Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4426/14 (M. D.)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Miješanje u imovinu
  • Građanski postupak
  • Proporcionalnost
  • Javni interes
  • Legitiman cilj
  • Nekretnina
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4426/14

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4426/14, rješavajući apelaciju Marije Delić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Marije Delić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 042997 14 Rev 2 od 12. augusta 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Marija Delić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beča - Republika Austrija, koju zastupa Darko Delić iz Banjaluke, podnijela je 6. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 042997 14 Rev 2 od 12. augusta 2014. godine. Apelantica je podnijela i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio postupak izvršenja osporene odluke do donošenja konačne odluke po predmetnoj apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4426/14 od 16. septembra 2015. godine odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 20. januara 2017. godine od Vrhovnog suda, Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Slavka Roguljića i „Sinecoopa“ d.o.o. Trn (suprotne strane u postupku; u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

4. U periodu od 31. januara do 16. marta 2017. godine odgovore na apelaciju su dostavili Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud, te prvotuženi i drugotuženi.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelantica je podnijela tužbu protiv prvotuženog i drugotuženog, tražeći predaju u posjed nekretnine pobliže opisane u tužbi (u naravi zemljište, u daljnjem tekstu: predmetno zemljište). Također je tražila da izgrađene građevinske objekte na predmetnom zemljištu poruše i odvezu materijal, a predmetno zemljište vrate u prvobitno stanje kakvo je bilo prije gradnje. U tužbi je navela da je vlasnica predmetnog zemljišta, na kojem su prvotuženi i drugotuženi kao nesavjesni graditelji bez njezine saglasnosti sagradili sporni objekat, te da je taj objekat nezakonito izgrađen i da se ona nije mogla protiviti gradnji jer je bila odsutna iz Bosne i Hercegovine.

7. Drugotuženi je u toku postupka protiv apelantice podnio protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je na osnovu građenja stekao pravo vlasništva na predmetnom zemljištu, te zahtjev da se on obaveže da apelantici isplati iznos od 25.190,00 KM na ime vrijednosti predmetnog zemljišta. Također je tražio da se izvrši uknjižba predmetnog zemljišta na njegovo ime, uz istovremeno brisanje uknjiženih prava sa apelanticinog imena.

8. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 042997 12 P 2 od 15. februara 2013. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev, dok je usvojen protivtužbeni zahtjev drugotuženog.

9. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelantica vlasnica predmetnog zemljišta koje se nalazi u posjedu drugotuženog. Odlukom Skupštine općine Laktaši usvojen je plan parcelacije i urbanističko-tehnički uvjeti za izgradnju Sportsko-rekreativnog centra u dijelu urbanog područja mjesta Trn. Na predmetnom zemljištu drugotuženi je izgradio poslovni objekat, koji se inače prostire na više parcela i jednim dijelom na apelanticinoj parceli, dok je na preostaloj površini izgrađen parking za automobile i zelena površina. Prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke cjelokupna parcela se nalazi u sklopu Sportsko-rekreativnog centra u Trnu i ukupna vrijednost svih izgrađenih objekata iznosi 8.363.122,00 KM, a vrijednost predmetnog zemljišta iznosi 30.228,00 KM. Osnovni sud je istakao da su, prema navedenom vještaku, svi objekti u potpunosti izgrađeni i predmetno zemljište je privedeno namjeni predviđenoj regulacionim planom.

10. Polazeći od naprijed utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 37. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO), koji je važio u vrijeme nastanka spornog odnosa, propisano da vlasnik tužbom može zahtijevati povrat stvari od posjednika i da u toku postupka mora dokazati da je vlasnik te stvari i da je stvar u posjedu tuženog. Odredbama čl. 24-26. navedenog zakona su uređeni način i uvjeti stjecanja prava vlasništva na tuđem zemljištu građenjem. Navedenim zakonskim odredbama su propisana tri slučaja stjecanja, a u zavisnosti od savjesnosti posjednika, odnosno graditelja i savjesnosti odnosno protivljenja vlasnika zemljišta takvoj gradnji. U vezi s tim Osnovni sud je istakao da se savjesnost posjednika pretpostavlja, dok je obaveza druge strane da u postupku dokazuje suprotno. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je istakao da apelantica nije u toku postupka izvela niti jedan dokaz na osnovu kojeg bi taj sud mogao cijeniti njezine navode u pogledu savjesnosti, odnosno nesavjesnosti drugotuženog kao graditelja spornih objekata na predmetnom zemljištu. Stoga je Osnovni sud usvojio kao osnovan protivtužbeni zahtjev drugotuženog primjenom odredbe člana 24. ZOVPO i člana 47. Zakona o uređenju prostora RS.

11. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 042997 13 Gž 3 od 16. januara 2014. godine djelimično je uvažena apelanticina žalba i prvostepena presuda preinačena u odnosu na iznos koji je drugotuženi obavezan isplatiti apelantici na ime naknade za predmetno zemljište. Umjesto prvobitno dosuđenog iznosa od 25.190,00 KM, drugotuženi je obavezan apelantici isplatiti iznos od 30.228,00 KM. U preostalom dijelu apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

12. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda te, između ostalog, naveo da je apelanticina žalba osnovana u dijelu koji se odnosi na visinu dosuđene naknade za predmetno zemljište. Okružni sud je, između ostalog, naveo da nije pravilan stav prvostepenog suda da je drugotuženi bio savjestan graditelj. Međutim, i pored toga, okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju dosuđivanje naknade apelantici za predmetno zemljište u visini prometne cijene zemljišta, a shodno odredbi člana 25. stav 1. ZOVPO. U vezi s tim Okružni sud je istakao da je u postupku utvrđeno da je ranija vrijednost predmetnog zemljišta bila 25.190,00 KM, te da je u međuvremenu porasla i na dan održavanja rasprave, 3. februara 2009. godine iznosila 30.228,00 KM, zbog čega je Okružni sud u ovom dijelu i preinačio prvostepenu presudu. Okružni sud je, također, naveo da je prvostepena presuda kojom se apelantica lišava prava vlasništva na predmetnom zemljištu donesena pod uvjetima koji su propisani zakonom, pa stoga nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

13. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 042997 14 Rev 2 od 12. augusta 2014. godine odbijena je apelanticina revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz razloga odluke drugostepenog suda proizlazi da drugotuženi nije bio savjestan prilikom izgradnje objekata na predmetnom zemljištu jer je znao, odnosno mogao znati da zemljište nije njegovo kod činjenice da je apelantica bila upisana kao vlasnik i posjednik predmetnog zemljišta. S obzirom na to da se apelantica nije protivila izgradnji objekata sve dok oni nisu završeni 2002. godine (kada je podnijela tužbu), te imajući u vidu tržišnu vrijednost objekata i predmetnog zemljišta, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud prihvatio zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva. Naime, odredbama člana 25. st. 1, 2. i 5. navedenog ZOVPO propisano je da ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo vlasništva na građevinskom objektu, ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cijenu zemljišta. Izuzetno od navedenih odredaba, sud može odlučiti da se izgrađeni građevinski objekt ne poruši ako rušenje tog objekta, s obzirom na okolnosti slučaja, a posebno na vrijednost objekata, imovinske prilike vlasnika zemljišta i graditelja, kao i njihovo ponašanje ne bi bilo društveno opravdano. U vezi s tim Vrhovni sud je naveo da je nesporno pravilan zaključak drugostepenog suda da je drugotuženi bio nesavjestan graditelj. Međutim, kod činjenice da tržišna vrijednost objekata izgrađenih na predmetnom zemljištu iznosi 8.363.132,00 KM, a predmetnog zemljišta 30.228,00 KM, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je primjenom navedenih odredaba člana 25. stav 2. ZOVPO trebalo odbiti apelanticin tužbeni zahtjev, a usvojiti protivtužbeni zahtjev drugotuženog.

15. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se naprijed navedeni zaključak drugostepenog suda ne može dovesti u pitanje revizionim tvrdnjama da je odlukom tog suda povrijeđen član 6. Zakona o sudovima RS po kojem sudovi štite slobode i prava zajamčene Ustavom Bosne i Hercegovine i Republike Srpske i zakonom, te osiguravaju ustavnost i zakonitost. U vezi s tim Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud, pravilnom primjenom materijalnog prava, donio odluku i o apelanticinom tužbenom zahtjevu i protivtužbenom zahtjevu drugotuženog. Iz tih razloga je Vrhovni sud naveo da se ukazuju kao neosnovani i prigovori revizije da je drugostepenom odlukom povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu proklamovano Evropskom konvencijom. Naime, Vrhovni sud je istakao da apelantica neosnovano ističe da je lišena svoje imovine jer iz stanja spisa predmeta i datih razloga jasno proizlazi da je ona ostvarila onoliko prava koliko joj i pripada, primjenom mjerodavnog materijalnog prava. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelantica smatra da joj osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu člana II/3. k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenog prava apelantica vidi u načinu na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Navodi da su tuženi započeli gradnju 1997. ili 1998. godine i da ona za to nije znala jer je živjela u Švedskoj, te da je po saznanju za gradnju podnijela zahtjev za povrat imovine CRPC-u. Navodi i da je odlukom CRPC-a naloženo da joj se predmetno zemljište vrati, te da je donesena odluka kojom je rješenje o izvršenju obustavljeno jer je utvrđeno da izvršenje nije moguće izvesti budući da je predmetno zemljište privedeno namjeni. Apelantica navodi da joj pripada pravo na povrat zemljišta budući da nikada nije provedena njegova eksproprijacija, te da bi pristala i na dogovor i prihvatila adekvatnu naknadu za predmetno zemljište. Ističe da naknada, koja je vještačenjem određena, predstavlja podcijenjenu vrijednost predmetnog zemljišta.

b)Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da, shodno iznesenim razlozima u osporenoj odluci, nalazi da se apelanticinim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost osporene odluke. Stoga je Vrhovni sud istakao da nisu povrijeđena apelanticina prava.

18. Okružni sud je naveo da je na utvrđeno stanje, saglasno izvedenim dokazima, materijalno pravo pravilno primijenjeno, te da nije bilo proizvoljnosti u njegovoj primjeni. U vezi s tim Okružni sud je naveo da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom, te da do takvog miješanja nije došlo proizvoljnim tumačenjem zakona koji je primijenjen. Slijedom toga, Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na imovinu na koju se ukazuje predmetnom apelacijom.

19. Osnovni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani, te da taj sud ostaje pri razlozima iznesenim u prvostepenoj presudi.

20. Prvotuženi je naveo da je predmetna apelacija očigledno neosnovana.

21. Drugotuženi je opisao hronologiju postupka i predložio Ustavnom sudu da predmetnu apelaciju odbije, odnosno odbaci.

V.Relevantni propisi

22. U Zakonu o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 25. st. 1, 2. i 5.

(1) Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cijenu zemljišta.

(2) Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, sud može odlučiti da se izgrađeni građevinski objekat ne poruši ako rušenje građevinskog objekta, s obzirom na okolnosti slučaja a posebno na vrijednost objekta, imovinske prilike vlasnika zemljišta i graditelja, kao i njihovo ponašanje u toku izgradnje, ne bi bilo društveno opravdano.

(5) Pravo izbora iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta. Po proteku ovog roka vlasnik može zahtijevati isplatu prometne cijene zemljišta.

Član 37.

(1) Vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.

(2) Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

(3) Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 042997 14 Rev 2 od 12. augusta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 4. septembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 6. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i

4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

29. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

30. Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu, u suštini, zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

31. Ustavni sud prvo mora ispitati da li apelantica posjeduje imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ističe da je u predmetnom postupku kao nesporno utvrđeno da je apelantica vlasnica predmetnog zemljišta. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica ima imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

32. Nakon što je utvrđeno da apelantica posjeduje imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud mora ispitati je li došlo do miješanja u njezinu imovinu, kao i da li je takvo miješanje bilo predviđeno zakonom.

33. Svako miješanje u pravo na imovinu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij „zakonitosti“ i koja služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos „proporcionalnosti“ između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/04, tačka 49).

34. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelanticinu imovinu jer je u predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen njezin zahtjev za predaju u posjed predmetnog zemljišta.

35. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je miješanje u apelanticinu imovinu bilo predviđeno zakonom jer je izvršeno na osnovu relevantnih zakonskih odredaba (ZOVPO). Naime, Vrhovni sud je u osporenoj odluci dao jasno i uvjerljivo obrazloženje zašto smatra da je neosnovan apelanticin zahtjev za povrat u posjed predmetnog zemljišta i posljedično tome zahtjev za rušenje izgrađenih objekata na njemu s ciljem vraćanja predmetnog zemljišta u prvobitno stanje. Pozivajući se na odredbe člana 25. st. 1, 2. i 5. ZOVPO, Vrhovni sud je potvrdio stav drugostepenog suda u pogledu osnovanosti protivtužbenog zahtjeva drugotuženog kao nesavjesnog graditelja u okolnostima kada je vrijednost izgrađenih objekata veća od vrijednost predmetnog zemljišta, u kojoj situaciji apelantici pripada pravo na prometnu cijenu predmetnog zemljišta. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge zašto se ima smatrati da se u konkretnom slučaju kao relevantna odredba treba primijeniti odredba član 25. stav

2. ZOVPO nasuprot odredbi člana 37. navedenog zakona na kojoj je apelantica zasnovala svoj tužbeni zahtjev. S obzirom na navedene zakonske odredbe, te činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo proizvoljno.

36. Zatim, miješanje je izvršeno u javnom interesu i ima legitiman cilj, a to je, prema mišljenju Ustavnog suda, provođenje zakona. Izvršenim miješanjem održan je razuman odnos „proporcionalnosti“ između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti jer, prema mišljenju Ustavnog suda, odbijanjem apelanticinog zahtjeva za povrat u posjed predmetnog zemljišta nekretnina i usvajanjem protivtužbenog zahtjeva drugotuženog nije stavljen „pretjeran teret“ na apelanticu.

37. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom nakon provedenog sudskog postupka, slijedilo je legitiman cilj i razuman odnos „proporcionalnosti“ između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4426/14 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio