Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4047/16 (M. M.)
Odluka donesena 19. 04. 2017.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4047/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 04. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine, u predmetu broj AP-4047/16, rješavajući apelaciju Milenke Malešević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenke Malešević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 098435 14 Rev od 18. avgusta 2016. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Milenka Malešević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Srbije, podnijela je 22. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 098435 14 Rev od 18. avgusta 2016. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 098435 12 P 2 od 18. marta 2013. godine obavezana je apelantica da tužiocu Institutu za zaštitu zdravlja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužilac), po osnovu neizvršenja obaveza iz ugovora o specijalizaciji broj 1052 od 19. oktobra 2000. godine, isplati na ime naknade za polaganje specijalističkog ispita iznos od 1.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijen. Istom presudom obavezan je tužilac da apelantici na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 4.110,00 KM.
3. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 098435 11 Gž 2 od 29. aprila 2014. godine uvažena je žalba tužioca i presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 098435 12 P 2 od 18. marta 2013. godine je preinačena tako što je obavezana apelantica da isplati tužiocu iznos od 37.844,52 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da tužiocu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.300,00 KM. Istom presudom odbijen je apelantičin zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 4.110,00 KM.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 098435 14 Rev od 18. avgusta 2016. godine apelantičina revizija je djelimično usvojena i drugostepena presuda preinačena tako što je žalba tužioca djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka, tako što je apelantica obavezana da tužiocu isplati iznos od 29.397,60 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da tužiocu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.786,60 KM, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su Ugovorom o specijalizaciji broj 1052 od 15. oktobra 2000. godine regulisani prava i obaveze tužioca i apelantice za vrijeme specijalizacije. Vrhovni sud je naveo da se apelantica ugovorom o specijalizaciji obavezala da će nakon položenog specijalističkog ispita provesti na radu kod tužioca "onoliko vremena koliko je trajao specijalistički staž". U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je specijalistički staž apelantice trajao tri godine, četiri mjeseca i 23 dana, a da je apelantica nakon specijalizacije kod tužioca provela na radu devet mjeseci i tri dana, nakon čega je usmeno otkazala ugovor o radu. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je apelantica i prije zaključenja ugovora o radu znala za uslove rada radnog mjesta na koje je raspoređena, te da se nije mogla osloboditi svoje obaveze iz ugovora o specijalizaciji samo iz razloga nepostojanja adekvatnih uslova rada (kako je tvrdila u toku postupka). Vrhovni sud je dalje naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, kojem stranke nisu prigovarale, utvrđeno da je tužilac u periodu specijalizacije isplatio apelantici naknadu u ukupnom iznosu od 37.844,52 KM u skladu sa članom 3. ugovora o specijalizaciji. Vrhovni sud je ukazao da iz navedenog proizlazi da je apelantica ispunila svoju obavezu u omjeru od 22,32%, odnosno da nije ispunila obavezu u omjeru od 77,68%, te da je stoga u obavezi da vrati isplaćenu naknadu tužiocu u skladu sa članom 6. ugovora o specijalizaciji, ali samo u procentu koji odgovara neispunjenom dijelu njene obaveze.
5. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo da ne bude držana ropstvu ili potčinjenosti ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije. Apelantica navodi da se u više navrata obraćala ustanovi u kojoj je radila da joj obezbijedi osnovne uslove rada , jer u postojećim uslovima nije mogla raditi. Naime, apelantica navodi da je laboratorija bila smještena u podrumu, bez osnovnih sredstva za rad, te da je zbog vlage u podrumu nakon dva mjeseca rada dobila zapaljenje pluća. Apelantica navodi da joj je zbog uslova u kojima je radila bio ugrožen život, odnosno da je prisiljavanje apelantice da radi u podrumskim prostorijama bez osnovnih uslova rada jednako ropstvu. Takođe, apelantica navodi da se osporenom presudom, kojom je obavezana da isplati tužiocu navedeni novčani iznos, ponovo ugrožava njeno pravo na život i dovodi je u dužničko ropstvo dok je živa.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Apelantica navodi da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na život i pravo na ne bude držana u ropstvu. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenljivosti II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije na konkretan slučaj.
8. Ustavni sud podsjeća da je članom 2. Evropske konvencije propisano da je "1) pravo na život svakog čovjeka zaštićeno zakonom. Niko neće biti namjerno lišen života, osim izvršenjem smrtne kazne po presudi suda, kojom je proglašen krivim za krivično djelo za koje je ova kazna propisana zakonom. 2) Lišavanje života nije u suprotnosti sa ovim članom ako proizlazi iz upotrebe sile koja je apsolutno neophodna: a) u odbrani svakog pojedinca od nezakonitog nasilja; b) prilikom zakonitog hapšenja ili spriječavanja bijega osobe koja je zakonito lišena slobode; c) u akciji preduzetoj, u skladu sa zakonom, radi gušenja nemira ili pobune." Ustavni sud primjećuje da iz sadržaja prava na život proizlazi da ovo pravo ne pruža garanciju protiv svih prijetnji životu, niti garantuje pravo na određeni kvalitet i standard življenja, već je navedenim članom zajamčeno pravo na život svakom pojedincu u smislu garancija da pojedinac neće biti arbitrarno lišen života (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-2332/07 od 25. februara 2010. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dovodeći u vezu navedeno sa konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da apelantičini navodi kojima ukazuje na "neadekvatne uslove rade", kao i navodi da joj je osporenom odlukom, kojom je obavezana da isplati tužiocu navedeni novčani iznos, sami po sebi, bez drugih argumenata i dokaza, ne dovode u pitanje poštovanje standarda iz člana iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, te su stoga ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine
9. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je članom 4. stav 1. Evropske konvencije propisano da "Niko neće biti držan u ropstvu ili položaju ropske zavisnosti". Pri tome se, prema opštim pravilima međunarodnog prava, pod ropstvom se smatra potpuno vlasništvo jednog lica nad drugim, a ropska zavisnost označava položaj lica koje se nalazi u službi ili u radu kod drugog lica, pri čemu lice nema kontrolu nad sopstvenim položajem. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je apelantica dobrovoljno zaključila ugovor o radu na osnovu kojeg je raspoređena na određeno radno mjesto, tako da se njeni navodi o tome da je bila "prisiljena da radi u podrumskim prostorijama bez osnovnih uslova rada" ne mogu dovesti u vezi sa pojmom "ropstva" iz člana 4. stav 1. Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud smatra da apelantičini navodi da je osporenom odlukom (kojom je, dakle, nakon provedenog sudskog postupka obavezana da isplati tužiocu navedeni novčani iznos) dovedena u "dužničko rosptvo", sami po sebi ne pokreću pitanje ropske zavisnosti u smislu člana 4. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman