Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3153/14 (Z. G., L. J. i A. G.)
Odluka donesena 19. 04. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Ratna šteta
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3153/14
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 04. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3153/14, rješavajući apelaciju Zumrete Gagić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zumrete Gagić, Lejle Jašarević i Admira Gagića podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 053473 14 Gž od 27. maja 2014. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 053473 12 P od 16. decembra 2013.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zumreta Gagić, Lejla Jašarević i Admir Gagić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelantica, trećeapelant ili apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnijeli su 7. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 053473 14 Gž od 27. maja 2014. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 053473 12 P od 16. decembra 2013. godine. Apelanti su 10. septembra 2014. godine dopunili apelaciju osporavajući Rješenje Apelacionog suda broj 96 0 P 053473 14 Rev od 29. augusta 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i od Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika u Bijeljini (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 4. augusta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužena je 15. augusta 2016. godine dostavila odgovor na apelaciju, a Apelacioni sud i Osnovni sud 16. augusta 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 053473 12 P od 16. decembra 2013. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužena obaveže da im na ime naknade nematerijalne štete, zbog smrti supruga, odnosno oca, isplati iznose od po 15.000,00 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
6. Iz obrazloženja presude Osnovnog suda proizlazi da su apelanti tužbom tražili da im tužena na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne boli zbog smrti Ibrahima Gagića (u daljnjem tekstu: I.G.), supruga prvoapelantice, odnosno oca drugoapelantice i trećeapelanta, isplati navedene novčane iznose zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, jer su njihovog supruga, odnosno oca I.G., kao civilnu žrtvu rata, u Brčkom života lišili pripadnici vojske ili policije tužene, te je Rješenjem Općinskog suda u Brčkom (privremeno sjedište Maoča) broj R-39/95 od 9. maja 1996. godine on proglašen umrlim, a kao dan njegove smrti utvrđen je 19. august 1994. godine. Iz obrazloženja presude Osnovnog suda dalje proizlazi da su u dokaznom postupku pred tim sudom provedeni dokazi saslušanjem prvoapelantice kao parnične stranke i materijalni dokazi (pobliže navedeni na strani 2. predmetne presude). Osnovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, zaključio da je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi, a da je na apelantima dužnost da to i dokažu, prethodno pitanje da je umrli I.G. žrtva krivičnog djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uslijed čega bi se mogla utvrditi odgovornost tužene na osnovu člana 180. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
7. Iz obrazloženja presude Osnovnog suda proizlazi da je prvoapelantica u svom iskazu, između ostalog, navela da je 8. maja 1992. godine Vojska RS odvela nju i njenu porodicu u Brezovo Polje, gdje su bili smješteni kod prvoapelanticine sestre, i da je njen suprug bio sa njima do 12. juna 1994. godine, a da su 18. juna 1994. godine „sabrali" sve muškarce iz kuća u školu i odatle ih odvezli, a od vozača autobusa je saznala da su njen suprug i brat, kao i njegov sin odvedeni u „Luku". Dalje, proizlazi da je prvoapelantica navela da je prvi put dobila informaciju o suprugu „kada su došli u razmjenu u Tuzlu“ i kada je telefonom zvala Mitru Zarić, koja joj je, između ostalog, rekla da je njen suprug izašao iz „Luke" i da je poslije otišao u njihovu kuću, gdje je živio. Zatim, proizlazi da je prvoapelantica navela da se posljednji put čula sa svojim suprugom 18. jula 1994. godine i da je on sve do 19. augusta 1994. godine bio u njihovoj kući. Također, proizlazi da je prvoapelantica navela da je 19. augusta 1994. godine zvala Mitru Zarić, koja joj je rekla da je njen suprug I.G. ubijen, da je vojska „navalila" i da je on pobjegao na tavan i da su ga tu ubili. Pri tome Osnovni sud je konstatirao da je prvoapelantica izjavila da joj je Mitra Zarić rekla „da ga je našla pored odžaka u potkrovlju, sve to kada je Ljubinka Topalčević došla da Ibrahima pozove na kafu i kada su joj rekli da Ibrahima nema kod kuće, da je onda njen brat došao da ga traži i otišao u SUP i da su ga onda pronašli mrtvog u sobi pored odžaka“. Pored toga, proizlazi da je prvoapelantica navela u svom iskazu da je i „dr. Ninković“ došao na uviđaj, kod koga je poslije rata tražila tu dokumentaciju, ali joj je rekao da „je sve proslijeđeno Bijeljini". Također, Osnovni sud je konstatirao da je prvoapelantica navela da je I.G. sahranjen na mezarju u Brčkom. Osnovni sud je dalje konstatirao da je Rješenjem Osnovnog suda u Brčkom-sjedište Maoča broj R-39/95 od 9. maja 1996. godine utvrđen dan smrti I.G. kao 22. august 1994. godine, a koje je ispravljeno Rješenjem Osnovnog suda broj R-39/95 od 11. jula 2007. godine u pogledu dana smrti, tako da je taj dan određen kao 19. august 1994. godine. Pri tome Osnovni sud je konstatirao da su pred Osnovnim sudom u Brčkom-sjedište Maoča saslušani svjedoci Zibka Eminefendić i Safija Hadžić, koji su svjedočili na okolnost tačnog dana smrti I.G.
8. Osnovni sud je zaključio da se na osnovu provedenih dokaza ne može utvrditi da je I.G. bio žrtva krivičnog djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava od pripadnika vojnih ili policijskih snaga koje su egzistirale na teritoriji tužene. Naime, Osnovni sud je ukazao da se iz Rješenja Osnovnog suda u Brčkom-sjedište u Maoči broj R-39/95, kojim je utvrđen samo datum smrti I.G, i to na osnovu iskaza saslušanih svjedoka, a koje je kasnije ispravljeno u pogledu datuma smrti, nije mogao utvrditi način nastupanja smrti I.G. Dalje, Osnovni sud je konstatirao da se ni iz iskaza prvoapelantice nije na pouzdan način moglo utvrditi kako i na koji način je nastupila smrt njenog supruga I.G., jer je i prvoapelantica sama navela da je za činjenicu da je njen suprug ubijen čula od Mitre Zarić, odnosno od njenog brata koji ga je našao kako leži pored odžaka. Međutim, Osnovni sud je zaključio da nije utvrđeno pod kakvim okolnostima je njen suprug I.G. izgubio život, pri tome ukazujući da apelanti Mitru Zarić i brata nisu predložili za svjedoke u ovom predmetu.
9. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je ukazao da, shodno odredbama člana 2. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), sud odlučuje u granicama iznesenih zahtjeva stavljenih u postupku i predloženih dokaza na kojima zasniva svoj zahtjev. Dalje, ukazao je da su, prema odredbi člana 236. ZPP, stranke dužne iznijeti sve činjenice i dokaze na kojima zasnivaju svoj zahtjev. Pored toga, ukazao je da, u skladu sa odredbom člana 239. ZPP, ukoliko se neka važna činjenica ne može sa sigurnošću utvrditi, primjenjuje se pravilo o teretu dokazivanja, odnosno da je onaj ko nešto tvrdi dužan to i dokazati. Osnovni sud je konstatirao da su u konkretnom slučaju apelanti propustili predložiti i dostaviti dokaze na koji način je nastupila smrt prednika apelanata I.G. (od vojske ili policije tužene), da je smrt nastupila usljed akata nasilja i terora, odnosno krivičnim djelom protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Pri tome Osnovni sud je ukazao da je izjava prvoapelantice nepouzdana, jer je ona navela da je čula od Mitre Zarić da je „ubijen", ali da je apelanti nisu predložili za svjedoka na okolnosti nastupanja smrti iako, po tvrdnji prvoapelantice, navedena osoba i dalje živi u Brčkom. Također, Osnovni sud je istakao da je prvoapelantica navela da je I.G. nakon smrti sahranjen na mezarju u Brčkom. U vezi sa tim, Osnovni sud je ukazao da, ukoliko apelanti nisu mogli ili nisu htjeli činjenice iz tužbe dokazivati putem svjedoka, oni su morali dostaviti pismene dokaze (potvrdu o obdukciji i eventualno utvrđenje uzroka smrti) iz kojih bi se dokaza pouzdano mogao utvrditi uzrok smrti I.G. Pored toga, Osnovni sud je ukazao da je prvoapelantica tvrdila da joj je ljekar, koji je radio pregled poslije smrti njenog supruga, rekao da se sva ta dokumentacija nalazi u Bijeljini. Shodno tome, Osnovni sud je ukazao da je apelantica mogla, putem nadležnih organa tužene, tražiti da joj se ta dokumentacije dostavi. Konstatirajući da na osnovu provedenih dokaza nije mogao da utvrdi relevantne činjenice, Osnovni sud je, pozivajući se na čl. 236. i 239. ZPP, odbio tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan.
10. Apelanti su podnijeli žalbu protiv presude Osnovnog suda koju je Apelacioni sud odbio Presudom broj 96 0 P 053473 14 Gž od 27. maja 2014. godine i potvrdio prvostepenu presudu.
11. Apelacioni sud je konstatirao da nije došlo do povrede postupka iz člana 8. ZPP, koju su apelanti obrazložili navodima da je prvostepeni sud propustio da pravilno ocijeni činjenice utvrđene rješenjem suda u predmetu broj R-39/05, zasnovanim na iskazima svjedoka „Gagić Zumrete i Žitke Eminefendić“, te da nije ocijenio potvrdu - dopis Stanice javne bezbjednosti Brčko broj 12-3/02- 230-69/94 od 12. septembra 2004. godine koji je izveden u tom postupku. Naime, Apelacioni sud je konstatirao da je, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud ocijenio rješenje i ispravku tog rješenja iz predmeta broj R-39/05 onako kako glasi, kao i da je ocijenio pravilnim da su svjedoci iz tog postupka svjedočili na okolnosti tačnog dana smrti I.G., te da je, zbog duplog upisa u matičnu knjigu umrlih, za I.G. izvršena ispravka rješenja na osnovu dopisa Stanice javne bezbjednosti od 12. septembra 2004. godine. Pri tome Apelacioni sud je ukazao da navedeni dopis nije priložen u spis, niti je predloženo izvođenje tog dokaza, a sadržaj tog dopisa u rješenju vanparničnog suda nije interpretiran na način kako se tvrdi navodima žalbe. Također, Apelacioni sud je konstatirao da u obrazloženju tih rješenja nisu interpretirani iskazi svjedoka koje su dali kod tog suda ili drugog suda, niti su zapisnici sa iskazima tih svjedoka priloženi u predmetni spis. Osim toga, Apelacioni sud je ukazao da sud nema zakonsko ovlašćenje da ocijeni iskaze svjedoka koji su dati u drugom postupku, a da apelanti u predmetnom postupku nisu predložili da se pročitaju iskazi svjedoka koji su dati u predmetu broj R-39/05.
12. Dalje, Apelacioni sud je konstatirao da su neosnovani žalbeni navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. U vezi sa tim, Apelacioni sud je konstatirao da su žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja apelanti obrazložili navodima da ne treba dokazivati općepoznate činjenice, u smislu člana 234. stav 4. ZPP. Međutim, Apelacioni sud je ocijenio da apelanti svoj zahtjev na okolnosti uzroka smrti prednika I.G. nisu zasnivali na tim činjenicama i da su predložili da se izvedu dokazi na okolnosti uzroka smrti prednika I.G. Također, Apelacioni sud je konstatirao da materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno na štetu apelanata kada je odbijen njihov tužbeni zahtjev. U vezi sa tim, Apelacioni sud je istakao da odredba člana 377. ZOO, na kojoj je zasnovan činjenični osnov tužbenog zahtjeva i na čijoj primjeni istrajava žalba, predviđa mogućnost primjene dužeg vremena zastare od onog propisanog iz člana 376. ZOO, i to u slučaju kada je šteta uzrokovana krivičnim djelom, i da je za krivično gonjenje predviđen duži rok zastare. Također, Apelacioni sud je istakao da je odredbom člana 180. ZOO propisano da za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu. Apelacioni sud je ukazao da je za primjenu navedenih zakonskih normi, prije svega, bilo bitno utvrditi na koji način je nastupila smrt I.G., odnosno da li je njegova smrt nastupila ubistvom koje su počinili pripadnici vojske ili policije (na kojim činjenicama je zasnovan tužbeni zahtjev) ili su nasilnu smrt bili dužni spriječiti organi tužene, a kako bi se utvrdila odgovornost tužene i kako bi se mogao pravilno ocijeniti prigovor zastare. Međutim, ukazavši da je tužena osporila tužbeni zahtjev u odgovoru na tužbu prigovorom nedostatka pasivne legitimacije i prigovorom zastare i da se štetni događaj desio 1994. godine, Apelacioni sud je konstatirao da su apelanti morali dokazati sve sporne činjenice. Apelacioni sud je zaključio da u takvim okolnostima, kada apelanti nisu ukazali da iz opravdanih razloga nisu predložili izvođenje dokaza saslušanjem neposrednih očevidaca događaja iz tog perioda, svjedoka koji su u srodstvu sa apelantima i pismene dokumentacije o uzroku smrti I.G., pravilan je zaključak prvostepenog suda da apelanti nisu dokazali činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev, a time i odgovornost tužene, odnosno da nisu dokazali okolnosti koje opravdavaju primjenu zastarnog roka iz člana 377. ZOO. Shodno tome, Apelacioni sud je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda kada je primjenom pravila o teretu dokazivanja odlučio o tužbenom zahtjevu.
13. Apelanti su izjavili reviziju protiv Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 053473 14 Gž od 27. maja 2014. godine, koju je Apelacioni sud Rješenjem broj 96 0 P 053473 14 Rev od 29. augusta 2014. godine odbacio kao nedopuštenu uz obrazloženje da nisu ispunjeni uvjeti za odlučivanje o reviziji propisani članom 346. ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Svoje navode o povredi ovih prava apelanti su argumentirali tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te smatraju da su sudovi pogrešno ocijenili provedene dokaze iz kojih, po njihovom mišljenju, proizlazi da se smrt bliskog srodnika apelanata desila kao posljedica krivičnog djela za koje ne može nastupiti zastarjelost krivičnog gonjenja.
15. Apelanti su se, također, pozvali na nediskriminaciju zagarantiranu članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije, ali ovaj navod nisu posebno obrazlagali.
b) Odgovori na apelaciju
16. Apelacioni sud navodi da je svoje pravno mišljenje povodom predmeta spora zauzeo u osporenoj presudi i da nema potrebe da iznosi dodatnu argumentaciju.
17. Osnovni sud je istakao da se sudija koji je postupao u konkretnom predmetu nalazi na godišnjem odmoru i da će odgovor na apelaciju dostaviti nakon njegovog povratka sa godišnjeg odmora.
18. Tužena smatra da su osporene odluke pravilne i zakonite i da u provedenom postupku nije došlo do povrede prava apelanata garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom i predložila je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) relevantne odredbe glase:
Član 180.
Odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija (1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.
[...] Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.
(2) Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te o visini njene naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
Član 377.
(1)Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.
20. U Zakonu o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) relevantne odredbe glase:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
[...] Član 7.
(1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
[...] Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 236.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 239.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI. Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. S obzirom na to da je Rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 P 053473 14 Rev od 29. augusta 2014. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, slijedi da je konačna odluka u ovom predmetu osporena Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 053473 14 Gž od 27. maja 2014. godine (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 1624/13 od 3. marta 2016. godine, stav 16). Budući da je apelacija podnesena 7. jula 2014. godine proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su se, također, pozvali na nediskriminaciju zagarantiranu članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
27. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na postupak naknade nematerijalne štete, odnosno na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Apelanti, u suštini, smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog načina na koji su u osporenim odlukama ocijenjeni dokazi, odnosno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno pravo.
29. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
30. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
31. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da su apelanti tužbom tražili da im tužena na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti njihovog supruga, odnosno oca I.G. isplati precizirani iznos, navodeći da su njihovog supruga, odnosno oca, kao civilnu žrtvu rata, u Brčkom života lišili pripadnici vojske ili policije tužene. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, u osporenim odlukama zaključili da za primjenu zakonskih odredaba iz čl. 180. i 377. ZOO u konkretnom slučaju bilo bitno utvrditi na koji način je nastupila smrt I.G., odnosno da li je njegova smrt nastupila ubistvom koje su počinili pripadnici vojske ili policije tužene, ili su njegovu nasilnu smrt bili dužni spriječiti organi tužene, ali da apelanti koji su, u smislu člana 236. ZPP, dužni dokazati činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev provedenim dokazima nisu dokazali te relevantne činjenice. Shodno tome, redovni sudovi su, pozivajući se na odredbe čl. 236. i 239. ZPP, odbili tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan.
32. U vezi sa tim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, dali jasna i iscrpna obrazloženja za svoj zaključak da odbiju tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan, odnosno za zaključak da su neosnovani njihovi žalbeni navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, a u kojim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Pri tome Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama, nasuprot navodima apelanata, nema ništa što bi ukazivalo na to da je procjena činjenica i izvedenih dokaza zloupotrijebljena na štetu apelanata, niti da je primjena materijalnog i procesnog prava bila proizvoljna u osporenim odlukama. Osim toga, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetu koji je pokretao slična činjenična i pravna pitanja, kao i u konkretnom slučaju (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4041/14 od 1. februara 2017. godine, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda) a u kojem su apelanti, također, osporavali odluke istih redovnih sudova kojima je odbijen kao neosnovan njihov tužbeni zahtjev za isplatu naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti njihovog oca za kojeg su tvrdili da je za vrijeme rata lišen života u Brčkom od pripadnika vojske ili policije tužene. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojima su redovni sudovi zasnovali svoju odluku, suprotno navodima apelanata, dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na štetu apelanata.
33. Dakle, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda korespondiraju sa praksom Ustavnog suda izraženom u već navedenoj odluci i da ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti, suprotno tvrdnjama apelanata, ima elemenata koji bi ukazivali na to da je procjena činjenica i dokaza zloupotrijebljena na štetu apelanata, niti da je primjena prava bila proizvoljna u osporenim odlukama. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
34. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelacija kršenje ovog prava vezuje za ocjenu dokaza, utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava, a imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke u kojima je zaključeno da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu, Ustavni sud i navode apelanata o kršenju prava na imovinu smatra neosnovanim.
Nediskriminacija
35. Apelanti, također, smatraju da im je osporenom presudom prekršeno i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju apelanti se nisu izjasnili u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na imovinu i pravo na pravično suđenje. Međutim, apelanti, osim paušalnog navoda da su diskriminirani, nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminaciona primjena zakona nisu očigledne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, također, očigledno neosnovani.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za osporene odluke dali jasne i logične razloge u pogledu ocjene dokaza, činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju ovog prava vezuju za pogrešnu ocjenu dokaza, utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
38. Ustavni sud, također, zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, budući da apelanti nisu ponudili nikakav dokaz o tome da su lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji tretirana na različit način, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz osporenih odluka.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman