Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3635/14 (D. K.)
Odluka donesena 10. 05. 2017.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Dokazni postupak
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Uporedive situacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu · čl. 15
- Zakon o zabrani diskriminacije
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o zabrani diskriminacije
Predmeti (1)
AP-3635/14
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3635/14, rješavajući apelaciju Delile Klovo , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Delile Klovo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 021035 13 Rev od 8. maja 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 021035 13 Gž 3 od 13. maja 2013. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 021035 12 P 2 od 1.
februara 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Delila Klovo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Goražda, koju zastupa Udruženje „Vaša prava“ iz Sarajeva, podnijela je 1. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 P 021035 13 Rev od 8. maja 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 021035 13 Gž 3 od 13. maja 2013. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 021035 12 P 2 od 1. februara 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog pravobranilaštva Goražde, kao zakonskog zastupnika tuženog Bosanskopodrinjskog kantona, i Vlade Kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 2. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Svi učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 7. do 15. februara 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Općinski sud je, odlučujući o tužbi apelantice protiv tuženog donio Presudu broj 45 0 P 021035 12 P 2 od 1. februara 2013. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, kojom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je tuženi odlukom o nedavanju saglasnosti na Odluku Upravnog odbora JU Centar za socijalni rad (u daljnjem tekstu: Centar) o prijedlogu izbora i imenovanja kandidata za mjesto direktora izvršio diskriminaciju i povrijedio apelanticino pravo na jednako postupanje u oblasti zapošljavanja zbog njenog političkog uvjerenja i mišljenja, te da se tuženom naloži da preduzme mjere i radnje koje će ukloniti posljedice diskriminirajućeg postupanja kako bi se u potpunosti ispoštovale odredbe Zakona o zabrani diskriminacije.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao navode tužbe prema kojima se apelantica prijavila na ponovni konkurs za izbor i imenovanje direktora JU Centar od 17. maja 2010. godine i na konkurs koji je objavljen godinu dana poslije, 6. aprila 2011. godine. Iako je Upravni odbor Centra kao kandidata za direktora predložio apelanticu, prema ponovnom konkursu koji je dostavljen resornom ministarstvu na daljnji postupak, taj prijedlog (odluka) nikada nije delegiran za uvrštavanje u dnevni red sjednice tuženog (Vlade), čime bi imenovanje postalo konačno. Drugi prijedlog za njeno imenovanje na mjesto direktora, prema konkursu od 6. aprila 2011. godine, također je dostavljen resornom ministarstvu, a zatim i stavljen na dnevni red Vlade tuženog, ali je Vlada donijela odluku da ne dâ saglasnost na prijedlog Upravnog odbora Centra (u daljnjem tekstu: sporna odluka). Apelantica je u tužbi nadalje istakla da sporna odluka nema pouke o pravnom lijeku, da su takvom odlukom prekršene odredbe Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima, da su prekršene odredbe Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i odredbe Zakona o zabrani diskriminacije (u daljnjem tekstu: ZZD), te je predložila da se utvrdi da je tuženi donošenjem sporne odluke od 9. juna 2011. godine izvršio diskriminaciju i povrijedio njeno pravo na jednako postupanje u oblasti zapošljavanja, i to zbog njenog političkog uvjerenja i mišljenja, te je zatražila da se tuženom naloži da preduzme mjere koje će ukloniti posljedice diskriminirajućeg postupanja tuženog.
7. Tuženi je u odgovoru na tužbu istakao da se iz činjeničnog supstrata tužbe i predloženih dokaza ne može utvrditi da je tuženi donošenjem sporne odluke apelanticu stavio u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, odnosno iz bilo kojih drugih razloga koji su propisani u odredbi člana 5. ZOR-a ili odredaba člana 2. ZZD. Konkretno, smatra da apelantica nije ponudila činjenice i dokaze kojima bi se dokazalo da je diskriminirana prema navedenim zakonskim odredbama.
8. Općinski sud je u dokaznom postupku proveo sve dokaze koje su predložile parnične stranke, izvršio njihovu pojedinačnu i zajedničku ocjenu u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zatim, naveo nesporne činjenice i dokaze na kojima su te činjenice utemeljene i definirao spornu činjenicu koja se u suštini tiče tužbenog zahtjeva koji je apelantica precizirala na ročištu od 3. aprila 2012. godine. Ta činjenica se konkretno tiče sporne odluke prema kojoj tuženi nije dao saglasnost na odluku Upravnog odbora JU Centar za izbor i imenovanje apelantice na mjesto direktorice u vezi sa njenim tužbenim zahtjevom, konkretno da li je tuženi na taj način izvršio diskriminaciju i povrijedio apelanticino pravo na jednako postupanje u oblasti zapošljavanja zbog njenog političkog uvjerenja i mišljenja.
9. S tim u vezi, Općinski sud je, nakon navođenja dokaza iz kojih proizlaze nesporne činjenice, istakao (pobrojao) apelanticine dokaze koje nije prihvatio kao dokazno sredstvo, između ostalog preporuku i obavijest Ombudsmana za ljudska prava u BiH i zaključke Vlade, ocjenjujući da činjenice koje su trebale biti predmet utvrđenja na temelju tih dokaza nisu navedene niti u tužbi, a ni u kasnijim izjavama datim tokom postupka. Iz preostalih dokaza koji su izvedeni, analizirani i ocijenjeni tokom postupka u smislu člana 7. ZPP Općinski sud je zaključio da apelanticin tužbeni zahtjev nije osnovan i da u postupku apelantica nije dokazala da je tuženi donošenjem sporne odluke počinio radnju diskriminacije i time povrijedio apelanticino pravo na jednako postupanje u oblasti zapošljavanja. Također, Općinski sud smatra da izvedenim dokazima nije dokazana uzročna veza između političkog apelanticinog uvjerenja i mišljenja i donošenja sporne odluke. Naime, Općinski sud je ukazao na odredbu člana 7. ZPP prema kojoj su stranke u parničnom postupku dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Iz izvedenih dokaza, kako je dalje obrazloženo, nije se mogla utvrditi niti jedna činjenica koja čini stvarni činjenični osnov tužbenog zahtjeva. S tim u vezi je napomenuto da je apelantica svoj zahtjev utemeljila na odredbi člana 15. ZZD koja, u odnosu na teret dokazivanja, zaista tužitelja (apelanticu) stavlja u procesno povoljniji položaj, jer je prekršilac dužan dokazati da nije prekršio princip jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije u predmetu rasprave. Međutim, kako je naveo sud, ta odredba ne daje apelantici kao tužiteljici procesnu pogodnost u apsolutnoj mjeri, odnosno ne oslobađa je obaveze dokazivanja u smislu člana 7. ZPP. S tim u vezi, Općinski sud je ocijenio činjenice koje su utvrđene na temelju izvedenih dokaza i ocijenio da se suština razmimoilaženja između apelantice i tuženog tiče sadržaja dva zaključka o isplatama naknada koja su priznata socijalnim radnicima, konkretno apelanticinog zaključka i zaključka tuženog za koje apelantica smatra da je nezakonito. U takvim okolnostima Općinski sud je ocijenio da zakonitost rješenja o isplati naknade socijalnim radnicima ne može biti sadržaj političkog uvjerenja i mišljenja, već je to pitanje spora koji se rješava odlukom u postupku pred nadležnim organom, a ne političkom normom. Iz toga je dalje proizašao zaključak da u konkretnom slučaju nisu dokazani razlozi iz odredbe člana 2. ZZD, pa je tužbeni zahtjev odbijen u cjelini.
10. Kantonalni sud je Presudom broj 45 0 P 021035 13 Gž 3 od 13. maja 2013. godine odbio kao neosnovanu apelanticinu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio predmet spora i apelanticin tužbeni zahtjev, a zatim odlučenje prvostepenog suda koji je na temelju izvedenih dokaza predloženih od parničnih stranaka odbio tužbeni zahtjev apelantice s obrazloženjem da tuženi donošenjem sporne odluke (kojom nije data saglasnost na odluku Upravnog odbora JU Centar) nije izvršio diskriminaciju, niti je povrijedio apelanticino pravo na jednako postupanje u oblasti zapošljavanja zbog njenog političkog uvjerenja i mišljenja. Prvostepeni sud smatra, kako je ponovljeno u obrazloženju, da ne postoji nikakva uzročna veza između političkog uvjerenja i mišljenja apelantice sa donošenjem sporne odluke, što je u potpunosti prihvatio i Kantonalni sud zbog razloga koje je naveo prvostepeni sud u svojoj presudi. U tom kontekstu je napomenuto da je sporna odluka tuženog donesena na 13. sjednici koja je održana 9. juna 2011. godine, i to većinom glasova, te da tom odlukom nisu povrijeđene odredbe ZOR-a ili ZZD. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepena presuda sadrži potpune i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama a apelanticino neslaganje s razlozima prvostepene presude upravo i upućuje na zaključak da ti razlozi postoje. Osim toga, neosnovanim je ocijenjen i prigovor o nedostatku obrazloženja u pogledu ocjene dokaza, jer je, kako je obrazložio Kantonalni sud, prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude, u smislu člana 15. ZZD, naveo dovoljno razloga prema kojima apelantica nije učinila vjerovatnim da je diskriminirana zbog toga što tuženi nije dao saglasnost na odluku Upravnog odbora JU Centar.
11. Vrhovni sud je Presudom broj 45 0 P 021035 13 Rev od 8. maja 2014. godine odbio apelanticinu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. Obrazlažući razloge neosnovanosti revizije, Vrhovni sud je naveo da je apelantica posebnom antidiskriminacijskom tužbom zatražila zaštitu od diskriminacije postavljanjem zahtjeva za poništenje sporne odluke kojom je tuženi izvršio diskriminaciju i povrijedio njeno pravo na jednako postupanje. Prvostepeni sud je, kako je dalje obrazloženo, nakon izvedenog dokaznog postupka utvrdio činjenice iz kojih je proizašao zaključak da apelantica nije dokazala da je tuženi donošenjem sporne odluke počinio radnju diskriminacije i na taj način povrijedio apelanticino pravo na jednako postupanje u oblasti zapošljavanja. Takvo utvrđenje je proizašlo zbog toga što apelantica nije dokazala uzročnu vezu između njenog političkog mišljenja i uvjerenja sa spornom odlukom. Navedeno je da je drugostepeni sud prihvatio u potpunosti takav činjenični i pravni stav zbog čega je apelanticina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Vrhovni sud smatra da je stav nižestepenih sudova zasnovan na zakonu. U kontekstu revizijskih prigovora Vrhovni sud je naveo da su izvedeni dokazi u prvostepenom postupku potpuno i pravilno ocijenjeni, dakle, svaki dokaz posebno i svi dokazi zajedno, iz kojih su proistekle utvrđene činjenice. Nadalje je istaknuto da je Kantonalni sud, zatim, ocijenio sve relevantne žalbene prigovore i u obrazloženju presude naveo jasne, razumljive i dovoljne razloge na kojima je zasnovao svoju odluku. Što se tiče prigovora pogrešne „preraspodjele“ tereta dokazivanja, Vrhovni sud je prihvatio „revizijsko tumačenje“ odredbe člana 15. ZZD, čijim bi se dosljednim tumačenjem izveo zaključak o obavezi tereta dokazivanja na strani tuženog. Međutim, apelantica je, kako je naveo Vrhovni sud, kao žrtva eventualne diskriminacije, prethodno „morala uvjeriti sud da je tuženi izvršio radnju zbog koje je protiv njega podnesena tužba i učiniti vjerovatnim da donošenje sporne odluke predstavlja akt direktne ili indirektne diskriminacije, odnosno da je, zbog njenih političkih opredjeljenja, na njenu štetu učinjena neka razlika u odnosu na drugu osobu ili zaštićenu skupinu“. Iz navedenog proizlazi, kako je obrazloženo, da je na apelantici bio teret dokazivanja da postoje određene činjenice na kojima se može temeljiti presumpcija o postojanju direktne ili indirektne diskriminacije na način da je došlo do povrede jednakog postupanja. Tek nakon toga je teret dokazivanja na tuženom koji tad ima obavezu dokazivati da nije došlo do povrede načela jednakog postupanja. Apelanticin stav o naknadi iz osnova starateljstva radnicima Centra (za socijalni rad) koji je bio razlog njene ranije ostavke, a koji je dalje, po njenom mišljenju, doveo do donošenja sporne odluke, ne predstavlja političko mišljenje i uvjerenje u smislu člana 2. u vezi sa članom 6. stav 1. ZZD, već lični i profesionalni stav apelantice prema tom pitanju, zbog čega joj u konačnici ne pripada pravo na zaštitu u smislu člana 12. ZZD. Budući da apelanticin stav (u vezi sa navedenim pitanjem) nije bio usaglašen sa stavom stranke kojoj je pripadala (SDP), niti je u postupku pred sudom dokazala stvarni osnov tužbe, i to da je konkretnim postupanjem tuženog povrijeđeno njeno pravo na imenovanje za direktora JU Centar zbog političkog uvjerenja i mišljenja, Vrhovni sud je, prihvatajući u svemu kao pravilne i potpune razloge nižestepenih sudova o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelantice, primjenom odredbe člana 248. ZPP apelanticinu reviziju odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
12. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena sljedeće prava: pravo na pravično suđenje, zabranu diskriminacije i djelotvoran pravni lijek iz člana II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i čl. 13. i 14. Evropske konvencije. U vezi sa povredom prava na pravično suđenje, ukazala je na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, prije svega odredaba o teretu dokazivanja. Apelantica smatra da redovni sudovi nisu adekvatno obrazložili svoje presude, niti su naveli jasne i precizne razloge na kojima su ih utemeljili, naročito u pogledu sadržaja sporne odluke, odnosno njenih nedostataka, jer u toj odluci nisu navedeni objektivni i razumni razlozi zbog kojih joj nije data saglasnost za izbor i imenovanje na mjesto direktorice. S tim u vezi, apelantica ukazuje na propuste koji su učinjeni u smislu pogrešnog tumačenja odredbe člana 15. ZZD. Tom odredbom je, naime, propisano da je navodni prekršilac dužan dokazati da nije prekršio princip jednakog postupanja a to praktično znači da je teret dokazivanja u konkretnom postupku bio na tuženom. ZZD je u odnosu na ZPP lex specialis, a to, po apelanticinom mišljenju, znači da je i pitanje tereta dokazivanja trebalo tumačiti isključivo na temelju odredbe ZZD. S tim u vezi, apelantica smatra da su sudovi propustili uzeti u obzir činjenice iz kojih proizlazi da je diskriminirana u postupku zapošljavanja po javnom konkursu, da joj nisu osigurana proceduralna prava, jer joj je nametnuto dokazivanje činjenica u pogledu diskriminacije koje su samo tuženom bile na raspolaganju (samo njemu su poznati razlozi nedavanja saglasnosti). S tim u vezi, tuženi je, donoseći osporenu presudu, učinio diskriminaciju u vezi sa ostvarenjem prava na rad, a sudovi u osporenim presudama nisu naveli jasne i razumljive razloge na kojima su, odbijajući njen zahtjev, zasnovali svoje presude. Zatim je naveden sadržaj odredaba člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije koje omogućavaju zaštitu protiv bilo kakvog oblika diskriminacije, pa stoga i diskriminacije u oblasti rada i zapošljavanja prema Međunarodnoj konvenciji o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, tuženi nije obrazložio zbog čega apelantici nije dao saglasnost za izbor i imenovanje na mjesto direktorice JU Centar za socijalni rad, što upućuje na zaključak da je sporna odluka donesena po vlastitoj diskreciji tuženog, potpuno proizvoljno i isključivo zbog njenog iskazanog političkog mišljenja i opredjeljenja. Također, apelantica smatra da joj je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek zagarantiran članom 13. Evropske konvencije, jer korištenje pravnih lijekova počev od tužbe, žalbe i konačno revizije za nju nije dalo nikakve rezultate, odnosno nije bilo djelotvorno.
II.Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da, suprotno apelanticinom stanovištu, smatra da pri donošenju osporenih presuda nisu povrijeđena prava na koja je apelacijom ukazano, te da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude.
14. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana i da je kao takvu treba odbiti, jer drugostepenom presudom nisu povrijeđena prava zagarantirana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. U presudi je dato iscrpno, potpuno i jasno obrazloženje.
15. Općinski sud smatra da je prvostepena presuda utemeljena na dokazima i činjenicama i donesena u skladu sa važećim zakonskim propisima i u zakonom propisanoj proceduri, te istom odlukom nisu povrijeđena apelanticina prava zbog čega je predloženo da se apelacija odbije.
16. Tuženi smatra da apelantica u apelaciji nije navela niti jednu činjenicu ili dokaz koji bi doveli u sumnju zakonitost presuda koje su donesene povodom njene tužbe u postupku pred redovnim sudovima. Naime, u tom postupku joj je omogućeno da raspravlja pred sudom, izvodi dokaze i izjavljuje pravne lijekove. U suštini, apelantica smatra da je izvedene dokaze trebalo ocijeniti na način kako ih ona tumači i ocjenjuje iako u postupku nije dokazala da ju je tuženi diskriminirao kako bi se uopće mogla primijeniti odredba člana 15. ZZD. Apelantica, naime, nije dokazala osnovanost zahtjeva za utvrđenje diskriminacije, pa je predloženo da se njena apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o radu Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje se zaposli, ne može biti stavljeno u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, pola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili kakve druge okolnosti, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu, te tjelesnih i duševnih poteškoća.
18. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik BiH“ broj 59/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
(Diskriminacija) (1) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, spolnog izražavanja ili orijentacije, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima javnog života. (2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga.
Član 3.
(Oblici diskriminacije) (1) Neposredna diskriminacija je svako različito postupanje po osnovama određenim članom 2. ovog zakona, odnosno svako djelovanje ili propuštanje djelovanja kada je neko lice ili grupa lica dovedena ili je bila ili bi mogla biti dovedena u nepovoljniji položaj za razliku od nekog drugog lica ili grupe lica u sličnim situacijama.
(2) Posredna diskriminacija podrazumijeva svaku situaciju u kojoj, naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, ima ili bi imala učinak dovođenja nekog lica ili grupe lica u nepovoljan ili manje povoljan položaj u odnosu na druga lica.
Član 15.
(Teret dokazivanja) (1) U slučajevima kada lice ili grupa lica navode činjenice u postupku iz člana 12. ovog zakona, potkrepljujući navode o tome da je zabrana diskriminacije prekršena, navodni prekršilac dužan je dokazati da nije prekršio princip jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije u predmetu rasprave.
(2) U slučajevima u kojima lice smatra da je snosilo posljedice diskriminacije, kao dokazno sredstvo za ostvarenje prava iz stava (1) ovog člana mogu se koristiti i statistički podaci ili baze podataka.
(3) U slučajevima kada lice smatra da je snosilo posljedice diskriminacije zbog propuštanja razumnog prilagođavanja, teret dokazivanja leži na protivnoj strani.
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 45 0 P 021035 13 Rev od 8. maja 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 4. juna 2014. godine a apelacija je podnesena 1. augusta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelantica pobija presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, čl. 13. i 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
27. Apelantica ukazuje da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, kao i nedostatka obrazloženja o odlučnim činjenicama.
28. U vezi sa ovim apelanticinim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na postavljena pitanja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi povodom apelanticine tužbe radi utvrđenja diskriminacije i povrede prava na jednako postupanje proveli dokazni postupak, izveli zaključak u pogledu nespornih činjenica, izvršili analizu svakog dokaza pojedinačno i međusobno, zatim definirali sporne činjenice i, konačno, nakon detaljne analize svakog dokaza pojedinačno i u vezi s drugim dokazima, naveli razloge i činjenice na kojima su utemeljili zaključak o neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva, konkretno za zaključak prema kojem apelantica nije dokazala da je tuženi spornom odlukom (o nedavanju saglasnosti za izbor i imenovanje na mjesto direktorice) počinio radnju diskriminacije. Kantonalni sud i Vrhovni sud su, također, u žalbenom i revizijskom postupku, potvrđujući pravilnost i zakonitost prvostepene presude u vezi s apelanticinim prigovorima koje je istakla u svojoj žalbi i reviziji, jasno obrazložili da apelantica u konkretnom postupku nije dokazala osnov tužbe, i to da je konkretnim postupanjem tuženog povrijeđeno njeno pravo na imenovanje direktorice Centra, zbog njenog političkog mišljenja ili uvjerenja, te da stoga primjena odredbe člana 15. ZZD, na čijoj je primjeni o teretu dokazivanja apelantica insistirala, dosljednim tumačenjem u konkretnoj situaciji izgubila značaj. S tim u vezi je, naime, naglašeno da je apelantica kao žrtva eventualne diskriminacije prethodno, dakle prije faze dokazivanja od tuženog na kojem jeste teret dokazivanja prema odredbi 15. ZZD, koja ne isključuje primjenu odredaba ZPP, morala dokazati određene činjenice na kojima se mogla utemeljiti makar pretpostavka o postojanju posredne ili neposredne diskriminacije. Budući da apelantica to nije učinila, redovni sudovi su na sve tri instance dali jasne, određene i obrazložene razloge za svoje odluke, uz primjenu relevantnih materijalnih i procesnih propisa. Pri tome Ustavni sud ukazuje da iz sadržaja ZZD proizlazi da postoje dva oblika diskriminacije-neposredna i posredna diskriminacija (član 3. Zakona), ali da je za oba oblika neophodna pretpostavka da je osoba „dovedena u nepovoljniji položaj za razliku od nekog drugog lica ili grupe lica u sličnim situacijama“. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz člana 15. ZZD proizlazi da je za ovu vrsta tužbe neophodno da tužilac, dakle onaj koji smatra da je diskriminiran, treba potkrijepiti „navode o tome da je zabrana diskriminacije prekršena“, a iz obrazloženja osporenih presuda nespornim proizlazi da u okolnostima konkretnog slučaja ovi uvjeti nisu ispunjeni (nema uporedive skupine u odnosu na koju je apelantica diskriminirana, niti je apelantica ponudila navode koji bi ukazivali na kršenje diskriminacije i samim tim na obavezu tuženog da dokazuje suprotno). Drugačije viđenje predmeta od apelantice i ishoda iz kog proizlazi da nije uspjela u postupku ne ukazuju, po mišljenju Ustavnog suda, na nepoštovanje bilo kojeg standarda prava na pravično suđenje, osim što ukazuje na apelanticino nezadovoljstvo osporenim odlukama.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama u okolnostima konkretnog slučaja naveli jasna i precizna obrazloženja kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i primjene materijalnog prava koje ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Djelotvoran pravni lijek
31. Apelantica je, također, u apelaciji istakla povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, ističući da korištenje pravnih lijekova u konkretnom sudskom postupku nije rezultiralo na očekivani način. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da pravo na djelotvoran pravni lijek ima supsidijarni karakter i da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Evropskom konvencijom, u konkretnom slučaju pravom na pravično suđenje. Iz navoda apelacije proizlazi da je apelantica nezadovoljna konačnim rezultatom postupka, odnosno načinom na koji je odlučeno o njenim pravnim lijekovima (tužbi, žalbi i reviziji). Imajući u vidu da iz činjenica predmeta, dakle, kao nesporno proizlazi da je apelantica koristila dostupne pravne lijekove (žalbu i reviziju) koje su meritorno razmotrili redovni sudovi, te imajući u vidu zaključke do kojih je Ustavni sud došao analizirajući navode apelacije u vezi s pravom na pravično suđenje, naročito okolnost da su svi dokazi ocijenjeni pojedinačno i međusobno, ne može se zaključiti da je apelantici uskraćeno pravo na pravično suđenje, a stoga ni pravo na djelotvoran pravni lijek, pa su stoga i ovi navodi apelacije neosnovani.
Zabrana diskriminacije
32. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, Serija A, broj 31, stav 32). Prema praksi Evropskog suda, diskriminacija postoji ako se osoba ili grupa osoba u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski lingvistički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, Serija A, broj 6, strana 86, stav 4, tačka 42). Pri tome je nebitno je li diskriminacija posljedica različitog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, Serija A, broj 25, stav 226). Isto se može primijeniti, mutatis mutandis, na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, koji zabranjuje diskriminaciju u pogledu prava garantiranih Evropskom konvencijom i međunarodnim sporazumima.
33. U konkretnom slučaju apelantica je diskriminaciju dovela u vezu sa stavom iz osporenih presuda prema kojem redovni sudovi nisu utvrdili da je tuženi počinio radnju diskriminacije i da je u cjelini odbijen njen tužbeni zahtjev. S tim u vezi, Ustavni sud je, razmatrajući kršenja ovih navoda u okviru prava na pravično suđenje, utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila nikakve argumente iz kojih bi proizlazilo da je tretirana drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je to vidljivo iz činjenica predmeta, pa su neosnovani navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na temelju rezultata dokaznog postupka utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava (ZZD i ZPP), navodeći jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva.
35. Nema kršenja prava iz člana 13. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, zato što je apelantica imala i koristila pravne lijekove i zato što nije ponudila argumente da je u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji tretirana drugačije, pa Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi u pogledu navodnih kršenja ovih prava neosnovani zbog istih razloga koji su navedeni u vezi sa pravom na pravično suđenje.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman