Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1148/17 („Hidromont“ d.o.o. Istočna Ilidža)

Odluka donesena 04. 04. 2017.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1148/17

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

04. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Kneževića, na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine, u predmetu broj AP-1148/17 rješavajući zahtjev d.o.o. „HIDROMONT“ Istočna Ilidža za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev d.o.o. „HIDROMONT“ Istočna Ilidža za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. „Hidromont“ d.o.o. Istočna Ilidža (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Ljubiša Dragičević, advokat iz Banjaluke, podnio je 26. marta 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 056404 15 Rev od 29. novembra 2016. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud). Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojim je zatražio obustavu postupka izvršenja koji je u toku pred Okružnim privrednim sudom u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) do konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.

2. Odlučujući u ponovnom postupku Okružni privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 056404 14 Ps 2 od 25. februara 2015. godine obavezao tuženu Opštinu Istočni Drvar (u daljnjem tekstu: tužena Opština) da apelantu na ime duga isplati iznos od 262.132,00 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, sve preciznije navedeno u stavu 1. izreke presude, dok je stavom 2. izreke odbijen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na potraživanje zakonske zatezne kamate preko dosuđenog iznosa.

3. Iz tužbe koju je apelant podnio 20. decembra 2008. godine u bitnom proizlazi da je apelant kao izvođač radova sa tuženom Opštinom, kao investitorom, zaključio ugovor o izvođenju radova na izgradnji vodovoda Srnetica-Potoci čija je vrijednost po ugovoru bila 270.125,40 KM, da je apelant sa tuženom Opštinom zaključio aneks ugovora radi zamjene cijevi, zbog pogrešno predviđenog barskog pritiska u tenderskoj dokumentaciji tužene Opštine, čime je vrijednost izgradnje uvećana za dodatnih 39.872,20 KM, da je apelant sa tuženom Opštinom zaključio i aneks glavnog ugovora u formi zapisnika zbog pogrešnog predviđene kategorije zemljišta kod iskopa rova za polaganje vodovodnih cijevi u tenderskoj dokumentaciji tuženog (tenderom je bila predviđena III kategorija, a radilo se o zemljištu IV i V kategorije što je otežalo radove), kojim je dogovorena prosječna cijena radova čitavom dužinom navedenog vodovoda u iznosu od 25 KM/1m2 uz dodatno uračunavanje PDV, da je nadzorni organ tužene Opštine potpisao knjigu građevinskog dnevnika, da je apelant nakon završenih radova i nakon izvršenog konačnog obračuna tuženoj Opštini poslao konačan obračun izvedenih radova, da je ukupna vrijednost izgradnje objekta iznosila 563.339,30 KM, da su tužena Opština i suinvesitor (JP Šume RS, ŠG Oštrelj iz Drnića je kao suinvestitor tužene Opštine sa apelantom zaključio ugovor za izvođenje radova u iznosu od 200.000,00 KM, koji je u cijelosti izmiren) ukupno isplatiti 310.000,00 KM, te da ostatak koji nije isplaćen apelant potražuje u predmetnom postupku.

4. Na temelju provedenih dokaza Okružni privredni sud je utvrdio da je apelant, kao izvođač radova, u cijelosti izvršio ugovorene obaveze na izgradnji vodovoda za tuženu Opštinu kao naručitelja radova, te da je suinvestitor Preduzeće JPŠ Šume RS apelantu isplatio iznos od 200.000, 00 KM (po osnovu zaključenog ugovora), kao i to da je tužena Opština apelantu do podnošenja tužbe isplatila iznos od 110.000,00 KM, po prethodno ispostavljenim situacijama, te da je do zakazivanja pripremnog ročišta na temelju postignutog vansudskog poravnanja tužena Opština apelantu isplatila još dodatnih 78.486,86 KM. Među parničnim strankama nije bilo sporno da je prilikom obavljanja radova utvrđeno da kategorija zemljišta nije ona koja je bila utvrđena u tenderskog dokumentaciji, da je sa ovom činjenicom nadzorni organ upoznao tuženu Opštinu, kao naručitelja radova, o čemu je sačinjena primjedba u građevinskom dnevniku i nakon čega je potpisan zapisnik o dogovorenoj cijeni za iskop rova od strane investitora, izvođača i nadzornog organa, kojim je usaglašena cijena iskopa na cjelokupnoj dužini rova u iznosu od 25 KM/1m2, upravo zbog razlike kategorije zemljište u tenderskoj dokumentaciji i na samom terenu.

5. Shodno tome tokom postupka se ispostavilo spornim da li je tužena Opština u obavezi da apelantu isplati uvećanu cijenu radova do kojih je došlo prilikom samog izvođenja radova zbog sastava odnosno kategorije zemljište, koja nije odgovarala tenderskoj dokumentaciji. U vezi s tim Okružni privredni sud se pozvao na odredbu člana 630. i 633. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje propisuju ugovor o građenju kao ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu, odnosno da za svako odstupanje od projekta građenja, odnosno ugovorenih radova, izvođač mora imati pismenu saglasnost naručitelja. Okružni privedeni sud je iz svih provedenih dokaza utvrdio da u situaciji kada je građevinski dnevnik uredno vođen svakodnevno, u kojem je konstatovana dubina, širina iskopa, kategorija zemljište i dr., što je sve potpisano od strane nadzornog organa i rukovodioca gradilišta, iz čega proizlazi da je nadzorni organ odobrio sve radnje i da se saglasio sa njihovom količinom, pa je na taj način tužena Opština obavezana da isplati potraživanu razliku u cijeni (o čemu se prvostepeni sud iscrpno izjasnio na strani 9 i 10 obrazloženja).

6. Viši privredni sud je odlučujući o žalbi tužene Opštine donio Presudu broj 57 0 Ps 056404 15 Pž 2 od 11. septembra 2015. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je tužena Opština obavezana na isplatu iznosa od 79.509,54 KM, za zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, sve preciznije navedeno u stavu 1. izreke presude, dok je stavom 2. izreke odbijen tužbeni zahtjev apelanta kao i zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenih iznosa, uz istovremeno obavezivanje apelanta na naknadu troškova žalbenog postupka (stav 3. izreke presude).

7. Djelimičnu osnovanost žalbenih prigovora Viši privredni sud je detaljno obrazložio na stranama od 2 do 8 obrazloženja presude, pa je u tom pravcu, između ostalog, navedeno da je glavnim ugovorom određena cijena radova u iznosu od 309.997,60 KM (po ugovoru 270.125, 40 KM i po aneksu 39.872,20 KM), pa kako je apelant dokazao da su izvršeni dodatni radovi koji nisu bili uključeni u prvobitno zaključeni ugovor, a koji su zbog promjene kategorije zemljišta bili neophodni, prema ocjeni tog suda ukupna vrijednost naknadnih radova ne može preći 50% od vrijednosti glavnog ugovora, a u konkretnom slučaju to je iznos od 154.998,80 KM (polovina od 309.997,60 KM). Tokom postupka je nesporno utvrđeno da je tužena Opština uplatila iznos od 385.486,86 KM (200.000,00 KM je isplatio suinvestitor JP šume RS, a tužena Opština 185.486,86 KM), te da je apelant tuženoj Opštini ispostavio okončanu situaciju u novembru 2008. godine gdje je konstatovana ukupna vrijednost izgradnje objekta u iznosu od 563.339,30 KM, a apelant tužbom potražuje razliku duga u odnosu na iskazani dio iz okončane situacije i isplaćeni dio, kao i iznos od 84.279,56 koji je okarakterisan kao razlika količina ovjerenih radova kroz građevinski dnevnik i obračunski list građevinske knjige. Viši privredni sud je takve činjenične okolnosti doveo u vezu sa odredbom člana 11. stav 4. točka d) Zakona o javnim nabavkama BiH prema kojoj apelantu pored ugovorene cijene pripada 50% na ime dodatno izvedenih radova, a to je ukupan iznos od 464.996,40 KM (309.997,60 KM plus 154.998,80 KM), pa budući da je tužena Opština već isplatila iznos od 385.486,86 KM ostaje razlika od 79.509,54 KM koja pripada apelantu po osnovu odredbe člana 630. ZOO-a.

8. Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 056404 15 Rev od 29. novembra 2016. godine reviziju apelanta odbio, dok je reviziju tužene Opštine usvojio, te drugostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti odbijen, uz obavezivanje apelanta na naknadu ukupnih troškova parničnog postupka.

9. Nakon što je ispitao osnovanost revizije tužene Opštine Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da izjavljena revizija opravdano ukazuje da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da zapisnik stranaka o izvođenju radova od 7. avgusta 2008. godine predstavlja suglasnost tužene Opštine, kao naručitelja radova, za odstupanje od ugovorenih radova (član 633. ZOO-a), odnosno ugovor za izvođenje dodatnih radova u smislu odredbe člana 11. stav 4. tačka d) Zakona o javnim nabavkama BiH. Prema ocjeni Vrhovnog suda tim zapisnikom stranke su konstatovale da je promjena kategorije zemljišta izvođaču radova (apelantu) znatno otežala izvođenje radova i uvećala troškove, pa su usaglasili cijenu iskopa na cjelokupnoj dužini vodovoda, a ne obavljanje dodatnih radova. Čak i pod pretpostavkom da je različita kategorizacija zemljišta u odnosu na projektom i tenderom predviđenu, kako je naveo Vrhovni sud, zahtijevala da apelant vrši iskop rova većih dimenzija od projektovanih i ugovorenih i da je to rezultiralo količinom iskopa konstatovanom u građevinskom dnevniku, o tome nije postignuta saglasnost u zapisniku od 7. avgusta 2008. godine, jer u njemu nije navedeno da su se ugovarači saglasili da apelant izvede radove na iskopu rova kojima se mijenja njegova ugovorena širina i dubina, niti je navedena vrsta, količina i vrijednost radova koje bi apelant trebao obaviti.

10. Shodno navedenom, Vrhovni sud je istakao da nisu ispunjeni uslovi da bi se smatralo da zapisnik od 7. avgusta 2008. godine predstavlja ugovor o dodatnim radovima kakav ima u vidu odredba člana 11. stav 4. točka d) Zakona o javnim nabavkama BiH, jer iz zapisnika ne proizlazi saglasnost stranaka o predmetu obaveze apelanta o izvođenju određenih dodatnih radova, odnosno o tome koji su to dodatni radovi bili neophodni i nepredviđeni, a nisu uključeni u osnovni ugovor, niti je navedena vrsta i količina tih radova, niti njihova vrijednost, koja mora biti izražena u takvom ugovoru s obzirom da ukupna vrijednost ugovora o izvođenju dodatnih radova ne može preći 50% vrijednosti glavnog ugovora. Iz istih razloga, kako j istaknuo Vrhovni sud, takav zapisnik nema ni karakter saglasnosti tužene Opštine za izvođenje radova koji nisu ugovoreni, a koji odstupaju od projekta (član 633. ZOO-a). Vrhovni sud je u takvim okolnostima ocijenio da je bez značaja činjenica što je nadzorni organ ovjerio građevinski dnevnik u kome je navedeno da su radovi izvedeni, jer on vrši radnje koje su u vezi sa građevinskim nadzorom, a nije ovlašten da reguliše imovinske odnose na ime investitora, odnosno naručitelja radova.

11. Kako je već na samom početku izvođenja radova konstatovano da se promjena kategorije zemljišta odnosi na cijelu trasu vodovoda i da to otežava rad apelanta i uvećava troškove, ugovorne strane su mogle ocijeniti u kojoj mjeri ta činjenica utiče na ispunjenje ugovora u cjelini, pa ukoliko se zbog tih okolnosti suštinski mijenja ugovorena obaveza u pogledu predmeta ugovora i cijene tako da ona više ne odgovora onome što je prvobitno ugovoreno, ugovorne strane su mogle raskinuti ugovor (član 13. stav 1. ugovora) ili ugovor održati na snazi ukoliko je postojala mogućnost da se ugovor ispuni zaključenjem ugovora o izvođenju dodatnih radova u obimu propisanom Zakonom o javnim nabavkama BiH.

12. Nadalje je Vrhovni sud naglasio da je tužena Opština, kao jedinica lokalne samouprave, obavezana da zaključuje ugovore na način predviđen Zakonom o javnim nabavkama BiH, nakon propisane procedure javnih nabavki, a kod takvih ugovora zakonom je propisano da se cijena i predmet ugovora ne mogu mijenjati, osim u izuzetnim slučajevima predviđenim zakonom, za obavljanje dodatnih radova, a navedeno izričito propisuje odredba člana 39. stav 3. Zakona o javnim nabavkama, kao prinudnog propisa, pa bi svako ugovaranje koje bi išlo za tim da se bitni elementi ugovora izmjene, suprotno zakonskoj zabrani, dovelo do ništavosti takvog ugovora u smislu člana 103. stav 1. ZOO-a. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da zapisnikom koji je potpisan od strane ugovarača, nije promijenjena ugovorena cijena radova kao bitan element ugovora o javnim nabavkama, pa čak i u slučaju da je namjera stranaka bila da zapisnikom žele mijenjati ugovorenu cijenu radova. Kod takvog stanja stvari Vrhovni sud je zaključio da je tužena Općina ispunila ugovorenu obavezu prema apelantu i da nema obavezu plaćanja radova za koje apelant nije imao saglasnost tužene Općine, niti ugovor o izvođenju dodatnih radova, u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama BiH.

13. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i pravo na imovini iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Za apelanta je sporan zaključak Vrhovnog suda da zapisnik stranaka o izvođenju radova koji je sačinjen i potpisan ne predstavlja saglasnost tužene Opštine za odstupanje od ugovora shodno članu 633. ZOO-a, odnosno da takav zapisnik ne predstavlja ugovor o izvođenju dodatnih radova, u smislu odredbe člana 11. stav 4. tačka d) Zakona o javnim nabavkama. Prema ocjeni apelanta ovakav zaključak Vrhovnog sud nema utemeljenje u zakonu pošto forma saglasnosti iz člana 633. ZOO-a zakonom nije ni predviđena jer se zakonodavac nije bavio formom iz razloga što je ostavio strankama da slobodno odrede formu. Apelant, između ostalog, ukazuje da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog toga što je Vrhovni suda cijenio činjenice koje tužena Opština nije isticala tokom postupka, čime se direktno stavio u funkciju zaštite interesa tuženog bez postojanja pravnog i činjeničnog osnova. Nadalje apelant ukazuje i na kršenje principa ravnopravnosti strana u postupku u kontekstu primjene odredbe člana 635. ZOO-a. Apelant smatra da mu, kao izvođaču radova, koji je u cijelosti izvršio sve ugovorene i tražene obaveze, a što je potvrđeno izvještajem komisije za tehnički prijem od 20. oktobra 2008. godine i građevinskim dnevnikom, pripada pravo na isplatu iznosa koji potražuje tužbenim zahtjevom, a sve u smislu člana 630. ZOO-a.

14. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršni postupak koji se vodi kod Okružnog privrednog suda pod brojem 57 0 IP 116063 17 IP2, bez posebnog dodatnog obrazloženja.

15. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

16. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

17. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

18. U vezi s navedenim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

19. Ustavni sud zapaža da apelant zahtjevom za donošenje privremene mjere traži da se obustavi izvršni postupak koji je u toku pred Okružnim privrednim sudom, pri čemu nije naveo dodatne razloge i argumente kojim bi zahtjev potkrijepio. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što predstavlja neodvojiv segment prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

20. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere suštinski temelji na prigovorima vezanim za kršenje njegovih ustavnih prava u parničnom postupku što, kako je već istaknuto, per se ne može biti osnov za razmatranje osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, u konkretnom slučaju, osim prigovora vezanih za kršenje apelantovih ustavnih prava, apelant ne nudi nikakve druge razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne neotklonjive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Imajući u vidu prethodno iznesene stavove Ustavni sud smatra da apelant nije predočio relevantne razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

21. Na osnovu izloženog Ustavni sud zahtjev smatra neosnovanim, te je shodno tome odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.

22. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1148/17 („Hidromont“ d.o.o. Istočna… | Sudska praksa | Aktio