Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3820/14 („KRAJINA-BORAC“ AD Banjaluka)
Odluka donesena 19. 04. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stjecanje bez osnova
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izmakla dobit(dobitak)
- Zakup
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3820/14
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 04. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3820/14, rješavajući apelaciju „KRAJINA-BORCA“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „KRAJINA-BORCA“ a.d. Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 006968 13 Rev od 11. juna 2014.
godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 006968 13 Pž od 12. septembra 2013. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 006968 05 Ps od 23.
marta 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „KRAJINA-BORAC“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dane Končar, advokat iz Banjaluke, podnio je 18. avgusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 006968 13 Rev od 11. juna 2014. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 57 0 Ps 006968 13 Pž od 12. septembra 2013. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 57 0 Ps 006968 05 Ps od 23. marta 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg suda, Okružnog suda i Trgovine „Borac“ d.d. Travnik kao tužioca-protivtuženog u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 2. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Viši sud je 9. decembra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Vrhovni sud 14. decembra 2016. godine, dok Okružni sud i tužilac nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
5. Presudom Okružnog suda broj 57 0 Ps 006968 05 Ps od 23. marta 2013. godine (stav 1 izreke presude) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik po osnovu građenja robne kuće „Borac“ u Prijedoru (na lokaciji i u površini pobliže opisanim u izreci predmetne presude, u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), a što je apelant dužan priznati i trpjeti, te da se apelantu naloži da mu predmetni poslovni prostor preda u posjed slobodan od ljudi i stvari i da naknadi troškove parničnog postupka. Navedenom presudom (stav 2 izreke presude) odbijen je kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tužioca da mu zbog sticanja bez osnova i naknade štete zbog neostvarene zakupnine za predmetni poslovni prostor isplati novčanu naknadu, i to za period od 15. juna 2001. do 31. decembra 2004. godine iznos od 601.411,80 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, a za period od 1. januara 2015. do 1. septembra 2005. godine iznos od 139.576,80 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove postupka. Predmetnom presudom (stav 3 izreke presude) određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
6. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da je utvrdio kako je izgradnju predmetnog poslovnog prostora u periodu od 1969. do 1970. godine finansiralo preduzeće u društvenoj svojini Kombinat ,,Borac“ Travnik, čiji su pravni sljednici takođe bila preduzeća u društvenoj svojini, te da je 31. decembra 1990. godine izvršena transformacija u DOO Trgovina ,,Borac“ Travnik u skladu sa odredbama Zakona o društvenom kapitalu, kada je to preduzeće postalo preduzeće u mješovitoj svojini, a čiji pravni sljednik je tužilac koji je registrovan kod nadležnog suda nakon što je 2003. godine sproveden postupak privatizacije kod Agencije za privatizaciju FBiH, u kojem nije privatizovana imovina koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske. Okružni sud je takođe utvrdio da je 1992. godine osnovano Društveno preduzeće „Krajina Borac“ Banjaluka, u čiji osnivački ulog je ušao predmetni poslovni prostor, a zatim je izvršena statusna promjena i od 5. aprila 1996. godine to preduzeće je poslovalo kao državno preduzeće, da bi vlasnička transformacija u apelanta izvršena nakon sprovedenog postupka privatizacije 2002. godine po odobrenom programu privatizacije kojim je obuhvaćen i predmetni poslovni prostor. Konstatujući da je Okvirnim zakonom o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH dato isključivo pravo entitetima da izvrše privatizaciju preduzeća koja nisu u privatnoj svojini i koja se nalaze na njihovoj teritoriji, konkretno u dijelu državnog kapitala u predmetnom poslovnom prostoru koji se nalazi na teritoriji Republike Srpske i koji je unesen kao dio osnivačkog uloga pri osnivanju apelanta, Okružni sud je zaključio da tužilac na predmetnom poslovnom prostoru nema pravo svojine i da apelant ima jače pravo na posjed tog predmetnog poslovnog prostora u odnosu na tužioca, zbog čega je odbio njegov tužbeni zahtjev.
7. U vezi sa apelantovim protivtužbenim zahtjevom, Okružni sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je predmetni poslovni prostor od 1992. godine u posjedu držala grupa radnika bivšeg preduzeća „Borac“ Travnik, koji su nakon 1992. godine i formiranja preduzeća „Krajina Borac“ Banjaluka (pravnog prednika apelanta) postali radnici tog preduzeća, te koji su zatim 2001. godine formirali preduzeće „Borac RK“ Prijedor (u daljnjem tekstu: „Borac RK“), a koje je upisano u sudski registar. Okružni sud je takođe utvrdio da je u periodu od 15. juna 2001. do 1. septembra 2005. godine, za koji period je apelant potraživao naknadu, u posjedu predmetnog poslovnog prostora bilo preduzeće „Borac RK“. Pri tome je Okružni sud konstatovao da je preduzeće „Borac RK“, kao zakupac, sa JP „Poslovni prostor“ Banjaluka, kao zakupodavcem, 14. juna 2001. godine zaključio ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora na period od tri godine, te da je nakon toga, 15. juna 2001. godine isto preduzeće, odnosno preduzeće „Borac RK“, kao zakupac, sa tužiocem, kao zakupodavcem, zaključilo ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora na period od 15. juna 2001. do 2. septembra 2005. godine. Okružni sud je takođe konstatovao da je tužilac 5. januara 2005. godine kao zakupodavac zaključio ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora sa DOO „Astra-E“ Sanski Most kao zakupcem, ali da taj ugovor nije realizovan. Okružni sud je konstatovao da iz iskaza vještaka ekonomske struke Slobe Milakovića proizlazi da je ukupna visina mjesečne zakupnine za predmetni poslovni prostor za period od 15. juna 2001. do 1. septembra 2005. godine iznosila 740.988,60 KM. Okružni sud je ocijenio da iz iskaza zakonskog zastupnika tužioca - Fehima Bojića, iskaza apelantovog zakonskog zastupnika - Zorana Milakovića, te iskaza svjedoka Milovana Plemića (direktora RK Prijedor i potpisnika ugovora o zakupu od 14. i 15. juna 2001. godine), koje je taj sud prihvatio kao pouzdane, između ostalog, proizlazi da je protiv preduzeća „Borac RK“ apelant podnio tužbu kod Osnovnog suda u Banjaluci radi predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora, te da je taj postupak pravosnažno okončan presudom iz 2004. godine kojom je naloženo tom preduzeću da apelantu preda u posjed predmetni poslovni prostor. Okružni sud je takođe konstatovao da iz iskaza svjedoka Milovana Plemića i iskaza zakonskog zastupnika tužioca proizlazi da „Borac RK“ nije plaćao zakupninu tužiocu za predmetni poslovni prostor.
8. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istakao da upotreba tuđe stvari u svoju korist postoji i u slučaju da kada neko lice pravno neosnovano upotrijebi tuđu stvar i na taj način ostvari korist, pri čemu nije od značaja da li je to lice bilo savjesno ili nesavjesno, tj. da li je znalo ili nije znalo da tuđu stvar upotrebljava u svoju korist. Okružni sud je naveo da je u predmetnoj parnici nesporno da se u periodu 15. juna 2001. do 1. septembra 2005. godine u posjedu predmetnog poslovnog prostora nalazilo preduzeće „Borac RK“ , odnosno radnici zaposleni u tom preduzeću. Okružni sud je ukazao da navedeno znači da je predmetni poslovni prostor koristilo, odnosno upotrebljavalo u svoju korist preduzeće „Borac RK“, a ne tužilac, zbog čega nisu ispunjeni uslovi iz odredbi čl. 210 i 219 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) za obavezivanje tužioca za isplatu naknade koristi. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da tužilac tu korist nije ni ostvario jer je „Borac RK“ predmetni poslovni prostor koristio bez isplate naknade tužiocu i predao u posjed apelantu na osnovu pravosnažne presude Osnovnog suda u Banjaluci.
9. Tužilac nije podnio žalbu protiv presude Okružnog suda, dok je apelant podnio žalbu protiv te presude u dijelu u kojem je odlučeno o njegovom protivtužbenom zahtjevu i o troškovima postupka (st. 2 i 3 izreke presude Okružnog suda). Viši sud je Presudom broj 57 0 Ps 006968 13 Pž od 12. septembra 2013. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio presudu Okružnog suda u pobijanom dijelu odluke kojim je odlučeno o apelantovom protivtužbenom zahtjevu i troškovima postupka (st. 2 i 3 izreke prvostepene presude).
10. Viši sud je u obrazloženju presude konstatovao da, imajući u vidu razloge koje je u odnosu na pravne osnove iz čl. 210 i 219 ZOO naveo prvostepeni sud, da ih u cjelini prihvata kao pravilne jer imaju potvrdu u izvedenim dokazima, činjenicama koje iz tih dokaza proizlaze i koje su pravilno podvedene pod konkretne norme materijalnog prava.
11. Kada je u pitanju naknada štete, Viši sud je zaključio da za postojanje odgovornosti po ovom osnovu apelant nije dokazao „protivpravnost tužioca“, a time ni uzročnu vezu između štete i protivpravne radnje. Viši sud je naveo da se ne može smatrati osnovanim apelantov navod da zaključivanje ugovora o zakupu spornog poslovnog prostora ima karakter protivpravnosti budući da ova radnja (koju je preduzeo i tužilac i Javno preduzeće za gazdovanje poslovnim prostorima) nije u suprotnosti ni sa prinudnim propisima, ni sa javnim poretkom. Viši sud je istakao da je, osim toga, zakupodavac, u ovom slučaju i tužilac i JP „Poslovni prostori” Banja Luka, moglo biti i lice koje nije vlasnik, s tim što je odredbom člana 39 Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija propisano da treće lice, u konkretnom slučaju apelant, koje stekne svojinu u toku trajanja zakupnog odnosa, stupa u prava i obaveze zakupodavca, a da nema dokaza da je apelant tu mogućnost koristio.
12. Apelant je izjavio reviziju protiv presude Višeg suda koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 57 0 Ps 006968 13 Rev od 11. juna 2014. godine.
13. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao da među parničnim strankama nije sporno da je predmetni poslovni prostor od početka rata u BiH bio u posjedu radnika bivšeg Kombinata „Borac” Travnik, koji su se nakon formiranja preduzeća „Krajina Borac“ Banjaluka smatrali dijelom tog preduzeća, da bi se 2001. godine izdvojili i registrovali kao samostalni privredni subjekat - preduzeće „Borac RK“ koje je, kao takvo, upisano u sudski registar, te da su nastavili držati u posjedu predmetni poslovni prostor. Vrhovni sud je dalje ukazao da nije sporno da je „Borac RK“ s tužiocem 15. juna 2001. godine zaključio ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora na period od 48 mjeseci. Međutim, Vrhovni sud je konstatovao da je tokom postupka nedvojbeno dokazano da „Borac RK“ po navedenom ugovoru nije platio niti jednu mjesečnu zakupninu tužiocu, i to izjavama svjedoka Milovana Plemića i zakonskog zastupnika tužioca, koje dokaze apelant nije ni pobijao. Dakle, Vrhovni sud je konstatovao da je predmetni poslovni prostor koristilo treće lice - „Borac RK“ koje je taj prostor držalo u neposrednom posjedu, pri čemu nije vršilo nikakve isplate tužiocu. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da ne postoji osnovni uslov za primjenu odredbe člana 210 ZOO u vezi sa članom 219 istog zakona, odnosno da je dio apelantove imovine prešao u imovinu tužioca, pri kojoj situaciji pitanje postojanja ili nepostojanja pravnog osnova tog prelaska nije od značaja.
14. Vrhovni sud je ocijenio da je slična situacija i sa naknadom štete koja se prema postavljenom protivtužbenom zahtjevu odnosi na izgubljenu korist u smislu odredbe člana 189 ZOO. Vrhovni sud je konstatovao da je apelant navedeni zahtjev zasnivao na tvrdnji da je tužilac, zaključivanjem ugovora o zakupu s „Borcem RK“, kao zakupodavac, spriječio apelanta da stupi u posjed predmetnog poslovnog prostora, čime je apelant pretrpio štetu u visini zakupnine koju je mogao ubirati da je bio posjedu predmetnog poslovnog prostora. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da je prema stanju spisa „Borac RK“, pored ugovora o zakupu koji je zaključio s tužiocem, 14. juna 2001. godine zaključio i ugovor o zakupu istog poslovnog prostora s JP „Poslovni prostor“ Banjaluka. Imajući u vidu ovu činjenicu i činjenicu da su predmetni poslovni prostor u posjedu držali apelantovi radnici do 2001. godine, kada su se upisali u sudski registar kao poseban pravni subjekat - „Borac RK“ Vrhovni, sud je ocijenio da je nejasno zbog čega apelant zaključenje ugovora o zakupu između tužioca i preduzeća „Borac RK“ smatra radnjom kojom mu je nanesena šteta. Ovo tim prije jer je prema stanju spisa apelant preuzeo u posjed predmetni poslovni prostor 2005. godine na osnovu presude iz 2004. godine, koja je pominjana u toku postupka i kojom je „Borac RK“ obavezan na predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora apelantu, a koja nije pročitana kao dokaz u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da apelant nije dokazao osnov zahtijevane naknade štete, odnosno nije dokazao kako je tužilac, zaključujući ugovor o zakupu od 15. juna 2001. godine s „Borcem RK“, spriječio apelanta u ostvarivanju koristi.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su osporene presude rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava. Pri tome, apelant ističe da je predmetni poslovni prostor bio u njegovoj svojini u vrijeme zaključenja ugovora o zakupu od 15. juna 2001. godine između tužioca i „Borca RK“, a da je zaključenjem tog ugovora izgubio posjed navedenog poslovnog prostora sve do 1. septembra 2005. godine, upravo zbog tužioca. Apelant, u suštini, smatra da tužilac i JP „Poslovni prostor“ Banjaluka, u skladu s pozitivnim propisima, s „Borcem RK“ nisu mogli zaključiti ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora.
b) Odgovori na apelaciju
16. Vrhovni sud smatra da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava zagarantovana Ustavnom Bosne i Hercegovine na čiju povredu apelant ukazuje. Vrhovni sud ističe da ostaje u cjelini pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija i predlaže da se apelacija odbije.
17. Viši sud tvrdi da je zakonitost osporene presude tog suda potvrdila presuda Vrhovnog suda, te da su apelantovi navodi, kakve je isticao i u reviziji, neosnovani, pa predlaže da se apelacija odbije zbog odsustva povreda prava na koje se ukazuje apelacijom. V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Obična šteta i izmakla korist Član 189.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
[…] (3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
[…] Sticanje bez osnova Opšte pravilo Član 210.
(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrednost postignutih koristi.
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 006968 13 Rev od 11. juna 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 18. avgusta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana stav 2, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
26. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je osporenim odlukama odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa na ime sticanja bez osnova i naknade štete zbog neostvarene zakupnine. Shodno tome, Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovim imovinskim pravima, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 988/14 od 11. januara 2017. godine, stav 35, dostupna na www.ustavnisud.ba).
27. Ustavni sud primjećuje da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je do povrede prava na pravično suđenje došlo usljed proizvoljne primjene prava, što je u konačnici rezultovalo donošenjem osporenih odluka, pri čemu insistira na tvrdnji da je upravo zbog tužioca, zaključenjem ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora između tužioca i „Borca RK“, apelant izgubio posjed navedenog poslovnog prostora sve do 1. septembra 2005. godine.
28. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu. Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
29. Ocjenjujući apelacione prigovore u kontekstu obrazloženja osporenih odluka, posebno Vrhovnog suda koji je u konkretnom slučaju donio osporenu odluku, Ustavni sud, nasuprot apelacionim navodima, ne zapaža proizvoljnost koja bi za posljedicu imala kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ocijenio sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, jasno obrazloživši svoj zaključak da u konkretnom slučaju ne postoji osnovni uslov za primjenu odredbi člana 210 ZOO u vezi sa članom 219 istog zakona, odnosno da je dio apelantove imovine prešao u imovinu tužioca. Ustavni sud primjećuje da je u vezi s tim Vrhovni sud ukazao na činjenicu utvrđenu u postupku pred redovnim sudovima, a koju ni apelant ne osporava u apelaciji, da je predmetni poslovni prostor u utuženom periodu koristilo treće lice - „Borac RK“ koje je taj prostor držalo u neposrednom posjedu, pri čemu nije vršilo nikakve isplate tužiocu/protivtuženom. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da je tužilac/protivtuženi ostvario bilo kakvu drugu korist od upotrebe predmetnog poslovnog prostora u utuženom periodu, niti to proizlazi iz apelacionih navoda. Dakle, dovodeći citirane odredbe ZOO u vezu sa svim navedenim, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni tih zakonskih odredbi u konkretnom slučaju.
30. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoj zaključak da apelant u vezi sa odredbama člana 189 ZOO nije dokazao na koji način je tužilac, zaključujući ugovor o zakupu od 15. juna 2001. godine s „Borcem RK“, spriječio apelanta u ostvarivanju koristi. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, prije svega, ukazao da je apelant navedeni zahtjev zasnivao na tvrdnji da je tužilac, zaključivanjem ugovora o zakupu s „Borcem RK“, kao zakupodavac, spriječio apelanta da stupi u posjed predmetnog poslovnog prostora, čime je apelant pretrpio štetu u visini zakupnine koju je mogao ubirati da je bio posjedu predmetnog poslovnog prostora. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud obrazložio da je „Borac RK“, pored ugovora o zakupu koji je zaključio s tužiocem, 14. juna 2001. godine zaključio i ugovor o zakupu istog poslovnog prostora sa JP „Poslovni prostor“ Banjaluka. Imajući u vidu ovu činjenicu (da je, dakle, u utuženom periodu egzistirao i ugovor koji je korisnik prostora „Borac RK“ zaključio sa JP) i činjenicu da su predmetni poslovni prostor u posjedu držali apelantovi radnici do 2001. godine, kada su se upisali u sudski registar kao poseban pravni subjekat - „Borac RK“, Vrhovni sud je ocijenio da je nejasno zbog čega apelant zaključenje ugovora o zakupu između tužioca i preduzeća „Borac RK“ smatra radnjom kojom mu je nanesena šteta, tim prije jer je apelant preuzeo u posjed predmetni poslovni prostor 2005. godine na osnovu presude iz 2004. godine kojom je „Borac RK“ obavezan na predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora apelantu. Dovodeći navedeno obrazloženje Vrhovnog suda u vezu sa odredbom člana 189 ZOO, te imajući u vidu da apelant ni u apelaciji ne osporava činjenicu utvrđenu u postupku pred redovnim sudovima da je „Borac RK“, pored ugovora o zakupu koji je zaključio s tužiocem, 14. juna 2001. godine (dakle datum za koji se vezuje početak utuženog perioda za koji apelant potražuje utužene iznose) zaključio i ugovor o zakupu istog poslovnog prostora s JP „Poslovni prostor“ Banjaluka, kao ni činjenicu da je predmetni poslovni prostor u kontinuitetu od 1992. do 1. septembra 2005. godine prvo bio u posjedu apelantovih radnika koji su 2001. godine osnovali preduzeće „Borac RK“, a zatim u posjedu tog preduzeća, a ne tužioca, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u ovakvom obrazloženju presude Vrhovnog suda u konkretnom slučaju. Pri tome, imajući u vidu sadržaj apelantovog protivtužbenog zahtjeva i obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju irelevantni apelacioni navodi da tužilac i JP „Poslovni prostor“ Banjaluka, u skladu s pozitivnim propisima, s „Borcem RK“ nisu mogli zaključiti ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora.
31. Dakle, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih odluka dovoljno jasna i logična i da u njima nema elemenata koji ukazuju na to da je primjena relevantnih propisa bila proizvoljna u osporenim odlukama, zbog čega zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
32. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi za osporene odluke dali jasne i logične razloge u pogledu primjene relevantnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
34. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman