.
13. Ukazano je da u predmetnom parničnom postupku nije sporan osnov odgovornosti tužene za naknadu nematerijalne štete koju apelant zahtijeva. Istaknuto je da tužena u reviziji ponavlja prigovor zastarjelosti potraživanja, koji je isticala i u toku prvostepenog i žalbenog postupka. Po mišljenju Vrhovnog suda, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je pravni osnov potraživanja apelanta za naknadu štete i da se pitanje zastare potraživanja ocjenjuje u skladu sa odredbama člana 376 st. 1 i 2 ZOO.
14. Ukazano je da za ocjenu prigovora zastarjelosti potraživanja naknade štete sud mora utvrditi kada je šteta nastala i kada je oštećeni saznao za štetu i počinioca, jer pravo da traži naknadu štete zastarijeva u roku od pet godina od dana nastanka štete (objektivni rok iz člana 376 stav 2 ZOO, odnosno u roku od tri godine od dana saznanja za štetu i počinioca (subjektivni rok iz člana 376 stav 1 ZOO) s tim da se subjektivni rok od tri godine uvijek računa u okviru objektivnog roka od pet godina.
15. Vrhovni sud je naveo da je apelant podnio tužbu prvostepenom sudu 2. avgusta 2000. godine, u objektivnom roku od pet godina, računajući taj rok od 19. juna 1996. godine, kada je stupila na snagu Odluka Narodne skupštine Republike Srpske od 19. juna 1996. godine o ukidanju ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti u Republici Srpskoj. Istaknuto je da rat i ratna događanja predstavljaju nesavladive prepreke, u smislu odredbe člana 383 ZOO, zbog kojih nastaje zastoj toka zastarijevanja, bez obzira na okolnosti da su pojedini sudovi radili u to vrijeme, a neki dijelovi Republike Srpske su bili van zone borbenih dejstava. Ukazano je da rat kao oružani sukob najširih razmjera ugrožava u velikoj mjeri živote, zdravlje i imovinu građana, remeti normalne tokove života i izaziva takva stanja kao što su opšta nesigurnost, strah, nepovjerenje i slično, što otežava rad sudova i remeti komuniciranje stranaka sa sudovima. Zbog ovih razloga se ima smatrati da je rok zastarijevanja potraživanja bio prekinut sve do 19. juna 1996. godine.
16. Po mišljenju Vrhovnog suda, u predmetnom slučaju je sporno da li je tužba podnesena u subjektivnom roku od tri godine, u smislu člana 376 stav 1 ZOO, od kada je apelant doznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo. Ukazano je da nižestepeni sudovi prihvataju zaključak vještaka medicinske struke, koji je dao u pismenom nalazu sačinjenom 21. juna 2002. godine, da je akutno posttraumatsko liječenje završeno pet godina po povredi, u ljeto 1997. godine. Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi gube iz vida obrazloženo mišljenje vještaka dato na zapisnik suda 18. novembra 2005. godine, koji se precizno izjasnio da je liječenje apelanta završeno 10. do 15. jula 1997. godine. Navedeni zapisnik je, na prijedlog apelantovog punomoćnika sa pripremnog ročišta, pročitan na glavnoj raspravi (pogrešno je napisano da se čita apelantov iskaz, jer taj dokaz nije predložen na pripremnom ročištu). Na osnovu ovakvog činjeničnog utvrđenja nižestepeni sudovi su zaključili da je istaknuti prigovor zastarjelosti neosnovan.
17. Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda, stav nižestepenih sudova da subjektivni rok zastarjelosti apelantovog potraživanja nije istekao je pogrešan. Ukazano je da iz medicinske dokumentacije koju je apelant pročitao kao dokaz proizilazi da je apelant tri puta operisan: da je 5. juna 1992. godine izvršena amputacija desne potkoljenice, 3. jula 1992. godine amputacija lijeve potkoljenice i 30. decembra 1992. godine izvršena korekcija desnog bataljka. Dalje je ukazano da je apelant u periodu od 8. februara 1993. godine do 12. jula 1993. godine bio na rehabilitaciji, te da su mu urađene proteze i da je obučen da hoda. Po mišljenju Vrhovnog suda, iz navedenog proizilazi da je aktivno liječenje apelanta završeno prije 19. juna 1996. godine. Nakon toga apelant je imao kontrolne preglede, fizikalnu rehabilitaciju, propisivanje potrebnih medikamenata, što se, po ocjeni ovoga suda, ne smatra liječenjem koje je uticalo da apelant zbog toga nije imao saznanje o konačnom zdravstvenom stanju nakon povređivanja.
18. Ukazano je da, s obzirom na to da svaki vid nematerijalne štete zastarijeva zasebno, početak roka zastarijevanja potraživanja naknade štete za pretrpljeni fizički bol i strah nastupa protekom vremena njihovog trajanja, a početak računanja roka zastarijevanja potraživanja za naknadu štete na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti nastupa u trenutku kada se liječenje dovrši i zdravstveno stanje oštećenog stabilizuje, a kod naruženosti kada je postalo izvjesno da se naruženost ne dâ više otkloniti, niti bitno smanjiti.
19. Vrhovni sud je naveo da, kada se nematerijalna šteta koja se odnosi na fizičku bol, strah i pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti dovedu u vezu sa nalazom vještaka, prigovor zastarjelosti za ove vidove nematerijalne štete je u svakom slučaju osnovan, jer se za početak roka zastarijevanja ima uzeti 19. juni 1996. godine, kada je ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti.
20. Istaknuto je da iz izvedenih dokaza proizilazi da apelant nije imao aktivno hirurško liječenje nakon 30. decembra 1992. godine iz čega slijedi da je apelant tada saznao za opseg štete i sve elemente njene visine, uključujući i umanjenje životne aktivnosti, a najkasnije do 19. juna 1996. godine, od kog dana počinje teći subjektivni rok zastarjelosti iz člana 376 stav 1 ZOO. Po mišljenju Vrhovnog suda, kada se ima u vidu i mišljenje vještaka da je liječenje apelanta završeno 10. do 15. jula 1997. godine, proizilazi da je i u tom slučaju trogodišnji rok iz člana 376 stav 1 ZOO istekao 10. do 15. jula 2000. godine, dakle, prije podnošenja tužbe (2. avgusta 2000. godine). Prema tome, kako je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena protekom subjektivnog roka od tri godine u skladu sa citiranom zakonskom odredbom, to je, po shvatanju Vrhovnog suda, revizioni prigovor tužene o zastari potraživanja osnovan.
21. Vrhovni sud je naveo da, nakon što je nastupila zastarjelost, kao što je u konkretnom slučaju zastarjelost predmetnog potraživanja nastupila 19. juna 1999. godine, odnosno najkasnije 15. jula 2000. godine, tužena je bila u mogućnosti da se od zastarjelosti odrekne, u smislu odredbe člana 365 ZOO. Ukazano je da se uslov da bi ovakva izjava dužnika imala pravno dejstvo sastoji u tome da je obaveza zastarjela i da o toj činjenici dužnik ima saznanje. Pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti u smislu odredbe člana 366 stav 1 ZOO.
22. Istaknuto je da iz stanja predmetnog spisa proizilazi, što nije sporno između stranaka, da je između parničnih stranaka u predmetu naknade nematerijalne ratne štete vođen postupak pokušaja postizanja vansudskog poravnanja, te da je tužena nudila apelantu da zaključe poravnanje tako što će mu priznati pravo na naknadu štete po osnovu ovog štetnog događaja u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Nadalje je ukazano da se apelant nije saglasio sa poravnanjem koje je ponudila tužena i da je postupak pred Pravobranilaštvom RS obustavljen zaključkom od 22. oktobra 2009. godine. Navedeno je da ponuda tužene za zaključenje vansudskog poravnanja u skladu sa odredbama Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ima značaj odricanja od zastarjelosti saglasno čl. 365 i 366 stav 1 ZOO, i to samo u visini naknade koja bi se apelantu priznala u skladu sa odredbom člana 17 stav 1 alineja 1 navedenog zakona da je poravnanje zaključeno.
