Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5465/14 („Apatinska pivara“ d.o.o. Apatin)

Odluka donesena 10. 05. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Kontrola korištenja
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Legitiman cilj
  • Proporcionalnost
  • Propisano zakonom
  • Javni interes
  • Šta se smatra imovinom
  • Miješanje u imovinu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5465/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5465/14, rješavajući apelaciju „Apatinske pivare“ d.o.o. Apatin, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Apatinske pivare“ d.o.o. Apatin podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 011221 14 Uvp od 14. oktobra 2014.

godine i broj S1 3 U 011221 12 U od 4. juna 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Apatinska pivara“ d.o.o. Apatin (u daljem tekstu: apelant), kojeg zastupa Tanja Dušanić, direktorka pravnih i korporativnih poslova apelanta, podnio je 17. decembra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 011221 14 Uvp od 14. oktobra 2014. godine i broj S1 3 U 011221 12 U od 4. juna 2014. godine.

2. Dina Duraković-Morankić, advokat iz Sarajeva, je 30. oktobra 2015. godine obavijestila Ustavni sud da ju je apelant putem punomoći ovlastio za prijem pismena po predmetnoj apelaciji, te je dostavila punomoć od 22. oktobra 2010. godine. Potom je 2. decembra 2016. godine apelant takođe obavijestio Ustavni sud o izdatoj punomoći za prijem pismena, te je urgirao donošenje odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Konkurencijskog savjeta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Konkurencijski savjet) i Duška Panića, advokata iz Doboja koji je u postupku pred redovnim sudovima zastupao učesnika u postupku „Dejan komerc“ d.o.o. Doboj, zatraženo je 15. novembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Sud BiH, Konkurencijski savjet i pravni zastupnik učesnika u postupku „Dejan komerc“ d.o.o. Doboj su odgovore dostavili u periodu od 23. novembra do 2. decembra 2016. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. „Dejan komerc“ d.o.o. Doboj (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) je Konkurencijskom savjetu 6. decembra 2011. godine, u smislu člana 27 stav (1) i (3) tačka a) Zakona o konkurenciji (u daljem tekstu: ZOK) podnio Zahtjev za pokretanje postupka protiv apelanta, radi utvrđivanja zloupotrebe vladajućeg položaja apelanta. Podnosilac zahtjeva je naveo da je zahtjev podnio jer nije imao iste uslove kao ostali distributeri apelantove robe na području BiH, budući da je on imao zaključen ugovor s apelantom na osam mjeseci dok su drugi distributeri imali zaključene ugovore i do tri godine, te jer nije imao iste uslove za ostvarivanje rabata kao ostali. Shodno navedenom podnosilac zahtjeva je konačno preciziranim zahtjevom tvrdio da je apelant svojim djelovanjem zloupotrijebio svoj dominantan položaj na tržištu distribucije i prodaje piva na teritoriji BiH, primjenom različitih uslova za istovjetne transakcije prema podnosiocu zahtjeva u odnosu na druge kupce–distributere u smislu člana 4 stav (1) tačke a) i d) i člana 10 stav (2) tačke a), c) i

d) ZOK-a, te na koji način je ograničavao njegovu konkurenciju na tržištu.

7. Konkurencijski savjet je Rješenjem broj 02 26028-145-II/11 od 4. septembra 2012. godine (tačka 1) utvrdio da je apelant odredbama člana 2 stav 1 Aneksa 1, člana 5 i člana 2 Aneksa 2 kupoprodajnih ugovora za 2008, 2009. i 2010. godinu, broj 08 BiH-71/2008 zaključenog 24. decembra 2007. godine, broj 06-71/2009 zaključenog 18. decembra 2008. godine i broj 02-71/2010 zaključenog 26. januara 2010. godine, zaključenih s podnosiocem zahtjeva, kao i odredbom člana 2 stav 1 Aneksa 1 i člana 5 i člana 2 Aneksa 2 zaključenih kupoprodajnih ugovora i ostalim distributerima na teritoriji BiH (tabela 9-11 obrazloženja rješenja), podnosioca zahtjeva doveo u nepovoljan položaj u odnosu na konkurenciju u smislu člana 4 stav (1) tačke a) i d) ZOK-a, primjenom različitih uslova za istovjetne transakcije. Istim rješenjem (tačka 2) utvrđeno je da su odredbe kupoprodajnih ugovora iz tačke 1 ovog rješenja ništave (ex lege) u smislu odredbe člana 4 stav (2) ZOK-a. Suprotno tome je tačkom 3 rješenja utvrđeno da apelant u ostalim odredbama ugovora iz tačke 1 ovog rješenja nije ograničio konkurenciju zabranjenim sporazumom iz člana 4 stav (1) tačka e) citiranog zakona. Takođe, utvrđeno je da apelant nije zloupotrijebio dominantan položaj na tržištu distribucije i prodaje piva na veliko na teritoriji BiH primjenom različitih uslova prema podnosiocu zahtjeva shodno članu 10 stav (2) tačke a),

c) i d) ZOK-a (tačka 4). Tačkom 5 rješenja apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 265.000,00 KM (što predstavlja 0,0843752/% od ukupnog prihoda koji iznosi 314.073.247.98 KM za 2009. godinu), a podnosiocu zahtjeva u iznosu od 1.000,00 KM (što predstavlja 0,010132% od ukupnog prihoda koji iznosi 9.869,633,00 KM za 2009. godinu) u smislu člana 48 stav 1) tačka a) ZOK-a, koje iznose su isti dužni platiti u roku od 8 dana od prijema ovog rješenja. Tačkom 6 i 7 rješenja utvrđeno je da, ukoliko podnosilac zahtjeva i apelant ne uplate utvrđenu novčanu kaznu ista će se naplatiti od povezanih društava, privrednog subjekta Starbev Netherlands B.V. Schipol Boulevard, 285/B, Amsterdam, Kraljevina Holandija u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: povezana društva) te će se, ako izrečenu novčanu kaznu ne plate u ostavljenom roku, ona naplatiti prisilnim putem, uz obračunavanje zatezne kamate za vrijeme prekoračenja roka u skladu s važećim propisima BiH. Tačkom 8 rješenja je odbijen zahtjev podnosioca zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 10.989,00 KM kao neosnovan, dok je tačkom 9 rješenja odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje rješenja o privremenoj mjeri. Tačkom 10 rješenja je utvrđeno da je ovo rješenje konačno i da će biti objavljeno u „Službenom glasniku BiH“, službenim glasnicima entiteta i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Brčko distrikt).

8. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Konkurencijski savjet u postupku odlučivanja o zahtjevu podnosioca zahtjeva odlučio kao u izreci rješenja, primjenom odredbi ZOK-a, Odluke o definisanju relevantnog tržišta („Službeni glasnik BiH“ br. 18/06 i 34/10), Odluke o definisanju kategorija dominantnog položaja („Službeni glasnik BiH“ br. 18/06 i 34/10), Odluke o grupnom izuzeću sporazuma između privrednih subjekata koji djeluju na različitim nivoima proizvodnje odnosno distribucije (vertikalni sporazum) („Službeni glasnik BiH“ broj 18/06) i odredbi Zakona o upravnom postupku („Službeni glasnik BiH“ br. 29/02, 12/04, 88/07 i 93/09), te u smislu člana 43 stav (7) ZOK-a i koristeći se praksom Evropskog suda, te na osnovu brojnih izvedenih dokaza, odgovora apelanta od 5. aprila 2012. godine i prikupljenih podataka od trećih lica (Uprave za indirektno oporezivanje BiH, Udruženja pivara BiH Spoljnotrgovinske komore BiH, Federalnog zavoda za statistiku, Agencije za statistiku, str. 5-15. obrazloženja rješenja).

9. Pri tome, Konkurencijski savjet je ukazao da se u skladu s odredbom čl. 4 i 5 Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta, relevantno tržište određuje kao tržište određenih proizvoda koji su predmet obavljanja djelatnosti privrednih subjekata na određenom geografskom području, koje obuhvata sve proizvode koji potrošači i/ili korisnici smatraju međusobno zamjenjivim, pod prihvatljivim uslovima, imajući u vidu njihove bitne karakteristike, kvalitet, uobičajenu namjenu, način upotrebe, uslove prodaje i cijene. Dakle kao relevantno tržište u okolnostima konkretnog predmeta Konkurencijski savjet je utvrdio da se radi o tržištu prodaje piva na veliko. Na osnovu ostalih izvedenih dokaza utvrđeno je da je ukupna količina piva na tržištu BiH koju je apelant uvezao u periodu od 2008-2011. godine iznosila približno 50% uvezene količine (pobliže navedeno kao u tabeli 1. i 2. obrazloženja rješenja, sačinjena prema podacima Uprave za indirektno oporezivanje), dok je ukupan uvoz piva od 2008-2011. godini iznosio, i to: u 2008. godini 29,93%, (tabela 3. obrazloženja rješenja), u 2009. godini 30,88% (tabela 4. obrazloženja rješenja), u 2010. godini 29,97% (tabela 5.) i 2011. godinu 30/18% (tabela 6. obrazloženja rješenja). Dalje je utvrđeno da je ukupna vrijednost nabavljenog piva koje je podnosilac zahtjeva nabavio od apelanta u 2008. godini iznosila 8.989,197,05 KM, u 2009. godini u iznosu od 5.454.857,29 KM, u 2010. godini u iznosu od 4.322.609,12 KM i 2011. godini u iznosu od 4.322.384,30 KM.

10. Nakon analize svih relevantnih činjenica Konkurencijski savjet je odbio kao neosnovane apelantove navode da savjet nije nadležan za vođenje predmetnog postupka, jer je suprotno apelantovim navodima odredbom člana 2 stav 3 ZOK-a propisano da se ovaj zakon primjenjuje i na privredne subjekte sa sjedištem i prebivalištem u inostranstvu, ako njihovo djelovanje proizvodi značajan efekat na tržište BiH ili na značajnijem dijelu tog tržišta. Naime analizom izvedenih dokaza–relevantnog tržišta utvrđeno je da apelant s obzirom na količinu uvezenih i plasiranih proizvoda na tržištu BiH proizvodi značajan efekat na istom. Uvidom u kupoprodajne ugovore zaključene između apelanta i ostalih kupaca–distributera dalje je utvrđeno da oni apelantov proizvod (pivo) kupuju s ciljem plasmana na tržištu BiH, da je apelant u periodu od 2008–2011. godine plasirao svoje proizvode na tržište BiH putem kupaca (distributera) uglavnom u Republici Srpskoj, u količinama, s odloženim rokovima plaćanja i odobrenim rabatima na način prezentovan u tabelama 8-12. obrazloženja rješenja (str. 18 do 21). Iz navedenih tabela je utvrđeno da je, prema Aneksu 2 kupoprodajnih ugovora za 2008, 2009. i 2010. godinu, svim distributerima odobren rabat prema skali koja je sastavni dio navedenog Aneksa, prema količinama kupljenog piva; da su kupoprodajni ugovori zaključeni između apelanta i distributera u BiH za 2011. godinu modifikovani u odnosu na ugovore iz prethodnih godina u dijelu koji se odnosi na rabate na način da u ugovorima ne postoje rabatne skale; da apelant cijene proizvoda utvrđuje u skladu s Odlukom o devizama, cjenovniku piva za tržište Republike Srpske i Federacije BiH za period 2008-2011. godina; da iz tabele o Planovima prodaje piva apelanta (tabela 9-12 obrazloženja rješenja) proizlaze značajne razlike u količinama isporučenog piva od apelanta prema distributerima u BiH iako svi ne djeluju na istom relevantnom tržištu, što može bitno uticati na odobravanje rabata vezano za realizaciju prodaje; da visina odobrenog rabata zavisi od ostvarenja mjesečnih planova koji predstavljaju sastavne dijelove ugovora. Dalje, Konkurencijski savjet je utvrdio da apelant ne posjeduje jasne kriterijume za utvrđivanje visine mjesečnih planova prodaje piva, kako za podnosioca zahtjeva tako i za ostale distributere, međutim iz odgovora nekih povlašćenih distributera proizlazi da im plan prodaje određuje apelant, a da zahtjev podnosioca zahtjeva nije prihvaćen od apelanta, a da kao razlog za takvo postupanje prema podnosiocu zahtjeva apelant navodi njegovu slabu likvidnost u dužem vremenskom periodu, loš kreditni rejting, rizik apelanta da nastavi saradnju s podnosiocem zahtjeva, kao i njegova dugovanja prema apelantu. Međutim, navedeno je da iz tabele 7 obrazloženja rješenja proizlazi da je podnosilac zahtjeva jedan od najvećih kupaca–distributera u BiH apelantovih proizvoda u periodu od 2008-2011. godine. Dakle, kako apelant nije utvrdio transparentne kriterijume, sistem izbora kupca, distributera, slijedom toga ni kriterijume za prestanak saradnje sa istim, ni kriterijume prekidanje dugoročne poslovne saradnje, Konkurencijski savjet smatra da navedeno ima za posljedicu nesigurnost u poslovanju s apelantom, što se dalje može odraziti na tržište u BiH, kao i na samo apelantovo poslovanje.

11. Slijedom svega navedenog Konkurencijski savjet je utvrdio (kao u tački 1 izreke rješenja) da je apelant odredbama kupoprodajnih ugovora, odnosno aneksa tih ugovora zaključenih s podnosiocem zahtjeva odnosno aneksima ugovora zaključenih s ostalim distributerima (precizno označenim u tabeli 9-11 obrazloženja rješenja), u smislu da apelant navedenim postupanjem sprečava, ograničava i narušava tržišnu konkurenciju odredbama kupoprodajnih ugovora, primjenom različitih uslova za identične transakcije s drugim privrednim subjektima, dovodeći iste u nepovoljan položaj u odnosu na konkurenciju shodno članu 4 stav (1) tačka a) i d) ZOK-a. Tim odredbama je propisano „Zabranjeni su sporazumi, ugovori, pojedine odredbe sporazuma ili ugovora, zajednička djelovanja, izričiti i prećutni dogovori privrednih subjekata, kao i odluke i drugi akti privrednih subjekata (u daljem tekstu: sporazumi) koji za cilj i posljedicu imaju sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišne konkurencije na relevantnom tržištu, a koji se odnose na: a) direktno ili indirektno utvrđivanje kupovnih i prodajnih cijena ili bilo kojih drugih trgovinskih uslova;“ odnosno „d) primjenom različitih uslova za identične transakcije s drugim privrednim subjektima, dovodeći ih u nepovoljan položaj u odnosu na konkurenciju“.

12. Konkurencijski savjet je zaključio da kupci–distributeri imaju različite rokove odgođenog plaćanja, koji se kreću od 15 do 30 dana, da pojedini kupci imaju duže rokove odgođenog plaćanja apelantu (npr. privredni subjekt „Audex“ d.o.o. Sarajevo i dr.). Takođe, Konkurencijski savjet je utvrdio da je nakon eksplicitnog zahtjeva upućenog apelantu da dostavi objektivne kriterijume koji su korišćeni za određivanje valute i rokova plaćanja, apelant odgovorio, „da je valuta plaćanja finansijsko-knjigovodstveni dio poslovnog odnosa prodavca i kupca koji zavisi od mnogih parametara koji prije svega predstavljaju rizik za povjerioca“. Međutim, navedeno po ocjeni savjeta ne predstavlja jasne, objektivne i transparentne kriterijume koji u značajnoj mjeri utiču na distributere i na njihov položaj na tržištu, te jer je dužina rokova odgođenog plaćanja jedan od bitnih uslova prodaje za kupce–distributere i za samog apelanta, koje je dužan utvrditi s ciljem primjene istih iste uslova na sve ditributere i na iste transakcije, što je potvrđeno izjavom Vladimira Kovačevića, apelantovog menadžera prodaje od 18. februara 2012. godine, kojom je navedeno da povlašćeni kupci („Kriška“ d.o.o. Bijeljina, Duvan promet d.o.o. Banja Luka i dr.) zbog snabdijevanja velikih kupaca, imaju valutu 30 dana, a svi ostali 15 ili 20 dana (dokaz imejl poruka od 18. februara 2011. godine). Navedeno je da je predmetnu elektronsku poruku apelant tokom postupka osporavao, ali je tu izjavu Vladimir Kovačević u izjavi dostavljenoj Konkurencijskom savjetu potvrdio, obrazlažući okolnost pod kojom je ista data. Dalje, nakon eksplicitnog zahtjeva Konkurencijskog savjeta da im apelant dostavi pisane kriterijume za određivanje planova, apelant je dostavio odgovor u kojem je naveo „da se mjesečni planovi određuju na osnovu potencijala tržišta i formata poslovnog partnera–kupca“. Na osnovu navedenog je Konkurencijski savjet zaključio da apelant ne posjeduje jasne, objektivne i transparentne kriterijume za određivanje planova, jer od realizacije istih ovisilo odobravanje rabata kupcima-distributerima. Ukazano je da je mjesečni plan kategorija koja u značajnoj mjeri utiče na distributera i njegov položaj na tržištu, te je apelant, nametanje obaveze da distributeri prilikom formiranja cijene moraju uzeti u obzir uslove prodaje prodavca, ograničio kupcima–distributerima u BiH cijene, odnosno zabranio im slobodno formiranje cijene kupljenog piva od apelanta ispod prodajne cijene apelanta, uz prijetnje i pritisak oduzimanja rabata te raskidanjem kupoprodajnih ugovora.

13. Konkurencijski savjet je dalje odbio kao neosnovane apelantove navode da elektronske poruke ne mogu biti dokazno sredstvo u postupku, jer prema stavu Konkurencijskog savjeta, a shodno članu 150 stav 2 Zakona o upravnom postupku (u daljem tekstu: ZUP) kojim je regulisano, „da se kao dokazi mogu upotrijebiti sva sredstva podnesena za utvrđivanje stvari i što odgovara pojedinom slučaju“. Dalje Konkurencijski savjet je takođe ocijenio da podnosilac zahtjeva tokom postupka, u smislu člana 36 stav (1) ZOK-a nije dokazao kršenje člana 4 stav (1) tačka e) zakona, na osnovu čega je zaključeno da apelant ostalim odredbama kupoprodajnog ugovora nije spriječio, ograničio ili narušio tržišnu konkurenciju zabranjenu citiranom odredbom zakona.

14. Konkurencijski savjet je, suprotno naprijed navedenom, zaključio da podnosilac zahtjeva tokom postupka prema odredbi člana 36 stav (1) ZOK-a, nije dokazao kršenje člana 10 stav (2) tačke a), c) i d) citiranog zakona, odnosno da apelant nije imao dominantan položaj na relevantnom tržištu prodaje i distribucije piva na veliko u BiH, pa je zahtjev podnosioca zahtjeva ocijenio neosnovanim. Takođe, odbijen je zahtjev podnosioca zahtjeva kojim je tražio donošenje privremene mjere u smislu člana 40 ZOK-a, u smislu da apelant nastavi saradnju s njim, da ga nastavi snabdijevati svojim proizvodima pod uslovima kao i u odnosu na ostale distributere u BiH, a koja saradnja je prekinuta 31. decembra 2011. godine.

15. Polazeći od nesporno utvrđenih činjenica, Konkurencijski savjet je postupajući u smislu člana 48 stav (1) tačka a) ZOK-a apelantu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 265.000,00 KM, zbog kršenja člana 4 stav (1) tačka a) i d) ZOK-a, a podnosiocu zahtjeva u iznosu od 1.000,00 KM. Konkurencijski savjet je prilikom izricanja novčane kazne apelantu, posebno cijenio odredbu člana 48 ZOK-a, kojom je propisano „da se novčanom kaznom u iznosu najviše do 10% vrijednosti ukupnog godišnjeg prihoda privrednog subjekta iz godine koja je prethodila godini u kojoj je nastupila povreda zakona, privredni subjekt će se kazniti ako sklopi zabranjeni sporazum ili na bilo koji drugi način učestvuje u sporazumu kojim je narušena, ograničena ili spriječena tržišna konkurencija u smislu člana 4 navedenog zakona“. Izricanja novčane kazne apelantu i podnosiocu zahtjeva Konkurencijski savjet nije imao prvenstveno za cilj kažnjavanje zbog kršenja zakona, već da iste upozori na obavezu poštovanja pravila tržišne konkurencije.

16. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 011221 12 U od 4. juna 2014. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu u upravnom sporu pokrenutom protiv rješenja Konkurencijskog savjeta od 4. septembra 2012. godine.

17. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Sud BiH, ocjenjujući razloge i obrazloženje rješenja Konkurencijskog savjeta, zaključio da je osporeno rješenje pravilno i na zakonu zasnovano, da je izvršena ocjena dokaza pojedinačno i data ocjena svih dokaza zajedno, te da je izveden zaključak koji je zasnovan na zakonskim odredbama. Naime, Sud BiH je istakao da smatra pravilnim zaključak prvostepenog vijeća da je apelant podnosiocu zahtjeva, odredbama kupoprodajnog ugovora koji se odnose na direktno i indirektno utvrđivanje kupoprodajnih cijena, u smislu člana 4 stav 1 tačka a) ZOK-a ograničio tržišnu konkurenciju, tj. da je navedenim odredbama zakona apelant kao tužilac ugovaranjem navedenih odredbi zabranio kupcima–distributerima slobodno formiranje cijena uz prijetnju oduzimanja rabata i raskida ugovora. Takođe je navedeno da je pravilan zaključak Konkurencijskog savjeta da o postojanju zabranjenog sporazuma, u smislu člana 4 stav 1 tačka

d) ZOK-a, jer apelant nije utvrdio transparentne kriterijume u pogledu načina izbora kupaca, kao i kriterijume u pogledu prestanka saradnje s kupcima i dobavljačima, a što potvrđuje činjenica da je apelant odredio različite rokove odgođenog plaćanja od 15-30 dana, ali ne prate ugovorene količine prodaje piva. Dalje, Sud BiH je odbio kao neosnovane apelantove tvrdnje da je osporeno rješenje doneseno uz učešće člana Konkurencijskog savjeta čije izuzeće je apelant zatražio 4. septembra 2012. godine (sjednica završena u 15.15 časova, a imejl sa zahtjevom za izuzeće stigao u 15.45). U vezi s tim je istaknuto da je zahtjev putem imejla stigao nakon što je Konkurencijski savjet donio odluku, a pismeni podnesak s identičnim zahtjevom je tuženi zaprimio 7. septembra 2012. godine zbog čega je Konkurencijski savjet donio poseban zaključak od 20. septembra 2012. godine „kojim je zahtjev odbijen“. Sud BiH je dalje istakao da smatra da je tuženi (Konkurencijski savjet) pravilno primijenio odredbe člana 38. ZUP-a, kojim je regulisano postupanje organa po zahtjevu za izuzeće i u zaključku naveo jasne razloge zbog kojih je „zahtjev odbijen kao neosnovan“. Osim toga, je Sud BiH istakao da ZOK ne poznaje institut izuzeća, imajući u vidu da Konkurencijski savjet odluku donosi u punom sastavu, pa bi u slučaju izuzeća bilo kojeg člana bilo dovedeno u pitanje njegovo djelovanje i donošenje odluke tog organa. Dalje, Sud BiH je naveo da smatra da osporenim rješenjem nisu pričinjene bitne povrede člana 199 ZUP-a, da je dispozitivom rješenja u cijelosti odlučeno o predmetu postupka. U vezi s tim je istaknuto da je u obrazloženju rješenja dat prikaz svih ugovora i distributera s kojim su ugovori zaključeni, a kako je obrazloženje rješenja njegov sastavni dio, to nije bilo neophodno iste unositi u izreku. Pored toga je Sud BiH istakao da smatra neosnovanim apelantove prigovore vezane za povredu člana 134 ZUP-a, kojim je propisano da je strankama u postupku u svakoj fazi data mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i okolnostima koje su u postupku iznesene, a što nesporno proizlazi iz spisa predmeta (zapisnika s usmenih rasprava od 25. maja 2012. godine i 15. avgusta 2012. godine), kojim su stranke nesporno prisustvovale, gdje im je data mogućnost uvida u spise predmeta, dakle koji navodi apelanta po ocjeni vijeća su neargumentovani jer nisu potkrijepljeni materijalnim dokazima.

18. Dalje, Sud BiH je odbio kao neosnovane apelantove navode kao tužioca, koji se tiču povrede člana 36 ZOK-a, kojim je propisano da je teret dokazivanja na stranci koja je podnijela zahtjev Konkurencijskom savjetu, jer iz spisa predmeta jasno proizlazi da je podnosilac zahtjeva u toku postupka dostavio dokumentaciju kojom je potkrijepio navode svog zahtjeva. Apelaciono vijeće je takođe odbilo kao neosnovane apelantove navode kojim osporava nadležnost Konkurencijskog savjeta, obrazlažući da je odredbom čl. 2 i 3 ZOK-a jasno propisano da se odredbe ovog zakona odnose i na privredne subjekte sa sjedištem i prebivalištem u inostranstvu, ako njihovo djelovanje proizvodi značajan efekat na poslovanje u BiH, a Konkurencijski savjet je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da apelant s obzirom na količinu uvezene i plasirane robe u BiH proizvodi značajan efekat, jer je njegov prosječan tržišni udio u periodu od 2008. do 2012. godine bio 25%. Osim navedenog, uvidom u kupoprodajne ugovore zaključene između apelanta i podnosioca zahtjeva Konkurencijski savjet je zaključio da apelant posluje na području cijele BiH, a ne samo na teritoriji Republike Srpske, pa kada bi se prihvatili apelantovi navodi da Konkurencijski savjet nije nadležan i da ne može da vodi predmetni postupak jer je registrovan u Republici Srpskoj, iz čega slijedi da bi bilo koji privredni subjekat koji se bavi distribucijom određenih proizvoda na teritoriji BiH mogao izbjegavati odredbe ZOK-a ukoliko je registrovan van sjedišta teritorije BiH. Takođe smatra neosnovanim apelantove navode–tužioca kojim osporava imejl poruke kao dokazno sredstvo, za koje smatra da je tuženi Konkurencijski savjet dao jasne i argumentovane razloge primjenom odredbe člana 150 stav 2 ZUP-a, koje kao pravilne prihvata i Sud BiH.

19. Apelaciono odjeljenje Suda BiH je Presudom broj S1 3 U 011221 14 Uvp od 14. oktobra 2014. godine apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Suda BiH od 14. juna 2014. godine odbio.

20. Apelaciono odjeljenje je prvenstveno ponovilo činjenično utvrđenje i istaklo da je pravilno tuženi Konkurencijski savjet postupio kada je zaključio da je apelant s podnosiocem zahtjeva odredbama kupoprodajnih ugovora koji se odnose na direktno ili indirektno utvrđivanje kupovnih i prodajnih cijena zaključio zabranjeni sporazum i time ograničio tržišnu konkurenciju prema članu 4 stav (1) tačka a) ZOK-a. U vezi s tim je istaknuto da se odredbe ugovora koje kupcima–distributerima nameću formiranje minimalnih cijena i pridržavanje uslova prodaje koje je nametnuo kupac, u konkretnom slučaju apelant, shodno pravilnoj ocjeni vijeća za upravne sporove Suda BiH mogu podvesti pod definiciju „zabranjenog ugovora ili sporazuma“, iz razloga što je apelant takvim ugovaranjem zabranio kupcima slobodno formiranje cijena na nivou ispod njegove prodajne cijene, uz prijetnju oduzimanja rabata i raskidom ugovora. S tim u vezi Apelaciono vijeće Suda BiH je ukazalo da su prema standardima Evropske unije–Uredba komisije (E3) br. 2790/99 od 29. decembra 1999. godine u vezi primjene člana 81 (3) Ugovora, zabranjeni vertikalni ugovori koji imaju za cilj ograničavanje prava kupca da slobodno određuje vlastite prodajne cijene proizvoda, što ne isključuje mogućnost nametanja maksimalne prodajne cijene ili preporuke prodajne cijene pod uslovom da nije riječ o fiksnim ili minimalnim prodajnim cijenama koje su rezultat izvršenog pritiska ili ponuđenog poticaja od bilo koje strane. S obzirom na to ocijenjeni su apelantovi prigovori neosnovanim prema kojima Konkurencijski savjet nije primijenio pravnu praksu Evropskih sudova i pravne regulative EU. Takođe smatra pravilnim stav vijeća o postojanju zabranjenog sporazuma i po osnovu člana 4 stav (1) tačka d) ZOK-a, jer apelant nije utvrdio transparentne kriterijume u pogledu načina izbora kupca, kao i kriterijume u pogledu prestanka saradnje s kupcima i dobavljačima, na što upućuje i činjenica da je apelant odredio različite rokove odgođenog plaćanja koji se kreću od 15 do 30 dana, ali koji ne prate ugovorene količine prodaje piva. Osim toga na navedeno upućuje i činjenica da je apelant prema različitim kupcima za identične transakcije određivao različite uslove, što apelant nije ni osporio.

21. Apelantovi navodi da je osporeno rješenje doneseno uz učešće člana Konkurencijskog savjeta, čije izuzeće je apelant zahtijevao 4. septembra 2012. godine, su takođe ocijenjeni kao neosnovani i u vezi s tim Apelaciono odjeljenje Suda BiH je ponovilo razloge vijeća za upravne sporove Suda BiH, u smislu da je zahtjev podnesen „nakon što je Konkurencijski savjet donio odluku u ovom postupku“. Istaknuto je da je Konkurencijski savjet prihvatio zahtjev za izuzeće predat putem elektronske pošte, koji je apelant ponovio u pismenom podnesku zaprimljenom 7. septembra 2012. godine, te je donio poseban zaključak 20. septembra kojim je zahtjev odbijen. Istaknuto je da je prilikom odlučivanja o zahtjevu za izuzeće Konkurencijski savjet pravilno primijenio odredbe člana 38 ZUP-a, kojim je propisano postupanje organa po zahtjevu za izuzeće, i u zaključku naveo jasne razloge zbog kojih je zahtjev kao neosnovan odbijen, a takve zaključke kao pravilne i argumentovane je prihvatilo i Apelaciono odjeljenje Suda BiH.

22. Apelaciono odjeljenje je dalje istaklo da prilikom donošenja odluke u predmetnom upravnom postupku nisu učinjene povrede postupka iz člana 199 ZUP-a, jer je dispozitivom rješenja, suprotno navodima iz zahtjeva apelanta, u cijelosti riješeno pa su ocijenjeni neosnovanim navodi apelanta da je tačka 1 izreke rješenja tuženog nejasna, nerazumljiva i kontradiktorna. Naime, Sud BiH je istakao da je u obrazloženju rješenja dat prikaz svih ugovora i distributera s kojima je apelant zaključio ugovore, i da je u obrazloženju rješenja jasno obrazloženo na koji način je prekršen ZOK, a u dispozitivu su korišćene jasne zakonske formulacije zbog čega su ocijenjeni neosnovani apelantovi navodi da je dispozitiv rješenja nerazumljiv.

23. Nadalje, vezano za tačku 6 rješenja Konkurencijskog savjeta (da će se novčana kazna ukoliko apelant ne izvrši uplatu u određenom roku naplatiti od povezanih društava) ukazano je da je tuženi od apelanta zatražio informaciju o povezanim društvima na teritoriji BiH, te da je apelant dostavio Konkurencijskom savjetu šematski prikaz svih povezanih društava. Iz navedenog, kako je istaklo Apelaciono odjeljenje, proizlazi da je apelant u 100% vlasništvu Zagrebačke pivovare d.d. Zagreb, da je ona 86,92% u vlasništvu privrednog subjekta Cervesia Zagreb d.o.o. koji je u 100% vlasništvu StarvBer Netherlands B.V. Amsterdam, Kraljevina Holandija. Apelaciono odjeljenje Suda BiH je ukazalo da iz navedenog jasno proizlazi da je apelant povezano društvo, te da je privredni subjekt StarvBer Netherlands B.V apelantov vlasnik. Osim toga je istaknuto da je apelant u podnesku od 4. juna 2012. godine naveo da Maison Cors d.o.o. Banja Luka (bivši Starbev d.o.o. Banja Luka), koji je u vlasništvu Privrednog društva Zagrebačka pivovara d.d. Zagreb, obavlja usluge marketinga i promocije za apelanta, te privredne subjekte Zagrebačka pivovara d.d. Zagreb i pivara Trebjesa a.d. Nikšić. S obzirom na to, ocijenjeni su neosnovanim apelantovi navodi da ZOK-om nije propisana mogućnost ni ovlašćenje Konkurencijskom savjetu da izrečene kazne naplaćuje od drugih lica koja nisu učestvovala u postupku, konkretno Maison Cors d.o.o. Banja Luka. Apelaciono vijeće je u vezi s tim istaklo da privredna društva koja posluju pod kontrolom drugih privrednih društava smatraju jednim pravnim subjektom u smislu člana 2 stav 2 ZOK-a, pri čemu ta povezanost čak ne mora biti neposredna već može biti i posredna, kao što je u konkretnom slučaju. Nadalje je istaknuto da član 2 stav 3 ZOK-a predviđa primjenu ovog zakona i na privredne subjekte registrovane izvan BiH, dok član 48 ZOK-a propisuje izricanje novčanih kazni za teže povrede ZOK-a. Navedeno je da je tuženi osnovano u odgovoru na zahtjev istakao da bi zakonske odredbe koje propisuju novčane kazne bile besmislene kada ne bi postojala mogućnost da se novčana kazna naplati od povezanih društava koja su registrovana na teritoriji BiH.

24. Takođe, Apelaciono odjeljenje je navelo da smatra da je Sud BiH osporenom odlukom pravilno postupio kada je odbio kao neosnovane apelantove navode da je, u smislu člana 36 ZUP-a, teret dokazivanja bio na podnosiocu zahtjeva. U vezi s tim je ukazano da je Konkurencijski savjet, da bi pravilno ocijenio dokaza stranke koja pokreće postupak, obavezan da prikupi potrebne dokaze i zatraži informacije, kako od ostalih stranaka u postupku tako i od trećih lica. Ukazano je da je iz razloga odredbom člana 35 ZOK-a propisano da su stranke u postupku dužne na zahtjev Konkurencijskog savjeta dostaviti sve potrebne informacije. Nadalje, smatra da je članom 9 ZUP-a takođe regulisano da se u postupku mora utvrditi pravo stanje stvari i s tim ciljem pravilno i potpuno utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Apelaciono odjeljenje Suda BiH dalje smatra neosnovanim apelantove navode da mu je bila uskraćena mogućnost uvida u spise predmeta. Ovo iz razloga što iz spisa predmeta nesporno proizlazi da je Konkurencijski savjet, u skladu sa članom 33 stav 1 ZOK-a, 8. februara 2012. godine aktom broj 02-26-2-028-14-II/11 apelantu dostavio zaključak o pokretanju postupka, kao i zahtjev za pokretanje postupka podnesen od podnosioca zahtjeva, da je 15. marta 2012. godine aktom broj 02-26-2-028-96-II/11 apelantu dostavljena cjelokupna dokumentacija dostavljena od podnosioca zahtjeva, a u međuvremenu i 22. avgusta 2012. godine aktom broj 02-26-2-028-138-II/11, i naknadno zaprimljena dokumentacija podnosioca zahtjeva. Osim toga, apelantu je u smislu člana 37 ZOK-a, 15. avgusta 2012. godine, podneskom broj 02-26-2- 028-121-II/11, dostavljen zahtjev za uvid u spis predmeta odobren od Konkurencijskog savjeta u smislu stava 2 citiranog člana, dok je aktom broj 02-26-2-028-125-II/11 uvid u spis objavljen 16. avgusta 2012. godine – službena zabilješka u spisu broj 02-26-2-028-1265- II/11. Konačno, smatra neosnovanim apelantove navode kojim osporava nadležnost Konkurencijskog savjeta iz razloga što je odredbom člana 2 i 3 ZOK-a propisano da se ZOK primjenjuje i na privredna društva sa sjedištem i prebivalištem u inostranstvu, ako njihovo djelovanje proizvodi značajan efekat na tržištu BiH ili na značajnom dijelu tržišta, a utvrđeno je analizom tržišta da u okolnostima konkretnog slučaja apelant, s obzirom na količinu uvezenih i plasiranih proizvoda, proizvodi značajan efekat (prosječan tržišni udio apelanta 25%). S obzirom na navedeno, Apelaciono odjeljenje Suda BiH je primjenom odredbe člana 54 stav 2 ZOK-a odlučilo kao u izreci presude. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

25. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo iz člana II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

26. Apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer osporene presude nisu obrazložene, a da su dispozitivi rješenja nejasni. Smatra da se Sud BiH nije očitovao o bitnim povredama postupka i da je istim proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, jer tvrdi da ne može biti povrede „kada sporazum nema za cilj i posljedicu sprečavanje, ograničavanje, ili narušavanje konkurencije“ prema odredbi člana 4 stav 1 tačke a), c) i d) ZOK-a. Dodatno apelant navodi da su osporene presude zasnovane na dokazima koji nisu autentični, a čiju nadležnost je konstantno osporavao (imejl poruke), kao i da Konkurencijski savjet nije nadležan da postupa u predmetnom postupku. Takođe smatra da su presude Suda BiH zasnovane na dokazima izvedenim pred Konkurencijskim savjetom, prema tome da smatra da osporenim odlukama sudova nije izvršena savjesna i brižljiva ocjena dokaza. Apelant takođe ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na jednakost oružja, koje podrazumijeva da svaka stranka ima pravo da iznese svoj slučaj, i da se njeni argumenti uvaže, koje načelo u okolnostima konkretnog slučaja u njegovom slučaju nije uvaženo. U pogledu povrede prava na imovinu smatra da je primjena člana 4 ZOK-a bila proizvoljna od Konkurencijskog savjeta, budući da isti nije dokazao da li su ispunjeni kumulativni uslovi za primjenu ovog člana, odnosno da li su sporazumi koje je savjet zaključio imali za cilj i posljedicu ograničenje konkurencije na tržištu. Dalje navodi da mu je izrečenom novčanom kaznom umanjena imovina, jer smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen ZOK. Dalje apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, jer kako navodi postupak pred Sudom BiH „ne predstavlja djelotvoran i efikasan pravini lijek, odnosno da uopšte ne predstavlja pravni lijek“.

b) Odgovor na apelaciju

27. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da je u osporenim presudama činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, kao i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

28. Konkurencijski savjet je u odgovoru na apelaciju detaljno ukazao na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava kojim se rukovodio u konkretnoj pravnoj stvari, te na hronologiju postupka. Po ocjeni vijeća, apelant je u apelaciji samo ponovio identične navode koji su već detaljno obrazloženi u odlukama vijeća, kao i presudama Suda BiH. Kao neosnovano i pogrešno u okolnostima konkretnog slučaja je ocijenjeno apelantovo pozivanje na konkretne odluke Evropske komisije. Najzad, ukazano je da su propisi i praksa u oblasti tržišne konkurencije u BiH u najvećoj mjeri usklađeni s propisima i praksom Evropske komisije u ovoj oblasti.

29. Podnosilac zahtjeva je u odgovoru na navode iz apelacija, pored ostalog, istakao da je postupak sproveden na zakonit način, da su obje strane imale mogućnost da podnesu sve dokaze i da se izjasne na sprovedene dokaze, te da je na osnovu ovako predočenih i sprovedenih dokaza Konkurencijski savjet donijo rješenje kojim je utvrdio da je apelant zloupotrijebio vladajući položaj na tržištu ograničavanjem i primjenom različitih uslova prema njemu u odnosu na druge ovlašćene distributere. Nadalje, ukazano je da je apelantu bilo omogućeno da protiv rješenja Konkurencijskog savjeta pokrene upravni spor, odnosno da je ulagao i zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke pred Sudom BiH. Najzad, podnosilac zahtjeva smatra da su, na osnovu svih dokaza sprovedenih u postupku pred Konkurencijskim savjetom i Sudom BiH, apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvenciju neosnovani.

V.Relevantni propisi

30. Zakon o konkurenciji („Službeni glasnik BiH“ br. 48/05, 76/07 i 80/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 3.

(3) Ovaj zakon primjenjuje se i na privredne subjekte sa sjedištem i prebivalištem u inostranstvu, ako njihovo djelovanje proizvodi značajan efekat na tržište Bosne i Hercegovine ili na značajnijem dijelu tržišta. Član 3. (Relevantno tržište) (1) Relevantno tržište, u smislu ovog zakona, određuje se kao tržište određenih proizvoda i/ili usluga koji su predmet obavljanja djelatnosti privrednih subjekata na određenom geografskom području.

(2) Relevantno tržište proizvoda i/ili obuhvata sve proizvode i/ili usluge koje potrošači i/ili korisnici smatraju međusobno zamjenjivim, pod prihvatljivim uslovima, imajući u vidu naročito njihove bitne karakteristike, kvalitet, uobičajenu namjenu, način upotrebe, uslove prodaje i cijene.

(3) Relevantno geografsko tržište obuhvata cjelokupan ili značajan dio teritorije Bosne i Hercegovine na kojem privredni subjekti djeluju u prodaji i/ili kupovini relevantnog proizvoda i/ili usluga pod jednakim ili dovoljno ujednačenim uslovima i koji to tržište bitno razlikuju od uslova konkurencije na susjednim geografskim tržištima.

(…) (5) Konkurencijski savjet podzakonskim aktom će propisati bliže kriterijume i način utvrđivanja relevantnog tržišta.

Član 4. stav 1 tačka a) i d) (1) Zabranjeni su sporazumi, ugovori, pojedine odredbe sporazuma ili ugovora, zajednička djelovanja, izričiti i prećutni dogovori privrednih subjekata, kao i odluke i drugi akti privrednih subjekata (u daljem tekstu: sporazumi) koji za cilj i posljedicu imaju sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišne konkurencije na relevantnom tržištu, a koji se odnose na:

a) direktno ili indirektno utvrđivanje kupovnih i prodajnih cijena ili bilo kojih drugih trgovinskih uslova;

d) primjenu različitih uslova za identične transakcije s drugim privrednim subjektima, dovodeći ih u nepovoljan položaj u odnosu na konkurenciju;

Član 9. (Dominantan položaj) (1) Privredni subjekt ima dominantan položaj na relevantnom tržištu roba ili usluga, ako se zbog svoje tržišne snage može ponašati u značajnoj mjeri nezavisno od stvarnih ili mogućih konkurenata, kupaca, potrošača ili dobavljača, takođe uzimajući u obzir udio tog privrednog subjekta na relevantnom tržištu, udjele koje na tom tržištu imaju njegovi konkurenti, kao i pravne i druge zapreke za ulazak drugih privrednih subjekata na tržište.

(2) Pretpostavlja se da privredni subjekt ima dominantan položaj na tržištu roba ili usluga ako na relevantnom tržištu ima udio veći od 40%.

(…) (5) Konkurencijski savjet podzakonskim aktom će bliže definisati kategoriju vladajućeg položaja.

Član 10. (Zloupotreba dominantnog položaja) (1) Zabranjena je svaka zloupotreba dominantnog položaja jednog ili više privrednih subjekata na relevantnom tržištu.

(2) Zloupotreba dominantnog položaja posebno se odnosi na:

a) direktno ili indirektno nametanje nelojalnih kupovnih i prodajnih cijena ili drugih trgovinskih uslova kojima se ograničava konkurencija;

b) ograničavanje proizvodnje, tržišta ili tehničkog razvoja na štetu potrošača;

c) primjenu različitih uslova za istu ili sličnu vrstu poslova s ostalim stranama, čime ih dovode u neravnopravan i nepovoljan konkurentski položaj;

d) zaključivanje sporazuma kojima se uslovljava da druga strana prihvati dodatne obaveze koje po svojoj prirodi ili prema trgovinskom običaju nemaju veze s predmetom takvog sporazuma.

Član 27. stav (1) i (3) tačka a) (Pokretanje postupka) (1) Konkurencijski savjet pokreće postupak, u smislu ovog zakona, po službenoj dužnosti ili na osnovu zahtjeva stranke.

(3) Zahtjev za pokretanje postupka pred Konkurencijskim savjetom, u skladu s odredbama ovog zakona, može podnijeti:

a) svako pravno ili fizičko lice koje za to ima pravni ili ekonomski interes; Član 35.

(Prikupljanje podataka) (1) U sprovođenju postupka, stranke i druga pravna i fizička lica dužna su na zahtjev Konkurencijskog savjeta ili službenog lica:

a) dostaviti sva potrebna obavještenja u formi pisanih podnesaka ili usmenih izjava te dostaviti na uvid potrebne podatke i dokumentaciju bez obzira na kojem se mediju nalaze;

b) omogućiti neposredan uvid u sve poslovne prostorije, svu nepokretnu i pokretnu imovinu, poslovne knjige, baze podataka i drugu dokumentaciju, i u tome ne može biti spriječen poslovnom, državnom ili tehničkom tajnom;

c) dostaviti potrebne podatke i obavještenja drugim licima koja mogu doprinijeti rješavanju i pojašnjenju određenih pitanja o sprečavanju, ograničavanju ili narušavanju tržišne konkurencije;

d) omogućiće obavljanje drugih neophodnih radnji radi utvrđivanja svih relevantnih činjenica u postupku.

(2) Ako postoji osnovana sumnja da stranke ili druga lica imaju u posjedu isprave ili druga sredstva značajna za utvrđivanje materijalne istine u postupku, od nadležnog suda zatražiće se izdavanje naloga u pisanoj formi za pretres stana, odnosno prostorije i drugih lica te zapljena predmeta i dokumentacije stranaka ili drugih lica.

(3) Zahtjev iz stava (1) ovog člana mora sadržavati pravni osnov, predmet i svrhu zahtjeva, rok za njegovo provođenje te kazne za nepostupanje po ovom zahtjevu propisane ovim zakonom.

Član 36. (teret dokazivanja)

1. U bilo kom zahtjevu za primjenu važećih odredbi o konkurenciji iz ovog zakona teret dokazivanja je na stranci koja je podnijela zahtjev za pokretanje postupka.

2. Privredni subjekt ili udruženje privrednih subjekata koji imaju dobit ili su izuzeti prema članu 4. stav (3) ili čl. 5. i 7. ovog zakona snose teret dokazivanja.

Član 46. (Sudska zaštita) (1) Odluka Konkurencijskog savjeta je konačna.

(2) Nezadovoljna stranka u postupku može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od prijema odluke, odnosno od dana objavljivanja odluke.

Član 48. (Novčane kazne za teže povrede Zakona) (1) Novčanom kaznom u iznosu naviše do 10 % vrijednosti ukupnog godišnjeg prihoda privrednog subjekta, iz prethodne godine koja je prethodila godini u kojoj je nastupila povreda zakona, kazniće se privredni subjekt ili fizičko lice, ako:

(a) sklopi zabranjeni sporazum ili na koji drugi način učestvuje u sporazumu kojim je narušena, ograničena ili spriječena tržišna konkurencija u smislu člana 4. ovog zakona;

Član 52. (Određivanje visine kazni) Konkurencijski savjet prilikom određivanja visine novčane kazne uzeće u obzir namjeru i trajanje povrede kojom su povrijeđene odredbe ovog zakona.

3. Odluka o utvrđivanju mjerodavnog tržišta („Službeni glasnik BiH“ broj 18/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

(Relevantno tržište) (1) Relevantno tržište se određuje kao tržište određenih proizvoda koji su predmetom obavljanja djelatnosti privrednih subjekata na određenom geografskom području.

(2) Relevantno tržište se određuje posebno za svaki dati slučaj.

4. Odluka o definisanju kategorije vladajućeg položaja („Službeni glasnik BiH“ broj 18/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

(Dominantni položaj privrednog subjekta) (1) Privredni subjekt na relevantnom tržištu proizvoda ili usluga ima dominantni položaj, kada se zbog svoje tržišne snage može ponašati i djelovati u značajnoj mjeri nezavisno o stvarnim ili mogućim konkurentima, kupcima, potrošačima ili dobavljačima, i na taj način ograničava ili sprečava efikasnu konkurenciju.

(2) Privredni subjekt na relevantnom tržištu proizvoda ili usluga ima dominantni položaj kad nema konkurenciju ili ako postojeća konkurencija nije značajna.

5. Odluka o bližem definisanju načina periodičnog plaćanja kazne („Službeni glasnik BiH“ broj 31/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

(Visina periodične kazne) Konkurencijski savjet može donijeti odluku kojom će obavezati privredne subjekte da plate periodične kazne (penale) do 5% prosječnog dnevnog prihoda u prethodnoj poslovnoj godini, za svaki dan prekoračenja roka utvrđenog odlukom, u slučaju nepoštovanja ili neprovođenja odluka Konkurencijskog savjeta, kako bi ih prisililo da:

a) prestanu kršiti odredbe člana 4. Zakona o konkurenciji, u skladu sa odlukom donesenom u smislu člana 11. tog zakona,

b) prihvati odluku kojom se određuju privremene mjere donesene u smislu člana

40. Zakona o konkurenciji,

c) preuzme obavezu donesenu prema odluci u skladu sa članom 11. i članom 18. Zakona o konkurenciji,

d) predoče potpune i tačne podatke koje je Konkurencijski savjet zatražio u skladu sa članom 35. Zakona o konkurenciji,

e) postupe po zahtjevima Konkurencijskog savjeta u postupku koji su doneseni u smislu člana 33. i člana 35. Zakona o konkurenciji.

Član 3.

(Način određivanja visine kazne) U određivanju visine plaćanja periodične kazne privrednim subjektima Konkurencijski savjet će uzeti u obzir: težinu prekršaja, trajanje prekršaja, olakšavajuće i otežavajuće okolnosti privrednih subjekata, uticaj svakog privrednog subjekta u vršenju prekršaja ako je više privrednih subjekata izvršilo prekršaj.

6. Zakon o upravnom postupku („Službeni glasnik BiH“ broj 29/02, 12/04, 88/07, 93/09 i 41/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

U postupku se mora utvrditi pravo stanje stvari, i u tom cilju moraju se potpuno i pravilno utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Član 134.

(1) Stranka ima pravo učestvovati u ispitnom postupku i, radi ostvarenja cilja postupka, dati potrebne podatke i braniti svoja prava i zakonom zaštićene interese, a službena osoba obavezna je to omogućiti.

(2) Stranka može iznositi činjenice koje mogu uticati na rješenje stvari i pobijati tačnost navoda koji se ne slažu s njenim navodima. Ona ima pravo sve do donošenja rješenja dopunjavati i objašnjavati svoje tvrdnje, a ako to čini poslije održane usmene rasprave, dužna je opravdati zbog čega to nije učinila na raspravi.

(3) Službena osoba koja vodi postupak dužna je pružiti mogućnost stranci: da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima i ponuđenim dokazima, da učestvuje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima preko službene osobe koja vodi postupak, a s njenom dozvolom i neposredno, kao i da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni. Nadležni organ ne može donijeti rješenje prije nego što stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se zasniva rješenje, a o kojima stranci nije bila data mogućnost da se izjasni.

Član 150.

(1) Činjenice na osnovu kojih se donosi rješenje utvrđuju se dokazima.

(2) Kao dokazno sredstvo upotrijebiće se sve što je podesno za utvrđivanje stanja stvari i što odgovara pojedinom slučaju, kao što su: isprave, odnosno mikrofilmska kopija isprave ili reprodukcija te kopije, svjedoci, izjava stranke, vještaci, uviđaj i drugo.

Član 199.

(1) Dispozitivom se rješava o predmetu postupka u cijelosti i o svim zahtjevima stranaka o kojima u toku postupka nije posebno riješeno.

(2) Dispozitiv mora biti kratak i određen, a kad je potrebno, može se podijeliti i na više tačaka.

(3) Dispozitivom se može riješiti i o troškovima postupka, ako ih je bilo, određujući njihov iznos, ko ih je dužan platiti, kome i u kom roku. Ako se u dispozitivu ne rješava o troškovima, navest će se da će se o njima donijeti poseban zaključak.

(4) Ako se rješenjem nalaže izvršenje kakve radnje, u dispozitivu će se odrediti i rok u kome se ta radnja ima izvršiti.

(5) Kad je propisano da žalba ne odgađa izvršenje rješenja, to mora biti navedeno u dispozitivu.

VI.Dopustivost

7. U skladu s članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

9. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH broj S1 3 U 011221 14 Uvp od 14. oktobra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 17. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

10. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

11. Apelant pobija presude Suda BiH tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

12. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

13. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

14. Apelant najprije tvrdi da osporene presude nisu obrazložene, da su dispozitivi rješenja nejasni, da su zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza i da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost u postupku.

15. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

16. Ustavni sud će se dakle izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljnosti na koju je apelant ukazao.

17. Ustavni sud suprotno apelantovim navodima zapaža da je u okolnostima konkretnog predmeta odlučeno na osnovu brojnih izvedenih dokaza, da su jasno navedene odredbe materijalnog i procesnog prava ZOK-a i ZUP-a, da su osporenim odlukama dati eksplicitni razlozi na kojim su Konkurencijski savjet, a zatim Sud BiH (u upravnom sporu i povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje), a u datom obrazloženju Ustavni sud, ne nalazi elemente proizvoljnost ni u segmentu utvrđenog činjeničnog stanja ni u primjeni materijalnog i procesnog prava .U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Konkurencijski savjet, čije odlučenje je potvrđeno osporenim odlukama Suda BiH, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom odredbe člana članu 4 stav (1) tačka a) ZOK-a utvrdio da je apelant s podnosiocem zahtjeva odredbama kupoprodajnih ugovora koji se odnose na direktno ili indirektno utvrđivanje kupovnih i prodajnih cijena zaključio zabranjeni sporazum i time ograničio tržišnu konkurenciju podnosioca zahtjeva. Naime, utvrđeno je da odredbe ugovora koje je apelant zaključio s kupcima–distributerima nameću formiranje minimalnih cijena i podržavaju uslove prodaje koje je nametnuo apelant, koji se u smislu relevantnih odredbi ZOK-a mogu podvesti pod definiciju „zabranjenog ugovora ili sporazuma“. Ovo iz razloga jer je apelant takvim ugovaranjem zabranio kupcima slobodno formiranje cijena na nivou ispod njegove prodajne cijene, uz prijetnju oduzimanja rabata i raskidom ugovora. Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama jasno obrazloženo postojanje zabranjenog sporazuma shodno članu 4 stav (1) tačka d) ZOK-a, budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno proizlazi da apelant nije utvrdio transparentne kriterijume u pogledu izbora kupca, saradnje s kupcima i dobavljačima, na što upućuje i činjenica da je apelant odredio različite rokove odgođenog plaćanja koji se kreću od 15 do 30 dana, ali koji ne prate ugovorene količine prodaje piva. Dakle, shodno navedenom Ustavni sud smatra da su, suprotno apelantovim navodima, Konkurencijski savjet i Sud BiH detaljno razmotrili apelantove navode vezane za utvrđeno činjenično stanje i dali razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, odnosno zašto predmetni ugovori koje je apelant zaključio s podnosiocem zahtjeva i drugim pravnim subjektima predstavljaju zabranjene sporazume iz člana članu 4 stav (1) tač a) i d) ZOK-a, pri čemu su obrazložili zašto smatraju da poimenično navedena pravna lica imaju karakter povezanih pravnih lica, odnosno ukazali da su i u smislu standarda Evropske unije zabranjeni vertikalni ugovori koji imaju za cilj ograničavanje prava kupca da slobodno određuje vlastite prodajne cijene, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

18. Ustavni sud takođe suprotno apelantovim navodima nalazi da je dispozitivom rješenja odlučeno primjenom odredbi člana 199 ZUP-a. Naime, navedenom odredbom je propisano da se dispozitivom rješava o predmetu postupka u cijelosti i o svim zahtjevima stranaka o kojima u toku postupka nije posebno riješeno (stav 1), te je propisano (stav 2) da dispozitiv mora biti kratak i određen, a kad je potrebno, može se podijeliti i na više tačaka. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz predočene dokumentacije proizlazi da je podnosilac zahtjeva prvobitno (6. decembra 2011. godine) podnio zahtjev tvrdeći da je apelant postupao protivno odredbama člana 10 stav (2) tačke a),

c) i d) ZOK-a, te da je naknadno (17. februara 2012. godine) proširio zahtjev na utvrđivanje postojanja zabranjenog ponašanja iz odredbi člana 4 stav (1) tačke a), d) i e) ZOK-a. Ustavni sud u vezi s tim zapaža da iz izreke rješenja Konkurencijskog savjeta jasnim proizlazi da je o ovim zahtjevima i riješeno (djelimično udovoljeno u pogledu člana 4 stav (1) tačke a) i d), a djelimično odbijeno u pogledu zabranjenog ponašanja iz člana 4 stav (1) tačka e) i člana 10 stav (2) tačke a), c) i d) ZOK-a. Osim toga, evidentno je da je u obrazloženju date tabele ugovora zaključenih s distributerima na koje je ukazano u dispozitivu „Tabela 9-11“, pa okolnost da one, s obzirom na njihovu obimnost, nisu prezentovane u samoj izreci, suprotno apelantovim navodima, ne čini predmetno rješenje manjkavim već upravo korespondira obavezi da dispozitiv mora biti kratak i određen. Stoga, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.

19. Osim toga, Ustavni sud takođe zapaža da je Sud BiH ispitao apelantove navode koje ponavlja u apelaciji i ocijenio da u predmetnom postupku nije izostala savjesna ocjena svih izvedenih dokaza koji su korišćeni u smislu člana 35 ZOK-a i člana 150 ZUP-a. Tim odredbama je propisano da se u postupku mora utvrditi pravo stanje stvari i s tim ciljem pravilno i potpuno utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da u okolnostima konkretnog slučaja nije izostala ni ocjena dokaza – imejl poruka, konkretno izjave Vladimira Kovačevića, menadžera prodaje kod apelanta (da dva privredna subjekta imaju valutu 30 dana, a svi ostali 15 ili 20 dana) koji je potvrdio vjerodostojnost elektronske poruke, kao i obavještenje koje je putem elektronske pošte poslao apelantov komercijalni direktor D. Beronja podnosiocu zahtjeva (da mu neće biti odobren mjesečni rabat) direktor da su sudovi dali argumentovano obrazloženje primjenom odredbe člana 150 ZUP-a, kojom je propisano da se kao dokazi mogu upotrijebiti sva sredstva podesna za utvrđivanje stvari i što odgovara pojedinom slučaju, te koji dokazi su prihvaćeni kao relevantni dokazi, te jer lica koja su dostavila navedene dokaze su za iste dala potrebna obrazloženja. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni citirane odredbe ZUP-a. Pri tome, evidentno je iz činjenica predmeta da je Konkurencijski savjet na identičan način postupao sa svim imejlovima budući proizlazi da je apelant imejl porukom od 4. septembra 2012. godine od Konkurencijskog savjeta zahtijevao izuzeće člana tog savjeta Gordane Živković, te da je Konkurencijski savjet cijenio i taj podnesak nezavisno od činjenice da je on pristigao elektronskom poštom (iako je naknadno on stigao i redovnom poštom). U vezi s tim, Ustavni sud dalje zapaža da je Sud BiH obrazložio da je Konkurencijski savjet odbio ovaj zahtjev (e-pošta) jer je zahtjev stigao nakon završetka sjednice savjeta održane 4. septembra 2012. godine na kojoj je savjet donio meritornu odluku o konkretnoj pravnoj stvari (vezanu za zahtjev podnosioca zahtjeva), a da je zahtjev za izuzeće imenovanog člana zaprimio istog dana putem imejla u 15 časova i 45 minuta, dakle kada se završila sjednica savjeta. Konkurencijski savjet je o ovom apelantovom zahtjevu odlučio, u smislu člana 38 ZUP-a, posebnim zaključkom. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu relevantne odredbe ZOK-a i ZUP-a na kojim je u ovom dijelu Konkurencijski savjet, a zatim i Sud BiH u osporenim odlukama zasnovao svoje odlučenje, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da su sudovi osporenim odlukama nezakonito poklonili vjeru elektronskim porukama kao podesnim dokaznim sredstvima.

20. Ustavni sud smatra da data obrazloženja u ovom dijelu, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova te relevantne odredbe materijalnog prava, suprotno apelacionim navodima, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti već u potpunosti korespondiraju standardu obrazložene presude. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da su predmet ovog apelacionog postupka odluke donesene u upravnom postupku i upravnom sporu, u kojem postupku je apelant nesporno učestvovao u svim njegovim fazama, pri čemu su Konkurencijski savjet i Sud BiH, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, cijenili i apelantove navode i dokaze, kao i dokaze suprotne strane. Stoga Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi dokaze ni argumente koji bi doveli u pitanje princip jednakosti oružja, tj. ravnopravnosti strana kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje.

21. Dakle, nakon analize cjelokupnog postupka s aspekta primjene standarda prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente kojim bi opravdao svoje tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanatovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

22. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu zbog proizvoljne primjene člana 4 ZOK-a, da osporenim odlukama nije dokazano da su kumulativni ispunjeni uslovi propisani ovim članom, odnosno da li su zaključeni sporazumi imali za cilj posljedicu ograničenje na tržištu podnosioca zahtjeva zbog čega mu je izrečena novčana kazna.

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

24. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

25. Ustavni sud napominje da se u konkretnom slučaju mora utvrditi da li je apelant titular prava koja uživaju zaštitu u smislu člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da riječ „imovina“ uključuje širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku korist (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine).

26. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je navedenim odlukama, u skladu sa članom 48 stav 1 tačka a) ZOK-a, apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 265.000,00 KM, što predstavlja 0,0843752/% od ukupnog prihoda koji iznosi 314.073.247.98 KM za 2009. godinu, u smislu člana 48 stav 1) tačka a) ZOK-a, zbog narušavanja, ograničavanja ili sprečavanja tržišne konkurencija u smislu člana 4 stav (1) tačke a) i d) ZOK-a. S obzirom na to nesporno je da navedeni novčani iznos predstavlja apelantovu imovinu koja uživa zaštitu u smislu člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i da stoga odluke Konkurencijskog savjeta odnosno Suda BiH predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine.

27. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da novčane kazne spadaju u djelokrug drugog stava člana 1 koji, između ostalog, dozvoljava državama ugovornicama da kontrolišu upotrebu imovine kako bi obezbijedile plaćanje novčanih kazni. Međutim, ova odredba se mora tumačiti u svjetlu opšteg načela ustanovljenog u prvoj rečenici prvog stava i stoga mora biti ispunjen uslov zakonitosti i mora postojati opravdani odnos srazmjernosti između upotrijebljenih sredstava i željenog cilja (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Allan Jacobsson protiv Švedske, (br. 1) od 25. oktobra 1989. godine, Serija A, broj 163, str. 17, stav 55, Philips protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 41087/98, stav 51, CEDH 2001-VII).

28. Ustavni sud u konkretnom slučaju smatra da se zakonitost izrečene novčane kazne ne dovodi u pitanje, s obzirom na to da je izrečena na osnovu člana 48 stav 1) tačka a) ZOK-a, zbog apelantovog ponašanja suprotno relevantnim odredbama člana 4 stav 1 tač. a) i d) ZOK-a, te da njen iznos ne prelazi maksimum propisan navedenom odredbom, te da je izrečena u službi ostvarivanja legitimnog cilja – osiguranja izvršenja odluka Konkurencijskog savjeta koje ima isključivu nadležnost da utvrdi postojanje nedozvoljenog ponašanja na tržištu, te da obezbijedi i zaštiti tržišno nadmetanje kao vrijednosti od opšteg značaja.

29. Shodno navedenom, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da miješanje u apelanatovo pravo nije bilo zakonito i da nije bilo u službi legitimnog cilja, a što ni apelant nije doveo u pitanje u apelaciji. Stoga je potrebno odgovoriti na pitanje da li je miješanje bilo proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovih prava i opšteg javnog interesa.

30. U vezi s tim Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelant mora snositi "poseban i pretjeran teret" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, Serija A, broj 98, st. 46 i 50).

31. U konkretnom slučaju visina izrečene novčane kazne apelantu, a kako je i ukazao Konkurencijski savjet, ima cilj da otkloni nedozvoljeno ponašanja – zloupotrebe vladajućeg položaja. Takođe, visinom izrečene kazne Konkurencijski savjet je želio upozoriti druge subjekte u BiH na obavezu potpunog i blagovremenog izvršenja konačnih odluka savjeta, odnosno poštovanja ZOK-a. Shodno navedenom, te imajući u vidu da je u ovoj odluci već zaključeno da Konkurencijski savjet i Sud BiH nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je apelant prekršio ZOK zloupotrebom vladajućeg položaja, pri čemu je apelantu novčana kazna izrečena u okviru zakonom propisanog limita „do 10 % vrijednosti ukupnog godišnjeg prihoda privrednog subjekta“, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je u konkretnom slučaju apelantu izrečenom novčanom kazanom nametnut pretjeran teret i time narušen "pravičan odnos" između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca.

32. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

33. U vezi apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje ovog prava. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant u okolnostima konkretnog predmeta koristio sve zakonom raspoložive pravne lijekove (podnošenje tužbe Sudu BiH, podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje), da je sud BiH u oba postupka detaljno razmotrio apelantove prigovore te dao razloge zašto oni u okolnostima konkretnog slučaja ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultovali apelantovim uspjehom u predmetnom postupku okončanom osporenim presudama ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3

e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je Sud BiH u osporenim odlukama proizvoljno primijenio relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, da su osporene odluke neobrazložene i zasnovane na proizvoljnoj ocjeni dokaza, niti iz činjenica konkretnog slučaja proizlazi da je povrijeđen princip jednakosti oružja.

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada je za utvrđeno nedozvoljeno postupanje izrečena novčana kazna propisana zakonom koja je u službi ostvarivanja legitimnog cilja, te čija visina ne rezultuje pretjeranim teretom na apelantovoj strani i ne narušava "pravičan odnos" između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite apelantovih interesa.

36. Takođe, nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, kad je apelant koristio zakonom dopuštene pravne lijekove, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultovali apelantovim uspjehom ne može voditi zakljuku o nedjelotvornosti pravnih lijekova.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5465/14 („Apatinska pivara“ d.o.o. Apatin) | Sudska praksa | Aktio