Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5520/14 (A. B.)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vanparnični postupak
  • Građevinsko zemljište
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Naknada
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Eksproprijacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5520/14

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-5520/14, rješavajući apelaciju Anisa Brodlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Anisa Brodlića, podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 V 074348 14 Gž od 25. novembra 2014. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 V 074348 13 V od 27. juna 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Anis Brodlić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 17. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 V 074348 14 Gž od 25. novembra 2014. godine, i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 V 074348 13 V od 27. juna 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: predlagač), zatraženo je 28. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud, Osnovni sud i Pravobranilaštvo, kao zakonski zastupnik predlagača, su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 10. do 14. oktobra 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 V 074348 13 V od 27. juna 2014. godine apelantu je kao ranijem vlasniku određena naknada za nekretnine precizirane u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), koje su eksproprirane djelimičnim rješenjem Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinsko-pravne poslove od 24. septembra 2012. godine u određenom novčanom iznosu, kako je pobliže precizirano u izreci rješenja.

6. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je predmet odlučivanja u predmetnoj vanparničnoj stvari određivanje naknade za apelantove eksproprirane nekretnine, koje su djelimičnim rješenjem od 24. septembra 2012. godine izuzete u korist predlagača kao korisnika eksproprijacije u svrhu izgradnje obilaznice oko grada Brčko, jer sporazum o novčanoj naknadi za izuzete nekretnine pred nadležnim organom uprave nije postignut. Također, Osnovni sud je konstatirao da je prema odredbama člana 33. stav 1. Zakona o eksproprijaciji Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o eksproprijaciji), a u vezi s odredbama člana 21. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu) odlučna činjenica, koju sud treba utvrditi u postupku određivanja naknade, tržišna vrijednost ekspropriranih nekretnina u momentu plaćanja naknade.

7. Osnovni sud je obrazložio da je naknadu za eksproprirane nekretnine odredio ocjenom provedenih dokaza i u suštini prihvatanjem procjene tržišne vrijednosti ekspropriranih nekretnina koju je utvrdila Komisija za utvrđivanje iznosa naknade u postupku eksproprijacije nekretnina Direkcije za finansije Brčko distrikt BiH (u daljnjem tekstu: Komisija), zapisnikom o procjeni tržišne vrijednosti broj 0074-1/13 od 10. maja 2013. godine. Naime, Osnovni sud je konstatirao da je Komisija procjenu vrijednosti ekspropriranih nekretnina izvršila na osnovu važećih propisa (Pravilnik o načinu utvrđivanja iznosa naknade u postupku eksproprijacije nekretnina, Prostorni plan Brčko distrikta BiH 2007-2017) i time utvrdila da predmetne eksproprirane nekretnine čine građevinsko zemljište, te je prilikom procjene uzela u obzir i relevantne pokazatelje – parametre: površinu zemljišta, vrijednost za zonu gdje se zemljište nalazi, vrijednost za upotrebu zemljišta, vrijednost za pristup zemljišta i faktor atraktivnosti 1,20 što je uvećanje tržišne vrijednosti ove nekretnine za 20% u odnosu na ostale eksproprirane nekretnine. Osnovni sud je naveo da je navedenu procjenu prihvatio kao potpunu i objektivnu konstatirajući da je u skladu sa zakonom sačinjen podatak o tržišnoj vrijednosti, pa je visinu naknade u konačnici odredio kao u izreci rješenja.

8. Nasuprot tome, Osnovni sud je naveo da nije prihvatio procjenu tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina koja se zasniva na nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke Z. B. Naime, Osnovni sud je konstatirao da je navedeni vještak u svom nalazu upoređivao neprovjerene i neargumentirane podatke (sve kako je detaljno opisano u obrazloženju rješenja), zbog čega nije mogao doći do pravilne tržišne cijene za predmetne nekretnine u momentu donošenja rješenja. Pored navedenog, Osnovni sud je istakao da je nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke osporio i apelant, iz razloga jer vještak nije utvrdio stvarnu kupoprodajnu cijenu koja je po apelantovom mišljenju „60,00 KM uvećana za afekcionu vrijednost i korektivne faktore“.

9. Cijeneći da su u zapisniku o procjeni tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina koje su izuzete od apelanta, uzete u obzir sve okolnosti i korišteni konkretni parametri, te da je u skladu sa zakonom izvršena procjena vrijednosti, Osnovni sud je naveo da je tu procjenu tržišne vrijednosti i prihvatio kao osnovanu. Shodno navedenom, Osnovni sud je na osnovu člana 142. Zakona o vanparničnom postupku, kao i člana 33. stav 1. i 40. Zakona o eksproprijaciji, a u vezi s članom 21. stav 2. Zakona o vlasništvu, odlučio kao u izreci rješenje i utvrdio da dosuđeni iznos predstavlja tržišnu vrijednost ekspropriranih nekretnina u momentu donošenja tog rješenja.

10. Rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 V 074348 14 Gž od 25. novembra 2014. godine, apelantova žalba je odbijena i prvostepeno rješenje je potvrđeno. Apelacioni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je prvostepeni sud na osnovu ocjene provedenih dokaza, a prvenstveno dva dokaza o tržišnoj vrijednosti ekspropriranih predmetnih nekretnina, pravilno postupio kada se opredijelio za procjenu Komisije, koja je predmetne nekretnine procijenila kao građevinsko zemljište, u kojem statusu su i eksproprirane i utvrđena njihova tržišna vrijednost u iznosu od 13,66 KM za 1m². Naime, Apelacioni sud je ukazao da je za procjenu vrijednosti zemljišta odlučna činjenica pravni režim zemljišta u vrijeme eksproprijacije (je li zemljište eksproprirano kao građevinsko ili kao poljoprivredno). S obzirom na navedeno, Apelacioni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode kojim ukazuje da prvostepeni sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje, budući da na licu mjesta nije obavio uviđaj na okolnost identifikacije nekretnina i utvrđenja „pravog statusa“ ekspropriranih nekretnina. Stoga, Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud dao sasvim jasne razloge o tome zašto je prihvatio procjenu Komisije za utvrđivanje iznosa naknade u predmetnom postupku eksproprijacije, te je s tim u vezi zaključio da je u konkretnom slučaju naknada za eksproprirane nekretnine određena u skladu s pozitivnim propisima i da je neosnovan žalbeni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se također pozvao na nediskriminaciju zagarantiranu članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije, ali ovaj navod nije posebno obrazlagao. Svoje navode o povredi ovih prava apelant uglavnom zasniva na tvrdnjama koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, smatrajući da su u osporenim odlukama proizvoljno cijenjeni dokazi, te pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Apelant u suštini smatra da mu, u smislu člana 21. Zakona o vlasništvu i čl. 33. i 40. Zakona o eksproprijaciji, u konkretnom slučaju nije dosuđena pravična naknada u visini tržišne vrijednosti ekspropriranih nekretnina (zemljišta), jer nije provedeno vještačenje „na okolnost izračunavanja afekcione vrijednosti“ kojom se uvećava tržišna vrijednost njegovih nekretnina koje su predmet eksproprijacije.

b) Odgovor na apelaciju

12. Apelacioni sud navodi da je svoje pravno mišljenje povodom predmeta spora zauzeo u osporenoj presudi, te da u cijelosti ostaje kod razloga datih u osporenom rješenju. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Osnovni sud je istakao da je u obrazloženju osporenog rješenja naveo razloge koji su ga opredijelili za donošenje takve odluke, te smatra da je isto doneseno uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava u predmetnom postupku određivanja visine naknade za eksproprirane nekretnine. Smatra da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant pozivao u apelaciji.

14. Pravobranilaštvo smatra da su osporene odluke pravilne i zakonite i da u provedenom postupku nije došlo do povrede apelantovih prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o eksproprijaciji Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 26/04, 19/07, 2/08 i 19/10 i 15/11) u relevantnom dijelu glasi: Član 33.

„Naknada za ekspropriranu nekretninu određuje se u novcu u visini tržišne vrijednosti eksproprirane nekretnine ili davanjem druge odgovarajuće nekretnine u vrijednosti ne većoj od tržišne vrijednosti eksproprirane nekretnine u vrijeme zaključenja sporazuma o naknadi. Tržišnu vrijednost nekretnina utvrđuje Direkcija za finansije Distrikta (u daljnjem tekstu: Direkcija), na zahtjev Odjeljenja.

Ako se eksproprira stambeni objekat ili poseban dio stambenog objekta, prijašnjem vlasniku obezbijedit će se naknada za ekspropriranu nekretninu prije rušenja ekspropriranog objekta.“

Član 40.

Ako se sporazum o naknadi u cjelini ne postigne u roku od dva mjeseca od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, Odjeljenje će dostaviti pravomoćno rješenje o eksproprijaciji, sa svim spisima nadležnom sudu, radi određivanja naknade.

Ako Odjeljenje ne postupi po odredbi stava 1 ovog člana, raniji vlasnik ili nosilac prava građenja i korisnik eksproprijacije mogu se neposredno obratiti sudu radi određivanja naknade.

16. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH» br. 1/01, 8/03, 40/04 i 19/07) Član 21.

(1) Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva. Nikome se ne može oduzeti ili ograničiti vlasništvo osim u javnom interesu shodno Ustavu BiH, Statutu Distrikta Brčko BiH i pod uvjetima određenim zakonom.

(2) U slučaju ograničavanja ili oduzimanja vlasništva, vlasnik ima pravo na naknadu shodno propisima o eksproprijaciji, ali ne manju od tržišne vrijednosti oduzete stvari u trenutku plaćanja naknade.

VI.Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Apelacionog suda broj 96 0 V 074348 14 Gž od 25. novembra 2014. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 10. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 17. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se također pozvao na nediskriminaciju zagarantiranu članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je apelant tražio da se utvrdi naknada za eksproprirane njegove nekretnine pa, podržavajući svoju već ustanovljenu praksu (vidi, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 836/04 od 17. novembra 2005. godine, stav 27, objavljena u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” broj 20/06), zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

26. Ustavni sud će se dakle izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odlučujući na dvije sudske instance dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje zaključke jasna obrazloženja koja su zasnivali na relevantnim odredbama čl. 33. i 40. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, u vezi s odredbama člana 21. stav 2. Zakona o vlasništvu. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant osim ponavljanja žalbenih i navoda koje su sudovi ispitali u osporenim odlukama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su sudovi, prihvatajući u predmetnom postupku procjenu tržišne vrijednosti ekspropriranih nekretnina koju je izvršila Komisija, a da pritom nije provedeno vještačenje „na okolnost izračunavanja afekcione vrijednosti“ zbog čega mu i nije u smislu odredaba člana 21. Zakona o vlasništvu i čl. 33. i 40 Zakona o eksproprijaciji dosuđena pravična naknada za eksproprirane nekretnine. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u svojim odlukama dali dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja na koji način je Komisija izvršila procjenu „tržišne vrijednosti apelantovih ekspropriranih nekretnina“, te zašto su ocijenili da tako „procijenjena vrijednost nekretnina predstavlja njenu tržišnu vrijednost, a u kojem obrazloženju Ustavni sud, nasuprot apelantovom mišljenju, ne nalazi elemente proizvoljnosti.

28. Stoga, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe Zakona o eksproprijaciji i Zakona o vlasništvu na kojima su zasnovane osporene odluke, kao i činjenicu da je o gotovo identičnom činjeničnom i pravnom pitanju Ustavni sud već ranije odlučivao (vidi, mutatis mutandis, odluke AP 5371/14 od 7. marta 2017. godine, AP 748/15 od 26. oktobra 2016. godine), Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava.

29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava vezuje za utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke u kojima je zaključeno da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu, Ustavni sud i apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju smatra neosnovanim.

Nediskriminacija

31. Apelant također smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju apelant se nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, apelant, osim paušalnog navoda da je diskriminiran, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminaciona primjena zakona nisu očigledne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, također očigledno neosnovani.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada su redovni sudovi za osporene odluke dali jasne i logične razloge u pogledu činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

34. Ustavni sud također zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, budući da apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je apelant bio različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5520/14 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio