Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-852/17 (M. P. i A. H.)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Trajanje pritvora
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Krivični postupak
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Lišavanje slobode
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-852/17

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 852/17, rješavajući apelaciju Mehmeda Puškića i Adnana Hadžibajrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Mehmeda Puškića i Adnana Hadžibajrića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 023702 17 Kž 21 od 14. februara 2017. godine i Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 023702 17 Kv 31 od 1. februara 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mehmed Puškić i Adnan Hadžibajrić (u daljnjem tekstu: apelanti ili apelant Puškić i apelant Hadžibajrić), koje zastupaju Senka Nožica i Nermin Vila, advokati iz Advokatskog društva „Ademović, Nožica i partneri“ d.o.o. Sarajevo, podnijeli su 3. marta 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 023702 17 Kž 21 od 14. februara 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 023702 17 Kv 31 od 1. februara 2017. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 10. marta 2017. godine, apelanti su 13. marta 2017. godine dopunili apelaciju.

2. Apelanti su zatražili i donošenje privremene mjere kojom se ukidaju osporena rješenja, te se apelanti puštaju na slobodu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 21. marta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. marta 2017. godine, Kantonalno tužilaštvo i Kantonalni sud nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 023702 17 Kv 31 od 1. februara 2017. godine apelantima i optuženom A. Č. produžio mjeru pritvora za dva mjeseca koja, prema tom rješenju, može trajati do 4. aprila 2017. godine ili do nove odluke suda.

7. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je protiv apelanata u toku krivični postupak zbog krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom porezna utaja iz člana 273. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:

KZFBiH).

8. Zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili citirana krivična djela zasnovan je na potvrđenoj optužnici, kao i dokazima i prilozima koji su dostavljeni uz optužnicu, te dokazima koji su provedeni u dotadašnjem postupku protiv apelanata.

9. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da su se stekli uvjeti za produženje pritvora apelantima i optuženom A. Č. iz razloga utvrđenih članom 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).

10. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da iz izvedenih dokaza i njima utvrđenih činjenica proizlazi da postoji osnovana sumnja da su optuženi A. Č. kao organizator grupe, te apelanti kao članovi grupe za organizirani kriminal, zajedno sa ostalim optuženim, kako je to navedeno potvrđenom optužnicom, počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. (apelanti) za koje se može izreći kazna zatvora od najmanje pet godina, te druga krivična djela, kako je to navedeno u označenim tačkama optužnice. Dalje, istaknuto je da su apelanti i ostali optuženi radnje krivičnih djela koja im se stavljaju na teret preduzimali u dužem vremenskom periodu, tj. od juna 2014. do 16. juna 2015. godine, da su radnjama i doprinosima prilikom izvršenja krivičnih djela koja im se stavljaju na teret potvrđenom optužnicom, u kontinuitetu i dužem vremenskom periodu, na opisani način, ometali provođenje stečajnog postupka koji se tad provodio nad hotelom „Holiday“, a s ciljem ostvarivanja imovinske koristi. Prema ocjeni Kantonalnog suda, to ukazuje na spremnost optuženog A. Č. kao organizatora grupe, te apelanata kao njezinih pripadnika, a za šta postoji osnovana sumnja, da u kontinuitetu vrše i nastave vršiti krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. S tim u vezi je ukazano i da se radi o licima koja se međusobno poznaju i koja su svojim zajedničkim djelovanjem omogućila, a po naredbi optuženog A. Č., i izvršila krivična djela za koja se terete. U prilog navedenom ukazano je na iskaz optuženog A. S. koji je detaljno opisao način ulaska optuženog A. Č. u prostorije u to vrijeme označenog stečajnog dužnika, te ulogu apelanta Puškića, kao i na iskaze još šest poimenično navedenih svjedoka, te iskaze drugih svjedoka. Dalje, s obzirom na to da su apelanti postupali bespogovorno po naredbama optuženog A. Č., te s obzirom na dominantni položaj optuženog A. Č. i njihov, kao i ostalih optuženih pripadnika organizirane grupe, podređeni i inferiorni položaj, da je pri tome demonstriran visok stepen odlučnosti, upornosti i dosljednosti u počinjenju krivičnih djela za koja se terete, zaključeno je da postoji opravdana bojazan da će apelanti i optuženi A. Č. boravkom na slobodi nastaviti da vrše krivična djela, odnosno i druga ista ili istovrsna krivična djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

11. Kantonalni sud nije prihvatio tvrdnje apelanata i optuženog A. Č. da je zaključenjem ugovora o kupoprodaji hotela „Holiday“ od 14. jula 2016. godine, te prestankom postojanja pravnog lica „Max Bet“, u kojem je bio zaposlen apelant Puškić, prestalo postojanje pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, zaključivši da navedene okolnosti nisu od bitnog značaja. U prilog navedenom, Kantonalni sud je također sumirao već iznesene razloge i obrazloženja na kojima je zasnovan zaključak o postojanju razloga iz navedenog člana, kojim je dodato i da su apelanti i optuženi A. Č. pri tome pribavili i nezakonitu imovinsku korist u označenom iznosu.

12. Najzad, imajući u vidu vrstu, prirodu i težinu krivičnih djela koja se apelantima i optuženim stavljaju na teret, zakonske razloge na osnovu kojih im je produžena mjera pritvora, te svrhu koja se postiže mjerom pritvora, zaključeno je da ne postoji mogućnost da se apelantima i optuženom A. Č. izrekne blaža mjera od mjere pritvora.

13. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 023702 16 Kž 21 od 14. februara 2017. godine žalbe apelanata i optuženog A. Č. protiv rješenja Kantonalnog suda odbio kao neosnovane.

14. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Vrhovni sud neosnovanim ocijenio žalbene navode apelanata i optuženog A. Č. da ne postoje uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka

c) ZKPFBiH. U vezi s tim je istaknuto da nisu prihvaćeni žalbeni navodi apelanata isticanjem da je od bitnog značaja za apelanta Puškića, koji je bio zaposlen u firmi ,,Max Bet“, okolnost da to društvo više ne posluje, a za oba apelanta okolnost da je „Holiday Inn“ prodat i da ima novog vlasnika, pa da se stoga vršenje istih djela od apelanata ne može nastaviti, kao i zbog činjenice da se radi o „svršenim krivičnim djelima“, pa se ona ne mogu više ponoviti. Naime, kako je navedeno, iz ovakvih žalbenih navoda proizlazi da branioci de facto ne osporavaju okolnosti u pobijanom rješenju na osnovu kojih je prvostepeni sud zaključio da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će na slobodi ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

15. Vrhovni sud je istakao da je pri ocjeni postojanja ovog pritvorskog razloga prvostepeni sud imao u vidu način učinjenja krivičnih djela za koja se protiv apelanata i optuženog A. Č. vodi krivični postupak po potvrđenoj optužnici, posebno da postoji osnovana sumnja da se radilo o kontinuiranom kriminalnom djelovanju ove grupe za organizirani kriminal u okviru koje je djelovao veći broj lica u relativno dužem vremenskom periodu od oko godinu dana (optuženi A. Č. od juna 2014. godine pa do 15. juna 2015. godine, a apelanti od 22. jula 2014. do 15. juna 2015. godine), sve radi stjecanja protivpravne imovinske koristi koja je, kako postoji osnovana sumnja, ostvarena u iznosu od više od 500.000,00 KM, iskazujući pri tome upornost i odlučnost. Dalje, Vrhovni sud je istakao da se ne mora raditi o opasnosti od ponavljanja istog djela za koje se vodi predmetni postupak, nego o ponavljanju bilo kojeg djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Stoga je kao neprihvatljiv ocijenjen žalbeni prigovor da zbog okončanja stečajnog postupka nad hotelom više ne postoje mogućnosti da apelanti i optuženi A. Č. ponove krivično djelo. Također je ukazano da iz prvostepenog rješenja ne slijedi da je zaključeno da će apelanti i optuženi A. Č. ponoviti krivična djela u vezi sa poslovanjem privrednog društva ,,Holiday Resort“, nego da će ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

16. Dalje, kao neosnovana je ocijenjena i tvrdnja da je Kantonalni sud propustio ocijeniti promijenjene okolnosti koje apelantima i ostalim optuženim idu u prilog. S tim u vezi je ukazano da je taj sud svoje zaključke zasnovao, u prvom redu, na okolnostima djelovanja optuženih u grupi za organizirani kriminal u dužem vremenu, u kontinuitetu, uz iskazanu upornost i odlučnost, i to optuženog A. Č. kao organizatora ove grupe, a apelanata kao članova te grupe, radi stjecanja protivpravne imovinske koristi, te ih je okarakterizirao kao naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a ne kao opasnost od ponavljanja istih krivičnih djela.

17. Vrhovni sud se saglasio i sa zaključkom Kantonalnog suda da se u konkretnom slučaju svrha pritvora ne bi mogla postići izricanjem blažih mjera zabrane. S tim u vezi je ukazano da su dati konkretni razlozi zbog čega se mjerama zabrane ne može postići svrha pritvora, kao i da je prvostepeni sud imao u vidu kako razloge zbog kojih je pritvor produžen tako i okolnosti u vezi s načinom izvršenja predmetnih krivičnih djela, kao i njihovu težinu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navode da su osporena rješenja u dijelu obrazloženja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) identična kao i obrazloženja rješenja osporenih u predmetu u kojem je Ustavni sud donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 394/17 od 7. marta 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je utvrdio povredu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije, što je najbolji primjer na koji način se prema njima mjera pritvora kontinuirano produžava, a to je da im se pritvor produžava po sistemu „copy/paste“.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je istakao da je u predmetnom postupku, prema njegovom stavu, „vršena stvarna kontrola“, pa se suprotni navodi iz apelacije ne mogu prihvatiti. To što rješenja Kantonalnog suda, a nakon što je pritvor produžen poslije podizanja i potvrđivanja optužnice, u osnovi sadrže iste razloge koji pritvor i dalje opravdavaju, samo po sebi, ne znači da stvarne kontrole opravdanosti pritvora nije bilo, nego da one činjenice i okolnosti koje su prvobitno poslužile kao osnov za odluku o pritvoru još uvijek, u vrijeme ponovnog odlučivanja, realno egzistiraju. Ujedno je ukazano da su i žalbe koje su izjavljivane protiv rješenja prvostepenog suda na odgovarajući način razmatrane i da su u odnosu na iznesene žalbene prigovore u rješenjima Vrhovnog suda navedeni razlozi zbog kojih se žalbeni prigovori nisu mogli prihvatiti. Razlozi zbog kojih i prvostepeni i Vrhovni sud nisu našli da nove okolnosti, na koje se apelanti pozivaju u apelaciji, predstavljaju dovoljno snažan argument za ukidanje pritvora u svemu su navedeni u rješenjima koja su predmet apelacije, odnosno u rješenjima kojima je pritvor ranije produžavan ili rješenjima kojima je ovaj sud odbijao žalbe apelanata i njihovih branilaca kao neosnovane.

V.Relevantni propisi

20. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 273. st. 1. i 3.

Porezna utaja Ko za sebe ili drugog izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom u Federaciji ili doprinosa socijalnog osiguranja propisanih u Federaciji, ne dajući zahtijevane podatke ili dajući lažne podatke o svom stečenom oporezivom prihodu ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa takvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000 KM, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

Član 342. stav (2) Organizirani kriminal (2) Ko kao član grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom u Federaciji za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

21. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] relevantne odredbe glase:

Član 145. st. (1), (2, (4)) i (5) Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog zakona.

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.

(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.

Član 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

[...]

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

[...] (2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.

Član 151.

Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina;

b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna do deset godina;

c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;

d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.

(3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 12 0 K 005263 17 Kž 12 od 22. februara 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 3. marta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelanti tvrde da im je osporenim rješenjima o produženju mjere pritvora povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

27. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[...]

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.

[...]

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

28. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je povodom apelacija apelanata i optuženog A. Č., podnesenih protiv ranije donesenih rješenja Kantonalnog suda i Vrhovnog suda o produženju mjere pritvora, odlučivao u odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP 738/16 i AP 771/16 od 16. marta 2016. godine, odnosno o apelaciji podnesenoj protiv ranije donesenih rješenja Kantonalnog i Vrhovnog suda o produženju mjere pritvora u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2979/16 od 15. septembra 2016. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je odbio kao neosnovane njihove apelacije u odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

29. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je povodom apelacije istih apelanata protiv rješenja o produženju pritvora odlučivao i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 394/17 od 7. marta 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je usvojio apelaciju apelanata, te utvrdio da je povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

30. Ustavni sud zapaža da apelanti predmetnom apelacijom osporavaju rješenja Vrhovnog i Kantonalnog suda kojima im je mjera pritvora produžena i prema kojima može trajati najduže do 4. aprila 2017. godine. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelanti ne osporavaju postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora u skladu sa članom 146. ZKPFBiH. Međutim, apelanti smatraju da se ne mogu prihvatiti razlozi i obrazloženja na kojima su redovni sudovi zasnovali zaključak o ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U prilog ovoj tvrdnji apelanti, u suštini, ističu činjenicu da u svojim rješenjima redovni sudovi ponavljaju iste razloge i obrazloženja kao i u rješenjima koja su bila predmet razmatranja u Odluci broj AP 394/17 i povodom kojih je Ustavni sud zaključio da su im povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

31. Ustavni sud zapaža da su u rješenjima osporenim predmetnom apelacijom i Vrhovni i Kantonalni sud zaključak o postojanju razloga za produženje mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH zasnivali na identičnim razlozima i obrazloženjima kao i u rješenjima koja su bila predmet razmatranja u Odluci broj AP 394/17.

32. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 394/17 u vezi s razlozima i obrazloženjima redovnih sudova o postojanju posebnog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH dao iscrpne razloge i obrazloženja, pozivajući se na relevantnu prasku Evropskog suda (vidi tač. od 39. do 41), na kojima je zasnovao zaključak (vidi tačku 42): „(…) da su u zaključku redovnih sudova da postoji opravdana bojazan da će apelanti počiniti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna za slučaj da budu pušteni na slobodu izostali ozbiljni razlozi koji upućuju na postojanje javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom apelanata na slobodu. Naime, osnovana bojazan da će biti počinjeno krivično djelo za koje je propisna kazna zatvora od tri godine ili teža kazna u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH mora biti potkrijepljena naročitim i konkretnim, a ne apstraktnim i teorijski mogućim, okolnostima koje opravdavaju bojazan da će krivično djelo sa zaprijećenom kaznom biti počinjeno. Međutim, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju u obrazloženjima osporenih rješenja nisu ponuđeni razlozi i obrazloženja koja bi ukazala na postojanje takvih naročitih okolnosti.“

33. Imajući u vidu da su razlozi i obrazloženja u rješenjima osporenim predmetnom apelacijom na kojima je zasnovan zaključak o postojanju razloga propisnog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH identični, Ustavni sud smatra da su naprijed citirani razlozi i obrazloženje u svemu primjenjivi i u konkretnom slučaju, odnosno da su redovni sudovi propustili zaključak da postoji osnovana bojazan da će biti počinjeno krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna potkrijepiti naročitim i konkretnim, a ne apstraktnim i teorijski mogućim.

34. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 394/17 ukazao (vidi tačku 43) i da je korištenje istih razloga, odnosno stereotipnih formulacija u rješenjima o produženju pritvora bez uvažavanja specifičnih okolnosti konkretnog slučaj koje zahtijeva kontinuirani pritvor predstavlja kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Naprijed navedeni stav u svemu je primjenjiv i u odnosu na rješenja osporena predmetnom apelacijom s obzirom na to da su razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o postojanju posebnih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH identični razlozima i obrazloženjima iz ranijih rješenja kojim je mjera pritvora prema apelantima produžavana i za koja je Ustavni sud u Odluci broj AP 394/17 već zaključio da se ne mogu smatrati relevantnim i dovoljnim jer je izostala ocjena okolnosti koje su postojale u vrijeme kada se o produženju mjere pritvora odlučivalo.

35. Imajući u vidu naprijed navedena razmatranja Ustavni sud zaključuje da su osporenim rješenjima povrijeđena prava apelanata iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

36. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju odnosno produživanju mjere pritvora, da u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanta po osporenoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode po osporenim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69, sa referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba).

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da u odluci o produženju mjere pritvora apelantima, uz postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje mjere pritvora, daju relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za produženje mjere pritvora, pri tome ponavljajući iste razloge, odnosno stereotipna obrazloženja bez uvažavanja specifičnih okolnosti konkretnog slučaja koje zahtijeva kontinuirani pritvor.

38. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-852/17 (M. P. i A. H.) | Sudska praksa | Aktio