Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4630/14 (J.M.H, Dže.H, Dža.H. i N.H.)

Odluka donesena 22. 05. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4630/14

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4630/14, rješavajući apelaciju J.M.H. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. maja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija J.M.H., Dže.H., Dža.H. i N.H.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 431847 14 Rev od 4. septembra 2014. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima J.M.H., Dže.H., Dža.H. i N.H u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke solidarno isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, solidarno plati apelantima J.M.H., Dže.H., Dža.H. i N.H. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija J.M.H., Dže.H., Dža.H. i N.H. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 431847 14 Rev od 4. septembra 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. J.M.H., Dže.H., Dža.H. i N.H. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Zlatica Zahirović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 30. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 431847 14 Rev od 4. septembra 2014. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od M.Č. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 15. februara 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni i Općinski sud 22. februara 2017. godine, dok tuženi, u ostavljenom roku, nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanata od 24. novembra 2003. godine i protivtužbenom zahtjevu tuženog, Općinski sud je donio Presudu broj P-1967/03-A od 5. jula 2005. godine kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se raskine predugovor o kupoprodaji zaključen 31. maja 1991. godine između tuženog kao prodavca i apelanata kao kupaca kojim je tuženi prodao apelantima nekretnine detaljno opisane u izreci presude, da se naloži tuženom da im vrati iznos od 60.300,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da apelanti tuženom vrate u posjed nekretnine koje su bile predmet predugovora uz obavezu tuženog da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom (stav II) usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da sud obaveže apelante da mu isplate ostatak kupoprodajne cijene na ime kupoprodaje predmetne nekretnine u iznosu od 49.700,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

6. Nakon provedenog postupka na temelju izvedenih dokaza Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da su 31. maja 1991. godine zaključili kupoprodajni predugovor po kome je tuženi prodao apelantima predmetne nekretnine za ugovorenu kupoprodajnu cijenu od 110.000,00 DM, da su apelanti ušli u posjed te nekretnine u junu 1991. godine, te da su isplatili tuženom na ime kupoprodajne cijene iznos od 60.300,00 DM, kao i da preostali dio ugovorene kupoprodajne cijene iznosi 49.700,00 KM. Općinski sud je istakao da je među parničnim strankama sporno pitanje osnovanost zahtjeva apelanata za raskid kupoprodajnog predugovora, odnosno po protivtužbi postojanje obaveze apelanata na isplatu tuženom ostatka cijene iz kupoprodajnog predugovora u nespornom iznosu od 49.700,00 KM.

7. Na osnovu izvedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je predugovorom o kupoprodaji nekretnina od 31. maja 1991. godine određen predmet, kupoprodajna cijena, način ispunjenja i rok ispunjenja obaveze ugovarača, kao i saglasnost tuženog kao prodavca da se apelanti upišu u zemljišnim knjigama kao vlasnici na predmetnim nekretninama, odnosno da ima sve bitne sastojke glavnog ugovora, shodno članu 99. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i da stoga obavezuje ugovorne strane kao ugovor o prodaji nekretnina shodno članu 45. stav 3. ZOO. Također je, između ostalog, utvrđeno da je tuženi apelantima predao u posjed predmetne nekretnine, dok su apelanti isplatili dio kupoprodajne cijene u iznos od 60.300,00 KM, te da su apelanti na pouzdan način obavijestili tuženog da pristupi radi isplate preostalog dijela kupoprodajne cijene, a da je tuženi odbio primiti ispunjenje bez osnovanog razloga, na koji način je pao u docnju (član 325. stav 1. ZOO). S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da za slučaj docnje povjerioca član 327. stav 1. i član 328. stav 1. u vezi sa članom 331. ZOO propisuje da će se dužnik osloboditi obaveze kada položi dugovani iznos kod stvarno nadležnog suda u mjestu ispunjenja u kom času rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari prelazi na povjerioca. Apelanti nisu ispunili svoju obavezu iz ugovora jer preostali dio kupoprodajne cijene nisu položili kod nadležnog suda i time ispunili svoju obavezu isplate dijela kupoprodajne cijene, te da se stoga ne mogu pozivati na raskid ugovora zbog neispunjenja obaveze na strani tuženog.

8. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, u postupku je utvrđeno da su se apelanti neosnovano pozvali na raskid ugovora primjenom čl. 137. i 138. ZOO. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da u konkretnom sporu nije došlo do neispunjenja ugovora zbog događaja za koji ne odgovara nijedna ugovorna strana, čime bi se gasila obaveza druge strane. Općinski sud je naveo da do ispunjenja ugovora nije došlo voljom jedne ugovorne strane, a ne usljed drugih događaja za koji ugovarači nisu odgovorni. Naime, pasivno držanje ugovarača sve do pokretanja konkretnog spora i ratne okolnosti koje će nastupiti nisu okolnosti koje sud ocjenjuje kao nemogućnost ispunjenja ugovora u vrijeme na koje se pozivaju apelanti u tužbi. Općinski sud je naveo da ispunjenje obaveze apelanata nije postalo nemoguće zbog događaja za koje odgovara tuženi, jer su apelanti svoju obavezu mogli ispuniti isplatom dugovanog iznosa na zakonom propisan način, pa nema osnova da se njihova obaveza ugasi i da pri tome zadrže potraživanje prema tuženom umanjeno za onoliko koliko su mogli imati koristi od oslobađanja od vlastite obaveze. Shodno navedenom utvrđenju, Općinski sud je zaključio da nije osnovan tužbeni zahtjev apelanata da se zaključeni ugovor raskine iz kojeg razloga je njihov tužbeni zahtjev odbijen. Konačno, Općinski sud je, na osnovu člana 454. stav 1. ZOO, usvojio protivtužbeni zahtjev zaključivši da su apelanti obavezni platiti tuženom cijenu za nekretnine koje im je predao.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 P 010021 09 Gz od 18. septembra 2013. godine uvažena je žalba apelanata i prvostepena presuda preinačena na način da se usvaja njihov tužbeni zahtjev i raskida predugovor o prodaji nekretnina od 31. maja 1991. godine, nalaže tuženom da apelantima vrati iznos od 60.300,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama za period preciznije naveden u izreci presude, kao i da apelanti vrate predmetne nekretnine u posjed tuženom, dok je protivtužbeni zahtjev tuženog odbijen u cijelosti. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pogrešan i zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog prava pravni stav prvostepenog suda da predugovor zaključen između stranaka, zbog toga što ima formu i bitne elemente ugovora o prodaji nekretnine, obavezuje stranke kao punovažno zaključeni ugovor i da apelanti, zbog neispunjenja svoje ugovorne obaveze (isplate preostalog dijela kupoprodajne cijene), ne mogu tražiti njegov raskid. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud zanemario odredbu člana 45. ZOO prema kojoj je predugovor ugovor kojim se preuzima obaveza da se kasnije zaključi drugi glavni ugovor. Naime, prema navedenoj zakonskoj odredbi, uvjet punovažnosti predugovora je da je zaključen u formi koja je propisana za glavni ugovor (stav 2) i predugovor ako sadrži bitne elemente glavnog ugovora (stav 3) obavezuje na zaključenje glavnog ugovora. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da se predugovorom stvara samo obaveza na zaključenje ugovora određene vrste (u konkretnom slučaju ugovora o prodaji nekretnine) i sva djejstva ugovora čijem zaključenju teži predugovor počinju tek od vremena zaključenja glavnog ugovora. Kako do zaključenja glavnog ugovora nije došlo, zbog odbijanja tuženog da primi preostali dio kupoprodajne cijene u roku određenom predugovorom, po nalaženju Kantonalnog suda, suprotno pravnom stavu prvostepenog suda, nisu mogla ni početi djejstva glavnog ugovora u odnosu na neispunjenje ugovornih obaveza, niti su mogle nastupiti posljedice koje ta djejstva proizvode, a propisane odredbama čl. 325, 327. i 328. u vezi sa članom 331. ZOO.

10. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da se zaključeni predugovor ne može smatrati glavnim ugovorom i kao takav ne može proizvoditi pravna djejstva koja proizvodi glavni ugovor, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud zanemario i odredbu stava 5. člana 45. ZOO kojom je propisan rok za zaključenje glavnog ugovora. Protekom tog roka od šest mjeseci prestaje obaveza iz predugovora na zaključenje glavnog ugovora, a predugovor se smatra raskinutim. Kako nije došlo do zaključenja glavnog ugovora, a tuženi je primio dio kupoprodajne cijene, Kantonalni sud je zaključio da se tuženi neosnovano obogatio, jer je novac dobio bez pravnog osnova iz čega slijedi njegova obaveza vraćanja stečenog bez osnova, shodno članu 214. ZOO. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da je potpuno neosnovan zahtjev protivtužbe na isplatu preostalog dijela kupoprodajne cijene, budući da je prestala obaveza iz predugovora na zakjučenje glavnog ugovora, a predugovor se smatra raskinutim.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 431847 14 Rev od 4. septembra 2014. godine revizija tuženog je usvojena, drugostepena presuda preinačena na način da se žalba apelanata odbija i prvostepena presuda potvrđuje. U obrazloženju presude je ponovljen predmet spora i činjenično stanje koje je utvrđeno u prvostepenom postupku, te je, nakon ispitivanja drugostepene presude u granicama navoda iz revizije i po službenoj dužnosti, zaključeno da je drugostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je istakao da predmetni ugovor - nazvan predugovor sadrži sve bitne elemente ugovora o kuporodaji (cijenu, predmet - oznaku nekretnina, rokove i način plaćanja kupoprodajne cijene, da je u pretežnom dijelu izvršen - nekretnine predate i prema navodima tužbe nalaze se u posjedu apelanata, isplaćeno gotovo 50% kupoprodajne cijene, a ostatak nije plaćen krivnjom tuženog). S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da je, suprotno stavu drugostepenog suda, pravno valjan kupoprodajni ugovor, te da se nisu stekli uvjeti za njegov raskid u smislu čl. 124, 125. i 126. ZOO, niti ima osnova za primjenu člana 45. istog zakona, a što je zaključio i prvostepeni sud. Budući da je drugostepeni sud odluku zasnovao na pogrešnom stavu da je ugovor po svojoj pravnoj prirodi predugovor kako je i nazvan, a ne valjan ugovor o kupoprodaji, to je pogrešno primijenio materijalno pravo.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelanti ukazuju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelanti su u apelaciji naveli tok predmetnog postupka, istakavši da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, kao i da su Općinski i Vrhovni sud pogrešno primijenili materijalno pravo u predmetnom postupku. Nadalje, apelanti su naveli da je odluka Vrhovnog suda površna i bez ikakvih konkretnih obrazloženja. Apelanti potražuju i naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka, i to u iznosu od 5.000,00 KM.

b)Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da pri donošenju osporene odluke nisu uskraćena garantirana prava Ustavom Bosne i Hercegovine, a u revizijskoj presudi primjena prava nije bila proizvoljna.

14. Kantonalni sud je naveo da je postupak u cijelosti vođen u skladu sa Zakonom o parničnom postupku, pozitivnim zakonskim propisima i Evropskom konvencijom.

15. Općinski sud je naveo da tokom predmetnog postupka nije došlo do povreda na koje se apelanti pozivaju u apelaciji. Općinski sud je istakao da je odluka tog suda donesena u skladu sa zakonom i uz primjenu Evropske konvencije i uz poštivanje odredaba Ustava Bosne i Hercegovine. V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 45 Predugovor (1) Predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se kasnije zaključi drugi, glavni ugovor.

(2) Propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor ako je propisana forma uslov punovažnosti ugovora.

(3) Predugovor obavezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora.

(4) Na zahtjev zainteresovane strane sud će naložiti drugoj strani koja odbija pristupiti zaključivanju glavnog ugovora da to uradi u roku koji će joj odrediti.

(5) Zaključivanje glavnog ugovora može se zahtijevati u roku od šest mjeseci od isteka roka predviđenog za njegovo zaključivanje, a ako taj rok nije predviđen, onda od dana kad je prema prirodi posla i okolnostima ugovor trebalo da bude zaključen.

(6) Predugovor ne obavezuje ako su se okolnosti od njegovog zaključivanja toliko izmjenile da ne bi bio ni zaključen da su takve okolnosti postojale u to vrijeme. Tumačenje ugovora Član 99 Primjena odredbi i tumačenje spornih odredbi (1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara svrsi koju su ugovorne strane imale u vidu prilikom zaključenja ugovora. Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Član 325. stav 1.

(1) Povjerilac dolazi u docnju ako bez osnovanog razloga odbije da primi ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi.

Član 327. stav 1.

(1) Kad je povjerilac u docnji, ili je nepoznat, ili kad je neizvjesno ko je povjerilac ili gdje se nalazi, ili kad je povjerilac poslovno nesposoban a nema zastupnika, može dužnik položiti dugovanu stvar kod suda za povjerioca.

Član 328. stav 1.

(1) Polaganje se vrši kod stvarno nadležnog suda u mjestu ispunjenja, osim ako razlozi ekonomičnosti ili priroda posla zahtijevaju da se polaganje izvrši u mjestu gdje se stvar nalazi.

Član 331. stav 1.

(1) Polaganjem dugovane stvari dužnik se oslobađa obaveze u času kad je izvršio polaganje.

Član 454. stav 1.

(1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 431847 14 Rev od 4. septembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 19. septembra 2014. godine a apelacija je podnesena 30. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelanti pobijaju presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su tom presudom prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

24. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem su apelanti kao kupci predmetne nekretnine tražili da se poništi predugovor zaključen između njih i tuženog, da se naloži tuženom da im vrati iznos od 60.300,00 KM, te da tuženom vrate u posjed predmetnu nekretninu, pa apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a)Suđenje u razumnom roku

25. U odnosu na navode apelanata o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud konstatira da su apelanti u predmetnom postupku podnijeli tužbu 24. novembra 2003. godine i da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 431847 14 Rev od 4. septembra 2014. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao 10 godina i devet mjeseci, od čega je pred prvostepenim sudom trajao jednu godinu i sedam mjeseci, pred drugostepenim sudom osam godina i dva mjeseca, dok je revizioni postupak okončan u relativno kratkom vremenu, odnosno nakon 11 mjeseci. Pri tome Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku u kojem su apelanti prema tuženom istakli više tužbenih zahtjeva proisteklih iz osnovnog zahtjeva za poništenje predugovora o kupoprodaji zaključenog između apelanata i tuženog, te je odlučivano i o protivtužbenom zahtjevu tuženog, pa iz tih okolnosti proizlazi da se radi o relativno složenom postupku.

26. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je dužina postupka bila pretjerano duga za šta redovni sudovi nisu dali objektivno prihvatljive razloge.

27. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 1062/15 od 10. maja 2017. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1062/15 od 10. maja 2017. godine i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da „uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa“.

28. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 1062/15. Iz istih razloga i ova odluka se, također, dostavlja navedenim subjektima.

Pitanje naknade nematerijalne štete

29. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

30. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantima treba na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj Odluci broj AP 1062/15 preduzeti efikasne mjere radi sprječavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju navedenih apelanata, tako i u odnosu na sve ostale osobe u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

31. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište sudova pred kojima je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka solidarno plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. b)U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

32. Apelanti smatraju da im je odlukom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

34. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u predmetnom parničnom postupku donio presudu kojom je usvojio reviziju tuženog, preinačio drugostepenu presudu na način da je žalbu apelanata odbio i potvrdio prvostepenu presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se poništi predugovor o kupoprodaji nekretnina i naloži tuženom da im vrati iznos od 60.300,00 KM, dok je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog kojim su apelanti obavezani da mu isplate ostatak kupoprodajne cijene u iznosu od 49.700,00 KM. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda (Općinskog i Vrhovnog suda) slijedi da predmetni predugovor sadrži sve bitne elemente ugovora, te stoga obavezuje ugovorene strane kao ugovor o kupoprodaji nekretnina, shodno članu 45. stav 3. ZOO. Osim toga, u smislu odredaba čl. 325, 327. i 328. u vezi sa članom

331. ZOO, kojima je propisano da će se dužnik osloboditi obaveze kada položi dugovani iznos kod stvarno nadležnog suda u mjestu ispunjenja, apelanti se ne mogu pozivati na raskid ugovora zbog neispunjenja obaveze na strani tuženog, zato što svoju obavezu nisu izvršili. Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju.

35. U odnosu na navode iz apelacije da Vrhovni sud nije odgovorio na bitne revizione navode, što je već isticao u revizionom postupku, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u svojoj presudi odgovorio na svaki revizioni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, prije svega kada je zaključio da se nisu stekli uvjeti za raskid predmetnog predugovora, te je za svoja stanovišta dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da je u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelacija neosnovana.

Ostali navodi

37. U pogledu navoda apelacije o pravu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrani zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da, izuzev paušalnih navoda o povredi ovih prava, apelanti nisu nijednom riječju obrazložili u čemu nalaze povredu ovih prava. Naime, apelanti nisu ponudili argumente i dokaze na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenih prava u predmetnom postupku, već su je doveli u vezu sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, ocijenivši te navode neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud zbog istih razloga smatra neosnovanim i navode apelanata o kršenju ovih prava.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak, na tri sudske instance, trajao 10 godina i devet mjeseci za što najveću odgovornost snosi Kantonalni sud, koji nije djelotvorno kontrolirao postupak i nije preduzeo adekvatne mjere za ubrzanje postupka koje su mu bile na raspolaganju prema procesnom zakonu.

39. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema proizvoljnosti u presudi Vrhovnog suda u pogledu primjene materijalnog prava i kada je Vrhovni sud u svojoj presudi odgovorio na svaki revizioni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje.

40. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada se kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

41. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4630/14 (J.M.H, Dže.H, Dža.H. i N.H.) | Sudska praksa | Aktio