23. Vrhovni sud je naveo da, imajući u vidu da je apelantu utvrđeno pravo RVI I kategorije sa 100% invaliditeta, to mu, prema navedenoj odredbi zakona, za sve tražene vidove naknade nematerijalne štete treba dosuditi zakonom propisani iznos od 10.000.00 KM. Ukazano je da je zahtjev za isplatu naknade nematerijalne štete, koji predstavlja razliku između dosuđenog i traženog iznosa od ukupno 140.000.00 KM (koji je dosuđen pobijanom presudom), obuhvaćen zastarom potraživanja i kao takav treba biti odbijen.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Takođe, ukazuje na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, kao i na kršenje čl. 2, 3, 14 i 26 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Smatra da je u predmetnom postupku došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, kao i da predmetni postupak nije okončan u razumnom roku. Po apelantovom mišljenju, navedeni predmet pokreće pitanje zastarjelosti potraživanja i pitanje priznanja odricanja zastare potraživanja. Smatra da se zastarjelost treba računati od momenta kada je apelant konačno saznao za svoje zdravstveno stanje. Ukazuje da nije u skladu sa principom pravne sigurnosti vezivati početak računanja zastarnih rokova sa danom proglašenja prestanka ratne opasnosti i vremena ranjavanja. Naglašava da je apelant za svoje zdravstveno stanje saznao 2002. godine, a ne 1997. godine, kako to nastoji prikazati Vrhovni sud. Dalje, apelant postavlja pitanje primjene „zakona“ u slučaju kada dužnik prizna zastarjela potraživanja, odnosno odrekne se isticanja prigovora zastare potraživanja. Smatra da je stav Vrhovnog suda u pogledu toga diskriminišući prema određenoj kategoriji lica kao što je apelant, odnosno populaciji boraca i invalida, te članova njihovih porodica. Ukazuje da Vrhovni sud, kada treba utvrditi visinu potraživanja na osnovu tako priznatog odricanja od zastare, primjenjuje Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, što je nedopustivo i što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Podnosi zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
25. Vrhovni sud je naveo da je, razmatrajući pažljivo apelantove navode iznesene u apelaciji, našao da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji. Istaknuto je da je Vrhovni sud u osporenoj presudi dao jasne razloge kod kojih ostaje u cijelosti.
26. Tužena je navela da je predmetni postupak pravilno sproveden, da su utvrđene sve relevantne činjenice, te da su izvedeni dokazi pravilno ocijenjeni i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Stoga, po mišljenju tužene, u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.
V. Relevantni propisi
27. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Član 174.
(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu,nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
Član 365.
Dužnik se ne može odreći zastarjelosti prije nego što protekne vrijeme određeno za zastarjelost.
Član 366.
(1) Pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti.
(2) Isto dejstvo ima davanje zaloge ili kog drugog obezbjeđenja za zastarjelo potraživanje.
Član 376.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.
(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze.
Član 383.
Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.
28. U Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik RS“ br. 103/05, 1/09, 49/09 i 118/09) relevantne odredbe glase: Član 1.
Ovim zakonom uređuju se postupak, uslovi, kriterijumi i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima po čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete, postupak sklapanja vansudskih poravnanja, kao i postupak regulisanja naknade štete preduzećima i drugim pravnim licima, u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine.
Član 5.
Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju se nadležnom pravobranilaštvu u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.
Član 8. stav 1.
Pravo na naknadu štete imaju fizička i pravna lica čiji su tužbeni zahtjevi pred nadležnim sudovima po tom osnovu zaprimljeni zaključno sa 19. junom 2001. godine.
Član 17.
Naknada nematerijalne štete za pretrpljene fizičke i duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti ili straha utvrđuje se u sljedećim iznosima:
- invalidu I kategorije sa 100% invaliditeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . .10.000 KM;
29. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 250. stav 1.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
Član 248.
Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti.
VI. Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 89 1 P 017616 14 Rev od 30. aprila 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. maja 2014. godine, a apelacija je podnesena 17. jula 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
34. Apelant smatra mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana 13 Evropske konvencije, nediskriminacija iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te pravo iz čl. 2, 3, 14 i 26 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
37. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena odluka odnosi se na naknadu nematerijalne štete koja je posljedica ranjavanja apelanta kao pripadnika Vojske Republike Srpske, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
A) U odnosu na osporenu odluku
38. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i, s tim u vezi, povrede principa pravne sigurnosti.
39. Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
40. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
41. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud osporenom presudom djelimično uvažio reviziju tužene i preinačio presudu Okružnog suda tako što je žalba tužene djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je apelantu za pretrpljene fizičke i duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti i straha dosuđen iznos od 10.000,00 KM, dok je odbijen njegov zahtjev preko dosuđenog iznosa. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da je apelantovo potraživanje naknade nematerijalne štete u iznosu od ukupno 140.000,00 KM, a koje mu je bilo dosuđeno nižestepenim presudama, zastarjelo u smislu člana 376 ZOO, imajući u vidu kada je šteta nastala i kada je apelant kao oštećeni saznao za štetu i njenog počinioca. U tom smislu Vrhovni sud je dao jasno obrazloženje zbog čega je za početak računanja roka zastarjelosti uzeo 19. juni 1996. godine kao datum ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti. Pri tome je Vrhovni sud imao u vidu medicinsku dokumentaciju koju je kao dokaz apelant pročitao na glavnoj raspravi, a iz koje proizilazi da je apelantovo aktivno liječenje završeno 30. decembra 1992. godine, odnosno da je završeno prije 19. juna 1996. godine, te da je apelant tada imao saznanje o svom konačnom zdravstvenom stanju nakon povređivanja. Dakle, nakon ovog perioda apelant je, kako je istakao Vrhovni sud, imao kontrolne preglede, rehabilitaciju i propisivanje neophodnih medikamenata, ali ne i aktivno liječenje. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud imao u vidu da je između apelanta i tužene vođen postupak postizanja vansudskog poravnanja u smislu Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, ali da apelant nije pristao na ponudu tužene zbog čega je postupak pred Pravobranilaštvom RS obustavljen zaključkom od 22. oktobra 2009. godine. Takođe, Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge u kojem smislu ponuda tužene za zaključivanje vansudskog poravnanja ima značaj odricanja od zastarjelosti u smislu čl. 365 i 366 ZOO. Stoga, imajući u vidu da je apelant ratni vojni invalid I kategorije sa 100% invaliditeta, Vrhovni sud je apelantu, imajući u vidu odredbu člana 17 stav 1 alineja 1 Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, dosudio za sve tražene vidove naknade nematerijalne štete iznos od 10.000,00 KM budući da u tom dijelu ponuda tužene za zaključivanje vansudskog poravnanja, u smislu citiranog zakona, ima značaj odricanja od zastarjelosti, dok je u preostalom dijelu apelantov zahtjev odbijen budući da je taj dio apelantovog potraživanja zastario u smislu člana 376 ZOO. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženju osporene odluke, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava Vrhovnog suda. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene odluke ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporene odluke i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu. Prema mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud je u osporenoj odluci dao jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je u konačnici djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev, pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
42. U odnosu na apelantove navode o povredi principa pravne sigurnosti, Ustavni sud ističe da je u svojoj Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), slijedeći praksu Evropskog suda, ukazao na stav da princip pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje. Dalje u toj odluci Ustavni sud je naglasio da je taj princip povrijeđen u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance za odlučivanje o određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, dolaze protivrječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi obezbijedio konzistentnost u odlučivanju (tačka 37). Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da, za razliku od navedenog predmeta, apelant u apelaciji ničim ne dokazuje da je povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja Vrhovni sud donio drugačiju odluku od one koja je donesena u apelantovom slučaju na način da se početak zastarjelosti računa od 19. juna 1996. godine kao datuma kada je ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti. Ustavni sud smatra da je u tom smislu Vrhovni sud ponudio jasne razloge u kojima Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, proizilazi da su apelantovi navodi o kršenju principa pravne sigurnosti neosnovani.
43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
B) Suđenje u razumnom roku
a) Relevantni principi
44. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
45. Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 2. avgusta 2000. godine, te da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 89 1 P 017616 14 Rev od 30. aprila 2014. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao 13 godina i osam mjeseci.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
46. Uzimajući u obzir činjenična i pravna pitanja o kojim je raspravljano u predmetnom postupku u kojem je apelant tražio naknadu nematerijalne štete za pretrpljene fizičke i duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti i straha, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak bio relativno složene prirode.
47. Nadalje, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim radnjama na bilo koji način odugovlačio predmetni postupak. Štaviše, apelant je Ustavnom sudu ponudio podneske iz kojih je vidljivo da je nastojao da se navedeni postupak okonča što prije.
48. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža, na osnovu raspoložive dokumentacije, da je postupak pred Osnovnim sudom od momenta podnošenja tužbe (2. avgusta 2000. godine) do momenta ustupanja predmeta Pravobranilaštvu RS (15. decembra 2005. godine-datum kada je prvostepeni sud obavijestio apelanta da je njegov spis upućen Pravobranilaštvu RS), u smislu Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava, trajao nešto duže od pet godina. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se predmetni spis nalazio pred Pravobranilaštvom RS do 22. oktobra 2009. godine, kada je Pravobranilaštvo RS donijelo zaključak o obustavi postupka, te da je nakon toga predmet vraćen na ponovno postupanje Osnovnom sudu krajem aprila 2011. godine (kada je apelant okončao odgovarajući postupak koji je vodio protiv zaključka Pravobranilaštva RS). U vezi s tim, Ustavni sud naglašava, podržavajući sopstvenu praksu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1807/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 22), da i period u kojem se predmet nalazio pred Pravobranilaštvom, posmatran sa apelantovog aspekta, predstavlja period u kojem javna vlast nije odlučila o njegovom zahtjevu za naknadu štete. Nadalje, nakon što je predmetni spis vraćen Osnovnom sudu, taj sud je svoju odluku donio 16. jula 2012. godine, dakle, u periodu nešto dužem od godinu dana. S druge strane, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud svoje odluke donosili u relativno kratkom vremenskom periodu koji zadovoljava garancije prava na pravično suđenje.
49. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da se predmetni spis nalazio kod Pravobranilaštva RS u periodu dužem od pet godina, što je značajno uticalo na ukupnu dužinu predmetnog postupka, te da je spis vraćen Osnovnom sudu na nadležno postupanje krajem aprila 2011. godine (kada je okončan postupak koji je apelant vodio protiv zaključka Pravobranilaštva RS). Nadalje, Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak najduže nalazio na rješavanju pred Osnovnim sudom (u periodu dužem od šest godina), te da je i taj period imao odlučujući uticaj na cjelokupnu dužinu predmetnog postupka. Pri tome Ustavni sud zapaža da Osnovni sud nije dostavio bilo kakve objektivne i razumne razloge zbog čega je taj postupak pred prvostepenim sudom trajao duže od šest godina. Prema tome, uzimajući u obzir da je postupak u cjelini trajao duže od 13 godina, Ustavni sud smatra da navedeni period nikako ne zadovoljava garancije prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
c) Pitanje naknade nematerijalne štete
51. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete.
52. Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odlaganja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da bi apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku po usvojenim kriterijumima trebalo isplatiti iznos od 1.950,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
53. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
Ostali navodi
54. Apelant ukazuje i na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Iako nije eksplicitno naveo, Ustavni sud zapaža da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da koristi pravne lijekove propisane zakonom u predmetnom parničnom postupku, kao što je to imala i tužena, a koja ih je i koristila (žalba, revizija). Činjenica da je drugostepena odluka preinačena po reviziji tužene, odnosno da postupak u konačnici nije rezultirao odlukom u apelantovu korist, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13 Evropske konvencije.
55. Dalje, apelant ukazuje na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije dovodi u vezu s pravom na imovinu, ali u kontekstu proizvoljne primjene materijalnog prava (Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine). S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, Serija A broj 31, st. 32 i 33). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud apelantu dosudio naknadu nematerijalne štete za sve tražene vidove u skladu sa članom 17 stav 1 alineja 1 Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, budući da se u tom dijelu tužena ponudom za zaključenje vansudskog poravnanja u smislu navedenog zakona odrekla zastarjelosti. U navedenom odlučenju Vrhovnog suda, kao što je već naglašeno u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Nadalje, primjenom ovog zakona u okolnostima konkretnog slučaja apelant nije doveden u drugačiji položaj u odnosu na sva druga lica koja su se nalazila u istoj ili sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao i apelant i na koja je, takođe, primijenjen citirani zakon. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio bilo kakav argumenat i dokaz koji bi sa sigurnošću upućivali na to da je apelant u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisan, odnosno da je različito tretiran u odnosu na lica koja su se nalazila u istoj ili sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao i apelant. Prema tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o nediskriminaciji iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu, takođe, neosnovani.
56. Na kraju, imajući u vidu sve navedene zaključke, Ustavni sud smatra da je bespredmetno posebno razmatrati apelantove navode koji se odnose na kršenje prava iz čl. 2, 3, 14 i 26 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima budući da suština garancija iz predmetnih odredaba u cijelosti korespondira sa garancijama koje pruža odredba člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana 13 Evropske konvencije i člana 14 Evropske konvencije, a što je Ustavni sud već razmatrao u ovoj odluci.
VIII. Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak za naknadu nematerijalne štete trajao duže od 13 godina, te koji ne zadovoljava garancije prava na pravično suđenje u razumnom roku.
58. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu i povredu principa pravne sigurnosti, te kada je Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, za svoju odluku dao jasne razloge.
59. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
60. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana 13 Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu kada je apelant imao mogućnost da koristi raspoložive pravne lijekove, a što je imala i tužena, te da činjenica da apelant nije zadovoljan ishodom postupka, odnosno odlukom donesenom po revizije tužene, ne dovodi ni na koji način u pitanje dostupnost ili efikasnost raspoloživih pravnih lijekova.
61. Na kraju, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu (zbog proizvoljne primjene materijalnog prava) kada apelant, osim svojih navoda o kršenju navedenog prava, nije dostavio bilo kakav dokaz da je diskriminisan u predmetnom postupku.
62. Na osnovu čl. 59 st. (1), (2) i (3) i 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman