Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-689/15 (M. H.)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Komunalna taksa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prekršajni postupak
  • Porez
  • Prekršaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-689/15

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 689/15, rješavajući apelaciju Mirada Hadžiahmetovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirada Hadžiahmetovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 083777 14 Pžp od 2. oktobra 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Pr 083777 13 Pr od 20. juna 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirad Hadžiahmetović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 13. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Pr 083777 14 Pžp od 2. oktobra 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Pr 083777 13 Pr od 20. juna 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i ovlaštenog organa Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine – Kantonalnog poreznog ureda Zenica (u daljnjem tekstu: Porezna uprava), zatraženo je 6. marta 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Porezna uprava odgovore na apelaciju dostavili su u periodu od 7. do 14. marta 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 Pr 083777 13 Pr od 20. juna 2014. godine apelant je kao drugookrivljeni proglašen odgovornim, zato što je u vrijeme i na način opisan u izreci rješenja počinio prekršaj iz člana 1. i 20. Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o poreznoj upravi) u vezi s članom 1. Odluke o komunalnim taksama Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Odluka o komunalnim taksama) i tačke 9. Napomene uz Odluku o komunalnim taksama. Općinski sud apelanta je za počinjenje navedenog prekršaja kaznio novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM.

6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo materijalne dokaze koje je proveo na usmenom pretresu. Na osnovu provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da apelant, kao odgovorna osoba u „Hadžiahmetović“ d.o.o. Zenica, nije podnio prijavu općinske komunalne takse na istaknutu firmu za 2013. godinu nadležnoj Poreznoj ispostavi Zenica do 31. januara tekuće godine za koju se odnosi obaveza, pa je prijavu općinske komunalne takse 21. maja 2013. godine podnijela Porezna uprava u ime poreznog obveznika.

7. U vezi s apelantovim navodima da nije postojala obaveza prijavljivanja općinske komunalne takse jer prvookrivljeni, odnosno preduzeće ,,Hadžiahmetović“ d.o.o. Zenica, ne posluje od 31. decembra 2011. godine, Općinski sud naveo je da apelant i okrivljena pravna osoba nisu dokazali da ne obavljaju djelatnost u prijavljenom sjedištu društva, jer dokazi na koje se pozivaju (ugovor o zakupu koji je važio do kraja 2011. godine i vraćene poštanske pošiljke) nisu relevantan dokaz navedenome. Privredno društvo, prema zvaničnim podacima iz registra poslovnih subjekata Porezne uprave od 18. februara 2013. godine, ima prijavljeno sjedište na toj adresi, direktor društva je apelant koji je odgovoran za zakonitost poslovanja društva i obavezan je na podnošenje prijave takse. Također, Općinski sud je zaključio da je neosnovan apelantov prigovor da zbog nepostojanja sredstava na računu društva kao odgovorna osoba nije podnio zahtjev za pokretanje stečajnog postupka i da Porezna uprava odbija da ga izbriše iz evidencije zaposlenih u ,,Hadžiahmetović“ d.o.o. Zenica, s obzirom na to da Porezna uprava prema važećim propisima nema ovlaštenje da direktora briše iz evidencije zaposlenih, nego to čine organi društva, koji su dužni rješavati i pitanja nepostojanja sredstava za pokretanje stečajnog postupka u privrednom društvu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da se u opisanoj radnji apelanta kao odgovornoj osobi u ,,Hadžiahmetović“ d.o.o. Zenica stječu obilježja prekršaja koji mu je stavljen na teret. U pogledu odluke o kazni, Općinski sud naveo je da je apelantu kao odgovornoj osobi za počinjeni prekršaj izrekao kaznu kao u izreci rješenja primjenom člana 84. stav 2. Zakona o poreznoj upravi, te da je prilikom odlučivanja o visini sankcije od otežavajućih okolnosti cijenio težinu počinjenih prekršaja koji se kao porezni smatraju težim, dok olakšavajućih okolnosti nije našao.

8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 43 0 Pr 083777 14 Pžp od 2. oktobra 2014. godine, apelantova žalba je odbijena kao neosnovana.

9. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da apelant u žalbi neosnovano tvrdi da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu prekršajnog postupka, na način da je od okrivljenih tražio da dokažu da pravna osoba ne koristi prostorije i da nema istaknutu firmu, iako je teret dokazivanja na predstavniku ovlaštenog organa. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud je obrazložio da prema zvaničnim podacima iz registra poslovnih subjekata Porezne uprave od 18. februara 2013. godine prvookrivljeni ima prijavljeno sjedište na označenoj adresi, iz čega proizlazi da je prvostepeni sud na taj način postupio u skladu s pravilom da je teret dokazivanja, da je apelant počinio prekršaj, na predstavniku ovlaštenog organa. Kod takvog stanja stvari apelant je bio dužan svoje tvrdnje, da sporne prostorije ne koristi i da nema istaknutu firmu, potkrijepiti odgovarajućim dokazom, a što je u konkretnom slučaju izostalo jer apelant sudu nije prezentirao relevantan dokaz u tom smjeru. U vezi s navedenim, Kantonalni sud je istakao da prvostepeno rješenje o prekršaju sadržava potpunu ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja u skladu s odredbama ranije važećeg Zakona o prekršajima FBiH („Službene novine FBiH“ br. 31/06 i 37/10) i da je prvostepeni sud pravilno primijenjeno načelo slobodne ocjene dokaza, jer je valjano postupio kada je u obrazloženju rješenja o prekršaju iznio potpune razloge o utvrđenom činjeničnom stanju i obrazložio koje je dokaze stranaka u postupku izveo, kako je ocijenio dokaze, kakvo je činjenično stanje utvrdio, te iz kojih razloga. Najzad, Kantonalni sud je zaključio i da je odluka o sankciji zakonita i pravilna, s obzirom na to da je prvostepeni sud izrekao novčanu kaznu okrivljenom pravilnom primjenom Zakona o prekršajima FBiH i da je jasno obrazložio okolnosti koje utječu na odluku suda o vrsti i visini sankcije, a da pri tome ni apelant u žalbi nije precizno ukazao na eventualne nepravilnosti u pogledu izrečene sankcije.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da je preduzeće u kojemu je direktor prestalo poslovati 2011. godine, a da je poslovni prostor za koji je prema navodima Porezne uprave trebao prijaviti komunalnu taksu vlasnik iznajmio drugoj pravnoj osobi. Apelant je dalje naveo da iz Odluke o komunalnim taksama Općine Zenica ne proizlazi da se komunalna taksa prijavljuje i plaća ako pravna osoba ne koristi određeni prostor, čak i ako je formalno registrirana na navedenoj adresi. Također, apelant tvrdi da mu je izrečena kazna od 500,00 KM, iako prema odredbama Zakona o poreznoj upravi kazna iznosi 10% od dospjele porezne obaveze za svaku poreznu prijavu koju Porezna uprava mora sačiniti u ime poreznog obveznika. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporena rješenja. II.Odgovori na apelaciju

11. Kantonalni sud je naveo da u postupku donošenja drugostepenog rješenja nije bilo kršenja apelantovih prava i da je rješenje doneseno u skladu sa zakonom.

12. Općinski sud je istakao da je prvostepeni postupak proveden u skladu s odredbama tada važećeg Zakona o prekršajima FBiH i da je rješenje doneseno na osnovu dokaza provedenih na usmenom pretresu.

13. Porezna uprava je navela da su netačni apelacioni navodi da je apelantu izrečena teža kazna od propisane zakonom, s obzirom na to da je izrečena kazna u skladu s članom 84. Zakona o poreznoj upravi. Također, navela je da su odredbama Zakona o poreznoj upravi propisane obaveze poreznog obveznika, da u pogledu registracije kod poreznog organa prijavi svaku promjenu adrese, vlasništva ili pravnog statusa i da podnosi porezne prijave u obliku, na mjestu i u vrijeme propisano poreznim zakonima i podzakonskim aktima. Slijedom navedenog, Porezna uprava je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o poreznoj upravi FBiH („Službene novine FBiH“ br. 33/02, 28/04, 57/09, 40/10, 27/12, 7/13) relevantne odredbe glase:

Član 1. st. 2. i 3.

Ovaj zakon se odnosi na provođenje i izvršavanje aktivnosti iz oblasti svih vrsta federalnih, kantonalnih, gradskih i općinskih poreza i doprinosa, taksi, posebnih naknada, članarina turističkih zajednica, članarina obrtničkih komora i novčanih kazni za porezne prekršaje.

Pod taksama, u smislu stava 2. ovog člana, podrazumijevaju se taksa na istaknutu firmu i taksa za držanje aparata za igre na sreću i zabavne igre.

Član 20. st. 1. i 2.

Porezna prijava je prijava porezne obaveze koju je porezni obveznik dužan podnijeti Poreznoj upravi i sastoji se od izvještaja i drugih relevantnih dokumenata u vezi sa poreznom obavezom te osobe.

Izuzev ako je drugačije propisano poreznim zakonima, osoba podnosi poreznu prijavu za svaku vrstu poreza kojoj ta osoba podliježe u skladu s poreznim zakonima.

Član 21. stav 1.

Porezna uprava ima ovlaštenje da podnese poreznu prijavu u ime poreznog obveznika onda kada porezni obveznik nije podnio poreznu prijavu u roku od petnaest (15) dana od krajnjeg roka za podnošenje porezne prijave koji je propisan poreznim zakonima.

Član 84. st. 1. i 2. i 4.

Pravna osoba koja ne podnese poreznu prijavu Poreznoj upravi na način propisan ovim ili bilo kojim poreznim zakonom Federacije, bit će kažnjena novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00KM do 20.000,00 KM.

Za prekršaj iz stava 1. ovog člana odgovorna osoba u pravnoj osobi kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM do 3.000,00 KM.

Za svaku prijavu koju mora sačiniti Porezna uprava u ime poreznog obveznika, propisuje se novčana kazna u iznosu od 500,00 KM do 50.000,00 KM.

15. Odluka o komunalnim taksama Općine Zenica («Službene novine općine Zenica» br. 6/94, 5/95, 3/96, 2/99, 2/07 i 5/09) u relevantnom dijelu glasi:

TARIFNI BROJ 1. TARIFE OPĆINSKE KOMUNALNE TAKSE

Za svaku istaknutu firmu, oznaku, obilježje ili natpis na prostorijama i objektima kojima se označava da određena pravna ili fizička osoba obavlja određenu registriranu djelatnost ili zanimanje, kao i na bankomatima u oblasti bankarske djelatnosti, plaća se godišnja taksa, zavisno od vrste djelatnosti, […].

16. Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 31/06 i 37/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9. stav 2.

(2) Ukoliko nije drugačije propisano odredbama ovog zakona, sljedeće odredbe Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (»Službene novine Federacije BiH« br. 35/03, 37/03, 56/03 i 28/05 – u daljnjem tekstu: Zakon o krivičnom postupku) će se mutatis mutandis primjenjivati u prekršajnom postupku Glava I. pod nazivom - “Temeljna načela”; […].

Član 11. st. 1, 2. i 3.

Novčana kazna (1) Novčana kazna se može propisati u određenom rasponu ili u fiksnom iznosu.

(2) Za prekršaje iz oblasti poreza i carina, novčane kazne se mogu propisati u višestrukom iznosu ili kao postotak porezne ili carinske obaveze koja je trebala biti plaćena, ili kao postotak ili višestruki iznos vrijednosti robe koja je predmet prekršaja, ali ne u većem iznosu od 50.000,00 KM.

(3) Kada zakon određuje raspon u visini novčane kazne za određeni prekršaj, sud će odrediti visinu kazne uzimajući u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, uključujući, ali ne ograničavajući se na težinu prekršaja i njegove posljedice, stepen odgovornosti okrivljenog, uvid u evidenciju o njegovim prethodnim prekršajima, njegovu finansijsku situaciju, kao i je li iskazao kajanje. Član 48. st. 2, 3. i 4.

Postupak na usmenom pretresu (2) Teret dokazivanja da je okrivljeni počinio prekršaj je na mjerodavnom tijelu. (3) Okrivljeni ima pravo iznijeti svoju odbranu, ali nije obavezan govoriti ili iznositi dokaze.

(4) Svaka strana ima pravo biti saslušana i ispitati svjedoke koje je pozvala protivna strana.

(5) Svaka strana ima pravo prezentirati dokaze i podnositi prijedloge tokom usmenog pretresa.

17. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05) u relevantnom dijelu glasi:

Slobodna ocjena dokaza Član 16.

Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

VI.Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Rješenje Kantonalnog suda 43 0 Pr 083777 14 Pžp od 2. oktobra 2014. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje apelant primio 23. januara 2015. godine, a da je podnio apelaciju 13. februara 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovome dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...]

25. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje radi li se o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana

6. Evropske konvencije. Ocjena je li neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22).

26. Apelant tvrdi da je preduzeće u kojem je direktor prestalo poslovati 2011. godine, a da je poslovni prostor za koji je prema navodima ovlaštenog organa trebao prijaviti komunalnu taksu vlasnik iznajmio drugoj pravnoj osobi. Također, apelant je naveo da iz odredaba Odluke o komunalnim taksama Općine Zenica ne proizlazi da se komunalna taksa prijavljuje i plaća ako pravna osoba ne koristi određeni prostor, te da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo prilikom donošenja odluke o kazni.

27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

28. Također, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

29. Razmatrajući apelantove navode kojima se u suštini ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza i u vezi s tim pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom prvostepenog postupka pred Općinskim sudom, kao i u žalbi pred Kantonalnim sudom, o čemu su se redovni sudovi dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u pogledu apelantovih tvrdnji da pravna osoba u kojoj je direktor ne posluje od 31. decembra 2011. godine i da ne obavlja djelatnost u prijavljenom sjedištu društva, istakao da dokazi na koje se apelant poziva (ugovor o zakupu koji je važio do kraja 2011. godine i vraćene poštanske pošiljke) nisu mogli biti relevantan dokaz, s obzirom na to da ta pravna osoba prema zvaničnim podacima iz registra poslovnih subjekata Porezne uprave od 18. februara 2013. godine ima prijavljeno sjedište na toj adresi. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su ovi apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda, koji je zaključio da apelant nije prezentirao relevantne dokaze za tvrdnju da sporne prostorije ne koristi i da nema istaknutu firmu na navedenoj adresi, te da prvostepeno rješenje sadržava potpunu ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja i da je prvostepeni sud pravilno primijenjeno načelo slobodne ocjene dokaza. U vezi s apelantovim tvrdnjama da mu je prilikom izricanja kazne pogrešno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud zapaža da je odredba na koju se apelant poziva prestala važiti donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 40/10), zbog čega su neosnovani apelantovi navodi da su redovni sudovi donošenjem odluke o kazni pogrešno primijenili materijalno pravo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza i primjena materijalnog prava ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga Ustavni sud smatra da apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i primjene materijalnog prava.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-689/15 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio