Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3779/16 (MIS AG America Inc Boston Usa i M. P.)
Odluka donesena 19. 04. 2017.
- Postupak priznavanja strane sudske odluke
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3779/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 04. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine, u predmetu broj AP-3779/16, rješavajući apelaciju MIS AG America Inc Boston Usa i M.P. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija MIS AG America Inc Boston USA i M.P. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 V 024362 16 Gž od 28. juna 2016. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. MIS AG America Inc Boston Usa i M. P. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nedim Ademović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 16. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 V 024362 16 Gž od 28. juna 2016. godine.
2. Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 V 024362 15 V od 16. maja 2016. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 V 024362 16 Gž od 28. juna 2016. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za priznanje strane sudske odluke Okružnog suda u SAD, Okrug Massachusetts broj 00CH 1 1682RCI od 27. februara 2001. godine. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 88. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima propisano da sud neće priznati stranu sudsku odluku ako osoba protiv koje je ta odluka donesena nije mogla učestvovati u postupku zbog nepravilnosti, posebno zbog toga što joj poziv, tužba ili rješenje nije dostavljeno. Budući da označeni protivnici predlagača (Bosna i Hercegovina i DD BH Telecom Sarajevo) nisu učestvovali u postupku donošenja odluke čije se priznanje traži (jer nisu bili označeni u tužbi kao tuženi), Vrhovni sud je zaključio da je odluka kojom je odbijen zahtjev za priznanje strane sudske odluke zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava.
Apelacioni navodi
3. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
5. Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju apelanti osporili odluke redovnih sudova kojima se odlučivalo o "priznanju strane sudske odluke". U vezi s tim, Ustavni sud treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje utvrđeno je članom 6. stav 1. Evropske konvencije, koji u svojoj prvoj rečenici glasi: „Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom“. Iz navedenog je vidljivo da je uslov za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, da su se u predmetnom postupku utvrđivala građanska prava i obaveze.
6. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku, koji se odnosi na "priznanje strane sudske odluke", nisu utvrđivala građanska prava i obaveza apelanata na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije tj. nije se raspravljalo o meritumu predmeta (npr. o osnovanosti tužbenog zahtjeva), već se samo raspravljalo o tome da li su ispunjene pretpostavke za priznanje odluke stranog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1965/15 od 10. novembra 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). ). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da se član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije ne može primjeniti na postupak u kojem su donesena osporena rješenja, te da je stoga apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Takođe, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanata, te da su, stoga, navodi apelanata o kršenju člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Potpredsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević