Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3512/14 („Marketing Minja“ d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Banka
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Kamata
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Raskid ugovora
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3512/14

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3512/14, rješavajući apelaciju „Marketinga Minja“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka m), člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Marketinga Minja“ d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 010340 12 Rev od 8. maja 2014.

godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Marketinga Minja“ d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 010340 11 Pž 2 od 12.

marta 2012. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Marketing Minja“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Banjoj Luci, kojeg zastupa zakonski zastupnik, podnio je 25. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 010340 12 Rev od 8. maja 2014. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 010340 11 Pž 2 od 12. marta 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda i tužene Hypo Alpe-Adria-Bank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena banka) zatraženo je 19. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Viši privredni sud su odgovore na apelaciju dostavili 21, odnosno 29. decembra 2016. godine. Tužena banka u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. U predmetnom parničnom postupku se odlučivalo o kumulativno postavljenim tužbenim zahtjevima apelanta kojim je tražio utvrđenje da su ugovori o kreditima koje su u martu 1998. godine zaključili apelant i Kristal banka a.d. Banja Luka, kao pravni prednik tužene banke (u daljnjem tekstu: sporni ugovori o kreditima), raskinuti, zatim, vraćanje prisvojenih novčanih sredstava i naknadu štete u vidu isplate tržišne vrijednosti nezakonito oduzetih akcija, vsp. 1.669.467,52 KM.

6. Odlučujući u ponovnom postupku Osnovni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio Presudu broj 71 0 Ps 010340 07 Ps od 21. aprila 2009. godine kojom je stavom 1 izreke djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, te tuženu banku obavezao da na ime prisvojenog akcionarskog kapitala apelantu isplati iznos od 1.669.497,50 KM uz naknadu troškova postupka, dok su stavom 2 izreke presude odbijeni u preostalom dijelu apelantovi zahtjevi za raskid spornih ugovora (sve preciznije navedeno u izreci presude).

7. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 71 0 Ps 010340 09 Pz od 11. februara 2010. godine žalbe parničnih stranaka djelimično usvojio, i to tako što je stavom 1 izreke djelimično usvojena apelantova žalba na način da je prvostepena presuda u odbijajućem dijelu (koji se odnosi na raskid spornih ugovora) ukinuta i u tom dijelu je predmet vraćen na ponovni postupak, dok je žalba u odnosu na isplatu iznosa od 487.794,41 KM po osnovu akceptnih naloga i kamata odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Stavom 2 izreke presude žalba tužene banke je djelimično usvojena i prvostepena presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu ukinuta preko iznosa od 66.752,00 KM i u tom dijelu, kao i o odluci o troškovima postupka predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, a do iznosa od 66.752,00 KM sa kamatama žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

8. Okružni sud je u bitnom najprije izložio činjenično utvrđenje prvostepenog suda na osnovu sprovedenih dokaza (uvidom u brojne materijalne dokaze, nalaze i mišljenja vještaka finansijske struke i njihove dopune, te iskaze parničnih stranaka), pa je shodno tome naveo da su parnične stranke (apelant i tužena banka, odnosno njen pravni prednik Kristal banka a.d. Banja Luka) zaključile u martu 1998. godine dva ugovora o kreditu, da je apelant za obezbjeđenje ispunjenja spornih kredita tuženoj banci izdao akceptne naloge i hipoteku na nekretninama, da novčana sredstva po tim ugovorima tužena banka (njen pravni prednik) apelantu nije isplatila, već su novčana sredstva iskorišćena za zatvaranje drugih obaveza po osnovu ranijih, ali ne spornih kredita, da je tužena banka u postupku prinudnog izvršenja naplatila svoja potraživanja u iznosu od 152.033,00 KM po osnovu ranije zaključenih ugovora realizacijom hipoteke na apelantovim založenim nekretninama, da apelant u tom izvršnom postupku nije isticao prigovor neispunjenja, da je apelant 31. decembra 1999. godine bio vlasnik akcionarskog kapitala pravnog prednika tužene banke u vrijednosti od 82.923,43 KM (ili 82.923,43 akcije), da je, shodno podacima o akcionarima banke, na 30. januar 2003. godine apelant bio vlasnik 16.171 akcije, da je nominalna-knjigovodstvena vrijednost akcija u to vrijeme iznosila 1 akcija = 1 KM, da je tužena banka prisvojila 66.752 akcije apelanta tako što je njihovu vrijednost, kao akcionarski kapital, prenijela na oročeni depozit kojim je naplatila svoja potraživanja po osnovu kreditnih obaveza, da ugovor o oročenom novčanom depozitu apelant nije potpisao, ali da je postojala apelantova saglasnost da se izvrši prenos akcionarskog kapitala na oročeni depozit, da je prema nalazu vještaka, tržišna vrijednost akcija tužene banke na Banjalučkoj berzi 20. jula 2007. godine bila najveća i da je iznosila 25,01 KM, te da broj oduzetih akcija pomnožen sa ovim iznosom predstavlja dosuđeni iznos od 1.669.467,50 KM.

9. Iz činjeničnog stanja prvostepenog suda (nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke i izvještaja tadašnje Službe za platni promet) je proizašlo da apelant u vrijeme kada su mu odobrena sredstva po spornim ugovorima iz marta 1998. godine (koja mu nikada nisu isplaćena) i koja su, po navodima tužene banke, iskorišćena za zatvaranje ranijih obaveza nije imao dugovanja po ranijim kreditima, jer su dugovi bili otplaćeni, a hipoteka koja je služila kao obezbjeđenje tih kredita je bila brisana, što znači da je tužena banka bila i davalac i korisnik spornih kredita i da ih je iskoristila za zatvaranje kredita i drugih obaveza koji su otplaćeni ili više nisu postojali.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je usvojio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na „oduzeti akcionarski kapital izražen u nominalnoj vrijednosti akcija“ obavezujući tuženu banku na isplatu navedenog iznosa.

11. Međutim, Okružni sud je, između ostalog, naveo da sporna pitanja od kojih zavisi visina tužbenog zahtjeva (preko iznosa koji prelazi nominalnu, knjigovodstvenu vrijednost oduzetih akcija u iznosu od 66.752,00 KM koji je nesporan) podliježu dokazivanju vještaka odgovarajuće struke koji bi se, makar i na osnovu javno objavljenih podataka, mogao izjasniti o činjenicama: kako se kretala tzv. fer tržišna cijena akcija koja je, u pravilu, uvijek veća od njene unutrašnje nominalne vrijednosti, i to u periodu od uspostavljanja finansijskog tržišta, pa do dana vještačenja, kojom dinamikom je trgovanje vršeno, koliko je iznosio ostvareni promet, da li je kupovina akcija bila veća ili manja u vrijeme kada su akcije imale veću tržišnu cijenu, koliko je akcija prodato na 20. februar 2007. godine (kada je njihova cijena bila najveća), kao i drugi podaci u vezi sa njihovim prometom i kupcima (investitorima) koji bi pružili mjerljive parametre bitne za odluku o visini tužbenog zahtjeva, odnosno da bi se utvrdio osnov za zaključak da li je apelant mogao realno očekivati da bi na 20. februar 2007. godine prodao 66.752 akcije po cijeni od 24.01 KM, ili ih je mogao prodati po nekoj drugoj cijeni. Prema ocjeni Okružnog suda, ovaj nedostatak se nije mogao otkloniti ni u sjednici vijeća, niti otvaranjem rasprave, pa je pobijana presuda (preko iznosa od 66.752,00 KM koja nije sporna) primjenom odredbe iz člana 227 stav 1 tačka 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje u fazi pripremnog ročišta, kako bi se detaljno utvrdile sve činjenice bitne za pravilnu primjenu materijalnog prava.

12. U kontekstu žalbe tužene banke u dosuđujućem dijelu u iznosu od 66.752,00 KM, što odgovora istom broju akcija prema nominalnoj knjigovodstvenoj vrijednosti (1 akcija = 1 KM), Okružni sud je naveo da ona nije osnovana, jer iz svih izvedenih dokaza koji imaju dokaznu snagu (pismeni dokazi, nalazi vještaka, pa i navodi tužene banke) nesumnjivo proizilazi da je prenos akcionarskog kapitala od tužene banke izvršen nezakonito o čemu je već dato obrazloženje i da je na taj način apelant pretrpio štetu u visini koja se mogla utvrditi iz izvedenih dokaza (podataka tužene banke o broju oduzetih akcija i njihovoj nominalnoj vrijednosti), pa je presuda u tom dijelu potvrđena.

13. Tužena banka je protiv Presude Okružnog suda od 11. februara 2010. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu u dijelu kojim je odbijena žalba tužene banke u odnosu na isplatu do iznosa od 66.752,00 KM.

14. Odlučujući u ponovnom postupku Okružni privredni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) je Presudom broj 570 Ps 010 340 07 Ps od 4. februara 2011. godine gotovo u cijelosti usvojio apelantov tužbeni zahtjev, odnosno utvrdio je da se raskidaju sporni ugovori, te je tužena banka obavezana na isplatu ukupnog iznosa od 1.602.715,52 KM sa kamatama, uz naknadu troškova postupka, dok je istovremeno odbijen dio tužbenog zahtjeva u vezi sa naknadom zakonske zatezne kamate (sve preciznije navedeno u st. 1 do 4 izreke presude). Okružni privredni sud je izvršio uvid u brojne dokaze koji su prezentovani na str. od 2 do 4 obrazloženja, te je njihovom ocjenom, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), detaljno obrazložio iz kojih razloga je gotovo u cijelosti usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Tako je Okružni privredni sud iz dopisa tužene banke od 19. februara 1999. godine i 28. februara 2000. godine utvrdio da je stanje akcionarskog kapitala apelanta sa 31. decembrom 1998. godine iznosilo 72.739,85 KM, odnosno na 31. decembar 1999. godine 82.923,43 KM, zatim je iz ugovora o oročenom depozitu od 3. maja 2000. godine, koji apelant nije potpisao, proizašlo da je izvršen prenos akcionarskog kapitala apelanta na oročeni depozit u iznosu od 62.700,00 KM s vremenom oročenja do prve emisije akcija poslije privatizacije pravne prednice tužene banke, a dopisom od 9. jula 2000. godine apelant je informisan da je tužena banka unilateralno zatvorila apelantove obaveze prema tuženom u iznosu od 62.700,00 KM, a iz spiska akcionara tužene banke je proizašlo da je apelant na 30. januar 2003. godine kod tužene banke bio vlasnik tek 16.171 komada akcija.

15. Okružni privredni sud je nadalje iz sprovedenih dokaza utvrdio da je na osnovu zahtjeva Jedinice za privatizaciju banke tužena banka (odnosno njena pravna prednica) izvršila prenos akcionarskog kapitala u iznosu do 62.700,00 KM na oročeni depozit, koji je trebalo da bude iskorišćen za uplatu prve emisije akcija nakon privatizacije pravne prednice tužene banke, nakon čega je pravna prednice tužene banke izvršila jednostrano zatvaranje apelantovog duga prema tuženoj banci, pozivajući se na odredbe člana 336 do člana 345 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), i to prebacivanjem iznosa sa oročenog depozita u iznosu od 62.700,00 KM, iako to nije moglo biti učinjeno shodno citiranim odredbama ZOO budući da nije postojala izjava o prebijanju, u smislu odredbe člana 337 ZOO. Okružni privredni sud je na temelju svih sprovedenih dokaza utvrdio da je pravna prednica tužene banke jednostranim prenosom sredstava apelanta, koja su namjenski, uz apelantovu saglasnost, bila prenesena na oročeni depozit sa namjerom uplate prilikom prve emisije poslije privatizacije pravne prednice tužene banke, tako da je tužena banka postupila suprotno odredbama čl. od 1035 do 1039 ZOO, koje regulišu bankarske novčane depozite, pa je postupajući na taj način tužena banka apelantu pričinila štetu koja se sastoji u tome da apelantova sredstva koja su po odluci tužene banke bila namijenjena za uplatu prve emisije akcija poslije privatizacije pravne prednice tužene banke, njihovim jednostranim prebacivanjem, bez apelantove saglanosti, onemogućila apelanta da ravnopravno sa ostalim akcionarima tužene učestvuje u emisiji akcija, te putem emisije stekne akcije, te sticanjem akcija ostvari sva prava koja ona donosi, odnosno dobitak koji se mogao osnovano očekivati (radi se o akcijama banke), pa je tužena banka štetu dužna i nadoknaditi primjenom odredaba člana 154, te člana 189 st. 1 i 3 ZOO.

16. Okružni privredni sud je naveo da je visinu štete utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke koji je utvrdio da je tržišna vrijednost akcija tužene na 20. februar 2007. godine bila najveća i da je iznosila 25,01 KM po jednoj akciji, a shodno izvještaju sa Banjalučke berze na kojoj se trguje akcijama tužene.

17. U vezi s prigovorima tužene banke da se na konkretnu pravnu situaciju trebalo da primijeni Zakon o privatizaciji državnog kapitala u bankama, kao i Zakon o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama, Okružni sud je ocijenio neutemeljenim zbog toga što navedeni zakoni određuju postupak privatizacije državnog kapitala u bankama, odnosno tim zakonima se utvrđuje vrijednost državnog, a ne privatnog kapitala.

18. Viši privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 010340 11 Pž 2 od 12. marta 2012. godine žalbu tužene banke usvojio i presudu Okružnog privrednog suda od 4. februara 2011. godine preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbio u tom dijelu kao neosnovan (raskid spornih ugovora i isplata naknade štete po osnovu izmakle dobiti na ime tržišne vrijednosti akcijskog kapitala), te apelanta obavezao na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

19. Odlučujući o žalbi tužene banke Viši privredni sud je osnovanost žalbenih prigovora utemeljio na primjeni Zakona o hartijama od vrijednosti („Službeni glasnik RS“ broj 4/02), i to odredaba člana 2 stav 3, člana 6, člana 7, te člana 30 citiranog zakona koje je interpretirao, te je dodao da je tužena banka apelanta evidentirala kao akcionara na 1. juli 1998. godine sa akcijskim kapitalom u vrijednosti od 16. 171,24 KM, pri čemu je apelant uplatu akcionog kapitala u 1998. godini izvršio u decembru 1998. godine, na osnovu odluke o dokapitalizaciji iz aprila 1998. godine, pa je slijedom toga tužena banka apelanta registrovala kao vlasnika akcionog kapitala sa 72.739,85 KM (postojeći kapital, uplata, revalorizacija). Pri tome je Viši privredni sud naglasio da se svojina na akcijama, te akcioni kapital stiče samo na način propisan Zakonom o hartijama od vrijednosti („Službeni glasnik RS“ broj 4/02 – prečišćeni tekst) i Zakonom o Centralnom registru hartija od vrijednosti („Službeni glasnik RS“ br. 24/98 i 37/01), pri čemu je naglašeno da akcije koje su stečene protivno zakonu ne daju njihovom sticaocu pravo svojine, niti pravo iz hartija od vrijednosti. Samo u slučaju da je apelant, u skladu sa Zakonom o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama („Službeni glasnik RS“ br. 24/98 do 70/02), te u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u bankama dokazao da je na dan privatizacije banke posjedovao kapital u banci, da taj kapital predstavlja njegov akcioni kapital, da je kao vlasnik upisan u Centralnom registru hartija od vrijednosti i da je tužena banka nezakonitim postupanjem onemogućila apelanta u ostvarivanju njegovih prava kao vlasnika kapitala, apelant bi dokazao da ima osnov za naknadu štete.

20. Vrhovni sud je odlučivao o revizijama parničnih stranaka, i to o reviziji tužene banke izjavljene protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 Ps 010340 09 Pž od 11. februara 2010. godine (u dijelu kojim je tužena banka obavezana na isplatu iznosa od 66.752,00 KM koji se odnosi na akcijski kapital izražen u nominalnoj vrijednosti, ne tržišnoj) i o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv Presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 010340 11 Pž 2 od 12. marta 2012. godine. Apelant je reviziju Vrhovnom sudu poslao 17. aprila 2012. godine posredstvom pravnog lica „A2B Express delivery“ d.o.o. Sarajevo.

21. Odlučujući o revizijama parničnih stranaka Vrhovni sud je stavom 1 izreke reviziju tužene banke usvojio i osporenu presudu Okružnog suda u dijelu kojim je odbijena žalba tužene banke preinačio tako da je odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio isplatu iznosa od 66.752,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. februara 2007. godine, pa do isplate, dok je stavom 2 izreke presude apelantovu reviziju odbacio kao neblagovremenu.

22. Odlučujući o apelantovoj reviziji Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237 stav 1 ZPP prema kojoj se protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu može izjaviti revizija u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, osim kada je u pitanju privredni spor u kom slučaju rok za izjavljivanje revizije iznosi 15 dana, shodno odredbi člana 3 stav 1 Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Službeni glasnik RS“ broj 49/09), a u konkretnom slučaju radi se o privrednom sporu. Nadalje je Vrhovni sud utvrdio da je apelantovom punomoćniku osporena presuda Višeg privrednog suda uručena 29. marta 2012. godine, te da je shodno tome rok za izjavljivanje revizije isticao 13. aprila 2012. godine (na Veliki petak, kada je bio neradni dan), tako da je rok za izjavljivanje revizije istekao prvog narednog radnog dana, odnosno u utorak, 17. aprila 2012. godine (odredba člana 324 stav 4 ZPP). Vrhovni sud je naveo da je apelant reviziju izjavio 18. aprila 2012. godine, odnosno na dan kada je revizija zaprimljena kod suda, iz čega proizilazi da je revizija izjavljena protekom zakonskog roka od 15 dana i da je stoga neblagovremena.

23. Iz obrazloženja nadalje proizilazi da „drugačiji zaključak ne može ishoditi činjenica da je predmetna revizija 17. aprila 2012. godine zaprimljena kod transportne kompanije 'A2B Express delivery' d.o.o. Sarajevo (kako to proizilazi iz priloženog tovarnog lista označene kompanije), jer predaja pošiljke kompaniji ne može imati značaj predaje podneska pošti putem preporučene pošiljke (član 325 stav 2 ZPP)“.

24. Obrazlažući revizijske prigovore tužene banke u odnosu na dio presude Okružnog suda kojim je obavezana na isplatu iznosa od 66.752,00 KM, Vrhovni sud je naveo da među strankama nije sporno da su parnične stranke bile u dugogodišnjem poslovnom odnosu vezano za dodjelu kredita. Vrhovni sud je nadalje pojasnio da iz stanja spisa (podaci iz nalaza vještaka finansijske struke, dopisi tužene banke i izjava parničnih stranaka) proizilazi da je apelant 29. decembra 1998. godine na račun pravnog prednika tužene banke uplatio iznos od 8.700,00 DEM i 1.600,00 DEM sa naznakom „za otplatu kredita“, te iznos od 342.000,00 dinara za „kamate po kreditima“. Iz obrazloženja proizilazi da je odlukom Upravnog odbora pravnog prednika tužene banke apelant oslobođen duga po osnovu kamate, a uplaćene iznose tužena banka je, uz apelantovu saglasnost, iskazala kao „akcijski kapital“ od 55.000,00 KM i evidentirala na račun „akcijski kapital“. Iz sprovedenih dokaza Vrhovni sud je nadalje utvrdio da je navedeni iznos tužena banka tokom 1999. godine u svojim evidencijama revalorizovala u iznosu od 7.700,00 KM, što sa iznosom od 55.000,00 KM (koji odgovora označenim apelantovim uplatama) daje iznos od 62.700,00 KM. Kako Jedinica za privatizaciju banaka nije prihvatila dokapitalizaciju tužene banke, odnosno drugu emisiju pravnog prednika tužene banke od 24. aprila 1998. godine, tužena banka je, uz apelantovu saglasnost, iznos od 62.700,00 KM prenijela na oročeni depozit do prve emisije nakon privatizacije, a dopisom od 9. jula 2003. godine tužena banka obavijestila apelanta da je označenim iznosom unilateralno zatvorila ranije apelantove obaveze prema tuženoj banci.

25. Shodno takvim činjeničnim okolnostima, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 2 stav 3 Zakona o hartijama od vrijednosti („Službeni glasnik RS“ broj 4/02 – prečišćeni tekst) prema kojoj je vlasnik hartija od vrijednosti (akcije, obveznice) pravno ili fizičko lice koje ima svojinu na hartiji od vrijednosti po osnovu vlasničkog prava (vlasnik) ili po osnovu ugovora (nominovani vlasnik). Nadalje je Vrhovni sud podsjetio da je odredbom člana 6 citiranog zakona propisano da se hartije od vrijednosti moraju registrovati u Centralnom registru hartija od vrijednosti, dok je članom 7 istog zakona propisano da imaoci hartija od vrijednosti moraju imati račun kod Centralnog registra koji imaocu hartije izdaje odgovarajuće isprave, pri čemu je naglašeno da se prava i obaveze iz hartija od vrijednosti stiču i prenose upisom na račun kod Centralnog registra (član 8 istog zakona). Odredbom člana 30 stav 1 citiranog zakona propisano je da su ovlašćeni učesnici na tržištu hartija od vrijednosti pravna i fizička lica koja posjeduju posebno ovlašćenje za poslovanje hartijama od vrijednosti.

26. Vrhovni sud je, imajući u vidu citirane zakonske odredbe, naveo da bez obzira što je apelant u skladu sa Zakonom o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama („Službeni glasnik RS“ br. 24/98, 5/99, 18/99 i 70/01) 30. juna 1998. godine kod tužene banke posjedovao 16.171 akciju (vrijednost kojeg broja akcija nije predmet odlučivanja po pobijanoj odluci) sporne akcije koje su stečene „nakon 30. juna 1998. godine“ na način koji je protivan citiranim zakonskim odredbama, te odredbama Zakona o Centralnom registru hartija od vrijednosti (“Službeni glasnik RS“ br. 24/98 i 37/01) ne mogu apelantu dati pravo svojine, niti prava iz hartija od vrijednosti. Stoga, nezakonito postupanje tužene banke, usmjeravanje apelantovih novčanih uplata po osnovu kredita na račun akcijskog kapitala u svrhu dokapitalizacije koja nije odobrena, jer je suprotna odredbama člana 22 Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama, ne mogu apelantu dati pravo svojine, niti pravo iz hartija od vrijednosti.

27. Prema ocjeni Vrhovnog suda, samo u situaciji da je apelant dokazao da je u skladu sa Zakonom o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama i Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u bankama na dan privatizacije banke posjedovao kapital u banci, da taj kapital predstavlja njegov akcioni kapital, da je vlasnik upisan u Centralnom registru hartija od vrijednosti, te da ga je tužena banka nezakonito onemogućila u ostvarivanju prava kao vlasnika kapitala, apelant bi „po osnovu nezakonito prisvojenog akcijskog kapitala“ imao osnov za naknadu štete. Kako apelant nije dokazao da je, u skladu sa zakonom stekao akcioni kapital kod tuženog u iznosu od 62.700,00 KM, a niti iznos od 4.052,43 KM (stanje akcijskog kapitala apelanta na 31. decembar 1999. godine po dopisu tužene banke od 8. februara 2000. godine), znači da apelant nije dokazao ni osnovanost ovog dijela tužbenog zahtjeva. Osim toga, kako je istakao Vrhovni sud, kako apelant nije isticao da tužena banka nije imala ranije potraživanje prema njemu u iznosu od 62.700,00 KM (koji je unilateralno zatvorio ovim iznosom), to nije dokazano ni da taj iznos (ili neki drugi) apelantu pripada po nekom drugom osnovu, a ne na ime nezakonito prisvojenih akcija, kako je to apelant naveo u tužbi.

28. Zbog svega navedenog, kako je istakao Vrhovni sud, pravilna primjena materijalnog prava je nalagala da se revizija tužene banke usvoji i pobijana presuda Okružnog suda u osporenom dijelu preinači, tako što je odbijen apelantov zahtjev da se tužena banka obaveže na isplatu iznosa od 66.752,00 KM primjenom odredbe člana 250 stav 1 ZPP. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

29. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, ukazujući još i na kršenje člana 34 Evropske konvencije. Apelant u iscrpnoj apelaciji osporava u cijelosti presudu Vrhovnog suda i presudu Višeg privrednog suda smatrajući da su one donesene na temelju proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, odnosno zakona koji nisu važili u relevantnom periodu, te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja na temelju „sumnjivih“ dokaza tužene banke. Apelant ukazuje na brojne propuste koje je potkrijepio velikim brojem dokaza koje je priložio uz apelaciju. Apelant osporava i stav Vrhovnog suda kojim je njegova revizija odbačena, te u tom pravcu iznosi brojne prigovore citirajući relevantne odredbe iz Zakona o poštama BiH i Opštih uslova za vršenje poštanskih usluga BiH koje se odnose na značenje pojedinih izraza, dostavljajući u prilogu tovarni list isporučioca „A2B Express delivery“, koji je na Opštinskom sudu u Sarajevu registrovan za obavljanje poštanskog saobraćaja pod brojem MBS 665-01-0346-08 ID 4201358160000. Shodno tome, apelant tvrdi da se radi o ovlašćenom pravnom licu registrovanom za vršenje poslova dostavljanja, zbog čega je revizija blagovremena, pri čemu Vrhovni sud nije ni pokušao provjeriti da li je navedeno pravno lice registrovano za obavljanje poštanskog saobraćaja i isporuku preporučenih pošiljki, što odluku čini proizvoljnom. Apelant smatra da je Vrhovni sud prilikom odlučenja o njegovoj reviziji pogrešno primijenio odredbu člana 337 ZPP.

30. U vezi s meritornim odlučenjem Vrhovnog suda, dakle, u dijelu kojim je revizija tužene banke usvojena, apelant je iscrpno ukazao na brojne propuste, između ostalog, da Vrhovni sud nije mogao zasnovati svoju odluku na dopisima tužene banke i zakonima koji nisu važili u relevantnom periodu, te na zamjeni identiteta dužnika i povjerioca. Smatra da je Vrhovni sud svoju odluku trebalo da utemelji na dokazima koji su sastavni dio spisa, a budući da se u konkretnom slučaju radilo o finansijskom sporu, relevantni dokazi su mogli biti samo finansijsko-računovodstveni dokazi koji su doneseni po osnovu zakonskih odredaba iz relevantnog perioda koje je apelant pobrojao smatrajući ih bitnim, a koje Vrhovni sud nije uzeo u obzir. U apelaciji se, takođe, navodi da je Vrhovni sud pogrešno prezentovao činjenično stanje nižestepenih sudova, te je na taj način utvrdio drugačije činjenično stanje na koje je pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno propise koji nisu važili u relevantnom periodu. Apelant tvrdi da je akcijski kapital kod pravne prednice tužene banke stekao prije stupanja na snagu Zakona o hartijama od vrijednosti – prečišćeni tekst iz 2002. godine koji je Vrhovni sud imao u vidu prilikom odlučenja, odnosno da se taj zakon ne može primijeniti na konkretnu pravnu situaciju, već drugi propisi koji su važili u relevantnom Zakonu o preduzećima, Zakonu o platnom prometu). Smatra da za konkretnu pravnu situaciju nisu relevantni ni Zakon o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama, kao ni Zakon o privatizaciji državnog kapitala u bankama, jer oni određuju državni kapital, a ne privatni, kao u konkretnom slučaju. Apelant je u prilogu apelacije dostavio brojne materijalne dokaze potkrepljujući svoje navode.

b) Odgovor na apelaciju

31. Vrhovni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvao, jer je odluka utemeljena na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (od prvostepenog suda) na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Predloženo je da se apelacija odbije.

32. Viši privredni sud je apelacione prigovore ocijenio neutemeljenim istaknuvši da je apelant imao mogućnost da sprovodi dokaze koje smatra relevantnim za razrješenje predmetnog spora, te da je taj sud primjenom konkretnih materijalnopravnih normi donio odluku u kojoj je dao obrazloženje, kako je to propisano odredbom člana 191 ZPP. S obzirom na da su apelacioni navodi neutemeljeni, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

33. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI

1. Revizija Član 237. st. (1) i (2) (1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, a u privrednim sporovima 15 dana.

(2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka, a u privrednim sporovima 20.000,00 KM.

Član 243.

Revizija se podnosi sudu koji je izrekao prvostepenu presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

Član 250. stav (1) (1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu Član 324. stav (4) (4) Ako posljednji dan roka pada na državni praznik ili nedjelju ili koji drugi dan kad sud ne radi, rok ističe protekom prvog narednog radnog dana Član 325. stav (2) (2) Ako je podnesak upućen preko pošte preporučenom pošiljkom ili telegrafskim putem, dan predaje pošti smatra se kao dan predaje sudu kome je upućen, a ako je podnesak upućen telefaksom danom predaje smatra se dan prijema telefaksa u sud.

DOSTAVLJANJE PISMENA

1. Opšte odredbe

a) Način dostavljanja pismena Član 337.

Pismena se dostavljaju preko pošte, preko ovlašćenog pravnog lica registrovanog za vršenje poslova dostavljanja ili preko ovlašćenog službenog lica suda.

34. U Zakonu o hartijama od vrednosti – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 4/02) relevantne odredbe glase:

Određivanje značaja pojmova Član 2. st. 1. i 3.

(1) „Emitent“ je pravno lice koje izdaje hartije od vrijednosti u cilju prikupljanja sredstava i koji prema vlasnicima hartija od vrijednosti ima sve obaveze naznačene u hartiji od vrijednosti.

(3) „Vlasnik“ je pravno ili fizičko lice koje ima vlasništvo na hartiji od vrijednosti po osnovu vlasničkog prava (vlasnik) ili po osnovu ugovora (nominalni vlasnik).

Registrovanje hartija od vrijednosti Član 6.

Hartije od vrednosti emitovane u skladu sa odredbama ovog zakona, emitent je dužan registrovati u Centralnom registru hartija od vrednosti (u daljnjem tekstu: Centralni registar) u skladu sa odredbama Zakona o Centralnom registru hartija od vrednosti i propisa donesenih na osnovu tog zakona.

Član 7.

Emitenti, vlasnici, imaoci i drugi ovlašćeni učesnici na tržištu hartija od vrednosti, dužni su imati račune kod Centralnog registra koji ovim licima izdaje odgovarajuće isprave u skladu sa propisima koji regulišu poslovanje Centralnog registra.

Član 8.

Prava i obaveze iz hartija od vrednosti stiču se i prenose upisom na račun sticaoca u Centralnom registru.

Pravni osnov za sticanje i prenos hartija od vrednosti je: ugovor, rešenje o nasljeđivanju, akt suda ili drugog nadležnog organa.

Izuzetno od odredbe stava 2. ovog člana, vlasnici akcija istog eminenta mogu imati pravo preče kupovine akcija nove emisije u skladu sa odredbama Zakona o preduzećima.

Ovlašćeni učesnici na tržištu hartija od vrednosti Član 30.

Ovlašćeni učesnici na tržištu hartija od vrednosti u smislu ovog zakona su pravna i fizička lica, koja posjeduju posebno ovlašćenje za poslovanje hartijama od vrijednosti – dozvolu za rad izdatu od strane Komisije, poslovima i na način propisan odredbama ovog zakona i propisima Komisije.

Pravna lica iz stava 1. ovog člana su berza, druga uređena javna tržišta, preduzeća za poslovanje sa hartijama od vrijednosti i depozitari.

35. U Zakonu o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama („Službeni glasnik RS“ broj 24/98) relevantne odredbe glase:

I – OPŠTE ODREDBE

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se uslovi i postupak izrade početnog bilansa stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama (u daljnjem tekstu:

početni bilans stanja) u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u bankama (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji).

Član 2.

(1) U početnom bilansu stanja utvrđuje se vrednost državnog kapitala.

(2) Banka u čijem bilansu stanja, u strukturi kapitala državni kapital iznosi najmanje 50%, obavezna je sastaviti početni bilans stanja.

(3) Početni bilans stanja sastavlja se sa stanjem na dan 30. juna 1998. godine. Iskazane pozicije vrednosti imovine, potraživanja, obaveza i kapitala banke u početnom bilansu stanja dobijaju se primenom postupaka utvrđenih ovim zakonom, na postojeći bilans stanja od 30. juna 1998. godine, iskazanog po knjigovodstvenoj vrijednosti.

Pod knjigovodstvenom vrijednošću iz stava 2. ovog člana podrazumijeva se vrednost utvrđena na osnovu računovodstvenih propisa i standarda koji važe na dan njegovog sastavljanja.

Član 22.

Banci nije dozvoljena prodaja stalnih sredstava, niti promena vlasničke strukture kapitala od dana stupanja na snagu ovog zakona do odobrenja programa privatizacije u skladu sa Zakonom o privatizaciji.

36. U Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u bankama („Službeni glasnik RS“ broj 24/98) relevantne odredbe glase:

I – OPŠTE ODREDBE

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se uslovi i postupak prodaje i prenosa državnog kapitala u bankama u svojini domaćih i stranih fizičkih i pravnih lica (u daljnjem tekstu: privatizacija).

Član 11. stav (1) (1) Privatizacija banke, u skladu sa ovim zakonom, vrši se prodajom postojećih i emisijom novih akcija.

Član 13. stav (1) (1) Akcije banke mogu kupovati domaća i strana fizička i pravna lica u skladu sa zakonom.

VI.Dopustivost

37. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

a)Dopustivost u odnosu na Presudu Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 010340 11 Pž 2 od 12. marta 2012. godine

39. Apelant predmetnom apelacijom osporava i presudu Višeg privrednog suda protiv koje je apelant imao na raspolaganju vanredni pravni lijek – reviziju koju je izjavio, a koju je Vrhovni sud odbacio kao neblagovremenu, dakle iz procesnih razloga.

40. Ustavni sud podsjeća da, shodno praksi Ustavnog suda, revizija je, u slučaju kada su ispunjeni uslovi dopustivosti predviđeni procesnim zakonom, djelotvoran pravni lijek, koji je apelant dužan iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. U konkretnom slučaju nije sporno da je apelant imao uslove za reviziju shodno odredbi člana 237 stav (2) ZPP i da ju je izjavio, ali je to učinio neblagovremeno. Dakle, apelantovim propustom da reviziju izjavi blagovremeno u zakonskom roku od 15 dana, kako to propisuje član 237 stav (1) ZPP, apelant je onemogućio Vrhovni sud da meritorno ispita presudu Višeg privrednog suda u svjetlu revizionih navoda. Na taj način apelant se lišio mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja Ustavnog suda. Na temelju navedenog, Ustavni sud konstatuje da nisu ispunjeni uslovi iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, pa se apelacija u ovom dijelu ne može razmatrati.

41. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

b) Dopustivost u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 010340 12 Rev od 8. maja 2014. godine

42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je i Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 010340 12 Rev od 5. maja 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud, takođe, zapaža da je apelantova revizija odbačena zbog procesnih razloga, te da stoga presuda Vrhovnog suda u tom dijelu (stav 2 izreke presude) ne predstavlja konačnu odluku (osim u dijelu koji se odnosi na reviziju tužene banke o kojoj je meritorno odlučeno i koja je u tom dijelu konačna, dakle, stav 1 izreke presude), u smislu člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Međutim, budući da predmetna apelacija, između ostalog, pokreće i pitanje kršenja prava na pravično suđenje u vezi sa pravom na djelotvoran pravni lijek zbog odbacivanja revizije, Ustavni sud ima obavezu da i te apelantove prigovore razmotri. Stoga, Ustavni sud zapaža da je osporenu presudu apelant primio 2. juna 2014. godine, a da je apelaciju podnio 25. jula 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u okolnostima konkretnog slučaja ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

44. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Iako to apelant eksplicitno nije naveo, iz navoda apelacije proizilazi da apelant kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na stav 2 izreke presude Vrhovnog suda dovodi u vezu sa kršenjem prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

45. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

46. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

47. Član 13 Evropske konvencije glasi:

Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinila lica koja su djelovala u službenom svojstvu.

48. Ustavni sud primjećuje da je apelant u okviru predmetnog postupka, između ostalog, tražio zaštitu svojih prava i rješavanje spornih pitanja proisteklih iz spornih ugovora koje su parnične stranke zaključile, te isplatu akcijskog kapitala, tako da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa je u predmetnom slučaju član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv.

49. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu. Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

50. Kako apelant osporava presudu Vrhovnog suda i u dijelu kojim je njegova revizija odbačena kao neblagovremena (stav 2 izreke) ukazujući na proizvoljnost Vrhovnog suda, Ustavni sud će, prije svega, ispitati opravdanost tih navoda koji u suštini pokreću pitanje kršenja prava na pravično suđenje u vezi sa pravom na djelotvoran pravni lijek. Prigovori u odnosu na stav 2 izreke Presude Vrhovnog suda

51. Apelant smatra da je reviziju izjavio blagovremeno posredstvom pravog lica koje je registrovano za prijem i prenos pošiljki, dostavljajući u prilogu apelacije dokaze za te navode (tovarni list „A2B Express delivery“ iz kojeg je vidljivo da je apelantov punomoćnik, koji ga je zastupao u parničnom postupku, 17. aprila 2012. godine u 11.45 časova podnesak (reviziju) uputio Okružnom privrednom sudu, koji je u navedenom sudu zaprimljen 18. aprila 2012. godine u 12 i 25 časova uz vidljivi pečat i potpis ovlašćenog zaposlenika tog suda). Ustavni sud iz navoda apelacija zaključuje da apelant kršenje prava na pravično suđenje u ovom dijelu dovodi u vezu sa pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

52. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 237 st. 1 i 2 ZPP propisano da se revizija može izjaviti protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, odnosno 15 dana u privrednim sporovima, te da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka, odnosno 20.000,00 KM u privrednim sporovima. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da navedena ograničenja koja su propisana procesnim zakonom u konkretnom slučaju nisu bila sporna, već je bilo sporno kada je revizija dostavljena prvostepenom sudu, odnosno sporno je da li je revizija izjavljena blagovremeno.

53. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom razmatranja blagovremenosti revizije utvrdio da je 17. aprila 2012. godine bio krajnji rok za podnošenje revizije, primjenom odredbe člana 324 stav (4) ZPP (što ni apelantu nije bilo sporno, niti u tom pravcu bilo šta prigovora), a da je revizija podnesena 18. aprila 2012. godine (kada je stigla u sud), dakle, protekom zakonskog roka od 15 dana, ocijenivši reviziju neblagovremenom. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ostao kod tog stava i pored činjenice da je apelant 17. aprila 2012. godine reviziju predao „transportnoj kompaniji“ „A2B Express delivery“ d.o.o. jer, prema mišljenju Vrhovnog suda, predaja toj „transportnoj kompaniji“ ne može imati značaj predaje podneska putem pošte preporučenom pošiljkom, u smislu člana 325 stav 2 ZPP.

54. Ustavni sud podsjeća da citirana odredba člana 325 stav 2 ZPP propisuje da se kao dan predaje podneska sudu uzima datum kada je podnesak upućen putem pošte preporučenom pošiljkom ili telegrafskim putem. Dakle, budući da se radi o jasnoj zakonskoj odredbi, Ustavni sud ne zapaža da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio citiranu odredbu člana 325 stav 2 ZPP, kada je reviziju apelanta odbacio zbog toga što je revizija zaprimljena u sudu nakon isteka zakonskog roka od 15 dana. U takvim okolnostima svi apelacioni prigovori usmjereni u tom pravcu se čine neutemeljenim, pa i pozivanje apelanta na odredbu člana 337 ZPP. Naime, citirana odredba propisuje da se pismena dostavljaju putem pošte, posredstvom ovlašćenog pravnog lica registrovanog za vršenje poslova dostavljanja ili posredstvom ovlašćenog službenog lica suda.

55. Apelantovi prigovori kojima tvrdi da je pravno lice putem kojeg je blagovremeno uputio reviziju registrovano za prijem i slanje pošiljki i da je ono u poštanskom saobraćaju izjednačeno sa poštom kao preduzećem za vršenje poštanskog saobraćaja, takođe se ne mogu prihvatiti opravdanim, jer odredba člana 325 stav 2 ZPP ne predviđa mogućnost predaje podnesaka drugim pravnim licima, osim pošti. Kako apelant nije ispoštovao odredbu člana 325 stav 2 ZPP prilikom izjavljivanja revizije, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja Vrhovnog suda da je apelant izjavio reviziju neblagovremeno ocjenjujući datum kada je revizija zaprimljena u prvostepenom sudu, a ne kada je predata pravnom licu „A2B Express delivery“, ne proizilazi proizvoljnost u primjeni procesnog prava, odnosno člana 325 stav 2 ZPP.

56. Stoga, činjenica da je u konkretnom slučaju revizija koju je apelant izjavio protiv presude Višeg privrednog suda odbačena zbog procesnih razloga uz obrazloženje Vrhovnog suda koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti u primjeni procesnog prava ne može voditi zaključku o nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da u odnosu na stav 2 izreke presude Vrhovnog suda nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u vezi sa članom 13 Evropske konvencije.

Prigovori u odnosu na stav 1 izreke Presude Vrhovnog suda

57. Apelant predmetnom apelacijom osporava i dio presude Vrhovnog suda (stav 1 izreke presude) kojim je revizija tužene banke uvažena. Naime, Ustavni sud zapaža da je tužena banka izjavila reviziju protiv pravosnažnog dijela Presude Okružnog suda broj 71 0 Ps 010340 09 Pž od 11. febraura 2010. godine kojom je okončan postupak u dijelu apelantovog potraživanja do iznosa od 66.752,00 KM, koji se odnosi na isplatu nominalnog dijela akcijskog kapitala u iznosu od 66.752,00 KM, zbog „nezakonitog“ oduzimanja navedenog iznosa od tužene banke, odnosno njene pravne prednice.

58. U vezi s meritornim dijelom presude Vrhovnog suda (stav 1 izreke presude, koji predstavlja konačnu odluku), apelant, takođe, ukazuje na brojne propuste tog suda, pogrešno interpretiranje činjeničnog stanja od nižestepenih sudova, zatim, pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno zakona koji nisu važili u relevantnom periodu, niti su se mogli primijeniti u konkretnom slučaju (Zakon o hartijama od vrijednosti – prečišćen tekst iz 2002. godine), te zakona koji uopšte nisu relevantni za odlučenje (Zakon o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala i Zakon o privatizaciji državnog kapitala u bankama), te brojne druge prigovore zbog kojih tvrdi da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje.

59. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tužene banke, suprotno pravnim shvatanjima nižestepenih sudova, zauzeo stav da je revizija osnovana, odnosno da je i ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva neosnovan, jer apelant tokom postupka nije, u skladu sa Zakonom o početnom bilansu stanja državnog kapitala u bankama i Zakona o privatizaciji državnog kapitala u bankama, dokazao da je na dan privatizacije pravne prednice tužene banke (Kristal banka a.d. Banja Luka) posjedovao akcijski kapital, odnosno nije dokazao da je svoje pravo na tom kapitalu upisao kao vlasnik u Centralnom registru hartija od vrijednosti. Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud prilikom odlučenja uglavnom pozvao na relevantne odredbe Zakona o hartijama od vrijednosti – prečišćeni tekst „Službeni glasnik RS“ broj 4/02), i to član 2 stav 3, zatim, čl. 6, 7 i 8, te član 30 stav 1, shodno kojima, prema ocjeni tog suda, apelant nije dokazao svojinu na hartijama od vrijednosti. U takvoj situaciji Vrhovni sud je naveo da apelant ni novčanim sredstvima usmjerenim na uplate na račun akcijskog kapitala u svrhu dokapitalizacije koja nije odobrena, jer je suprotna članu 22 Zakona o početnom bilansu stanja u postupku državnog kapitala u bankama ne može dati karakter akcija, u smislu propisa koje je taj sud imao u vidu prilikom odlučenja. Vrhovni sud je, takođe, istakao da bez obzira što je apelant, u skladu sa Zakonom o početnom bilansu stanja državnog kapitala u bankama na 30. juni 1998. godine posjedovao 16.171 akciju, „sporne“ akcije koje je apelant stekao nakon 30. juna 1998. godine na način koji nije usklađen sa citiranim Zakonom o hartijama od vrijednosti i Zakonom o Centralnom registru hartija od vrijednosti apelantu ne daju pravo svojine, niti prava iz hartija od vrijednosti.

60. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud svoj stav o osnovanosti revizije tužene banke obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentu primjene prava na kojoj apelant zapravo i temelji navode apelacije, niti uočava arbitrarnost Vrhovnog suda u primjeni relevantnih odredba zakona koje je taj sud imao u vidu prilikom odlučenja. Stoga, Ustavni sud apelantove prigovore usmjerene na kršenja prava na pravično suđenj, zbog navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prav,a smatra neosnovanim.

61. Ustavni sud zaključuje da ni u odnosu na stav 1 izreke presude Vrhovnog suda nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali prigovori

62. U vezi s apelantovim prigovorima da je osporenim presudama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da su ovi navodi ostali bez relevantnog obrazloženja, a u suštini se svode na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava o čemu se Ustavni sud već izjasnio u okviru prigovora vezanih za kršenje prava na pravično suđenje, pa zbog istih razloga i ove navode smatra neutemeljenim. VIII.Zaključak

63. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud uvažio reviziju tužene banke smatrajući je opravdanom uz obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim, niti arbitrarnim u segmentu primjene materijalnog prava.

64. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u vezi sa pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, kada je Vrhovni sud odbacio reviziju kao neblagovremenu uzimajući u obzir datum kada je revizija stigla u nadležni prvostepeni sud, primijenivši odredbu člana 325 stav (2) ZPP na način koji ne ostavlja utisak arbitrarnosti.

6. Na osnovu člana člana 18 stav (3) tačka m) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

6. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3512/14 („Marketing Minja“ d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio