Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3566/14 (B. J.)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Legitiman cilj
  • Šta se smatra imovinom
  • Izvršni postupak
  • Javni interes
  • Miješanje u imovinu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Proporcionalnost
  • Izvršenje
  • Građanski postupak
  • Hipoteka
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3566/14

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3566/14, rješavajući apelaciju Biljane Jelić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Biljane Jelić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 046065 14 Gž od 15. aprila 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 P 04065 13 P od 3. decembra 2013.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Biljana Jelić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bijeljine podnijela je 28. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 046065 14 Gž od 15. aprila 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 P 04065 13 P od 3. decembra 2013. godine. Apelantkinja je naknadno zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se obustavio izvršni postupak do okončanja predmetnog postupka po podnesenoj apelaciji. Podnescima koje je apelantkinja dostavljala Ustavnom sudu u periodu od marta 2015. godine do februara 2016. godine apelantkinja je dopunjavala apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlučujući o zahtjevu za donošenje privremene mjere Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3566/14 kojom je odbio zahtjev (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 3566/14 od 15. aprila 2015. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i punomoćnika tuženog Ljubomira Tukića iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 1. do 6. februara 2017. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

6. Tuženi je, kao tražilac izvršenja, Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika GP „Rad“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi namirenja svojih potraživanja iz radnog odnosa. Prijedlogom je zatraženo da se izvršenje sprovede na stanu koji se nalazi u Banjoj Luci u Ulici Gavrila Principa broj 23/19 (u daljnjem tekstu: sporni stan), nakon čega je Osnovni sud rješenjem od 30. oktobra 2007. godine odredio predloženo izvršenje. Zabilježba izvršenja po osnovu navedenog rješenja je 24. januara 2008. godine upisana u korist tuženog u teretnom listu zk. uloška u kojem je upisan sporni stan, a u tom trenutku je kao (etažni) vlasnik spornog stana bio upisan Holding d.d. „Rad“ Bijeljina, pravni prednik izvršenika.

7. Iz raspoloživih dokumenata proizilazi da je apelantkinja, u svojstvu trećeg lica, Osnovnom sudu podnijela prigovor protiv navedenog rješenja o izvršenju, nakon čega je taj sud donio zaključak od 25. februara 2013. godine, kojim je apelantkinja upućena na parnični postupak kako bi se u tom postupku razjasnilo sporno pitanje u vezi s tvrdnjama apelantkinje da sporni stan ne može biti predmet izvršenja u izvršnom postupku.

8. Apelantkinja svoje pravo na sporni stan crpi iz ugovora o poklonu od 26. maja 2009. godine, koji je zaključila sa svojom majkom Slobodankom Jelić (u daljnjem tekstu: apelantkinjina majka), na osnovu koga je na spornom stanu 2. jula 2009. godine upisala svoje pravo vsvojine u zemljišnoj knjizi. Prethodno je apelantkinjina majka, kao privremena korisnica spornog stana od 1993. godine, od Osnovnog suda u vanparničnom postupku (u kojem izvršenik nije učestvovao) ishodila rješenje od 9. decembra 2008. godine kojim je utvrđeno da je zaključila ugovor o otkupu spornog stana sa izvršenikom kao prodavcem. Parnični postupak

9. Odlučujući o apelantkinjinoj tužbi Osnovni sud je donio Presudu broj 80 0 P 046065 13 P od 3. decembra 2013. godine kojom je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio. Apelantkinja je predmetnom tužbom tražila da se proglasi da je nedopušteno izvršenje na spornom stanu, koji je u njenoj svojini 1/1, te da se rješenje Osnovnog suda od 30. oktobra 2007. godine koje je doneseno u izvršnom postupku (kojim je dopušteno izvršenje na spornom stanu) ukine i naloži obustava izvršnog postupka.

10. Nakon sprovedenog dokaznog postupka Osnovni sud je utvrdio da je sporno pitanje zapravo to da li postoji osnov da se proglasi da je izvršenje na spornom stanu nedopušteno. U vezi s apelantkinjinim navodima da sporni stan ne može biti predmet izrvšenja zbog toga što u momentu podnošenja prijedloga za izvršenje izvršenik nije bio titular prava svojine na spornom stanu, Osnovni sud je navode ocijenio neutemeljenim, jer je uvidom u zk. Izvod u kojem je sporni stan upisan utvrdio da je pravni prednik izvršenika (Holding d.d. „Rad“) bio uknjižen kao nosilac prava raspolaganja na spornom stanu. Takav stav je potvrđen i drugim sprovedenim dokazima, a osim toga, apelantkinjina majka je sporni stan stekla od izvršenika (GP „Rad“ a.d. Bijeljina). U tom pravcu Osnovni sud je pojasnio da je apelantkinjinoj majci sporni stan dodijeljen na privremeno korišćenje od pravnog prednika izvršenika u februaru 1993. godine (nosilac stanarskog prava na spornom stanu je na 30. april 1991. godine bio Rešid Tupković). Kako je iz sprovedenih dokaza jasno proizašlo da je apelantkinjina majka pravo na spornom stanu stekla od izvršenika, prema ocjeni Osnovnog suda, neosnovano je pozivanje apelantkinje na odredbe čl. 20, 21 i 22 Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima i ukazivanje na činjenicu da je sporni stan prilikom privatizacije izvršenika iskazan u neutralnom podbilansu, jer po toj logici ni apelantkinjina majka ne bi mogla steći pravo svojine na spornom stanu od izvršenika.

11. U vezi s tim, Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 13 Zakona o privatizaciji državnih stanova kojom je propisano da stan u državnoj svojini daju u otkup republika, grad, opština, preduzeće, ustanova i drugo pravno lice koje je stan kao investitor izgradilo ili po drugom osnovu steklo, a u konkretnom slučaju nije sporno da je apelantkinjina majka tražila otkup spornog stana od izvršenika (GP „Rad“ a.d. Bijeljina). Osnovni sud je uvidom u zk. uložak utvrdio da je na spornom stanu uknjižena i zakonska hipoteka radi naplate potraživanja po rješenjima Ministarstva finansija RS – Poreske uprave Bijeljina nastalog upravo u periodu od 2004. godine do 2008. godine na imovini izvršenika, što, takođe, dokazuje da je sporni stan u momentu pokretanja izvršenja bio u svojini izvršenika, odnosno njegovog pravnog prednika.

12. Međutim, Osnovni sud je naveo da neosnovanost tužbenog zahtjeva proizilazi i iz činjenica da je članom 33 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, koji je važio u vrijeme kada se apelantkinja uknjižila kao vlasnik spornog stana, propisano da se pravo svojine na osnovu pravnog posla stiče upisom u javne knjige ili na drugi odgovarajući način određen zakonom, tako da je apelantkinja pravo svojine na spornom stanu stekla tek uknjižbom, i to u julu 2009. godine. Dakle, shodno tome, u momentu kada se apelantkinja uknjižila kao vlasnik predmetnog stana, u zemljišnim knjigama je već bila sprovedena zabilježba vođenja izvršnog postupka na spornom stanu u korist tuženog, i to na osnovu rješenja o izvršenju Osnovnog suda od 30. januara 2007. godine. Još je navedeno da je zabilježba izvršenja sprovedena 24. januara 2008. godine, a shodno zahtjevu tuženog od 27. decembra 2007. godine. Osnovni sud je nadalje izvršio uvid u ugovor o poklonu koji su zaključile apelantkinja i njena majka iz kojeg je proizašlo da ga je sačinio notar koji je ugovorne strane upozorio da je u teretnom listu u kojem je sporni stan upisan, pored ostalog, zabilježeno i vođenje izvršnog postupka u korist tuženog iz čega slijedi da je apelantkinji, i prije nego što je stekla pravo svojine na spornom stanu, bila poznata ta činjenica. Osnovni sud se nadalje pozvao na odredbu člana 72 stav 3 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) kojom je propisano da promjena vlasnika na nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti.

13. Okružni sud je Presudom broj 80 0 P 046065 14 Gž od 15. aprila 2014. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio istaknuvši, između ostalog, da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je izvršenik, odnosno njegov pravni prednik, bio nosilac prava raspolaganja, a potom i prava svojine na spornom stanu, te da je apelantkinjina majka stekla pravo svojine na spornom stanu od izvršenika (temeljem rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu koji je apelantkinjina majka ishodila u vanparničnom postupku). Nadalje je Okružni sud pojasnio da nema dokaza da je sporni stan prenesen na upravljanje nekom od subjekata iz člana 3 Zakona o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo, a da je apelantkinjina majka imala samo status privremenog korisnika spornog stana, pa stoga nije ni mogla steći stanarsko pravo, niti otkupiti sporni stan. Navedeno je još da je na spornom stanu upisana i zakonska hipoteka u korist Ministarstva finansija radi naplate potraživanja po rješenjima navedenog ministarstva iz vrijednosti izvršenika, te da navedeno upravo dokazuje da sporni stan nije bio u državnoj svojini, kako se žalbom sugeriše, jer bi onda došlo do konfuzije, što bi značilo da Republika Srpska svoje potraživanje naplaćuje iz svoje imovine, što je apsurdno.

14. Osim toga, istaknuto je da su neosnovani žalbeni navodi da sporni stan nije bio predmet stečajne mase izvršenika, jer iz izvještaja Komisije za popis osnovnih sredstava, opreme, inventara, alata, rezervnih dijelova i zaliha izvršenika „u stečaju“ broj 302/10 od 9. februara 2010. godine proizilazi da je stečajnu masu činio i sporni stan. Takođe, kako je istakao Okružni sud, Osnovni sud je donio i rješenje od 6. januara 2009. godine kojim je prekinuo izvršenje na spornom stanu zbog otvaranja stečajnog postupka nad izvršenikom, koje se, prema članu 59 stav 1 Zakona o stečajnom postupku, može prekinuti samo ako predmet izvršenja čini stečajnu masu izvršenika.

15. Nadalje, Okružni sud je naglasio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je zabilježba vođenja predmetnog izvršnog postupka bila upisana u zemljišnim knjigama prije nego što je apelantkinja stekla pravo svojine na spornom stanu i prije nego što je apelantkinjina majka stekla mogućnost da otkupi sporni stan. Slijedom toga, i prema stavu Okružnog suda, u konkretnom slučaju Osnovni sud je pravilno primijenio član 72 stav 3 ZIP-a kojim je propisano da promjena vlasnika nepokretnosti u toku izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. To što je apelantkinja kasnije, poslije pokretanja izvršnog postupka, postala vlasnik spornog stana, i prema stavu Okružnog suda, ne sprečava da se protiv novog vlasnika vodi izvršni postupak.

16. U vezi sa žalbenim prigovorima da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prilikom ocjene dokaza, Okružni sud je prigovore ocijenio neutemeljenim. Okružni sud je u tom pravcu naveo da apelantkinja nastoji dokazati da sporni stan nije bio obuhvaćen kapitalom izvršenika u postupku privatizacije i da je sporni stan bio iskazan u neutralnom podbilansu i da je zbog toga ostao u državnoj svojini i da je privatizovan po posebnom zakonu. Međutim, kako je naveo Okružni sud, činjenica da se sporni stan u zemljišnim knjigama vodio kao svojina izvršenika u vrijeme pokretanja izvršnog postupka, a prije nego se apelantkinja upisala kao vlasnica spornog stana, odnosno i prije nego je apelantkinjina majka upisala svoje pravo na spornom stanu, ne dokazuje pravo svojine apelantkinje, jer se pravo svojine ne stiče na osnovu iskazivanja kapitala podbilansa, nego na osnovu upisa u zemljišnu knjigu. To što je apelantkinja kasnije poslije pokretanja izvršnog postupka postala vlasnik spornog stana ne sprečava da se protiv nje vodi izvršni postupak, odnosno da se postupak okonča na osnovu člana 72 stav 3 ZIP-a.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelantkinja smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava se, prema apelantkinjinom mišljenju, ogleda u tome da su svi zaključci Okružnog suda netačni, osim zaključka da je prednik izvršenika bio nosilac prava raspolaganja na spornom stanu. Smatra da sporni stan u momentu pokretanja izvršnog postupka od tuženog, kao ni u vrijeme upisa zabilježbe izvršnog postupka po rješenju Osnovnog suda od 30. oktobra 2007. godine nije bio u svojini izvršenika protiv kojeg je tuženi tražio naplatu potraživanja po izvršnoj ispravi-presudi. Ističe da je dokazala da sporni stan nikada nije bio svojina izvršenika, niti da je bio obuhvaćen kapitalom njegovog pravnog prednika. Apelantkinja tvrdi da je sporni stan u momentu otkupa od njene majke bio državna svojina, i to na osnovu člana 8 Zakona o privatizaciji državnih stanova. Navodi da je sporni stan, u skladu sa Zakonom o početnom bilansu u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima, u postupku privatizacije izvršenika isknjižen i, shodno odredbi člana 20 tog zakona, „prenesen na državu“. Posebno ukazuje da je zabilježba izvršnog postupka upisana na spornom stanu koji se vodio na predniku izvršenika (Holding d.d. „Rad“ Bijeljina), a ne na izvršeniku (GP „Rad“ a.d. Bijeljina). Apelantkinja smatra neprihvatljivim stav redovnih sudova da je njena majka bila privremeni korisnik spornog stana i da zbog toga nije ni mogla otkupiti stan. S tim u vezi, ističe da je njena majka na zakonit način i u zakonitom postupku sporni stan otkupila, uknjižila se kao vlasnik u zemljišnim knjigama, a zatim joj je taj stan poklonila. Nadalje, apelantkinja prigovara stavu Okružnog suda da je sporni stan bio u stečajnoj masi izvršenika. Ističe da je stečajni upravnik izvršenika, u svojstvu svjedoka na glavnoj raspravi, objasnio poziciju spornog stana i potvrdio da stan nije bio u stečajnoj masi, jer je potpadao pod privatizaciju po posebnim propisima za privatizaciju stanova. Navodi da je stečajni upravnik odbio zahtjev tuženog za razlučno namirenje iz spornog stana zbog toga što stan nije svojina izvršenika, nego je njena svojina, pa je stoga arbitraran zaključak da sporni stan čini dio stečajne mase. Kršenja prava na imovinu apelantkinja vidi u odbijanju tužbenog zahtjeva kojim je tražila nesprovođenje izvršenja na spornom stanu, jer na taj način postoji realna mogućnost da bude lišena svoje imovine. U dopunama apelacije koje je apelantkinja sukcesivno dostavljala tokom 2012. i 2016. godine apelantkinja je ponovila navode iz apelacije posebno naglasivši da je dokazala da je sporni stan sve do otkupa od njene majke bio državna svojina i da nije mogao biti predmet izvršenja u izvršnom postupku.

b) Odgovor na apelaciju

18. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana, jer navedeni sud ostaje kod razloga iz osporene presude pri čemu je naglašeno da je apelantkinji bilo omogućeno pravilno suđenje pred drugostepenim sudom, te da osporenom presudom nisu povrijeđena prava na koja se u apelaciji pozvala.

19. Osnovni sud je apelacione navode ocijenio neutemeljenim, jer je navedeni sud u obrazloženju svoje oduke dao detaljne i valjane razloge na kojima je zasnovao svoju odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

20. Tuženi je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve apelacione navode ocijenio neutemeljenim, osvrnuvši se na ključne apelacione prigovore uz osvrt i na postupak otkupa spornog stana od apelantkinjine majke koja, prema ocjeni tuženog, sporni stan nije ni mogla otkupiti prema važećim propisima budući da je imala samo status privremenog korisnika spornog stana. Navodi još da su redovni sudovi pravilno primijenili odredbu člana 72 stav 3 ZIP-a, jer je izvršni postupak, čije je proglašenje nedopuštenim apelantkinja tražila u predmetnom postupku, u cijelosti sproveden pa se izvršni postupak više i ne može proglasiti nedopuštenim, niti se može naložiti njegova obustava, tako da je apelantkinjin zahtjev postao bespredmetan. Predloženo je da se apelacija odbaci kao nedopuštena, odnosno očigledno neosnovana.

V.Relevantni propisi

21. U Zakonu u izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) relevantne odredbe glase:

Zabilježba izvršenja Član 72. st. (1), (2) i (3) (1) Čim donese rješenje o izvršenju, sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja.

(2) Tom zabilježbom tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti (pravo na namirenje), a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpjeti prevenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom.

(3) Promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene svojine nije došlo.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 80 0 P 046065 14 Gž od 15. aprila 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 26. maja 2014. godine, a apelacija je podnesena 28. jula 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantkinja pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

29. Ustavni sud primjećuje da se u predmetnom postupku raspravljalo pitanje podobnosti spornog stana (apelantkinjine imovine) da bude predmet izvršenja u izvršnom postupku, odnosno predmet se ticao apelantkinjine imovine, tako da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa je u predmetnom slučaju član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv.

30. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljnosti na koju je apelantkinja ukazala.

32. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na temelju sprovedenih dokaza utvrdili da ne postoji niti jedan relevantan razlog da se izvršenje ne sprovede na spornom stanu, kako je to apelantkinja tražila, za šta su dali argumantovano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim u segmentima na koje je apelantkinja ukazala. Naime, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini prigovori, uglavnom, odnose na tvrdnje vezane za status spornog stana prije nego što ga je njena majka otkupila (u decembru 2008. godine u vanparničnom postupku u kojem je ishodila rešenje koje zamjenjuje ugovor o otkupu sa izvršenikom), što su redovni sudovi ispitali utvrdivši da apelantkinjini prigovori usmjereni u tom pravcu nisu osnovani. Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi ovim pitanjem detaljno bavili prilikom odlučenja imajući u vidu, između ostalih dokaza, i zk. izvode iz kojih je proizašlo stanje upisa na spornom stanu prije i nakon upisa apelantkinjinog prava. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja, između ostalog, imali u vidu činjenicu da je teretni list zk. izvoda u kojem je evidentiran sporni stan opterećen hipotekom i zabilježbom izvršenja od 24. januara 2008. godine, dakle, prije nego što je apelantkinjina majka uopšte otkupila sporni stan, što je redovnim sudovima bio osnov za primjenu odredbe člana 72 stav (2) ZIP-a na osnovu koje je odbijen tužbeni zahtjev. Ustavni sud smatra da iz obrazloženja redovnih sudova ne proizilazi proizvoljnost na koju apelantkinja ukazuje, niti njeni prigovori koji su bili predmet ocjene redovnih sudova mogu doprinijeti drugačijem odlučenju Ustavnog suda.

33. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju :

k) Pravo na imovinu.

35. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

36. Ustavni sud zapaža da apelantkinja, zbog odbijanja njenog tužbenog zahtjeva, smatra da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tvrdeći da postoji mogućnost da bude lišena imovine ukoliko bi se dozvolilo izvršenje na spornom stanu.

37. Ustavni sud podsjeća da član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opšte je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2 istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i treba da se posmatraju u svjetlu prvog pravila (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 301-A, stav 51).

38. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojim koncept „imovina“ u prvom dijelu člana 1 ima autonomno značenje koje nije ograničeno svojinom na fizičkim dobrima i nezavisno je od formalne klasifikacije u domaćem pravu: određena druga prava i interesi koji konstituišu imovinu mogu se, takođe, smatrati „imovinskim pravima“ i zbog toga predstavljati „imovinu“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 (vidi, Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [GC] broj 31107/96, ECHR 1999-II, stav 54).

39. Shodno navedenom, Ustavni sud, prije svega, treba da ispita da li se u konkretnom slučaju radi o apelantkinjinoj imovini. Iz raspoloživih dokaza proizilazi da je apelantkinja 2. jula 2009. godine na temelju ugovora o poklonu upisala pravo svojine na spornom stanu u zemljišnim knjigama, pa samim tim nije sporno da se radi o apelantkinjinoj imovini, koja je zaštićena članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je stoga osporenim odlukama došlo do miješanju u apelantkinjino pravo na imovinu budući da su redovni sudovi odbili njen tužbeni zahtjev koji se odnosio na (ne)izvršenje na spornom stanu.

40. Stoga, za Ustavni sud ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: a) da li je miješanje predviđeno zakonom, b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i c) da li je miješanje proporcionalno tom cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg javnog interesa.

41. U vezi sa zakonitošću miješanja u apelantkinjino pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu, između ostalog, odredbe člana 72 st. (1) i (2) i (3) ZIP-a kojima je jasno propisana situacija u kojoj se našla apelantkinja. Dakle, okolnost da je zabilježba izvršenja na spornom stanu izvršena prije nego što je apelantkinja svoje pravo na spornom stanu upisala, ali i prije nego što je apelantkinjina majka ishodila osnov za uknjižbu svog prava na spornom stanu, bila je temelj redovnim sudovima da odbiju tužbeni zahtjev, primjenom citiranih odredaba ZIP-a. Naime, shodno citiranim odredbama ZIP-a, zabilježbom izvršenja tražilac izvršenja (tuženi u konkretnom slučaju) stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti, a lice (apelantkinja u konkretnom slučaju) koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom (stav 2 člana 72), dok istovremeno promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika, kao izvršenika, do visine vrijednosti nepokretnosti (stav 3 člana 72). Kako se radi o jasnim i precizinim odredbama koje ne ostavljaju prostor za različito tumačenje, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantkinjino pravo u imovinu u okolnostima konkretnog slučaja bilo zakonito. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporene presude nisu u suprotnosti sa principima i zahtjevima kojima se, u okviru člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zahtijeva da takva odluka mora biti zasnovana na relevantnim domaćim propisima.

42. U pogledu pitanja da li je miješanje u apelantkinjino pravo na imovinu u skladu sa javnim interesom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizuje svoj pravni sistem, te da s tim ciljem ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionisao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, Serija A broj 6, stav 5). Dakle, sljedeće pitanje koje se nameće u vezi sa ovim ustavnopravnim sporom jeste da li citirane odredbe, kao takve, predstavljaju izraz javnog interesa, te da li je miješanje proporcionalno tom cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantkinjinog prava i opšteg javnog interesa.

43. Imajući u vidu sadržaj citiranih odredaba, Ustavni sud smatra da se radi o jasnim zakonskim odredbama i da se javni interes ogleda u potrebi da se regulišu pravila izvršnog postupka na nepokretnostima i zaštite interesi tražioca izvršenja u situaciji kada dođe do promjene svojine na nepokretnosti koja je predmet izvršenja nakon evidentiranja zabilježbe izvršenja u javnim evidencijama, što svakako predstavlja izraz javnog interesa. Odgovarajući na pitanje da li takve odredbe narušavaju pravičnu ravnotežu između apelantkinjinog prava i opšteg javnog interesa, odnosno predstavljaju li preveliki teret za apelantkinju, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka utvrđeno da su sporne okolnosti u vezi sa stanom apelantkinji bile poznate i predočene od notara prilikom sklapanja ugovora o poklonu, te da je apelantkinja prilikom sklapanja notarskog ugovora imala saznanje da je teretni list zk. uloška u kojem se sporni stan vodi opterećen i zabilježbom izvršenja i hipotekom. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, koje ni apelantkinja nije dovela u sumnju, te sadržaj relevantnih odredaba ZIP-a, koje su u konkretnom slučaju primijenjene, Ustavni sud smatra da, pored toga što nije došlo do zloupotrebe ustavnih prava apelantkinje, u konkretnom predmetu na apelantkinju nije stavljen ni „pretjeran” teret i da su zakonski modaliteti navedenih ograničenja proporcionalni ciljevima koji se žele postići.

44. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo ni do kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je osporenim presudama odbijen tužbeni zahtjev uz obrazloženje koje u okolnostima konkretnog slučaja ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentima na koje je apelantkinja ukazala, pri čemu su prigovori koje apelantkinja ponavlja u apelaciji, a tiču se istorijata svojine na spornom stanu, bili predmet ocjene redovnih sudova.

46. Isto tako, nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ako je odbijanje tužbenog zahtjeva apelantkinje kojim je tražila nesprovođenje izvršenja na spornom stanu izvršeno u skladu sa zakonom radi postizanja legitimnih ciljeva u javnom interesu i uz poštivanje principa proporcionalnosti između prava na imovinu i opšteg javnog interesa.

47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3566/14 (B. J.) | Sudska praksa | Aktio