Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4520/14 (F. M.)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javni interes
  • Legitiman cilj
  • Imovina
  • Legitimno očekivanje
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Miješanje u imovinu
  • Proporcionalnost
  • Ratna šteta
  • Zastara
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4520/14

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4520/14, rješavajući apelacije Fikreta Mustafića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Fikreta Mustafića i Mirzeta Mustafića podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 003260 14 Rev od 7. augusta 2014.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Fikret Mustafić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Republike Hrvatske podnio je 14. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 003260 14 Rev od 7. augusta 2014. godine. Prvoapelant je 27. decembra 2014. godine dostavio dodatnu dokumentaciju. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-4520/14.

2. Mirzet Mustafić (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Sjedinjenih Američkih Država podnio je 14. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu, protiv Presude Vrhovnog suda broj 83 0 P 003260 14 Rev od 7. augusta 2014. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-4521/14.

3. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je u smislu člana 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta br. AP-4520/14 i AP-4521/14 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-4520/14.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Pravobranilaštva Republike Srpske – Sjedište zamjenika Bijeljina, zakonskog zastupnika Republike Srpske (tuženi u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 6, 7. i 8. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelacije.

5. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelacije u periodu od 9. do 15. decembra 2016. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda broj P-342/02 od 10. septembra 2004. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata i Osmana Mustafića, i obavezan tuženi da im isplati iznos od 45.540,00 KM na ime naknade štete, dok su odbijeni s viškom tužbenog zahtjeva u odnosu na tuženog, te je odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev u odnosu na Općinu Zvornik, kao prvotuženu. Apelanti i Osman Mustafić, te tuženi, su podnijeli žalbe protiv navedene presude. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-789/2004 od 23. marta 2009. godine djelomično odbio žalbu apelanata i Osmana Mustafića i prvostepenu presudu potvrdio u odnosu na Općinu Zvornik, dok je navedenu žalbu djelomično usvojio, kao i žalbu tuženog, i prvostepenu presudu ukinuo u dosuđujućem dijelu, kao i dijelu kojim su apelanti i Osman Mustafić odbijeni s viškom potraživane naknade štete i predmet vraćen na ponovni postupak.

8. U ponovnom postupku, Presudom Osnovnog suda broj 83 0 P 003260 12 P 2 od 2. augusta 2013. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi da im, na ime naknade štete za porušeni stambeno-poslovni objekt koji je bio izgrađen na preciziranoj parceli u Zvorniku (u daljnjem tekstu: predmetni objekt), isplati iznos od 134.640,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.

9. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelanti, zajedno sa svojim bratom Osmanom Mustafićem (tužitelj koji je umro u toku postupka i čiji su nasljednici apelanti), bili suvlasnici predmetnog objekta, u kojem su stanovali do 1992. godine, kada su ga napustili, i koji je sredinom 1992. godine srušen. Nadalje, navedeno je da je odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) od 17. decembra 1998. godine objekt vraćen apelantima u posjed i da su ugovorom o kupoprodaji od 4. juna 1999. godine prodali parcelu na kojoj se nalazio predmetni objekt, zajedno s preostalim temeljima. Osnovni sud je istakao da su apelanti tokom 1994. godine saznali za rušenje predmetnog objekta, te da nemaju saznanja ko je predmetni objekt porušio. Kako je tužba podnesena 23. augusta 2002. godine, Osnovni sud je zaključio da je osnovan prigovor tuženog o zastarjelosti potraživanja apelanata i da je tužba podnesena po isteku objektivnog roka propisanog odredbom člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), računajući od 19. juna 1996. godine kao dana ukidanja ratnog stanja.

10. Presudom Okružnog suda broj 83 0 P 003260 13 Gž od 23. decembra 2013. godine, odbijena je žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda.

11. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u svemu prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda i zaključak da su apelanti tokom 1994. godine imali saznanja o predmetnoj šteti, te slijedom toga i pravni zaključak o zastarjelosti predmetnog potraživanja. Okružni sud je istakao da su apelanti u svakom slučaju saznanje za obim štete i za štetnike imali donošenjem odluke CRPC-a 17. decembra 1998. godine, a u krajnjem slučaju 4. juna 1999. godine zaključenjem ugovora o kupoprodaji, od kada je protekao subjektivni rok propisan odredbom člana 376. ZOO-a.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 83 0 P 003260 14 Rev od 7. augusta 2014. godine, odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv presude Okružnog suda.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da pozivanje apelanata na postupak pred CRPC-om nije mogao ishoditi drugačiji zaključak o zastarjelosti predmetnog potraživanja. S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da je nakon donošenja odluke CRPC-a (17. decembra 1998. godine) pa do podnošenja predmetne tužbe (23. august 2002. godine) istekao subjektivni rok propisan odredbom člana 376. stav 1. ZOO-a, a koji je istekao i nakon zaključenja ugovora o kupoprodaji 4. juna 1999. godine. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da se nisu mogli prihvatiti revizioni navodi da se u konkretnom slučaju radilo o „restituciji, ali zadovoljenjem u punoj novčanoj vrijednosti“, jer su apelanti još 1994. godine, a svakako u vrijeme podnošenja tužbe, imali saznanje da je predmetni objekt porušen i da restitucija nije moguća, tako da se njihov zahtjev jedino mogao kvalificirati kao zahtjev za naknadu štete. Vrhovni sud je smatrao neosnovanim i prigovor apelanata o povredi prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer su apelanti svojim pasivnim držanjem, kroz zakonom propisani vremenski period, izgubili pravo da putem suda ostvare zahtjev za naknadu štete.

IV.Apelacije I.Navodi iz apelacija

14. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Prvoapelant navodi da je prvobitnom presudom Osnovnog suda od 10. septembra 2004. godine bio utvrđen (presuđen) pravni osnov i bilo je pitanje visine štete, međutim, Osnovni sud je u ponovnom postupku odbio tužbeni zahtjev radi istaknutog prigovora zastarjelosti. Prvoapelant ističe da pravo na imovinu i potraživanje štete po osnovu i posljedici etničkog čišćenja ne može zastarjeti, te da se radi o neotuđivom pravu.

16. Drugoapelant navodi da je predmetni objekt srušen nakon prisilnog izlaska iz Zvornika 1992. godine, a zatim i čitav niz zgrada čiji su vlasnici bili Bošnjaci, te džamija. Dalje navodi da su pokrenuli postupak za povrat nekretnina, ali kako nije bilo moguće ući u posjed, prodali su zemljište i građevinski materijal, a zadržali i po navedenom ugovoru pravo na potpuno obeštećenje. II.Odgovori na apelaciju

17. Vrhovni sud smatra da kod donošenja osporene odluke nije došlo do povrede Ustava Bosne i Hercegovine, a ni prava na imovinu, jer je navedena presuda, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje od prvostepenog suda, donesena pravilnom primjenom materijalnog prava – odredaba ZOO-a.

18. Okružni sud smatra apelacije neosnovanim iz razloga navedenih u njihovoj presudi od 23. decembra 2013. godine.

19. Osnovni sud navodi činjenično stanje predmeta, kako je već navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te smatra da apelantima nije povrijeđeno pravo na imovinu, jer je odluku donio primjenjujući pozitivne propise. Osnovni sud ističe da nisu tačni navodi prvoapelanta da je prvostepena presuda od 10. septembra 2004. godine ukinuta samo u dijelu visine štete, a da nije ukinuta po pitanju osnova. S tim u vezi, obrazlaže da je predmet vraćen potpuno na ponovno odlučivanje, jer je usvojena i žalba apelanata u pogledu visine dosuđene štete i žalba tuženog u pogledu osnova štete, odnosno u pogledu utvrđivanja pasivne legitimacije tuženog. Stoga je Osnovni sud u ponovnom postupku, ponovo raspravljao i osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, pa u skladu s tim, cijeneći istaknuti prigovor zastare od tuženog, isti i usvojio i za svoj stav dao argumentirane, pravilne i potpune razloge.

20. Tuženi smatra da prilikom donošenja osporene odluke nije bilo povreda prava navedenih u apelacijama.

V.Relevantni propisi

21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154. stav 1.

Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 360.

Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Podizanje tužbe Član 388.

Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.

Rok zastarjelosti u slučaju prekida Član 392. st. 1., 3. i 6.

Poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarjelost.

Kad je prekid zastarijevanja nastao podizanjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prebijanja potraživanja u sporu, odnosno prijavljivanjem potraživanja u nekom drugom postupku, zastarijevanje počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili svršen na neki drugi način.

Zastarijevanje koje počinje teći iznova poslije prekida, navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastarijevanje koje je prekinuto. VI.Dopustivost

22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 83 0 P 003260 14 Rev od 7. augusta 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 2. septembra 2014, a apelacije su podnesene 14. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

28. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

29. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud prije svega mora utvrditi imaju li apelanti "imovinu" u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

30. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, "imovina" u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje da "legitimno očekivanje" mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi, Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

31. Dovodeći navedene principe u vezu s konkretnim slučajem, u pogledu tužbenog zahtjeva apelanata koji se odnosio na naknadu štete za srušeni predmetni objekt, Ustavni sud smatra da se „imovina“ apelanata koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sastojala u njihovom „legitimnom očekivanju“ da će ostvariti naknadu štete za predmetni objekt. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da potraživanje naknade štete predstavlja „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

32. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi da li je došlo do miješanja u imovinu apelanata, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg interesa. Ustavni sud zapaža da je osporena presuda donesena u postupku povodom tužbe apelanata protiv tuženog radi naknade štete za predmetni objekt, koji je porušen tokom rata u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to, kako je navedeno u prethodnoj tački, da se radi o imovini apelanata, proizlazi da je u konkretnom slučaju osporenom odlukom kojom je okončan postupak u kojem je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete došlo do miješanja u njihovu imovinu.

33. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim Ustavni sud naglašava da je Vrhovni sud dao jasno obrazloženje u pogledu zastarjelosti potraživanja apelanata za naknadu štete, shodno odredbi člana 360. ZOO-a kojom je propisano da zastarjelošću prestaje pravo da se zahtijeva ispunjenje obaveze, da zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kom je povjerilac mogao da zahtijeva ispunjenje obaveze i da se sud ne može obazirati na zastarjelost ako se tuženi na nju nije pozvao. Dakle, sud ne pazi na zastaru potraživanja ex offo, već se taj prigovor mora izričito istaći, kao što je tuženi učinio u konkretnom postupku. Odlučujući o ovom prigovoru materijalno-pravnog karaktera, sudovi su u obrazloženjima jasno naveli da su apelanti od stupanja na snagu odluke Narodne skupštine RS o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine objektivno bili u mogućnosti da tužbu podnesu na vrijeme, budući da su za štetu saznali najkasnije nakon donošenja odluke CRPC-a od 17. decembra 1998. godine, odnosno zaključenja ugovora o kupoprodaji 4. juna 1999. godine, a tužbu sudu podnijeli 23. augusta 2002. godine. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se rok zastarjelosti koji je propisan u odredbi člana

376. ZOO-a odnosi na potraživanja naknade štete, bez obzira po kojem osnovu je šteta nastala, da je u prvom stavu navedene odredbe propisan subjektivni rok od tri godine od dana saznanja za štetu, a u drugom stavu objektivni rok od pet godina (unutar kojeg je subjektivni rok) od dana nastanka štete, u kom je neophodno podnijeti tužbu da bi se ostvarila sudska zaštita naknade štete. Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, dakle nespornu činjenicu da je šteta nastala 1992. godine, da su apelanti za štetu saznali najkasnije 1999. godine, te uvažavajući zastoj toka zastare potraživanja u vrijeme ratnih dešavanja, a imajući u vidu Odluku o ukidanju ratnog stanja (19. juni 1996. godine), potraživanje apelanata je kako su zaključili redovni sudovi zastarjelo, kako unutar objektivnog roka od pet godina tako i subjektivnog roka od tri godine iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a.

34. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, te podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su s ovih aspekata (tužbeni zahtjevi za predaju objekata porušenih u toku ratnog perioda ili naknada štete za takve objekte) pokretali slična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 226/10 od 28. februara 2013. godine, tačka 44, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-864/13 od 3. marta 2016. godine, tačka 25, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 2130/12 od 10. novembra 2015. godine, tačka 35, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 188/11 od 8. maja 2014. godine, tačka 32, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1926/11 od 6. novembra 2014. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud ne nalazi da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno kada je Vrhovni sud zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan iz navedenih razloga. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je "miješanje" u pravo apelanata na imovinu izvršeno u skladu s relevantnim odredbama ZOO-a, koje nesporno ispunjavaju standarde "zakonitosti" u smislu Evropske konvencije.

35. Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg interesa. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja pobijanih odluka proizlazi da su apelanti propustili rok propisan zakonom u kojem su mogli da zahtijevaju sudsku zaštitu (blagovremenim podnošenjem tužbe), zbog čega je njihov tužbeni zahtjev za naknadu štete (u vezi s prigovorom materijalno-pravne prirode, zastarjelosti potraživanja) odbijen kao neosnovan. S tim u vezi, ne može se zaključiti da je zbog pasivnog odnosa apelanata za eventualno ostvarenje njihovih prava, zbog neblagovremenog podnošenja tužbe, država stavila neprimjeren teret na apelante.

36. Dakle, dosljedna primjena relevantnih odredbi ZOO-a kojim je propisano vrijeme u kojem se određena prava mogu ostvarivati je u interesu pravne sigurnosti i ispravnog funkcioniranja pravnog sistema i nesumnjivo predstavlja opći, odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju „prevagnuo“ nad pojedinačnim interesima apelanata. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite prava apelanata na imovinu i općeg interesa, odnosno u ovoj situaciji na apelante nije stavljen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja. Stoga Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u slučaju apelanata nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je osporena odluka zasnovana na zakonu, donesena u javnom interesu, a na apelante nije stavljen pretjeran teret.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4520/14 (F. M.) | Sudska praksa | Aktio