Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1089/17 (E. M. iz Zenice i "Računovodstvo" d.o.o. Zenica)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1089/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine, u predmetu broj AP-1089/17, rješavajući apelaciju Edina Mehića i "Računovodstvo" d.o.o. Zenica, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Edin Mehić i "Računovodstvo" d.o.o. Zenica protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 136220 16 Pžp od 4. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Edin Mehić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Zenice i "Računovodstvo" d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: drugoapelant), koje zastupa Jasmin Omić, podnijeli su 23. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Pr 136220 16 Pžp od 4. januara 2017. godine. Također, apelanti su tražili od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom će zabraniti izvršenje pravosnažnog Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Pr 136220 16 Pr od 7. novembra 2016. godine, potvrđenog osporenim rješenjem, do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelanti su oglašeni odgovornim da su počinili prekršaj iz člana 56. stav 6. Zakona o inspekcijama Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakona o inspekcijama), te je drugoapelantu, kao pravnom licu, izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 KM, a prvoapelantu, kao odgovornom licu u pravnom licu, novčana kazna u iznosu od 800,00 KM.

2. Općinski sud je u obrazloženju odluke naveo da je cijeneći odbranu apelanata, kao i izjavu svjedoka optužbe E. R. kantonalnog inspektora zaštite na radu, te materijalne dokaze optužbe i odbrane, utvrdio da su apelanti počinili predmetni prekršaj. Naime, Općinski sud je naveo da je prilikom inspekcijskog nadzora kod drugoapelanta od strane ovlaštenih inspektora Kantonalne uprave za inspekcijske poslove Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Uprava za inspekcijske poslove) utvrđeno da prvoapelant kao odgovorno lice subjekta nadzora nije prisustvovao svim fazama inspekcijskog nadzora niti pismeno ovlastio drugo lice, kojim radnjama su ostvarena obilježja prekršaja iz člana 56. stav 6. Zakona o inspekcijama. Općinski sud je istakao da je navedenim odredbama Zakona o inspekcijama propisano da je tokom vršenja inspekcijskog nadzora odgovorno lice subjekta nadzora obavezno prisustvovati svim fazama inspekcijskog nadzora ili pismeno ovlastiti drugo lice.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je naveo da je članom 5. Zakona o prekršajima propisano da svako ko je okrivljen da je počinio prekršaj ima pravo zahtijevati da o njegovoj odgovornosti za počinjeni prekršaj odluči sud, ukoliko on to zahtijeva u roku koji je propisan zakonom, te u vezi s tim ukazao na prava koje takve osobe imaju prema navedenom članu. Kantonalni sud je naveo da, nasuprot žalbenim navodima apelanata, apelantima nije bilo uskraćeno pravo na jezik i pismo koje razumiju u postupku, niti im je uskraćeno pravo na pravičan i fer postupak, te izvođenje dokaza. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud blagovremeno zaprimio uredan zahtjev za sudsko odlučivanje, da je apelantima, uz dopis o pouci o pravima koje i imaju u postupku, uredno dostavio poziv za usmeni pretres, čime im je omogućio pristup sudu, te da im je na usmenom pretresu omogućio iznošenje odbrane i predlaganje dokaza, tako da im nije uskratio prava zagarantovana članom 5. Zakona o prekršajima. Kantonalni sud je naveo da je uvidom u rješenje prvostepenog suda utvrdio da taj sud jeste odbio prvoapelantov zahtjev kojim je tražio da prvostepeni sud pozove na usmeni pretres inspektora Uprave za inspekcijske poslove. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je takav stav prvostepenog suda sasvim osnovan, budući da je prvoapelant propustio postupiti u skladu sa članom 68. stav 1. Zakona o prekršajima tj. nije dokazao da svjedok ne želi dobrovoljno da pristupi sudu, nakon čega bi sud pozvao tog svjedoka. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da se neosnovanost žalbenih navoda apelanata da im je onemogućeno ostvarivanje prava na pripremanje odbrane, ogleda u činjenici da je na usmenom pretresu prihvaćen prvoapelantov prijedlog da mu se obezbijedi mogućnost uvida u materijalne dokaze optužbe, zbog čega je i odložen usmeni pretres. Kantonalni sud je također naveo da iz zapisnika o usmenom pretresu (sa dva ročišta) proizlazi da su na upit suda da li su i razumjeli pouku o pravima iz člana 5. Zakona o prekršajima, apelanti izjavili da razumiju, te da su tačnost sadržaja zapisnika potvrdili svojim potpisom na zapisnik. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 59. stav 2. Zakona o prekršajima propisano da kada okrivljeni zahtjeva sudsko odlučivanje, sankcije određene u prekršajnom nalogu smatrat će se ništavnim. Kantonalni sud je pojasnio da sud može izreći bilo koju sankciju koju zakon dozvoljava uključujući i strožu sankciju od sankcije izrečene prekršajnim nalogom. Kantonalni sud je naglasio da odluka o sankciji nije nepravilna jer je izrečena uz uvažavanje svih okolnosti koje se imaju i moraju uzeti u obzir prilikom odmjeravanja vrste i visine prekršajne sankcije, a sve u skladu sa članom 116. stav 1. tačka d. i stavom 2. Zakona o inspekcijama, kojom je propisan raspon novčane kazne za okrivljeno pravno lice za prekršaj iz člana 56. stav 6. istog Zakona u rasponu od 2.000,00 do 15.000,00 KM, a za okrivljeno odgovorno lice u rasponu od 500,00 do 2.000.00 KM. Kantonalni sud je istakao da apelanti ukazuju i na činjenicu da je nepravilno cijenjena okolnost da je prvoapelant 16 puta kažnjavano ne argumentujući u čemu se ogleda eventualna nepravilnost. Kantonalni sud je pojasnio da je prvostepeni sud uvidom u podatke iz prekršajne evidencije, za prvoapelanta, utvrdio da je isti kažnjavan 16 puta i to 15 puta iz oblasti Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BIH i jednom iz oblasti Zakona o doprinosima F BIH, što i jesu otežavajuće okolnosti zbog kojih je i trebalo prvoapelantu izreći strožu od zakonom propisane minimalne novčane kazne jer je očito da se radi o licu koje je sklono vršenju prekršaja te da dosadašnje kažnjavanje nije uticalo na istog da se suzdrži od činjenja bilo koje vrste prekršaja.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kršenje slobode izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije. Apelanti navode da da im je oduzeto pravo da se odluče na kom će jeziku govoriti, da im je onemogućeno direktno iznošenje dokaza i odbrane, da sud nije cijenio dokaze koji idu u korist apelanata i da im nije pravilno i u skladu sa zakonom izrečena novčana kazna. Apelanti se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo osobito imajući u vidu da apelanti u apelaciji uglavnom ponavljaju navode koje su isticali u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom odlučivanja o žalbi, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1089/17 (E. M. iz Zenice i "Računovodstvo"… | Sudska praksa | Aktio