Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-441/17 (Z.D.)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Krivični postupak
  • Pravo na odbranu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-441/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. aprila 2017.godine, u predmetu broj AP-441/17, rješavajući apelaciju Z.D. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3). tačka m), člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z.D. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 K 068742 17 Kvlz od 8. marta 2017. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 K 068742 16 Kž od 22. novembra 2016. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 K 068742 15 K od 22. juna 2016. godine u odnosno na navode da u izrečenu kaznu zatvora nije uračunato lišavanje slobode, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z.D. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 K 068742 17 Kvlz od 8. marta 2017. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 K 068742 16 Kž od 22. novembra 2016. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 K 068742 15 K od 22. juna 2016. godine u odnosu prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z.D. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banjaluke, podnio je, 3. februara 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 K 068742 16 Kž od 22. novembra 2016. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 K 068742 15 K od 22. juna 2016. godine.

2. Apelant je zatražio da Ustavni sud „odredi privremenu mjeru zabrane izvršenja presude jer apelantu u izrečenu kaznu zatvora nije uračunato lišenje slobode a zbog čega bi apelant nezakonito izdržavao dio kazne zatvora“.

3. Apelant je dopunio apelaciju 14. februara 2017. godine, te dostavio potvrdu o otpustu lica lišenog slobode.

4. Apelant je dopunio apelaciju 28. marta 2017. godine, osporivši u međuvremenu donesenu presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 K 068742 17 Kvlz od 8. marta 2017. godine, te ponovio identičan zahtjev za donošenje privremene mjere kao i u prvobitnoj apelaciji.

5. Osnovni sud je presudom broj 77 0 K 068742 15 K od 22. juna 2016. godine a koja je u cjelini potvrđena presudom Okružnog suda broj 77 0 K 068742 16 Kž od 22. novembra 2016. godine apelanta oglasio krivim da je počinio krivično djelo primanje mita iz člana 351. stav 1. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ RS) tako što je kao službeno lice, radnjama bliže opisanim u izreci presude, zahtijevao i primio novac da u okviru svojih ovlaštenja ne izvrši radnju koju je morao izvršiti. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, te mu je oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela u označnom novčanom iznosu.

6. Iz izreke presude proizilazi da je apelant navedeno djelo počinio na način da je označenog dana zaustavio D.R. zbog učinjenog prekršaja u saobraćaju te je zahtijevao označeni novčani iznos kako ne bi napisao prekršajni nalog, a u cilju pribavljanja imovinske koristi za sebe, na čemu je u više navrata insistirao kontaktirajući D.R. putem telefona, te se sastao sa D.R. od kog je preuzeo označenu novčanicu.

7. Osnovni sud je u obrazloženju presude detaljno iznio sadržaj iskaza saslušanih svjedoka, kao i provedenih materijalnih dokaza koje je cijenio pojedinačno i u uzajamnoj vezi a na temelju kojih je zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje je oglašen krivim. Nadalje, iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizilazi, da su na temelju naredbe sudije za prethodni postupak od 6. marta 2015. godine prema apelantu, u to vrijeme osumnjičenom, zbog postojanja osnovane sumnje da je izvršilac krivičnog djela primanje mita iz člana 351. stav 1. KZ RS, određene posebne istražne radnje iz člana 234. stav 1. tač. a), g), d) i đ) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS). U obrazloženju presude je detaljno interpretiran sadržaj naredbe, u kojoj je, pored ostalog naznačeno, da se D.R. daje status informatora. Nadalje, detaljno je interpretiran sadržaj radnje – fotografisanje i identifikacija označene novčanice koja je korištena za simulovani otkup, u vezi s kojom je sačinjen zapisnik sa naznakom prisutnih službenih lica, a čemu je prisustvovao i D.R. u svrhu upoznavanja sa označenom novčanicom. Osnovni sud je detaljno interpretirao i način na koji je lice D.R., u svojstvu informatora, koristio navedenu novčanicu pri simulovanom otkupu a s čim u vezi je ostvaren uvid u video snimak pribavljen provođenjem posebne istražne radnje tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i transportnih sredstava. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je prema potvrdi o lišavanju slobode označenog broja od 6. marta 2015. godine, apelant lišen slobode 6. marta 2015. godine u 15.00 časova a do otpočinjanja početka pretresa apelantovog putničkog automobila, koji je otpočeo u 17.15 časova. Nadalje, proizilazi da je pretres apelantovog automobila obavljen 6. marta 2015. godine nakon što je dobijena saglasnost sudije za prethodno saslušanje za izdavanje naredbe za pretres apelantovog vozila i privremeno oduzimanje označene novčanice i označenog mobilnog telefona te drugih predmeta koji mogu služiti u krivičnom postupku. Provođenjem radnje pretresanja kojoj je prisustvovao apelant, dva svjedoka, punoljetna građana, te navedena službena lica, pronađeni su i od apelanta oduzeti: označena novčanica korištena pri simulovanom otkupu, te mobilni telefon. O provedenoj radnji pretresa sačinjen je zapisnik koji je apelant potpisao bez primjedbi, te mu je za oduzete predmete izdata potvrda koja čini sastavni dio zapisnika i koju je apelant potpisao bez primjedbi. Nadalje, prema potvrdi označenog broja a u skladu sa članom 130. stav 1. ZKP RS od apelant su oduzete i pobrojane lične stvari, među kojim i službeni pištolj, te službena legitimacija. Nadalje, u obrazloženju presude je detaljno interpretirana i fotodokumentacija sačinjena u povodu navedenih preuzetih radnji.

8. Iz obrazloženja presude Okružnog suda broj 77 0 K 068742 16 Kž od 22. novembra 2016. godine, kojom je odbijena žalba apelanta i potvrđena presuda Osnovnog suda, proizilazi da apelant u žalbi izjavljenoj na prvostepenu presudu nije naveo i zakonski osnov, pa je na osnovu sadržaja žalbe zaključeno da apelant prvostepenu presudu osporava zbog povrede odredba krivičnog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Okružni sud je neosnovanim ocijeni apelantove tvrdnje da je izreka prvostepene presude nerazumljiva i protivrječna datim razlozima, te da u djelu odlučnih činjenica ne sadrži razloge i obrazloženja. Okružni sud je istakao da je opis radnje izvršenja jasan i da sadrži sve elemente u kojim su dati razlozi i obrazloženja s kojim je ovako dati opis usuglašen. Okružni sud je neosnovanim ocijenio i tvrdnju apelanta o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, temeljenu prevashodno na interpretaciji i ocjeni iskaza saslušanih svjedoka. Međutim, detaljno analizirajući iskaze saslušanih svjedoka i dovodeći ih u vezu sa ostali provedenim dokazima, Okružni sud je zaključio da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da nije sa sigurnošću utvrđeno da mu je informator predao označenu novčanicu, s čim u vezi je ukazano da apelant na zapisnik o pretresu automobila kada je označena novčanica pronađena nije imao primjedbi, te je ukazano na video zapis sačinjen na mjestu primopredaje označene novčanice. Okružni sud je neosnovanom ocijenio i apelantove tvrdnje vezane za ličnost informatora ukazujući da je na prijedlogu Okružnog tužilaštva, donijeta naredba Osnovnog suda na temelju koje je D.R. dodijeljen status informatora kako je to i bilo predloženo. Najzad, s obzirom da je žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni te oduzimanju imovinske koristi, Okružni sud je preispitao razloge i obrazloženja iz prvostepene presude u ovom dijelu te se sa istim saglasio.

9. Vrhovni sud je presudom broj 77 0 K 068742 17 Kvlz od 8. marta 2017. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen protiv presuda Okružnog i Osnovnog suda.

10. Vrhovni sud je, pozivajući se na član 350. stav 1. ZKP RS kojim su propisani uslovi za korištenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, te tim u vezi na član 311. stav 1. tačka g) ZKP RS (povreda prava na odbranu), istakao da je mogućnost ulaganja ovog pravnog lijeka isključena ukoliko nije izjavljena žalba, te da se na povrede materijalnog i procesnog zakona nije moguće pozivati u zahtjevu za zaštitu zakonitosti ako nisu bile iznesene u žalbi, izuzev ako se radi o povredi učinjenoj u žalbenom postupku. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je apelant protiv prvostepene presude žalbu izjavio kako je navedeno “iz svih razloga predviđenih zakonom“, ali u žalbi nisu sadržani prigovori o povredi krivičnog zakona, pa ni prigovori o povredi člana 312. tačka đ) ZKP RS (da li su pravilno primijenjen odredbe o uračunavanju pritvora i izdržane kazne) u vezi sa članom 44. stav 1. KZ RS (uračunavanje pritvora i ranije kazne). Slijedom navedenog, na osnovu člana 350. stav 2. tačka b) ZKP RS, zaključeno je da se apelant ne može pozivati na navedene povrede u zahtjevu za zaštitu zakonitosti. Nadalje, Vrhovni sud nije prihvatio ni apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo na obranu kao bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP RS jer se prvostepena presuda zasniva na brojnim, pojedinačno pobrojanim, nezakonitim dokazima. S tim u vezi je ukazano da se pod ovu povredu odredaba krivičnog postupka ne mogu podvesti povrede postupka koje su izdvojene u posebne, druge oblike bitnih povreda odredaba krivičnog postupka propisane članom 311. stav 1. ZKP RS. Najzad, cijeneći apelantove navode o pogrešnoj ocjeni pobrojanih dokaza, odnosno da nema dokaza da je apelant počinio krivično djelo pa da je zbog toga povrijeđen KZ RS, Vrhovni sud je zaključio da se oni odnose na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a po kom osnovu se, u skladu sa članom 350. stav 1. ZKP RS, zahtjev za zaštitu zakonitosti ne može podnijeti.

11. Apelant smatra da su mu osporenim presudama Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelant tvrdi da su osporene presude zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima jer, s obzirom na visinu zaprijećene kazne za krivično djelo za koje je osumnjičen odnosno osuđen osporenim presudama, nisu mogle biti određene posebne istražne radnje iz člana 234. stav 1. tač. a), g), d) i đ) ZKP RS. U ovom dijelu apelant tvrdi i da informatoru D.R. nije bio dodijeljen ovaj status, te da su postupanje D.R. i sama radnja simulovanog otkupa predstavljali podstrekavanje na izvršenje krivičnog djela. Također, apelant tvrdi i da je nezakonito obavljen pretres njegovog automobila jer sudija nakon izdavanja usmene naredbe nije postupio u skladu sa čl.120. i 121. ZKP RS, kao i zbog činjenice da pretresu nije prisustvovao njegov branilac. Apelant tvrdi i da se presude zasnivaju na dokazima koji nisu provedeni na glavnom pretresu ukazujući na potvrdu o oduzimanju predmeta označenog broja, koja nije ni sastavni dio zapisnika o pretresu od 6. marta 2015. godine, te ističe da označena novčanica korištena pri simulovanom otkupu nije izvedena kao dokaz na glavnom pretresu. Slijedom navedenog tvrdi da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza zbog čega je pogrešno utvrđeno činjenični stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant također tvrdi i da se Vrhovni sud nije izjasnio o navodima iz zahtjeva da se presuda zasniva na dokazima koji nisu izneseni na glavnom pretresu, kao i da je previdio da žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži i žalbu na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Najzad, apelant tvrdi da mu u izrečenu kaznu zatvora nije uračunato lišavanje slobode od 6. marta 2015. godine u 15,00 časova do 7. marta 2015. godine u 10.45 časova te da se o ovom njegovom navodu nije izjasnio niti jedna sud.

12. Apelant je zatražio da Ustavni sud „odredi privremenu mjeru zabrane izvršenja presude jer apelantu u izrečenu kaznu zatvora nije uračunato lišenje slobode a zbog čega bi apelant nezakonito izdržavao dio kazne zatvora“.

Neiscrpljivanje

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelacione navode da u izrečenu kaznu zatvora nije uračunato lišavanje slobode Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda.

14. Član 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda u relevantnom dijelu glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.

15. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama u izrečenu kaznu zatvora nije uračunato i lišavanje slobode u periodu od 6. marta 2015. godine u 15,00 časova do 7. marta 2015. godine u 10.45 časova, te da se o ovom njegovom navodu redovni sudovi nisu izjasnili.

16. Ustavni sud podsjeća da prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine)

17. Ustavni sud podsjeća da je članom 93. ZKP RS regulisano da: „(1) Ako se pojavi sumnja u dopuštenost izvršenja sudske odluke ili o računanju kazne ili ako u pravosnažnoj presudi nije odlučeno o uračunavanju pritvora ili ranije izdržane kazne ili uračunavanje nije pravilno obavljeno, o tome će odlučiti posebnim rješenjem sudija, odnosno predsjednik vijeća koji je sudio u prvom stepenu. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja, osim ako sud nije drugačije odredio“. Također, Ustavni sud podsjeća da je članom 312. ZKP RS propisano da se žalba protiv prvostepene presude može izjaviti zbog povrede krivičnog zakona, pored ostalog, i zbog toga, da li su pravilno primijenjene odredbe o uračunavanju pritvora i izdržane kazne.

18. U konkretnom slučaju iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu kao ni iz apelantovih navoda ne može se zaključiti da je apelant koristio mogućnost iz člana 93. ZKP RS te da je pred Osnovnim sudom, koji je donio prvostepenu presudu, pokrenuo pitanje uračunavanja lišavanja slobode u izrečenu kaznu. Naime, shodno članu 93. ZKP RS ne postoji prepreka da to bude učinjeno i nakon pravosnažnosti presude kojom je izrečena kazna zatvora u koju nije uračunato lišavanje slobode, a o čemu sud odlučuje posebnim rješenjem.

19. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u odgovora na apelantove tvrdnje u ovom dijelu Okružni sud, također, ukazujući na mogućnost iz člana 93. ZKP RS, istakao i: da apelant u žalbi na prvostepenu presudu nije navodio da je bio lišen slobode, da na tu okolnost u prvostepenom postupku nisu provođeni dokazi, niti je drugostepeni sud imao podatak o trajanju lišavanja slobode, da je, u skladu sa članom 320. ZKP RS, ispitivao prvostepenu presudu u onom dijelu u kom je žalbom pobijana, te najzad, da slijedom navedenog nije mogao intervenisati po službenoj dužnosti vezano za uračunavanje vremena lišavanja slobode u izrečenu kaznu u smislu člana 44. KZ RS. Apelant je uz apelaciju priložio i žalbu na prvostepenu presudu čiji sadržaja potvrđuje navedene konstatacije Okružnog suda.

20. Stoga, pošto apelant nije ponudio niti jedan dokaz da je koristio mogućnost iz člana 93. ZKP RS, te imajući u vidu da ovo pitanje nije isticao ni u žalbi na prvostepenu presudu, proizilazi da nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, pa se apelacija u ovom dijelu ne može razmatrati.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je o ovom dijelu apelacije odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Prima facie

22. Apelant tvrdi i da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je, kako u suštini proizilazi iz njegovih navoda, izostala brižljiva ocjena dokaza zbog čega je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima, te da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

23. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4.) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

24. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

25. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da je izostala brižljiva ocjena dokaza zbog čega je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, te da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

26. Ustavni sud ukazuje da su u obrazloženju osporenih odluka dati iscrpni razlozi obrazloženja na temelju kojih je zasnovan zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je osporenim presudama oglašen krivim. Iz obrazloženja osporenih presuda prozilazi da su redovni sudovi cijenili dokaze provedene na glavnom pretresu, među kojim, suprotno apelantovim tvrdnjama, i potvrdu o oduzimanju ličnih stvari koja nije bila sastavni dio zapisnika o pretresu automobila, kao i fotodokumentaciju i zapisnik sačinjene prilikom obilježavanja novčanice koja je korištena pri provođenju radnje simulovanog otkupa odnosno fotodokumentaciju i zapisnik sačinjene nakon što je označena novčanica nađena u apelantovom automobilu i oduzeta od njega. Razlozi i obrazloženja koja su redovni sudovi dali u vezi sa ocjenom provedenih dokaza pojedinačno i u uzajamnoj vezi, a na temelju čega su utvrdili postojanje ili ne postojanje odlučnih činjenica, na koje su primijenili relevantno pravo, po mišljenju Ustavnog suda ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.

27. Nadalje, u vezi sa apleantovim tvrdnjama o nezakonito pribavljenim dokazima u kojim je istakao da posebne istražne radnje nisu mogle biti određene s obzirom na visinu zaprijećene kazne za krivično djelo za koje je bio osumnjičen odnosno osuđen osporenim presudama, te da se u postupanju informatora D.R. pri provođenju radnje simulovanog otkupa stiču elementi podstrekavanja na izvršenje krivičnog djela, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelantove žalbe na prvostepenu presudu predočene uz apelaciju, te obrazloženja osporenih odluka, nije moguće zaključiti da je apelant ova patnja pokrenuo u bilo kojoj fazi postupka pred redovnim sudovima. Naime, iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizilazi da je apelant u ovom dijelu jedino tvrdio da informator D.R. nije dobio status informatora, te da nije sa sigurnošću utvrđeno da mu je pri provođenju radnje simulovanog otkupa, informator predao obilježenu novčanicu, da su ove tvrdnje ocjenjene neosnovanim, te da je Okružni sud s tim u vezi dao jasne razloge i obrazloženja. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz svega predočenog Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da je u postupku pred redovnim sudovima apelant iznosio tvrdnje da je pretres njegovog automobila obavljen na nezakonit način jer istom nije prisustvovao njegov branilac, kao i da nakon izdavanja usmene naredbe o pretresu, kako tvrdi, sudija nije postupio u skladu sa čl.120. i 121. ZKP RS. S tim u vezi Ustavni sud zapaža, a što apelant i ne dovodi u pitanje, da je zapisnik o pretresu automobila potpisao bez primjedbi, odnosno da je radnja pretresanja automobila obavljena u njegovom prisustvu. Stoga, apelant ne može sa uspjehom prvi put isticati ove prigovore u postupku pred Ustavnim sudom obzirom da ih prethodno nije isticao pred redovnim sudovima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1563/09 od 10. oktobra 2012. godine, tačka 33, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Slijedom navedenog, Ustavi sud se nije mogao upustiti u ispitivanje navoda u ovom dijelu.

28. Najzad, u vezi sa apelantovom tvrdnjom da se Vrhovni sud, odlučujući o njegovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti, propustio izjasniti o njegovim navodima koji su se ticali primjene Krivičnog zakona i povrede prava na odbranu, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda dati jasni i dovoljni razlozi zasnovani na članu 350. stav 1. ZKP RS, te s tim u vezi na članu 311. stav 1. tačka g) i 312. tačka đ) ZKP RS zbog čega se Vrhovni sud nije mogao upustiti u ispitivanje ovih navoda a koji, u okolnostima konkretnog slučaja, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.

29. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

30. Najzad, u vezi sa tvrdnjama o povredi prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije koje se, prema apelatovim navodima, dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova tj. žalbe u krivičnom postupku, kao redovnog pravnog lijeka, te zahtjeva za zaštitu zakonitosti, kao vanrednog pravnog lijeka. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

31. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je o ovom dijelu apelacije odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

33. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-441/17 (Z.D.) | Sudska praksa | Aktio