Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4877/14 (S. S. i N. S.)
Odluka donesena 10. 05. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ratna šteta
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Krivično djelo
- Naknada štete
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4877/14
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4877/14, rješavajući apelaciju Stojana Sušilovića i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. svibnja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Stojana Sušilovića i Natalie Sušilović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 2 P 001352 14 Rev od 11.
rujna 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 P 001352 13 Gž od 28. veljače 2014. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda u Tomislavgradu broj 68 2 P 001352 11 P od 18. prosinca 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Stojan Sušilović i Natalia Sušilović (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantica ili apelanti) iz Tomislavgrada podnijeli su 14. studenog 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 2 P 001352 14 Rev od 11. rujna 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 2 P 001352 13 Gž od 28. veljače 2014. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 2 P 001352 11 P od 18. prosinca 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Pravobraniteljstva Bosne i Hercegovine, Federalnog pravobraniteljstva, Kantonalnog javnog pravobraniteljstva Livno i Općinskog pravobraniteljstva Tomislavgrad zatraženo je u razdoblju od 4. do 16. siječnja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, Pravobraniteljstvo Bosne i Hercegovine, Federalno pravobraniteljstvo i Vlada Kantona 10 (umjesto Kantonalnog javnog pravobraniteljstva Livno kojem je istekao mandat) dostavili su odgovor na apelaciju u razdoblju od 5. do 18. siječnja 2017. godine. Općinsko pravobraniteljstvo Tomislavgrad nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelanti su Općinskom sudu podnijeli tužbu radi naknade štete u kojoj su naveli da je u noći 22./23. ožujka 1992. godine izvršeno miniranje kemijske čistionice, u vlasništvu drugoapelantice, koja se nalazila u poslovnoj prostoriji prvoapelanta u Tomislavgradu. U tužbi su naveli da kako je šteta nastala od nepoznatih osoba uporabom eksplozivnih sredstava, odgovornost leži na tuženim Bosni i Hercegovini, Federaciji Bosne i Hercegovine, Kantonu 10, Općini Tomislavgrad i Federalnom ministarstvu unutarnjih poslova (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotužena, trećetuženi, četvrtotužena i petotuženi ili tuženi).
6. Presudom Općinskog suda broj 68 2 P 001352 11 P od 18. prosinca 2012. godine obvezani su drugotužena i petotuženi solidarno nadoknaditi štetu prvoapelantu u novčanom iznosu od 9.756,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Nadalje, presudom je odbijen prvoapelant preko dosuđenog iznosa, dok su apelanti u cijelosti odbijeni sa tužbenim zahtjevom usmjerenim prema prvotuženoj, trećetuženom i četvrtotuženoj.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tijekom postupka na temelju izvedenih dokaza stekao uvjerenje da je došlo do eksplozije, a samim tim i do štete na objektu apelanata, od strane nepoznate osobe ili više njih, te da je bilo jasno i vlasništvo apelanata na objektu. Nadalje, Općinski sud je zaključio da se radilo o terorističkom aktu, odnosno aktu nasilja u smislu članka
180. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Glede pasivne legitimacije, Općinski sud je zaključio da je pasivna legitimacija drugotužene i petotuženog izravno proizlazila iz odredbe članka III.1.g) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te članka 2. Zakona o unutarnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, zaključeno je da je utemeljen prigovor prvotužene, trećetuženog i četvrtotužene glede pasivne legitimacije, te da je tužbeni zahtjev apelanata neutemeljen, odnosno pogrešno usmjeren na navedene tužene. U svezi s tim, obrazloženo je da apelanti nisu dokazali odgovornost prvotužene, trećetuženog i četvrtotužene za nastalu štetu jer se po članku 154. stavak 1. i članku 158. ZOO za štetu odgovara po osnovi krivnje, a po članku 180. po osnovi objektivne odgovornosti, dakle odgovornosti za štetu bez krivnje. Stoga je Općinski sud zaključio da odgovornost prvotužene, trećetuženog i četvrtotužene nije postojala ni po općim pravilima o odgovornosti za štetu, odredbama ZOO, te da ni članak 180. ZOO nije predviđao odgovornost prvotužene, trećetuženog i četvrtotužene kada se radi o uništenju imovine uslijed kaznenog djela terorizma iz članka 125. u to vrijeme važećeg Kaznenog zakona SFRJ, gdje je počinitelj tog djela nepoznat. Općinski sud je odbio prigovor zastarjelosti koji su istaknuli tuženi jer je smatrao da se na konkretan slučaj može primijeniti članak 377. ZOO jer je šteta uzrokovana kaznenim djelom kojim je propisano da za štete uzrokovane kaznenim djelom rok zastare je podudaran zastari kaznenog gonjenja (zastara za kazneno gonjenje glede kaznenog djela terorizma po tadašnjim propisima je bila 15 godina).
8. S obzirom na sve navedeno, Općinski sud je zaključio da je postavljanje eksplozivne naprave bio teroristički akt i da je počinjen iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha i osobne nesigurnosti jer su provedeni dokazi upućivali na takvu pozadinu kaznenog djela (prema policijskoj dokumentaciji nije podnesena kaznena prijava protiv nepoznatog počinitelja, nije definirano kazneno djelo, nije sačinjen zapisnik o očevidu, niti fotodokumentacija). U svezi s tim obrazloženo je da je prvoapelant dokazao da je podmetnuta eksplozivna naprava i da je podmetnuta iz političkih pobuda, te su tu evidentni elementi terorističkog akta jer je prvoapelant u to vrijeme bio rukovodni policijski djelatnik. Navedeni akt nasilja je, prema mišljenju Općinskog suda, svakako spadao u akt nasilja i terora u smislu članka 180. ZOO, iz kojeg je proizlazila posebna odgovornost za drugotuženu i petotuženog, tako da su oni odgovarali za štetu zbog podmetanja eksplozivne naprave od strane nepoznate osobe na privatnom posjedu odnosno vlasništvu. Općinski sud je istaknuo da tuženi u današnjoj formi nisu bili tako ustrojeni u vrijeme štetnog događaja, te da je tada odgovornost padala na državu i republiku, međutim, po odredbi članka III.1.g) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, drugotužena je preuzela na sebe odgovornost od štete terorizma, te da je i po članku 180. ZOO naglašeno da će se po važećim propisima tumačiti takva odgovornost. Glede dijela tužbenog zahtjeva apelanata koji je odbijen, Općinski sud je ocijenio da je on neutemeljen u skladu sa člankom 154. stavak 1. i člankom 180. ZOO, te odredbama čl. 7., 102., 123. i 126. Zakona o parničnom postupku jer apelanti nisu dokazali utemeljenost tužbenog zahtjeva, odnosno da je za nastalu štetu odgovorna tužena strana.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 68 2 P 001352 13 Gž od 28. veljače 2014. godine uvažen je priziv drugotužene i petotuženog i prvostupanjska presuda preinačena u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev, tako da je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, dok je priziv apelanata odbijen.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti rok zastarjelosti potraživanja naknade štete iz odredbe članka 377. ZOO zato što se poseban rok zastarjelosti prema ovoj odredbi može primijeniti kada je pravomoćnom osuđujućom presudom kaznenog suda utvrđeno postojanje kaznenog djela i odgovornosti počinitelja-štetnika. Nadalje, navedeno je da parnični sud nije ovlašten sam utvrđivati je li šteta počinjena kaznenim djelom i je li počinitelj odgovoran za izvršenje tog kaznenog djela. Iznimno, parnični sud je ovlašten radi ocjene zastare potraživanja, sam ispitivati i utvrđivati kao o prethodnom pitanju je li šteta uzrokovana kaznenim djelom, ali samo u slučaju kada su postojale određene procesne smetnje zbog kojih se nije mogao protiv određenih počinitelja provesti ili dovršiti kazneni postupak. Kantonalni sud je istaknuo da u takve procesne smetnje nije spadala okolnost da je učinitelj nepoznat, pa u takvoj situaciji parnični sud nije ovlašten kao prethodno pitanje raspravljati je li šteta prouzročena kaznenim djelom. Kantonalni sud je zaključio da, u smislu odredbe članka 7. Zakona o parničnom postupku, kojom je utemeljeno načelo „koliko činjenica toliko prava“, na apelantima, kao oštećenima, bio je teret dokazivanja postojanja okolnosti uslijed kojih je bilo apsolutno nemoguće da se kazneni postupak protiv učinitelja provede ili okonča, a oni su to propustili učiniti. U svezi s tim, obrazloženo je da tijekom prvostupanjskog postupka apelanti nisu ni ponudili dokaze da je u kaznenom postupku utvrđeno izvršenje kaznenog djela, a samim tim nije ni dokazano da je predmetna šteta prouzročena kaznenim djelom. Nadalje, istaknuto je da apelanti svoj tužbeni zahtjev nisu temeljili na tvrdnji da je šteta nastala izvršenjem kaznenog djela, već su ga temeljili na članku 180. ZOO, pa se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti rok zastarjelosti potraživanja naknade štete iz članka 377. ZOO, već rokovi iz članka 376. ZOO. Pored naprijed navedenog, Kantonalni sud je istaknuo i da se odredba članka 377. stavak 1. ZOO može primijeniti samo u odnosu na štetnika koji odgovara po osnovi krivnje, a ne u odnosu na državu i ostale tužene, kao pravne osobe. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Kantonalnog suda, za pitanje zastarnog roka odlučno je to da za nastalu štetu uslijed terorističkih akata u smislu članka 180. ZOO odgovorna osoba (tuženi) odgovara po načelu društvene solidarnosti i pravičnosti prema žrtvama nasilja i terora i ta odgovornost je izvorna, primarna i neposredna, tako da ona postoji neovisno o tome je li štetnik poznat, dostupan organima gonjenja, kazneno gonjen ili proglašen krivim. Dalje je obrazloženo da za postojanje odštetne odgovornosti po odredbama članka 180. ZOO odlučno je samo pod kojim okolnostima je došlo do štetnog događaja, odnosno je li riječ o aktu nasilja ili terora, a to znači da se u odnosu na odgovornu osobu ne mogu primijeniti zastarni rokovi iz članka
377. ZOO, već rokovi iz članka 376. ZOO. Kako je bilo nesporna činjenica da su apelanti saznali za štetu na dan nastanka štetnog događaja, tj. 23. ožujka 1992. godine, a tužba je podnesena 20. ožujka 2002. godine, Kantonalni sud je zaključio da su apelanti podnijeli tužbu po proteku i subjektivnog trogodišnjeg, kao i objektivnog petogodišnjeg roka, propisanih odredbama članka 376. ZOO.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 68 2 P 001352 14 Rev od 11. rujna 2014. godine odbijena je revizija apelanata podnesena protiv drugostupanjske presude.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u primjeni odredbe članka 377. ZOO sudska praksa izrazila pravno stajalište da se zastarni rok iz članka 377. ZOO primjenjuje samo u slučaju ako je pravomoćnom osuđujućom presudom kaznenog suda utvrđeno postojanje kaznenog djela i odgovornosti počinitelja. Nadalje, navedeno je da sud u parničnom postupku nije ovlašten sam utvrđivati je li šteta počinjena kaznenim djelom, je li počinitelj odgovoran za izvršenje kaznenog djela. Samo iznimno parnični sud je u smislu citirane odredbe ovlašten, radi ocjene zastare potraživanja, ispitivati i utvrđivati, a kao prethodno pitanje, je li šteta uzrokovana kaznenim djelom, i to samo u situaciji kada su postojale određene procesne smetnje zbog kojih se protiv određenog počinitelja nije mogao provesti ili dovršiti kazneni postupak. Vrhovni sud je istaknuo da u takve procesne smetnje, prema stajalištu sudske prakse, nije spadala okolnost da je učinitelj nepoznat, pa u takvoj situaciji parnični sud i nije ovlašten da kao prethodno pitanje raspravlja je li šteta prouzročena kaznenim djelom. Kod utvrđenog činjeničnog stanja da počinitelj miniranja poslovnog prostora apelanata nije poznat i da kazneni postupak nije vođen, Vrhovni sud je zaključio da se u odnosu na drugotuženu nisu mogli primijeniti zastarni rokovi iz članka 377. ZOO, već rokovi iz članka 376. ZOO. Stoga, kako su u konkretnom slučaju apelanti za štetu saznali 23. veljače 1992. godine (odgovornost drugotužene uspostavljena donošenjem Zakona o unutarnjim poslovima FBiH, članak 2., stupio na snagu 10. siječnja 1996. godine), a tužba je podnesena 20. ožujka 2002. godine, dakle po proteku i subjektivnog i objektivnog roka, Vrhovni sud je ocijenio da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo - članak 376. ZOO kada je tužbeni zahtjev odbio.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelanti tvrde da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti navode da je podmetanje eksploziva u kemijsku čistionicu i njegovo detoniranje bio čin čistog terorizma po tada važećim zakonima, te da su očevid lica mjesta obavili pripadnici CBS u prisustvu prvoapelanta. Ubrzo nakon spornog događaja, apelanti su napustili Tomislavgrad, a prvoapelant navodi da se svake godine sljedećih deset godina pismeno obraćao MUP-u Livno pišući predstavke i tražeći informacije o tome što su poduzeli, bez uspjeha. Ističu da je bilo bezuspješno i obraćanje sudu i tužiteljstvu. Navode da nisu imali nikakvih dokaza da se eksplozija zaista i dogodila jer je izdana naredba da se sve u vezi eksplozije uništi, te da je slučajno ostala neuništena knjiga dnevnih događaja u CBS Livno, gdje je evidentirano da se spornog dana dogodila eksplozija. Apelanti smatraju da zastara potraživanja za štete nastale činom terorizma zastarijevaju za deset godina, što osporenim presudama nije ispoštovano. Upućuju i na Deklaraciju o temeljnim načelima pravde za žrtve kriminala i zlouporabe moći, gdje je u članku 11. propisana dužnost i obveza države da snosi štetu pričinjenu na način kako je bilo u njihovom slučaju.
b)Odgovori na apelaciju
14. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju svoje odluke, te smatra da pri njezinom donošenju apelantima nisu uskraćena prava na pravično suđenje i imovinu, niti je primjena prava bila proizvoljna.
15. Kantonalni sud navodi da je u svojoj presudi naveo razloge kojima se rukovodio kada je uvažio priziv drugotužene i prvostupanjsku presudu preinačio, a priziv apelanata odbio. Predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
16. Općinski sud izlaže kronologiju predmetnog postupka izloženog u činjeničnom dijelu odluke, te smatra da je predmetni postupak proveden zakonito.
17. Prvotužena smatra da su redovni sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno i procesno pravo, te da nije došlo do povrede prava na imovinu apelanata.
18. Drugotužena navodi da osporene presude sadrže jasne razloge protiv kojih su apelanti imali mogućnost korištenja procesnih sredstava, te smatra neutemeljenim navode apelanata o kršenju prava na koja se pozivaju u apelaciji.
19. Trećetuženi smatra da je predmetni postupak proveden u skladu s pozitivnim zakonskim propisima i da su osporene odluke zakonite, te da apelanti nisu naveli nikakve razloge da su im povrijeđena prava, pa predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o obligacijskim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Odgovornost uslijed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija Član 180. st. 1. i 4.
Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem odnosno uništenjem imovine fizičke osobe uslijed akata nasilja ili terora te prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu.
To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastaru potraživanja naknade štete.
Opći rok zastare Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
Potraživanje naknade štete Član 376.
Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.
U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom Član 377. stav 1.
Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 68 2 P 001352 14 Rev od 11. rujna 2014. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 20. listopada 2014. godine, a apelacija je podnesena 14. studenog 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelanti tvrde da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje
26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
27. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na naknadu štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
29. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da je predmetna šteta nastala kao rezultat kaznenog djela, pa se u takvoj situaciji pri računanju rokova zastarjelosti ne mogu primijeniti zastarni rokovi iz članka 376. ZOO, odnosno, apelanti smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili materijalno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stajalištu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
31. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da su u konkretnom slučaju Vrhovni i Kantonalni sud zaključili da su apelanti tužbeni zahtjev za naknadu štete temeljili na članku 180. ZOO i da se imaju primijeniti rokovi iz članka 376. ZOO. U svezi s tim je ukazano da nije utvrđeno tko je postavio eksploziv u kemijsku čistionicu i nije utvrđeno da je u povodu ovog događaja pokrenut kazneni postupak protiv bilo koga, pa pošto je naknada štete tražena od države kao tužene, koja odgovara u smislu članka 180. ZOO, imali su se primijeniti rokovi iz članka 376., a ne 377. ZOO, kako je učinio Općinski sud. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje razmatrao u Odluci Ustavnog suda broj AP 1486/10 od 23. prosinca 2013. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, gdje je, raspravljajući o pitanju zastare potraživanju u tom konkretnom slučaju, između ostalog, zaključio da su: „Kantonalni i Vrhovni sud, iako su se suglasili da postoji odgovornost tužene u smislu članka 180. ZOO jer je kuća apelanata uništena uslijed akta terora, pri tome ne kvalificirajući ovaj akt kao konkretno kazneno djelo, zaključili da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti rokovi iz članka 376. ZOO. U svezi s tim je ukazano da nije utvrđeno tko je minirao kuću apelanata, nije utvrđeno da je u povodu ovog događaja pokrenut kazneni postupak protiv bilo koga, pa pošto je naknada štete tražena od države kao tužene, koja odgovara u smislu članka 180. ZOO, imaju se primijeniti rokovi iz članka 376., a ne 377. ZOO, kako je učinio Općinski sud.“
32. Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci ukazano i na praksu Europskog suda zauzetu u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Europski sud, Baničević protiv Hrvatske, Odluka o dopustivosti, 2. listopada 2012. godine) u kojem je: „…navedeni sud razmatrao aplikantove navode koji su se temeljili na tvrdnji da je u njihovom slučaju trebalo primijeniti rokove zastarjelosti iz članka 377. Zakona o obveznim odnosima Republike Hrvatske (koji glasi isto kao i članak 377. ZOO), s obzirom na to da su potraživali naknadu štete proisteklu iz kaznenog djela, a ne rokovi iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (koji glasi isto kao i članak 376. ZOO). Europski sud je konstatirao (stavak 35.) (…) da nije bilo ničega što bi spriječilo podnositelje (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na temelju članka 376. Zakona o obveznim odnosima (vidi st. 3. i 5.), pa je Europski sud zaključio da (vidi stavak 36.) time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarom roku podnositelji su se, iako su imali odvjetnika, našli u situaciji u kojoj su se izložili opasnosti nastupanja zastare u odnosu na njihovu građansku tužbu.“
33. Polazeći od pravnih shvaćanja Europskog suda i svoje dosadašnje prakse, Ustavni sud je u citiranoj odluci ocijenio da zaključak redovnih sudova da usvoje prigovor zastarjelosti potraživanja ne pokreće pitanje proizvoljne i pogrešne primjene materijalnog prava u okolnostima kada je tijekom postupka nesporno utvrđeno da je šteta nastala u siječnju 1997. godine, a da su apelanti tužbu za naknadu štete, utemeljenu na članku 180. ZOO, podnijeli 12. listopada 2005. godine, pri čemu apelanti nisu dostavili obrazloženja da su bili spriječeni ranije podnijeti tužbu (op. cit., AP 1486/10, točka 43.).
34. Dovodeći navedena stajališta u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno kada su Kantonalni sud i Vrhovni sud zaključili da je tužbeni zahtjev apelanata neutemeljen iz navedenih razloga. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti u tužbi naveli da odgovornost leži na tuženim jer je šteta nastala od nepoznatih osoba uporabom eksplozivnih sredstava, te da je tijekom postupka nesporno utvrđeno da nije pokrenut kazneni postupak za događaj kojim je apelantima uzrokovana šteta. Stoga su Vrhovni i Kantonalni sud, imajući u vidu da su apelanti za štetu saznali 23. veljače 1992. godine, a da je tužba podnesena 20. ožujka 2002. godine, zaključili da je tužba podnesena po proteku i subjektivnog i objektivnog roka iz članka 376. ZOO, te da se ne može primijeniti zastarni rok iz članka 377. ZOO. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na štetu apelanata. Prema mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud i Kantonalni sud su u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev apelanata, pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su utemeljene, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
35. Stoga, podržavajući praksu Ustavnog suda i Europskog suda iskazanu u citiranim odlukama u svezi s primjenom rokova zastarjelosti potraživanja, Ustavni sud zaključuje da su osporene presude donesene u skladu sa standardima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da u okolnostima konkretnog slučaja apelantima nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
36. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, također, temelje na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
38. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
39. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman