Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-504/15 (D. D.)
Odluka donesena 19. 04. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-504/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 04. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. travnja 2017. godine u predmetu broj AP-504/15, rješavajući apelaciju Danijela Dujića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) i članka 57. stavak (2) točka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danijela Dujića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 013499 14 Kž 4 od 20. studenog 2014. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 K 013499 14 K od 14. srpnja 2014.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Danijel Dujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Željko Gnjatović, odvjetnik iz Prijedora, podnio je 2. veljače 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 013499 14 Kž 4 od 20. studenog 2014. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 013499 14 K od 14. srpnja 2014. godine.
2. Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 013499 14 Kž 4 od 20. studenog 2014. godine odbijene su žalbe okružnog tužitelja u Banjaluci, apelantovog branitelja i branitelja drugog optuženog, potvrđena je presuda Okružnog suda broj 11 0 K 013499 14 K od 14. srpnja 2014. godine, kojom je apelant oglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci presude, počinio kazneno teško ubojstvo iz članka 149. stavak 2. Kaznenog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). Zbog počinjenja navedenog kaznenog djela apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 19 godina.
3. Vrhovni sud je u obrazloženju presude između ostalog naveo da su neutemeljeni žalbeni navodi apelantovog branitelja da je prvostupanjskom presudom počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 311. stavak 1. točka b) u vezi sa člankom 37. točka đ) Zakona o kaznenom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS). Naime, Vrhovni sud je naveo da je na glavnom pretresu 5. lipnja 2014. godine prvostupanjsko vijeće odbacilo sporazum o priznanju krivnje kojeg je apelant zaključio sa nadležnim tužiteljem. S tim u svezi, Vrhovni sud je istakao da odredba članka 246. ZKP RS, a niti bilo koja druga procesna odredba, ne propisuju obvezu da se suci, koji su razmatrali sporazum o priznanju krivnje, moraju izuzeti iz daljeg suđenja optuženom. Prema ocjeni Vrhovnog suda, navedena okolnost sama za sebe ne predstavlja okolnost koja može izazvati „razumnu sumnju“ u nepristranost sudaca, zbog čega nema razloga za izuzeće pretresnog vijeća prvostupanjskog suda. Priznanje iz tog sporazuma, kako to eksplicitno definira odredba članka 246. stavak 8. ZKP RS ne može se koristiti kao dokaz, niti ga je prvostupanjski sud koristio pri donošenju prvostupanjske presude, pa slijedom toga i razmatranje sporazuma u smislu provjeravanja ispunjenosti uvjeta, ne može izazvati navedeni stupanj sumnje u nepristranost prvostupanjskog vijeća, koji je definiran u odredbi članka 37. točka đ) ZKP RS, kao razlog za izuzeće.
4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant tvrdi da sama činjenica da je isto sudsko vijeće sudjelovalo u razmatranju sporazuma o priznanju krivnje zaključenog između apelanta i tužiteljstva, te da je dalje nastavilo suđenje do donošenja presude ukazuje da je vijeće bilo ili je moglo biti opterećeno predrasudom u vezi sa odlukom koju donosi, obzirom da se neposredno upoznalo sa priznanjem i uvjetima priznanja krivnje. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvojio apelaciju i ukine osporene presude.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Razmatrajući apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na nepristran sud, Ustavni sud naglašava da nepristranost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u svezi s odlukom koju donosi. Sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora temeljiti isključivo na onome što je iznijeto na suđenju. Prilikom odlučivanja je li neki sud bio pristran mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristranosti. Subjektivni pristup se odnosi na osobnu nepristranost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže protivno (vidi Europski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stavak 47.). S druge strane, u okviru objektivnog testa mora se odrediti je li, potpuno odvojeno od osobnog ponašanja suca, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. Ovo podrazumijeva da pri odlučivanju postoji li u nekom konkretnom predmetu opravdan razlog za strah da određeni sudac nije nepristran, stajalište okrivljenog je važno, ali ne i odlučujuće. Ono što je odlučujuće je može li se takav strah smatrati objektivno opravdanim (vidi Europski sud za ljudska prava, Fey protiv Austrije, presuda od 24. veljače 1993. godine, stavak 30., i Ustavni sud, Odluka broj AP 2247/07 od 17. prosinca 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 23/10).
8. U svezi sa apelacijskim navodima, iz kojih proizlazi da apelant osporava objektivnu nepristranost članova vijeća prvostupanjskog suda, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore istakao u žalbi pred Vrhovnim sudom. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da procesne odredbe ne propisuju obvezu da se suci, koji su razmatrali sporazum o priznanju krivnje, moraju izuzeti iz daljeg suđenja optuženom, te da ta činjenica sama za sebe ne predstavlja okolnost koja može izazvati „razumnu sumnju“ u nepristranost sudaca u smislu odredbe članka 37. točka đ) ZKP RS, odnosno da razmatranje sporazuma u smislu provjeravanja ispunjenosti uvjeta, ne može izazvati navedeni stupanj sumnje u nepristranost prvostupanjskog vijeća.
9. U vezi sa time, Ustavni sud podsjeća na vlastito stajalište izraženo u odluci broj AP 900/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 900/08 od 17. veljače 2011. godine, toč. 24.-32.) u kojoj je razmatrano pitanje nepristranosti suda u sličnom kontekstu. Naime, Ustavni sud je u toj odluci naveo, između ostalog, da „činjenica da je isti sudac odlučio u predmetu… u postupku u kojem je donio odluku o sporazumu o priznanju krivice i u postupku protiv apelanta, a zatim učestvovao u vijeću u kojem je donesena presuda protiv apelanta kao suoptuženika nakon provedenog obimnog dokaznog postupka, ne utječe na njegovu objektivnu nepristranost.“ Ustavni sud je u navedenoj odluci podsjetio na stajalište Europskog suda u predmetu Schwarzenberger (vidi Europski sud za ljudska prava, presuda Schwarzenberger protiv Njemačke, aplikacija broj 75737/01 od 10. kolovoza 2006. godine) u kojoj je jasno navedeno da sama činjenica da je isti sudac već ranije donio odluku za suoptuženika u odvojenom postupku nije dovoljna da se zaključi da je sudac pristran. U svezi s tim, Europski sud je naveo da je svaki predmet slučaj za sebe, da treba dobro ispitati sadržaj ranije donesene presude (u predmetu koji se ne odnosi na apelanta već na drugog suoptuženog) jer o tome ovisi i ocjena o realnoj sumnji u objektivnu nepristranost suca.
10. U svezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da u članku 37. ZKP RS nije postavljeno ograničenje da isto vijeće sudjeluje u razmatranju ispunjenja uvjeta za zaključenje sporazuma o priznanju krivnje, a da potom u slučaju odbacivanja sporazuma o priznanju krivnje, nastavi sa donošenjem odluke u postupku protiv istog optuženog. Također, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu smatra da navedena činjenica sama po sebi ne može biti dovoljna za zaključak da je narušeno načelo nepristranosti suda u smislu članka 37. točka đ) ZKP RS. Budući da apelant ni u apelaciji, osim okolnosti da je isto vijeće razmatralo ispunjenost uvjeta za zaključivanje sporazuma odnosno sudjelovalo u donošenju odluke o odbacivanju sporazuma o priznanju krivnje te da je donijelo odluku u postupku protiv apelanta, nije naveo niti jedan relevantan razlog za njihovu eventualnu pristranost, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnosti u primjeni procesnog prava prilikom donošenja osporenih odluka. Prema tome Ustavni sud smatra da su u presudi Vrhovnog suda citirane relevantne zakonske odredbe i dati jasni argumenti za odlučenja, te da apelantovi navodi ne mogu opravdati tvrdnju da na bilo koji način postoji kršenje ustavnih prava na koja se pozvao. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman