Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-991/17 (A.K.)
Odluka donesena 30. 03. 2017.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-991/17
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
30. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 30. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-991/17, rješavajući zahtjev A.K. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev A.K. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. A.K. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Maja Sadović, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. marta 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 589700 Pžp od 6. marta 2017. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 589700 16 Pr od 6. januara 2017. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud stavio van snage rješenje Kantonalnog suda do donošenja odluke Ustavnog suda.
2. Općinski sud donio je rješenje broj 65 0 Pr 589700 16 Pr od 6. januara 2017. godine kojim je apelant oglašen odgovornim što je dana 31. jula 2016. godine u ulici M. Tita, Sarajevo, upravljao vozilom i kretao se ulicom M. Tita, te je tom prilikom od strane službenika policije zaustavljen i kontrolisan, te je iz razgovora sa istim od strane policijskih službenika uočeno je da pokazuje znake poremećenosti izazvane dejstvom alkohola, uslijed zadaha, ponašanja i govora, zbog čega mu je ponuđeno da se podvrgne metodi utvrđivanja prisustva alkohola u organizmu, alkotestiranjem pomoću alkotesta precizirane marke, što je odbio, kao i ostale ponuđene metode utvrđivanja prisustva alkohola u organizmu, čime je počinio prekršaj iz člana 220. st. 1. i 2. Zakona o osnovana bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, zbog čega ga je sud na osnovu člana 235. stav 1. tačka 33. istog zakona kaznio novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM. Na osnovu člana 235. stav 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH apelantu je za počinjeni prekršaj izrečena i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u vremenskom trajanju od jedan mjesec, te su mu u skladu sa članom 235. stav 4. istog zakona za počinjeni prekršaj određena dva kaznena boda koji će se kod nadležnog organa evidentirati u evidenciji vozača. Apelant je obavezan na plaćanje troškova prekršajnog postupka.
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 589700 Pž od 6. marta 2017. godine odbijena je žalba apelanta kao neosnovana i prvostepeno rješenje je potvrđeno.
4. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U veoma opširnoj apelaciji apelant navodi da je sud povrijedio princip jednakosti strana, da je odbio da provede dokaze apelanta, a pri tome nije obrazložio zašto je odbio dokaze odbrane, kao i da je donio odluku na nezakonitim dokazima, te da je povrijedio odredbe procesnog prava, kao i da su dijelovi zapisnika prepisani iz drugog predmeta. Apelant takođe, pozivajući se na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije ističe da je lišenje slobode apelanta bilo nezakonito, odnosno da je stepen prisile koji je korišten bio neprimjeren učinjenom prekršaju. Apelant je tražio da Ustavni su donese privremenu mjeru kojom će staviti van snage rješenje Kantonalnog suda. U vezi sa zahtjevom za privremenu mjeru apelant navodi iz svih priloženih dokaza proizilazi da je „napadnut“ jer je advokat, te mu se ovakvom kaznom, osim što su mu u osporenom postupku grubo povrijeđena prava zagarantovana Evropskom konvencijom, sada onemogućava i pravo na rad i obavljanje profesionalne djelatnosti, jer mu je vozilo potrebno svaki dan radi odlaska na ročišta po cijeloj Bosni i Hercegovini, a čime mu se čini šteta, te se krše i prava njegovih klijenata na izbor advokata.
5. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasnovao na činjenici da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje je detaljno obrazložio u apelaciji, a prema mišljenju apelanta radi se o kršenju njegovih ljudskih prava na kojem je zasnovana osporena odluka. Takođe, apelant ukazuje da je izrečenom kaznom u osporenom prekršajnom postupku onemogućen u obavljanju svoje profesionalne djelatnosti i rada, jer vozilo služi za odlazak na ročišta. Međutim, Ustavni sud mora da primjeti da apelant i pored činjenice da je ukazao na problem koji mu je nastao izricanjem kazne, odnosno izrečenom zaštitnom mjerom (zabranom upravljanja vozilom u periodu od jedan mjesec) nije dokazao da trpi takvu štetu da je donošenje privremene mjere nužno, kao i da je zbog izricanja zaštitne mjere onemogućen u obavljanju posla i profesionalne djelatnosti. Takođe, Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Stoga, imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
9. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman