Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2988/14 (E. Đ.)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2988/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine, u predmetu broj AP-2988/14, rješavajući apelaciju Ermine Đozo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ermine Đozo podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 396769 14 Gž od 26. marta 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ermina Đozo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ilidže, koju zastupa Suzana Nadarević, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 27. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 396769 14 Gž od 26. marta 2014. godine. Apelantica je, takođe, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio izvršenje Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 169650 10 Ip od 1. aprila 2011. godine“ do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je, odlučujući o apelantičinom zahtjevu za donošenje privremene mjere, donio odluku kojom je odbio zahtjev (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-2988/14 od 6. novembra 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Apelantica je 16. decembra 2013. godine podnijela tužbu Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv tuženih Sakiba Đozo (u daljnjem tekstu: prvotuženi ) i Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar (sada „Addiko Bank“ d.d. Sarajevo; u daljnjem tekstu: drugotuženi) sa zahtjevom da se utvrdi da je ništav sporazum o zasnivanju založnog prava na nekretninama koji je zaključen 21. juna 2006. godine između drugotuženog kao povjerioca i „Zond“ d.o.o. i prvotuženog kao dužnika, te da se slijedom toga naloži Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda brisanje založnog prava na nekretninama, u naravi restoran (u tužbi precizirane oznake i površina nekretnina; u daljnjem tekstu: objekat) kao i da se proglasi nedopuštenim izvršenje na predmetnom objektu koje je određeno Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Ip 169650 10 Ip.

4. Općinski sud, odlučujući o apelantičinom prijedlogu za određivanje mjere osiguranja, donio je Rješenje broj 65 0 P 396769 13 P od 31. januara 2014. godine kojim je usvojio apelantičin prijedlog i odložio izvršenje u predmetu Općinskog suda broj 65 0 Ip 169650 10 Ip do pravosnažnog okončanja parničnog postupka u predmetnoj pravnoj stvari. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelantica u toku postupka izjavila, između ostalog, da je sa prvotuženim u braku od 1991. godine, da je bila zaposlena u firmi „Zond“ do 2003. godine, kada je počela da radi u novoj firmi, dok je njen suprug nastavio da radi u firmi „Zond“, zatim da predmetni objekat na kojem je zasnovano založno pravo, predstavlja njihovu zajedničku imovinu, da su taj objekat gradili zajedničkim sredstvima od 2000. godine, da kreditna sredstva nisu uzimali, da sadašnja vrijednost objekta iznosi oko 1.500.000,00 KM, te da je za založno pravo na predmetnom objektu saznala 2011. godine. Općinski sud je naveo da je prvotuženi u toku postupka izjavio, između ostalog, da su on i apelantica zajedničkim sredstvima gradili predmetni objekat, da taj objekat predstavlja njihovu zajedničku imovinu, ali da prilikom kupovine objekta nije postojala mogućnost da se uknjiže kao suvlasnici, kao i da drugotuženi prilikom zasnivanja založnog prava na predmetnom objektu nije pitao da li taj objekat u suvlasništvu, zatim da nije obavijestio apelanticu da je podigao kredit, te da je ona za založno pravo na predmetnom objektu saznala 2011. godine. Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je na osnovu rješenja Općinskog suda od 21. juna 2006. godine uknjiženo založno pravo na predmetnom objektu, vlasništvo prvotuženog sa dijelom 1/1, za kredit u iznosu od 1.000.000,00 KM, u korist drugotuženog. Takođe, Općinski sud je naveo da je utvrdio da je Općinski sud donio Rješenje o izvršenju broj 65 0 Ip 169650 10 Ip od 1. aprila 2011. godine kojim je određeno izvršenje na predmetnom objektu (na osnovu pravosnažnog rješenja Općinskog suda od 21. juna 2006. godine o zasnivanju založnog prava), te da je zaključkom tog suda određeno treće ročište za prodaju založene nekretnine za 6. februar 2014. godine. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelantičin prijedlog za određivanje mjere osiguranja osnovan u smislu odredaba člana 269. stav 1. tač. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

5. Odlučujući o žalbi drugotuženog kao protivnika osiguranja protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 P 396769 14 Gž od 26. marta 2014. godine kojim je žalbu uvažio, prvostepeno rješenje preinačio tako što je odbio apelantičin prijedlog za određivanje mjere osiguranja. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da se mjera osiguranja, u smislu odredaba člana 269. stav 1. ZPP, može odrediti ako predlagač učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava i ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja. Po mišljenju Kantonalnog suda, apelantica u konkretnom slučaju nije dokazala postojanje drugog uslova iz člana 269. stav 1. tačka 2. ZPP tj. da postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili opteretiti ili na drugi način štetno uticati na prava predlagača. Naime, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 252. Porodičnog zakona propisano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drugačije ugovorili. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da se izvršenje može provesti na suvlasničkom dijelu nepokretnosti, te da suvlasnik za svoj suvlasnički dio na nekretnini ima pravo namirenja iz dobijene kupoprodajne cijene prije tražioca izvršenja i prije namirenja troškova izvršnog postupka (član 69. stav 5. Zakona o izvršnom postupku). S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju, provođenjem izvršenja na predmetnom objektu, ne može biti štetnog uticaja na pravo apelantice kao suvlasnika tog objekta. Kantonalni sud je ukazao da se opasnost, da protivnik osiguranja može otuđiti ili na neki drugi način štetno uticati na apelantičino pravo, mora sastojati u aktivnom djelovanju protivnika osiguranja koje bi dovelo do sprječavanja ili otežavanja ostvarivanja apelantičinog prava. Po mišljenju Kantonalnog suda, u vrijeme donošenja pobijanog rješenja takva opasnost nije postojala u smislu odredaba člana 269. stav 1. tačka 2. ZPP.

6. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je osporenom odlukom Kantonalnog suda pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja rješenja Kantonalnog suda slijedi da se opasnost, da protivnik osiguranja može otuđiti ili na neki drugi način štetno uticati na apelantičino pravo, mora sastojati u aktivnom djelovanju protivnika osiguranja koje bi dovelo do sprječavanja ili otežavanja ostvarivanja apelantičinog prava. Po mišljenju Kantonalnog suda, u vrijeme donošenja pobijanog rješenja takva opasnost nije postojala zbog čega nije ispunjen drugi uslov iz člana 269. stav 1. tačka

2. ZPP. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je o sličnom pitanju već odlučivao u predmetu broj AP-1626/16, te da je u tom predmetu odbacio apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1626/16 od 20. juna 2016. godine; dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) podnesenu zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud je, prezentirajući sadržaj osporenog rješenja u citiranoj odluci naveo „prvostepeni sud je, uzimajući u obzir i ugovor o hipoteci od 6. maja 2014. godine, pravilno zaključio da opterećenje nekretnina protivnika predlagača, koje se desilo prije podnošenja tužbe i prijedloga za određivanje privremene mjere i mjere osiguranja, ne dokazuje namjeru protivnika osiguranja da predlagatelja-apelanticu želi da spriječi u ostvarenju njenih prava. Čak i da je apelantica dokazala okolnost da je protivnik osiguranja zadužen i da nije likvidan, to nije dovoljna okolnost za određivanje mjere osiguranja jer nedostaju aktivnosti protivnika osiguranja usmjerene na to da spriječi ili oteža naplatu tražbine“. U citiranoj odluci Ustavni sud je konstatovao da primjena relevantnih zakonskih odredaba nije bila proizvoljna, niti je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2988/14 (E. Đ.) | Sudska praksa | Aktio