Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4031/14 (J. B., A. Z., V. M., A. H., E. Š., A. S., M. A. i M. Z.)
Odluka donesena 19. 04. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4031/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 04. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine, u predmetu broj AP-4031/14, rješavajući apelacije Jasmina Bektaša i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Jasmin Bektaš protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 054452 14 Rsž 2 od 23. juna 2014. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Rs 054452 13 Rs 2 od 6. decembra 2013. godine;
Admir Zubača protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 057116 14 Rsž 2 od 23. juna 2014. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Rs 057116 13 Rs 2 od 6. decembra 2013. godine;
Vernes Medić protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 053696 14 Rsž 2 od 20. juna 2014. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Rs 053696 13 Rs 2 od 5. novembra 2013. godine;
Amir Hodžić protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 053691 14 Rsž 2 od 20. juna 2014. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Rs 053691 13 Rs 2 od 6. decembra 2013. godine;
Edina Šupić protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 055181 14 Rsž 2 od 23. juna 2014. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Rs 055181 13 Rs 2 od 6. decembra 2013. godine;
Ajdin Sarajlić protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 053700 14 Rsž 2 od 20. juna 2014. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Rs 053700 13 Rs 2 od 6. decembra 2013. godine;
Mirnes Aletić protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 053658 14 Rsž 2 od 18. juna 2014. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Rs 053658 13 Rs 2 od 5. novembra 2013. godine i Mensur Zuka protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 053657 14 Rsž 2 od 18. septembra 2014.
godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Rs 053657 13 Rs 2 od 28. februara 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-4031/14
1. Jasmin Bektaš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Haris Kaniža, advokat iz Travnika, podnio je 1. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Rs 054452 14 Rsž 2 od 23. juna 2014. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 Rs 054452 13 Rs 2 od 6. decembra 2013. godine.
AP-4032/14
2. Admir Zubača (u daljnjem tekstu: apelant) iz Fojnice, kojeg zastupa Haris Kaniža, advokat iz Travnika, podnio je 1. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 51 0 Rs 057116 14 Rsž 2 od 23. juna 2014. godine i Presude Općinskog suda broj 51 0 Rs 057116 13 Rs 2 od 6. decembra 2013. godine.
AP-4033/14
3. Vernes Medić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, kojeg zastupa Haris Kaniža, advokat iz Travnika, podnio je 1. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 51 0 Rs 053696 14 Rsž 2 od 20. juna 2014. godine i Presude Općinskog suda broj 51 0 Rs 053696 13 Rs 2 od 5. novembra 2013. godine.
AP-4034/14
4. Amir Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Busovače, kojeg zastupa Haris Kaniža, advokat iz Travnika, podnio je 1. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 51 0 Rs 053691 14 Rsž 2 od 20. juna 2014. godine i Presude Općinskog suda broj 51 0 Rs 053691 13 Rs 2 od 6. decembra 2013. godine.
AP-4035/14
5. Edina Šupić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, koju zastupa Haris Kaniža, advokat iz Travnika, podnijela je 1. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 51 0 Rs 055181 14 Rsž 2 od 23. juna 2014. godine i Presude Općinskog suda broj 51 0 Rs 055181 13 Rs 2 od 6. decembra 2013. godine.
AP-4036/14
6. Ajdin Sarajlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Haris Kaniža, advokat iz Travnika, podnio je 1. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 51 0 Rs 053700 14 Rsž 2 od 20. juna 2014. godine i Presude Općinskog suda broj 51 0 Rs 053700 13 Rs 2 od 6. decembra 2013. godine.
AP-4037/14
7. Mirnes Aletić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Fojnice, kojeg zastupa Haris Kaniža, advokat iz Travnika, podnio je 1. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 51 0 Rs 053658 14 Rsž 2 od 18. juna 2014. godine i Presude Općinskog suda broj 51 0 Rs 053658 13 Rs 2 od 5. novembra 2013. godine.
AP-4592/14
8. Mensur Zuka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Fojnice, kojeg zastupa Haris Kaniža, advokat iz Travnika, podnio je 24. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 51 0 Rs 053657 14 Rsž 2 od 18. septembra 2014. godine i Presude Općinskog suda broj 51 0 Rs 053657 13 Rs 2 od 28. februara 2014. godine.
9. U konkretnim slučajevima osporenim konačnim odlukama odbijene su žalbe apelanata i potvrđene prvostepene presude kojima su odbijeni kao neosnovani njihovi tužbeni zahtjevi kojima su tražili da se obaveže Srednjobosanski kanton-MUP (u daljnjem tekstu: tuženi) da ih primi u radni odnos u MUP na radno mjesto mlađeg inspektora, a po Ugovorima o međusobnim pravima i obavezama tuženog i polaznika osnovne policijske obuke od 26. decembra 2007. godine i 16. septembra 2008. godine, te su obavezani apelanti da tuženom naknade troškove predmetnih parničnih postupaka. U postupcima je utvrđeno da su apelanti pravo na raspored na mjesto mlađeg inspektora stekli u periodima pobliže navedenim u osporenim presudama, kada su i saznali da neće biti raspoređeni, a da su tužbe sudu radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa podnijeli u period od 21. septembra do 26. decembra 2011. godine. S tim u vezi, Kantonalni sud je u osporenim rješenjima ukazao na odredbu člana 103. Zakona o radu, koja se primjenjuje na policijske službenike u skladu sa odredbom člana 97. Zakona o policijskim službenicima SBK, a kojom je propisano da zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava, da podnošenje zahtjeva ne sprječava zaposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom, te da zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. Dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe sa izvedenim dokazima u konkretnim predmetima, Kantonalni sud je zaključio da su apelanti tužbe podnijeli nakon isteka rokova koji su propisani citiranom odredbom člana 103. Zakona o radu. Također, u obrazloženjima osporenih odluka je, između ostalog, istaknuto da su neosnovani i žalbeni navodi vezani za primjenu Zakona o obligacionim odnosima u konkrenim slučajevima, s obzirom da se radi o pravima iz radnog odnosa koje reguliraju Zakon o policijskim službenicima SBK i Zakon o radu kao posebni zakoni.
Spajanje predmeta
10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4031/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
11. Nakon pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih presuda Kantonalnog suda slijedi da su apelanti tužbe, kojima su pokretnuli predmetne parnične postupka, podnijeli po isteku roka od jedne godine od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa propisanu u članu 103. Zakona o radu. Po mišljenju Kantonalnog suda, navedeni rok za podnošenje tužbe nadležnom sudu iz člana 103. Zakona o radu je prekluzivan i na njega sud pazi po službenoj dužnosti. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je o sličnom pitanju već odlučivao u predmetu broj AP-1778/15 (obuhvaćen odlukom broj AP-244/15), te da je u tom predmetu odbacio apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-244/15 od 15. septembra 2016. godine; dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) podnesenu zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman