Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4450/14 (H. B.)
Odluka donesena 19. 04. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4450/14
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 04. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4450/14, rješavajući apelaciju Huse Bilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Huse Bilića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 087219 12 Rev od 22. jula 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Huse Bilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 087219 12 Rev od 22. jula 2014. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tuženog „Energopetrola“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 28. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 5. januara 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok tuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65-0-P- 087219-09-P od 8. oktobra 2010. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime razlike plaća za period od 20. aprila 2006. do 31. decembra 2009. godine isplati ukupan iznos od 37.493,38 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka u određenom iznosu, kao i da za apelanta obračuna i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na dosuđene plaće za navedene periode.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant 20. aprila 2009. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate plaća i novčanih naknada iz zaključenog ugovora o radu, dok je tuženi u odgovoru na tužbu, između ostalog, ukazao na odredbu člana 103. Zakona o radu, istakavši da je u konkretnom slučaju protekao prekluzivni rok, te da tužbu treba odbaciti kao neblagovremenu. U vezi s prigovorom tuženog koji se odnosi na blagovremenost tužbe, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju zahtjev spora novčano potraživanje iz radnog odnosa koje zastarijeva za tri godine od dana nastanka potraživanja (član 106. Zakona o radu), te da se ne radi o povredi prava koje ima u vidu odredba člana 103. Zakona o radu.
7. U pogledu ostalih prigovora tuženog, Općinski sud je istakao da je tuženi kao poslodavac prema apelantu bio u obavezi postupanja prema zaključenom Ugovoru o radu, koji je zaključen u skladu s Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). Općinski sud je naveo da je odredbama člana 68. Zakona o radu propisano da se plaće zaposlenika utvrđuju kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Naime, nesporno je da je za cijeli predmetni, tj. utuženi period između parničnih stranaka na snazi bio Ugovor o radu koji se poziva na Granski kolektivni ugovor, tako da činjenice da je došlo do promjene vlasničke strukture, tj. strukture kapitala kod tuženog, da je tuženi sa Sindikatom Energopetrola potpisao novi Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) nisu od značaja. Općinski sud je ukazao da je zakonodavac jednaku važnost pripisao kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu upravo stoga da obaveže poslodavca na usklađivanje svojih internih pravila sa zakonskim propisima i kolektivnim ugovorima, a da bi konačno i pojedinačni ugovor o radu koji zaposlenik potpisuje i koji mu je stoga dostupan osiguravali zakonski minimum prava zaposlenika. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da je tuženi kod promjene vlasničke strukture i kod potpisivanja Kolektivnog ugovora bio dužan uskladiti i pojedinačne ugovore o radu sa svojim zaposlenicima, a ne jednostavno vršiti smanjenje plaće iako je na snazi bio Ugovor o radu sa obavezom koja je na snazi i koja se samo saglasnošću volja obiju strana može promijeniti ili koja može prestati na neki drugi način ukoliko suglasnost volja ne bude moguće postići, ali svakako ne na način kako je to tuženi u konkretnom slučaju učinio. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istakao da svako drugačije rezonovanje može dovesti do toga da poslodavac samovoljno, mimo znanja i volje zaposlenika, odlučuje o svim pravima, pa i o plaći zaposlenika, što sudova ni u kom slučaju ne mogu podržati. Općinski sud je naveo da je na osnovu izračuna sudskog vještaka, izvršenog prema Ugovoru o radu i Granskom kolektivnom ugovoru, odlučio udovoljiti tužbenom zahtjevu u postavljenom iznosu i na postavljeni način.
8. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu broj 65 0 Rs 087219 11 Rsž od 23. maja 2012. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, prije svega, naveo da apelant u konkretnom sporu nije zahtijevao zaštitu prava koje je povrijeđeno pojedinačnim aktom tuženog, što ima u vidu odredba člana 103. stav 3. Zakona o radu, nego je predmet njegovog tužbenog zahtjeva novčano potraživanje iz radnog odnosa, na koje se primjenjuje odredba člana 106. Zakona o radu jer se radi o novčanom potraživanju. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio da, suprotno žalbenim navodima tuženog, Granski kolektivni ugovor nije prestao da važi protekom roka koji je propisan odredbom člana 88. tog ugovora, obrazloživši da se, u skladu sa odredbom člana 113. stav 3. Zakona o radu, Kolektivni ugovor zaključen na određeno vrijeme primjenjuje i nakon isteka roka na koji je zaključen do zaključivanja novog kolektivnog ugovora. Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 3. Kolektivnog ugovora kojom je propisana primjena najpovoljnijeg prava za zaposlenika, a da su u konkretnom slučaju prava koja su regulirana Granskim kolektivnim ugovorom povoljnija za apelanta, što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke koji je utvrdio razliku u isplaćenim plaćama i naknadama.
9. Tuženi je izjavio reviziju protiv presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Rs 087219 12 Rev od 22. jula 2014. godine djelimično usvojio reviziju tako što je obje nižestepene presude preinačio u dijelu odluke o isplati razlike plaća i naknade troškova postupka, naložio tuženom da apelantu isplati razliku plaća u ukupnom iznosu od 7.725,42 KM, umjesto iznosa od 37.493,38 KM, te na ime troškova postupka iznos od 594,00 KM umjesto iznosa od 2.970,00 KM. Vrhovni sud je predmetnom presudom u ostalom dijelu odbio reviziju tuženog.
10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude zaključio da je tuženi u reviziji neosnovano prigovorio da, nakon stupanja na snagu Kolektivnog ugovora, nema mjesta primjeni odredaba Granskog kolektivnog ugovora na osnovu kojih su nižestepeni sudovi utvrdili visinu potraživanja razlike plaća. Naime, Vrhovni sud je zaključio da prelazne i završne odredbe Kolektivnog ugovora ne propisuju da stupanjem na snagu tog kolektivnog ugovora prestaju važiti postojeći granski kolektivni ugovori, niti izostanak usklađivanja granskih kolektivnih ugovora u roku propisanom odredbom člana 39. stav 2. Kolektivnog ugovora može za pravnu posljedicu imati prestanak važenja tih granskih kolektivnih ugovora. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da Kolektivni ugovor zaključen na neodređeno vrijeme važi sve do momenta dok se ugovorne strane ne dogovore o njegovoj izmjeni ili prestanku jer se i ugovor zaključen na određeno vrijeme primjenjuje do zaključenja novog kolektivnog ugovora, osim ukoliko nije drugačije određeno (član 113. Zakona o radu).
11. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da je tuženi osnovano ukazao na pogrešnu primjenu odredbe člana 2. Granskog kolektivnog ugovora za period od kada je tuženi privredno društvo s većinskim privatnim kapitalom. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 2. Granskog kolektivnog ugovora propisano da su ugovorne strane saglasne da se taj ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima s državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji FBiH. Vrhovni sud je konstatirao da je, nakon što je INA-MOL izvršila dokapitalizaciju tuženog 16. marta 2007. godine, tuženi privredno društvo s većinskim privatnim kapitalom, pa ga od tada, odnosno od promjene vlasničke strukture više ne obavezuje Granski kolektivni ugovor. Vrhovni sud je istakao da preduzeća s privatnim, odnosno većinskim privatnim kapitalom obavezuje Kolektivni ugovor iz 2005. godine. S obzirom na to da je apelantu dosuđena razlika plaća po Granskom kolektivnom ugovoru i za period od dokapitalizacije od 16. marta 2007. do 31. decembra 2009. godine, odnosno i za period kada se taj ugovor, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne odnosi na tuženog, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća. Pri tome je Vrhovni sud konstatirao da apelant nije tražio razliku plaća po Kolektivnom ugovoru da bi se moglo provjeriti postojanje razlike plaća po tom kolektivnom ugovoru i primljenih iznosa plaća. Osim toga, Vrhovni sud je konstatirao da je, prema odredbi člana 7. Kolektivnog ugovora, osnovna plaća proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja, a da se, prema članu 10. Kolektivnog ugovora, vrednovanje poslova, odnosno koeficijenta složenosti, kao i norme, gdje je to potrebno, utvrđuju kolektivnim ugovorima za područje djelatnosti. S obzirom na to da se Kolektivni ugovor ne primjenjuje na tuženog, Vrhovni sud je ocijenio da nedostaje drugi parametar za obračun osnovne plaće po Kolektivnom ugovoru. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
13. U vezi s tim, apelant je naveo da je Vrhovni sud u velikom broju predmeta koji se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja (isplate razlike plaća) donosio presude kojima je odbijao revizije tuženog u tim predmetima (apelant je uz apelaciju dostavio presude Vrhovnog suda na koje se pozvao u apelaciji). Apelant navodi da je odredbama člana 105. Zakona o radu propisano da se u slučaju statusnih promjena, ugovori o radu prenose na novog poslodavca. U vezi s tim, apelant, između ostalog, tvrdi da je ugovor o radu koji je zaključio s tuženim zasnovan na odredbama Granskog kolektivnog ugovora, te da se stoga u konkretnom slučaju ima primijeniti taj kolektivni ugovor. Nadalje, apelant smatra da je Vrhovni sud trebao primijeniti odredbu člana 3. stav 3. Kolektivnog ugovora kojim je propisano da, ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo.
14. Apelant, također, smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, tvrdeći, između ostalog, da je predmetni parnični postupak trajao duže od pet godina i tražeći naknadu nematerijalne štete u iznosu od 50.000,00 KM. Apelant, također, smatra da odluka Vrhovnog suda zadire u njegovo pravo na imovinu za koju ni na koji način nije mogao misliti da će mu biti oduzeta. Konačno, apelant navodi da je diskriminiran u odnosu na ostale zaposlenike budući da je Vrhovni sud u identičnim predmetima odbijao revizije tuženog.
b)Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da su svi razlozi za donošenje osporene odluke navedeni u obrazloženju presude od 22. jula 2014. godine.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, u relevantnom dijelu glasi: Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
17. U Zakonu o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 105.
U slučaju promjene poslodavca ili njegovog pravnog položaja (npr. zbog nasljeđivanja, prodaje, spajanja, pripajanja, podjele, promjene oblika društva i dr.), ugovori o radu prenose se na novog poslodavca, uz suglasnost zaposlenika, u skladu sa kolektivnim ugovorom.
Član 113. stav 3.
Ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno, nakon isteka roka na koji je zaključen, kolektivni ugovor primjenjivaće se do zaključivanja novog kolektivnog ugovora.
18. U Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 54/05 i 62/08) relevantne odredbe glase: Član 2. stav 2.
Kolektivni ugovor je obavezujući i važi za sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala, organe uprave i službe za upravu, policiju, javne ustanove i druge pravne subjekte.
Član 3. stav 3.
Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na razini kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju člana 8. stav 3. ovog kolektivnog ugovora.
19. U Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 49/00) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 2.
Ugovorne strane saglasne su da se ovaj ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 087219 12 Rev od 22. jula 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. augusta 2014. godine, a apelacija je podnesena 13. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, također, smatra da mu je u konkretnom postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na spor o isplati razlike plaća, tj. na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 24) iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
a) U odnosu na osporenu presudu (primjena materijalnog prava)
28. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenio materijalno pravo, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
29. Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom, koja je potvrđena drugostepenom presudom, obavezan tuženi da apelantu na ime razlike plaća za period od 20. aprila 2006. do 31. decembra 2009. godine isplati ukupan iznos od 37.493,38 KM, kao i da za apelanta obračuna i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na dosuđene plaće za navedene periode. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su prvostepeni sud i drugostepeni sud, pozivajući se na Granski kolektivni ugovor, te u vezi s tim na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, zaključili da je apelantov zahtjev za isplatu razlike plaća u navedenom novčanom iznosu osnovan. Međutim, Ustavni sud zapaža da su osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, preinačene nižestepene presude tako što je tuženi obavezan da apelantu isplati razliku plaća u ukupnom iznosu od 7.725,42 KM umjesto iznosa od 37.493,38 KM, uz obrazloženje da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe člana 2. Granskog kolektivnog ugovora kada su usvojili predmetni tužbeni zahtjev i za period od 16. marta 2007. do 31. decembra 2009. godine od kada je tuženi privredno društvo s većinskim privatnim kapitalom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 2. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora propisano da su ugovorne strane saglasne da se ovaj ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima s državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH. Vrhovni sud je također obrazložio da apelant u konkretnom slučaju nije tražio razliku plaća po Kolektivnom ugovoru da bi se moglo utvrditi postojanje razlike plaća po tom kolektivnom ugovoru i primljenih plaća, a da, s obzirom na to da se Granski kolektivni ugovor ne primjenjuje na tuženog, u smislu odredaba čl. 7. i 10. Kolektivnog ugovora, nedostaje i parametar za obračun osnovne plaće po Kolektivnom ugovoru. Dovodeći odredbe člana 2. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora i odredbe čl. 7. i 10. Kolektivnog ugovora u vezu sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda u tom dijelu.
30. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da je apelant u predmetnoj apelaciji ukazao na to da je Vrhovni sud, postupajući u identičnim predmetima (isplate razlike plaća), odbijao revizije tuženog i potvrđivao nižestepene presude kojima su usvajani tužbeni zahtjevi zaposlenika tuženog. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 700/14 razmatrao apelaciju u kojoj je apelantica u tom predmetu osporavala presudu Vrhovnog suda kojom je, u konačnici, u cijelosti odbijen njezin tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća od istog tuženog (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 700/14 od 6. decembra 2016. godine). Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci ukazao da je u svojoj dosadašnjoj praksi ispitivao apelacije koje su pokretale identično činjenično i pravno pitanje, a koje su podnosili tuženi i zaposlenici tuženog (u zavisnosti od odlučenja redovnih sudova povodom predmetne pravne stvari), te da je sve apelacije odbacio kao nedopuštene zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane (vidi, Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti broj AP 3339/13 od 24. aprila 2015. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 4197/14 od 12. januara 2016. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 2639/16 od 15. septembra 2016. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome je Ustavni sud u navedenoj odluci (tačka 24. Odluke broj AP 700/14) naveo: „Ustavni sud ukazuje da je u predmetu broj AP 3339/13 ispitivao apelacije tuženog podnesene protiv presuda Vrhovnog suda kojima je tuženi obavezan da zaposlenicima isplati razlike plaća u skladu s Granskim kolektivnim ugovorom, uz obrazloženje da je, u skladu s načelom povoljnosti iz člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora, za zaposlenike povoljniji Granski kolektivni ugovor. Ustavni sud dalje ukazuje da je u predmetu broj AP 4197/14 ispitivao apelaciju zaposlenika tuženog protiv presude Vrhovnog suda kojom je tuženi obavezan da isplati zaposleniku razliku plaća u skladu s Granskim kolektivnim ugovorom, ali od 14. jula 2005. do 16. marta 2007. godine, uz obrazloženje da nakon tog datuma Granski kolektivni ugovor ne obavezuje tuženog budući da je tuženi postao preduzeće s većinskim privatnim kapitalom. Ustavni sud, također, ukazuje da je u predmetu broj AP 2639/16 ispitivao apelaciju tuženog podnesenu protiv presude Vrhovnog suda kojom je tuženi obavezan da zaposleniku isplati razlike plaća u skladu s Granskim kolektivnim ugovorom, uz obrazloženje da je taj sud na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 12. marta 2015. godine usvojio pravno shvaćanje da promjena vlasničke strukture poslodavca ne sprečava prenos dotadašnjih ugovora o radu zaposlenika sa svim stečenim pravima zasnovanim na normativnom dijelu Granskog kolektivnog ugovora koji je do tada obavezivao poslodavca.“
31. Ustavni sud je također u tački 25. Odluke broj AP 700/14 od 6. decembra 2016. godine naveo: „U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je javna vlast obavezna da organizira svoje pravne sisteme na takav način da se izbjegne usvajanje protivrječnih presuda (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Brezovec protiv Hrvatske, aplikacija broj 13488/07, 29. mart 2011. godine, stav 66), te da je u tom smislu važno da se uspostavi mehanizam kojim bi se osigurala dosljedna sudska praksa i uniformnost jurisprudencije (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Taussik protiv Češke Republike, aplikacija broj 42162/02 od 2. decembra 2008. godine). Imajući u vidu da je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja, održanoj 12. marta 2015. godine, usvojio pravno shvaćanje povodom predmetne pravne stvari, koje je kao takvo obavezujuće za redovne sudove, Ustavni sud smatra da je na taj način otklonjen i problem neujednačene sudske prakse povodom predmetne pravne stvari (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 760/13 od 30. septembra 2016. godine, tač. 56-59, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje je tumačenje redovnih sudova pravilno budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.“
32. Dakle, imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir stavove iz tač. 24. i 25. Odluke broj AP 700/14 od 6. decembra 2016. godine, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
34. Evropski sud je također ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stav 18). Period koji se uzima u obzir
35. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak započet 20. aprila 2009. godine kada je apelant podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog, a da je okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 22. jula 2014. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko pet godina, što je relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka.
Analiza razumnosti trajanja postupka
36. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja o kojima je trebalo raspraviti u konkretnom slučaju i obim dokaznog postupka, Ustavni sud ne smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju riječ o radnom sporu koji je po zakonu hitan i koji zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja.
37. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelant doprinio dužini trajanja predmetnog parničnog postupka. U odnosu na ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je postupak pred Općinskim sudom okončan nakon godinu i pet mjeseci od dana podnošenja tužbe, što je, prema mišljenju Ustavnog suda, primjeren rok za donošenje prvostepene odluke u konkretnom slučaju. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom, povodom žalbe tuženog, trajao godinu i sedam mjeseci, a da je postupak povodom revizije trajao dvije godine i jedan mjesec. Međutim, Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini.
38. Imajući u vidu sve navedeno i uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni smatra, bez obzira na nešto duži period trajanja postupka po reviziji pred Vrhovnim sudom, da ukupan period od oko pet godina u kojem je na tri sudske instance okončan predmetni parnični postupak nije prešao granice „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da je dužina postupka razmjerna okolnostima konkretnog slučaja.
Naknada nematerijalne štete
39. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant traži da mu se isplati naknada nematerijalne štete u iznosu od 50.000,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
40. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja prava na suđenje u razumnom roku, to apelantu ne pripada pravo na isplatu tražene naknade.
Pravo na imovinu
41. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Zabrana diskriminacije
42. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio argumente, niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra da su neosnovani njegovi navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 700/14 od 6. decembra 2016. godine, tačka 27). VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba kolektivnih ugovora na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku, koji je na tri sudske instance trajao oko pet godina, nije prekršen standard donošenja odluke u razumnom roku.
44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
45. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu jer ne postoji ništa što bi ukazalo na vjerovatnoću da je u predmetnom postupku povrijeđen ovaj član.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman