Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3752/14 (G. M. i N. S.)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Odustanak od apelacije
  • Nasljedstvo
  • Građanski postupak
  • Bračna stečevina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3752/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine, u predmetu broj AP-3752/14, rješavajući apelaciju Gordane Milin i Nikole Stanišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 63. stav (1) tačka d) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordane Milin podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 039774 13 Rev od 27. maja 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 039774 10 Gz od 27. marta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65- 0-P-039774-07-P od 11. maja 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Obustavlja se postupak pokrenut apelacijom Nikole Stanišića koja je podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 039774 13 Rev od 27. maja 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 039774 10 Gz od 27. marta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65- 0-P-039774-07-P od 11. maja 2010. godine, zbog toga što je imenovani odustao od apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Gordana Milin i Nikola Stanišić (u daljnjem tekstu: apelantica i apelant, odnosno zajedno apelanti) iz Novog Sada, odnosno Istočnog Sarajeva, koje zastupa Sakib Ibrahimović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 14. avgusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 039774 13 Rev od 27. maja 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 039774 10 Gz od 27. marta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65- 0-P-039774-07-P od 11. maja 2010. godine. Apelant je podneskom od 17. februara 2017. godine dopunio apelaciju.

2. Apelanti su, kao zakonski nasljednici iza njihove umrle majke Božice Stanišić, 14. marta 2007. godine tužbom pokrenuli predmetni parnični postupak protiv srodnika, zakonskih nasljednika (Maksima i Ilije Stanišića, te Janje Klepić i Nade Kalinić) kojom su tražili poništenje nasljedničke izjave koju je njihova majka dala na punomoć advokatskom uredu Martina Raguža i Nikica Gržića 11. aprila 1997. godine u predmetu raspravljanja zaostavštine iza umrlog Nikole Stanišića (apelantov otac), te shodno tome utvrđenje ½ suvlasništva bračne stečevine na određenim nekretninama na ime njihove umrle majke, te podjelu te imovine na apelante, kao i utvrđenje 1/6 suvlasništva na drugoj nekretnini njihove majke i podjelu i te imovine na apelante.

3. Dakle, apelanti su tužbom postavili više tužbenih zahtjeva od kojih su neki odbačena, a neki odbijeni Presudom Općinskog suda broj 65-0-P-039774-07-P od 11. maja 2010. godine, što je precizno navedeno u izreci te presude, uz obavezivanje apelanata na naknadu troškova postupka. Apelanti su u tužbi, između ostalog, naveli da je razlog za pokretanje postupka taj što je njihova umrla majka stekla nekretnine sa suprugom (apelantovim ocem Nikolom Stanišećem), ali da nikada nije izvršena podjela bračne stečevine, jer da jeste apelantica bi, kao kćer iz prethodnog braka svoje majke, naslijedila veći dio majčine zaostavština, odnosno što apelant nije učestvovao u ostavinskim postupku iza oca Nikole jer o tome nije bio obaviješten. Iz provedenih dokaza također proizlazi da su apelanti, kao zakonski nasljednici, učestvovali u ostavinskom postupku iza umrle majke Božice.

4. Nakon provođenja dokazanog postupka uvidom u materijalne dokaze, saslušanjem svjedoka i parničnih stranaka u svojstvu svjedoka, te grafološkim vještačenjem Općinski sud je odlučio da su zahtjevi nedozvoljeni odnosno neutemeljeni (o čemu se detaljno izjasnio na str. od 4 do 11 obrazloženja).

5. Iz obrazloženja, između ostalog, proizlazi da su apelanti tužbeni zahtjev za poništenje nasljedničke izjave postavili u završnoj riječi, pa je u tom pravcu Općinski sud naveo da shodno članu 57. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) sud može dopustiti preinaku tužbenog zahtjev najkasnije do zaključenja glavne rasprave, ako ocjeni da preinaka nije usmjerena na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristaje na preinaku. U konkretnom slučaju, kako je pojasnio Općinski sud, tuženi su se u pisanoj završnoj riječi usprotivili preinaci tužbe, a sem toga apelanti su tužbeni zahtjev preinačili nakon što je dokazni postupak završen, što je nedopustivo i nespojivo sa osnovnim načelima ZPP-a, naglasivši još da se u konkretnom slučaju nije radilo o preciziraju tužbenog zahtjeva već o sasvim novom zahtjevu.

6. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da apelanti nisu dokazali osnov za podjelu bračne stečevinu umrlih Božice i Nikole, niti osnov za opoziv nasljedničke izjave pri čemu su zahtjevi po pitanju nasljeđivanja odbačeni jer se to pitanje ne raspravlja u parnici, već u ostavinskom postupku.

7. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanata donio Presudu broj 65 0 P 039774 10 Gz od 27. marta 2013. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je uvidom u cjelokupan spis utvrdio da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza i nakon njihove savjesne i brižljive ocjene, u smislu člana 8. ZPP-a, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo (o čemu se navedeni sud detaljnije izjasnio na str. od 6 do 8 obrazloženja). U vezi sa žalbenim prigovorima da je prvostepeni sud počinio povrede odredaba ZPP-a Kantonalni sud je naveo da su oni neosnovani imajući u vidu da je punomoćnik apelanata u više navrata mijenjao tužbeni zahtjev ne precizirajući nekretnine i ne povezujućih nekretnine po starom odnosno novom premjeru. Kantonalni sud je nakon ispitivanja svih relevantnih žalbenih prigovora ocijenio da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku, jer su tužbeni zahtjevi i prema ocjeni tog suda paušalni, nedokazani, postavljeni sa namjerom da se unese pravna nesigurnost u sva raspolaganja ostavitelja za života, naročito u dijelu koji se odnosi na poništenje nasljedničke izjave umrle Božice Stanišić u ostavinskim postupku koji je okončan 1997. godine, pri čemu Božica Stanišić, kao druga supruga Nikole Stanišića, nije tražila izdvajanje bračne stečevine, niti je tokom postupka dokazano na koji način je ona eventualno sticala nekretnine sa umrlim Nikolom Stanišićem, jer je veći dio nekretnina umrli Nikola stekao ranije, a apelanti tokom postupka nisu dokazali da je Nikola Stanišić nešto kupovao u vrijeme zajedničkog života sa Božicom. Kantonalni sud je također naveo da su se apelanti tokom postupka ponašali pasivno, da nisu pristupali ročištima, da nisu tražili izlazak na lice mjesta radi identifikacije parcele na koje oni polažu pravo i sl.

8. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelanata Presudom broj 65 0 P 039774 13 Rev od 27. maja 2014. godine reviziju odbio utvrdivši da su svi iznesene prigovori neutemeljenim. Tako je Vrhovni sud, između ostalog, naveo da Božica Stanišić u ostavinskom postupku iza umrlog muža Nikole nije isticala da postoji spor o tome da neka imovina ne ulazi u njegovu zaostavštinu, zbog sticanja te imovine kao bračne stečevine, pa takav zahtjev ne mogu isticati ni njeni nasljednici. Prema ocjeni Vrhovnog suda apelanti nisu bili ni aktivno legitimisani da postave zahtjev za utvrđivanje bračne stečevine njihove majke nakon što je imovina umrlog Nikole već raspoređena i uručena zakonskim nasljednicima, među kojima je bila njegova supruga Božica, kao ni za izmjenu zakonskog nasljednoga dijela na preostaloj imovini.

9. Vrhovi sud je u vezi s prigovorima koji su se odnosili na povredu postupka, naveo da bi apelanti nakon početka parničnog postupka preinačili tužbu na nove suparničare bilo je nužno po članu 57. stav 1. da to učine do zaključenja pripremnog ročišta, a do zaključenja glavne rasprave samo ako sud utvrdi da preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupka i ako novi tuženi na to pristanu. Kako su apelanti predložili subjektivno preinačenje tužbe na druge suvlasnike na predmetnim nekretninama (Božu i Vladimira Stanišića) koji ni nakon glavne rasprave nisu pristali na preinačenje, to su neosnovani prigovori usmjereni u pravcu kršenja postupka.

10. Vrhovni sud je nadalje naveo da rješenje o nasljeđivanju obavezuje stranke u postupku u onom dijelu kojim je raspravljano o zaostavštini, a kada se pojavi novi nasljednik to pravo se ostvaruje u parničnom postupku. Tako je apelant, iako je bio izostavljen u rješenju o nasljeđivanju iza umrlog oca Nikole, dopunskim rješenjem iz 2009. godine proglašen zakonskim nasljednikom sa uručenim idealnim dijelom stvarnih prava na naknadno pronađenoj imovini iza umrlog oca Nikole. Stoga, da bi apelant ostvario pravo i na nekretninama koje su bile uručene svim zakonskim nasljednicima, osim njemu, bio u obavezi da pravilno postavi tužbeni zahtjev u odnosu na sve tužene tj. da za svakog odredi koji je to novi nasljedni dio, što apelant nije učinio, odredivši samo dio koji bi njemu pripao, a ne i dio koji bi po takvom redu stvari pripao svim zakonskim nasljednicima, pa se takva presuda ne bi mogla provesti u zemljišnim knjigama.

11. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U iscrpenoj apelacija se interpretiraju presude redovnih sudova i iznose stavovi iz presuda sa kojim se apelanti ne slažu ukazujući na brojne propuste u kontekstu proizvoljno utvrđenog činjenično stanja i proizvoljne primjene procesnog prava. Smatraju da su dokazali tužbene zahtjeve. Procesni prigovori apelanata se odnose na odbijanje zahtjeva za preinaku tužbe i proširenje tužbe u subjektivno smislu. Ukazuju da su u žalbi detaljno ukazali na sve propuste Općinskog suda, ali da taj sud nije razmotrio sve prigovore, što se odnosi i na Vrhovni sud. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje njihovih prava na koja su se pozvali, da se osporena presuda Vrhovnog suda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.

12. Apelant Nikola Stanišić je lično 17. februara 2017. godine Ustavnom sudu dostavio podnesak u kojem je izjavio da u svoje ime neopozivo povlači apelacija koju je u njegovo ime podnio advokat Sakib Ibrahimović protiv osporenih presuda.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. stav (4) i člana 63. stav (1) tačka d) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 63. stav (1) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će donijeti odluku kojom obustavlja postupak o zahtjevu/apelaciji kada je u toku postupka:

d) podnositelj zahtjeva/apelacije odustao od zahtjeva/apelacije

a) Dopustivost (prima facie) u odnosu na apelanticu Gordanu Milin

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službeni glasnik BiH“ broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, detaljno interpretirao činjenično stanje nižestepenih sudova koje je u cijelosti prihvatio, podržavši stav nižestepenih sudova o neutemeljenosti tužbenih zahtjeva što je detaljno obrazložio osvrnuvši se i na prigovore koji se odnose na povrede postupka. Budući da se u apelaciji zapravo ponavljaju prigovori koji su tokom postupka već isticani, a o kojima su se redovni sudovi, suprotno apelacionim prigovorima, dovoljno jasno izjasnili Ustavni sud u datim obrazloženjima ne uočava proizvoljnost u segmentima na koje se neosnovano ukazuje. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

b) Dopustivost u odnosu na apelanta Nikolu Stanišića

17. Apelant je podneskom od 17. februara 2017. godine lično povukao apelacija AP-3752/14 navodeći da više nema interesa za daljnje vođenje postupka.

18. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke, u smislu odredbe člana 63. stav (1) tačka d). Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će Ustavni sud donijeti odluku kojom obustavlja postupak kada podnositelj apelacije odustane od apelacije.

19. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (4) i člana 63. stav (1) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je apelant odustao od apelacije, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3752/14 (G. M. i N. S.) | Sudska praksa | Aktio