Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-887/17 (T.G. iz Doboja)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nadležan sud
  • Državni službenik
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Dokazni postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-887/17

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 887/17, rješavajući apelaciju T.G., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija T.G. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 016947 16 Kž 3 od 26. januara 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. T.G. iz Doboja (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Siniša Đorđević, advokat iz Doboja, podnio je 8. marta 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 016947 16 Kž 3 od 26. januara 2017. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom se odlaže postupak izvršenja pravosnažne Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 016947 15 K od 19. septembra 2016. godine do donošenja odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te od Republičkog javnog tužilaštva - Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) zatraženo je 14. marta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 21. marta 2017. godine, a Okružni sud i Republičko tužilaštvo 24. marta 2017. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Okružni sud je Presudom broj 11 0 K 016947 15 K od 19. septembra 2016. godine apelanta proglasio krivim da je počinio krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 354 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) pa ga osudio na kaznu zatvora od jedne godine. Apelant je obavezan da oštećenoj Republici Srpskoj na račun budžeta na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati označeni novčani iznos u roku od 30 dana.

6. Apelant je proglašen krivim da je kao službeno lice svjesno kršio zakone i očigledno nesavjesno postupao kršeći pobrojane odredbe: Zakona o platama zaposlenih u organima uprave RS, Zakona o naknadama za korišćenje podataka premjera i katastra nepokretnosti i vršenja usluga premjera i katastra nepokretnosti, Zakona o naknadi za vršenje usluga premjera i korišćenje podataka katastra nepokretnosti i katastra zemljišta i Zakona o finansiranju poslova premjera i uspostavljanja katastra nepokretnosti na način da je, suprotno zakonima, koristio sredstva Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Republička uprava) i vršio plaćanje smještaja zaposlenih na koji, po odredbama navedenih zakona, zaposleni nemaju pravo, te zaključio pojedinačno pobrojane ugovore i tako nesavjesno postupio i bio svjestan da usljed toga može nastupiti veća imovinska šteta koja je i nastupila za Republičku upravu u ukupno označenom iznosu.

7. Iz obrazloženja presude proizilazi da je na nesporan način utvrđeno da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret bio direktor Republičke uprave, pa da je imao status službenog lica u smislu člana 147 stav 3 KZRS. Nadalje, Okružni sud je interpretirao relevantne odredbe Zakona o ministarstvima i Zakona o Republičkoj upravi na osnovu kojih je zaključio da je apelant kao direktor morao biti upoznat sa navedenim zakonskim odredbama, pa i svojim pravima i obavezama direktora Republičke uprave: obavezom sprovođenja zakona i drugih propisa, nadzorom nad zakonitim, blagovremenim i efikasnim radom državnih službenika i ostalih zaposlenih, zakonitom upotrebom sredstava, kao i da je po zakonu nalogodavac za njihovo korišćenje u okviru utvrđenom budžetom. Slijedom navedenog, zaključeno je i da je apelant kao direktor morao biti upoznat i sa zakonima navedenim u izreci presude, kao i da je donesen Zakon o platama zaposlenih u organima uprave RS (u daljnjem tekstu: Zakon o platama), konkretno članom 28 navedenog zakona kojim su propisana prava zaposlenih, te članom 30 kojim je određeno da, osim naknada propisanih navedenim zakonom, zaposleni nemaju pravo na druge naknade za rad koje se isplaćuju iz budžeta.

8. Okružni sud je istakao da je Zakon o platama stupio na snagu 1. januara 2008. godine pa da ni zaposleni u Republičkoj upravi od tog dana nisu imali pravo na plaćanje smještaja zaposlenih. Na osnovu sprovedenih dokaza kako subjektivne, tako i objektivne prirode, zaključeno je da je apelant, suprotno navedenim odredbama, u periodu od 1. januara 2008. godine do 30. aprila 2013. godine vršio plaćanje smještaja zaposlenih na koji oni nisu imali pravo. Apelant je u označenom periodu, kao ovlašćeno lice-direktor, zaključivao ugovore o zakupu stanova pobrojane u izreci presude, anekse ovih ugovora, te nastavio da vrši plaćanja po zaključenim ugovorima o zakupu stanova za zaposlene iz sredstava Uprave, potpisujući, kao nalogodavac, naloge za plaćanje zakupnine po zaključenim ugovorima, tako da je isplaćivana naknada po tom osnovu, pa je iz sredstava Republičke uprave za ovu namjenu isplaćen označeni novčani iznos.

9. Nadalje, na osnovu izvještaja Glavne službe za reviziju javnog sektora RS (za 2008, 2009, 2010. godinu) utvrđeno je da je prilikom revizije konsolidovanih finansijskih izvještaja Republičke uprave utvrđeno da troškovi zakupa stambenog prostora za potrebe zaposlenih nisu u skladu sa Zakonom o platama. Nadalje, na osnovu iskaza pobrojanih svjedoka, među kojim i svjedoka Z.K., utvrđeno je da je apelant znao i bio svjestan da stupanjem na snagu Zakona o platama nije predviđena naknada za plaćanje stanova zaposlenim, ali da je apelant nastavio da postupa na način kao i do tada, pa je čak navedenim svjedocima, koji su mu kao najbliži saradnici ukazivali na nezakonitost, odgovarao „da je to njegov problem“.

10. Okružni sud je zaključio da je apelant svjesno kršio i čl. 4, 5. i 8. Zakona o naknadi za korišćenje podataka premjera i katastra nepokretnosti i vršenja usluga u oblasti premjera i katastra nepokretnosti, koji je bio na snazi do donošenja Zakona o naknadi za vršenje usluga premjera i korišćenje podataka katastra nepokretnosti i katastra zemljišta, kao i čl. 5 i 6 ovog zakona. Okružni sud je istakao da je navedenim odredbama regulisano da se određene naknade uplaćuju na poseban račun Uprave, te način njihovog korišćenja, ali da one ne propisuju da se iz sredstava prikupljenih na poseban račun Republičke uprave mogu isplaćivati zakupi i režijski troškovi za stanove uzete u zakup za zaposlene u ovom organu. Okružni sud je ukazao i na član 2 Zakona o finansiranju poslova premjera i uspostavljanja katastra nepokretnosti, koji je apelant svjesno kršio, jer je sredstva prikupljena od naknade za vršenje usluga premjera i korišćenje podataka koristio suprotno citiranoj odredbi. Naime, na osnovu sprovedenih dokaza, Odluke od 21. septembra 2009. godine koja u tački 3 propisuje da će biti obezbijeđen određeni broj stanova u Banjoj Luci a u drugim mjestima u RS po potrebi, utvrđeno je da se apelant pozvao na član 6 navedenog zakona iako ova odredba ne propisuje da se sredstva mogu koristiti za plaćanje zakupa.

11. Okružni sud je istakao da je apelant, kao najodgovorniji u Republičkoj upravi, morao poznavati zakonske propise, da je i nakon upozorenja najbližih saradnika, kao i revizora nastavio kršiti zakone pobrojane u izreci presude, pa je zaključio da je apelant svjesno postupao i na ovakvo postupanje pristao. Nadalje, zaključeno je da je apelant ovakvim postupanjem očigledno nesavjesno postupio u vršenju dužnosti direktora Republičke uprave, te da je predmetno krivično djelo počinio sa eventualnim umišljajem. U prilog navedenom ukazano je da je apelant bio svjestan da je kao službeno lice najodgovorniji za zakonito postupanje njega kao direktora i svih zaposlenih u Republičkoj upravi, da se brine o sprovođenju zakona i drugih propisa i o zakonitoj upotrebi sredstava Republičke uprave, pa je svojim postupanjem, nakon upozorenja i revizije i najbližih saradnika, pristao na nastupanje posljedica njegovih preduzetih radnji.

12. Okružni sud je kao neosnovanu ocijenio apelantovu tvrdnju da je Vlada RS, donoseći odluke o usvajanju Plana poslova premjera i uspostavljanja katastra nepokretnosti za 2008, 2009, 2010, 2011, 2012. i 2013. godinu, bila upoznata sa načinom trošenja sredstava u Republičkoj upravi, tj. plaćanjem zakupnine i režijskih troškova za stanove uzete u zakup. S tim u vezi je ukazano da je na osnovu sprovedenih dokaza utvrđeno da su u predmetnim planovima u pogledu planiranih poslova i sredstava kao materijalni troškovi iskazivane stavke „zakup poslovnih prostorija i opreme“, a u pojedinim kao stavka je naznačeno samo „zakup“. Nadalje, ukazano je da je iz pobrojanih planova rada, kao i izvještaja o radu za 2009, 2010, 2011. i 2012. godinu vidljivo da se kao stavka-rashodi pominje samo „zakup imovine i opreme“, odnosno rashodi „na osnovu zakupa“. U izviještaju o radu za 2012. godinu označeni su kao „rashodi za zakup stambenih jedinica i poslovnih objekata i prostorija, kao i rashodi po osnovu ostalog zakupa“. Okružni sud je istakao da u navedenim dokumentima nema raščlanjenog zakupa stanova i iznosa novca za zakupninu i režijske troškove, te ukazao na iskaz svjedoka Z.K. Interpretirajući iskaz ovog svjedoka koji je obrazlagao sačinjavanje izvještaja o poslovanju i dostavljanje finansijskog izvještaja Ministarstvu finansija, odnosno Vladi RS, sadržaj konkretnog konta (rashodi po osnovu zakupa), Okružni sud je zaključio da u navedenim dokumentima nigdje nije naznačeno i izdvojeno za svaku godinu koliko je novca po nalogu apelanta kao direktora Republičke uprave isplaćeno iz sredstava Republičke uprave za zakupnine i režijske troškove za stanove. Slijedom navedenog, kao neosnovana je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je Vlada RS, usvajajući izvještaje o radu Republičke uprave, po automatizmu „abolirala“ apelanta u pogledu navodnog trošenja sredstava na nenamjenski način. S tim u vezi, ukazano je da ni Vlada RS, kao ni bilo koji drugi organ ne može nečije nezakonito postupanje podvesti pod zakonito, odnosno da je dužna, kao i svi drugi organi, postupati u skladu sa Ustavom i zakonima.

13. Okružni sud je o imovinskopravnom zahtjevu odlučio u skladu sa članom 108 stav 1 Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS), pa je apelanta obavezao da RS na ime imovinskopravnog zahtjeva na račun budžeta isplati iznos kako je to i traženo od zakonskog zastupnika - Pravobranilaštva RS u podnesku od 4. februara 2016. godine.

14. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 016947 16 Kž 3 od 26. januara 2017. godine apelantovu žalbu i žalbu njegovog branioca djelimično uvažio i presudu Okružnog suda preinačio u odluci o kazni tako da je apelanta osudio na kaznu zatvora od šest mjeseci, dok je u preostalom dijelu presuda ostala neizmijenjena.

15. Vrhovni sud je kao irelevantan ocijenio apelantov prigovor da su za svaku godinu podneseni izvještaji Vladi RS u kojim je sadržano u kojim iznosima su plaćeni zakupi stanova po ugovorima navedenim u izreci presude koje su koristili zaposleni u Republičkoj upravi. S tim u vezi je ukazano da se ovim ne dovodi u sumnju pravilno utvrđenje prvostepene presude da su zakupi plaćani, a da za to nije postojao pravni osnov u Zakonu o platama. Po ocjeni Vrhovnog suda, činjenica da je Vlada RS prihvatala izvještaje i da se nije postavljalo pitanje plaćanja zakupa za stanove ne predstavlja argumenat kojim se dovodi u pitanje zaključak da apelant nije postupao na način kako je to u izreci prvostepene presude utvrđeno. Kao neosnovani su ocijenjeni i apelantovi navodi da su svjedoci, pored ostalih i svjedok Z.K., potvrdili da je on bio ovlašćen za zaključivanje ugovora o zakupu i plaćanje zakupnine, pa je apelant upućen na sadržaj ovih iskaza. Nadalje su kao neosnovane ocijenjene i tvrdnje u vezi sa imovinskopravnim zahtjevom, te je ukazano da je pismeni zahtjev podnesen 4. februara 2016. godine. Kao neosnovan je ocijenjen i prigovor da je izreka presude nerazumljiva u dijelu koji se odnosi na psihički odnos apelanta prema djelu. S tim u vezi je ukazano da iz činjeničnog opisa izreke presude sasvim jasno proizilazi da se apelantova vinost ogleda u umišljajnom postupanju o čemu su u obrazloženju presude dati valjani razlozi.

16. Vrhovni sud je nadalje kao neosnovane ocijenio i tvrdnje o odsustvu razloga o odlučnim činjenicama a zbog toga što prvostepena presuda ne sadrži završnu riječ branioca koju je on predao sudu u pismenoj formi kao dokaz odbrane. U vezi s tim je ukazano da se u završnoj riječi ne izvode dokazi, već se analizira sadržaj dokaza izvedenih na glavnom pretresu, te da pismena završna riječ ne može biti dokaz i o tome presuda ne treba da sadrži obrazloženje.

17. Kao neosnovan je ocijenjen i apelantov prigovor da je izreka presude trebalo da sadrži odredbe Zakona o budžetskom sistemu i Zakona o izvršenju budžeta. Vrhovni sud je istakao da apelant nije naveo koje odredbe navedenih zakona su trebale biti sadržane u izreci presude i zbog čega bi to imalo uticaja na zaključak o njegovoj krivici za krivično djelo za koje je proglašen krivim. S tim u vezi, Vrhovni sud nije prihvatio tvrdnje da je Republička uprava za svaku godinu podnosila izvještaje o radu u kojim su navedena i sredstva za plaćanje zakupa stanova, a da je Vlada RS te izvještaje usvajala, te da su na odgovarajućem kontu za određenu godinu planirana sredstva za zakup, da se na označenom kontu u završnom računu Republičke uprave vodio zakup stambenih i poslovnih prostora, te da je to potvrdio u svom iskazu i svjedok Z.K., koji je kritikovao apelant u žalbi koju je sam podnio.

18. Kao neosnovana je ocijenjena i tvrdnja o povredi Krivičnog zakona, jer prvostepeni sud nije primijenio odredbe Zakona o budžetskom sistemu i Zakona o izvršenju budžeta. S tim u vezi je ukazano da se prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbe Zakona o platama, navodeći relevantne odredbe kojim je određeno koja prava imaju zaposleni, a među tim pravima nije navedeno pravo na korišćenje stana koji bi plaćala Republička uprava.

19. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je apelant krivično djelo počinio u svojstvu direktora, kao službeno lice koje ima najveću odgovornost i najveća ovlašćenja u rukovođenju Republičkom upravom, kao i u primjeni u radu zakona i drugih propisa. Nadalje, ukazano je da je apelant u periodu dužem od pet godina zaključivao ugovore o zakupu stanova koje su koristila lica zaposlena u Upravi kojom je rukovodio iako potpuno svjestan da zaposlenim to pravo ne pripada. Po ocjeni Vrhovnog suda, apelant je bio svjestan ove činjenice ne samo na osnovu izvještaja revizije koja je vršena u ovom periodu u kojim je ponavljano da je apelantovo postupanje protivno Zakonu o platama već su mu na to ukazivali i njegovi saradnici - svjedoci, čiji iskazi su interpretirani i pravilno ocijenjeni u obrazloženju prvostepene presude, a na osnovu kojih je izveden pravilan zaključak da je apelant očigledno nesavjesno postupao i da je bio svjestan da na taj način može nastupiti štetna posljedica - imovinska šteta za budžet RS iz kojih sredstava se finansira Republička uprava. Takođe, ukazano je da se u konkretnom slučaju radi o tome da je kršenje, odnosno postupanje suprotno Zakonu o platama trajalo u dužem vremenskom periodu, da apelant, iako svjestan i sa znanjem da postupa suprotno navedenom zakonu, takvo postupanje nije prekinuo, što upućuje na zaključak da je kao službeno lice očigledno nesavjesno postupao, odnosno da je takvo postupanje po redovnom toku stvari neočekivano s obzirom na apelantovo svojstvo i da prevazilazi obično ili redovno nepridržavanje zakona koje se po redovnom toku stvari od službenog lica ne može očekivati.

20. Kao neosnovan je ocijenjen i žalbeni prigovor da nije jasno ko je oštećeni: da li RS ili Republička uprava. S tim u vezi je ukazano da je nesporno utvrđeno da su apelantove radnje, preduzete suprotno Zakonu o platama, imale kao posljedicu nastupanje veće imovinske štete u označenom iznosu. Nadalje, ukazano je da Republička uprava svoju djelatnost obavlja sredstvima koja joj se dodjeljuju iz budžeta RS, pa bez obzira što ostvaruje i sopstvene prihode, apelantovim radnjama je oštećen budžet RS, jer se, nezavisno od načina sticanja sredstava, ni sredstava dodijeljenih iz budžeta, kao i onih ostvarenih redovnom djelatnošću, ne mogu koristiti na način kako je to činio apelant.

21. Apelant je 14. marta 2017. godine Okružnom sudu podnio zahtjev da mu se izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci zamijeni novčanom kaznom. Prema predočenom Ustavnom sudu, o ovom zahtjevu još nije odlučeno.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

23. Naime, apelant je naveo da smatra da mu je sudio sud koji nije bio stvarno nadležan za postupanje. S tim u vezi, detaljno je interpretirao rješenje Okružnog suda od 21. decembra 2015. godine kojim se ovaj sud proglasio stvarno nenadležnim. Apelant ističe da je, odlučujući o žalbi Okružnog tužilaštva (Specijalno tužilaštvo za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala), Vrhovni sud rješenjem od 19. januara 2015. godine ovo rješenje preinačio i odredio da je Okružni sud nadležan za vođenje krivičnog postupka. Apelant tvrdi da je odluka Vrhovnog suda nedopustiva i politički „obojena“ ukazujući na konstataciju Vrhovnog suda da „ovaj sud naglašava da je optuženi službeno lice sa velikim ovlašćenjima i na čelu Uprave kao organa nadležnog na teritoriji cijele RS, da ga na to mjesto postavlja Vlada RS, te da je iz tih razloga i njegova odgovornost u obavljanju poslova i pridržavanju zakona i drugih propisa veća u odnosu na druga službena lica“. Apelant tvrdi da je ovakvo određivanje pojma službenog lica u suprotnosti sa članom 147 stav 3 KZRS.

24. Nadalje, apelant tvrdi da su mu povrijeđene garancije u vezi sa suđenjem pred nepristrasnim sudom. S tim u vezi je istakao da su sudije Vrhovnog suda O.B. i D.M. odlučivale o njegovoj žalbi na prvostepenu presudu iako su prethodno bile članovi vijeća istog suda koje je po žalbi Tužilaštva odlučilo da je Okružni sud stvarno nadležan da postupa u njegovom predmetu. Apelant, dalje, navodi da je rješenjem Vrhovnog suda od 26. januara 2017. godine odbijen njegov zahtjev za izuzeće navedenih sudija, po njegovom mišljenju, rigidnim tumačenjem člana 37 stav 1 tačka d) ZKPRS, odnosno zaključeno je da navedene sudije nisu učestvovale u donošenju odluke protiv koje je izjavljena žalba. Apelant smatra da je pri tome zanemarena činjenica da je jedan od žalbenih navoda na prvostepenu presudu bio i da mu nije sudio stvarno nadležni sud. Apelant smatra da su se dvojica sudija već odredila prema činjeničnom opisu optužnice u postupku određivanja stvarno nadležnog suda, ocjenjujući činjenice iz optužnice i dajući im, kako tvrdi, konotacije koje su „usmjerile“ Okružni sud na donošenje osuđujuće presude. Pri tome apelant se ponovno pozvao na citirani dio obrazloženja iz rješenja Vrhovnog suda kojim je određena stvarna nadležnost Okružnog suda.

25. Nadalje, apelant tvrdi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi je istakao da se suština činjeničnog opisa iz optužnice odnosila na to da je nesavjesno trošio budžetska sredstva na način koji to zakon ne dozvoljava. Stoga, smatra da su trebali biti primijenjeni Zakon o budžetskom sistemu i Zakon o izvršenju budžeta RS kao lex specialis, a na što je ukazao i u svojoj završnoj riječi. Apelant tvrdi da Okružni sud nije dao niti jedan razlog i obrazloženje, odnosno nije raspravio da li treba da budu primijenjeni navedeni zakoni, te da je Vrhovni sud u vezi sa njegovim žalbenim navodima u ovom dijelu, kako tvrdi, „potpuno neprofesionalno i u suštini lažno naveo“ da je njegov punomoćnik u žalbi naveo da je izreka presude trebalo da sadrži odredbe navedenih zakona. Apelant ističe da završna riječ nije predočena kao bilo kakav dokaz, kao i da u njoj nije traženo da prvostepeni sud „ubacuje u činjenični opis neki drugi blanketni propis“, jer to, u skladu sa ZKPRS, prvostepeni sud i ne može. Po apelantovim tvrdnjama, Vrhovni sud je, pristrasno postupajući, jer je znao da po žalbi ne može ocijeniti, odnosno davati mišljenje o zakonu na koji se prvostepeni sud nije ni osvrnuo, lažno prikazao da je žalba usmjerena u pravcu da je izreka prvostepene presude trebalo da sadrži navode o drugom propisu, da je završna riječ dokaz u tom smislu, s obzirom na to da izostanak obrazloženja u pogledu razloga da se ne može primijeniti pravna norma koja je sadržana u optužnici predstavlja nedostatak koji je apsolutno bitna povreda odredaba ZKPRS koju drugostepeni sud, odlučujući po žalbi, ne može ispraviti.

26. Apelant dalje tvrdi da je u žalbi na prvostepenu presudu istakao da je iskaz, kako navodi, ključnog svjedoka Tužilaštva Z.K. u potpunosti potvrdio njegove navode, te da je prvostepeni sud iskaz ovog svjedoka pogrešno ocijenio. Apelant ističe da je „notorna laž i besmislica“ stav Vrhovnog suda da je u žalbi kritikovao iskaz ovog svjedoka.

27. Nadalje, apelant tvrdi da nije dokazana ni odlučna činjenica, tj. ko je oštećeno lice. Apelant ukazuje da je prvostepenom presudom utvrđeno da je njegovim radnjama nastala imovinska šteta Republičkoj upravi u označenom iznosu, ali da je istom presudom obavezan da oštećenoj RS plati navedeni iznos. U vezi s tim je naveo da je u žalbi na prvostepenu presudu isticao da ne može u isto vrijeme biti oštećena Republička uprava, a on obavezan da štetu nadoknadi oštećenoj RS. Po njegovom mišljenju, ukoliko postoji jedinstvo računa Republičke uprave, u smislu pribavljanja sredstava obavljanjem djelatnosti i sredstava koja na račun pristižu iz budžeta, onda su trebale biti primijenjene odredbe Zakona o budžetskom sistemu i Zakona o izvršenju budžeta koje propisuju da, u slučaju kršenja navedenih propisa, budžetski korisnici odgovaraju prekršajno. Apelant ističe da se redovni sudovi o ovom pitanju nisu izjašnjavali. U ovom dijelu apelant je ukazao i da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, ukazujući da Vrhovni sud u isto vrijeme prihvata da Vlada RS ne postavlja pitanje utroška sredstava i verifikuje svu poslovnu dokumentaciju Republičke uprave, odnosno usvaja izvještaje o utrošku sredstava i završni račun koji potvrđuje Ministarstvo finansija, a istovremeno nalazi da se sredstva ne mogu koristiti za plaćanje zakupnine za stanove zaposlenih. Apelant, takođe, ukazuje i da je potpuno zanemarena i da nije ocijenjena činjenica da je Poreska uprava RS, u povodu utroška sredstava za plaćanje zakupnine radnicima Republičke uprave koji nemaju boravište u sjedištu Uprave, zbog smanjenja troškova hotelskog smještaja, donijela rješenje kojim je utvrđeno da ovakvo plaćanje Republičke uprave ima karakter ličnih primanja na koja se plaćaju porez i doprinos. Po njegovom mišljenju, na ovaj način je „abolirana“ štetna radnja, odnosno nepostupanja po propisu koji se tretira kao Zakon o platama. U suprotnom, po njegovom mišljenju, poreska davanja po rješenju Poreske uprave ne bi mogla postati sastavni dio budžeta RS. Apelant smatra da se opravdano postavlja pitanje da li je trebalo primijeniti stav Poreske uprave, ili stav revizora s obzirom na to da su o istom pitanju ova dva organa zauzela suprotne stavove.

28. Najzad, apelant tvrdi i da su izostali razlozi i obrazloženja u pogledu zaključka o njegovom umišljajnom postupanju. Po njegovom mišljenju, neprihvatljiv je stav Vrhovnog suda da su oni sadržani u činjeničnom opisu u izreci prvostepene presude, kao i, kako navodi, novi standardi Vrhovnog suda prilikom ocjene kada neko postupanje prelazi granice redovnog toka stvari, te novi standardi u prevazilaženju običnog ili redovnog nepridržavanja zakona, sve s razlogom da se nekako obrazloži na koji način je on vršio svoje obaveze iz radnog odnosa nesavjesno. Po njegovom mišljenju, redovni sudovi nisu ponudili niti jedan razlog i obrazloženje na koji način se dokazuje pristanak na štetu kao komponenta njegovog umišljajnog djelovanja. S tim u vezi, apelant je ponovio da je Vlada RS prihvatila njegove izvještaje, da je Ministarstvo finansija prihvatilo završne račune, kao i da je Republička uprava u relevantnom periodu poslovala bez gubitaka.

29. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom se odlaže postupak izvršenja pravosnažne Presude Okružnog suda broj 11 0 K 016947 15 K od 19. septembra 2016. godine do donošenja odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.

b) Odgovor na apelaciju

30. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su apelantove tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje neosnovane.

31. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i uzajamnoj vezi, dao analizu svakog dokaza posebno, te detaljno i jasno obrazložio na osnovu čega je zaključio da je apelant počini krivično djelo kako je i navedeno u izreci presude. Nadalje, ukazano je da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Najzad, Okružni sud je istakao da je apelant u postupku pred ovim sudom uživao garancije pravičnog postupka.

32. Republičko tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je neosnovana apelantova tvrdnja da mu je sudio stvarno nenadležni sud, te je, s tim u vezi, ukazano na razloge i obrazloženja iz rješenja Vrhovnog suda, koji je utvrdio da je Okružni sud stvarno nadležan da postupa. Kao neosnovana je ocijenjena i tvrdnja o nepristrasnom sudu, te s tim u vezi ukazano da sudije Vrhovnog suda O.B. i D.M., prilikom odlučivanja o stvarnoj nadležnosti Okružnog suda, nisu bile upoznate i sa dokazima i činjenicama koji su utvrđeni tokom krivičnog postupka. Kao neosnovana je ocijenjena i apelantova tvrdnja da nisu primijenjeni Zakon o budžetskom sistemu i Zakon o izvršenju budžeta RS kao lex specialis, jer su u izreci presude navedeni blanketni propisi koje je apelant kao službeno lice, odnosno direktor Republičke uprave prekršio, a navedeni zakoni regulišu samo način trošenja budžetskih sredstava. Kao neosnovana ocijenjena je i tvrdnja da nije dokazana odlučna činjenica ko je oštećeni u konkretnom slučaju, te je ukazano na obrazloženje presude Vrhovnog suda u dijelu u kom je navedeno da Republička uprava obavlja djelatnost sredstvima koja joj se dodjeljuju iz budžeta, kao i sredstvima od sopstvenih prihoda, ali da je nezavisno od toga oštećen budžet RS, jer se ona ne mogu koristiti za plaćanje zakupnine za stanove zaposlenih. Takođe, kao neosnovana je ocijenjena i apelantova tvrdnja u vezi sa umišljajem, te ukazano na precizno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda s tim u vezi. Najzad, Republičko tužilaštvo je zaključilo da u postupku pred redovnim sudovima ničim nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

V. Relevantni propisi

33. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:

ZNAČENJE IZRAZA U OVOM ZAKONU

Član 147.

(…) (3) Službeno lice je izabrani ili imenovani funkcioner u organima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti Republike Srpske, jedinice lokalne samouprave i u drugim državnim organima i javnim ustanovama ili službama koje vrše određene upravne, stručne i druge poslove u okviru prava i dužnosti vlasti koja ih je osnovala; sudija ustavnog suda, sudija, tužilac, pravobranilac; lice koje stalno ili povremeno vrši službenu dužnost u navedenim javnim organima ili ustanovama, notar, izvršitelj i arbitar, ovlašteno lice u privrednom društvu ili u drugom pravnom licu kojem je zakonom ili drugim propisom donesenim na osnovu zakona ili zaključenog ugovora o arbitraži povjereno vršenje javnih ovlaštenja, a koje u okviru tih ovlaštenja vrši određenu dužnost, te drugo lice koje vrši određenu službenu dužnost na osnovu ovlaštenja iz zakona ili drugog propisa donesenog na osnovu zakona i lice kojem je faktički povjereno vršenje pojedinih službenih dužnosti. Kada je kao učinilac određenog krivičnog djela označeno službeno lice, lica iz ovog stava mogu biti učinioci tih djela ako iz obilježja pojedinog krivičnog djela ili iz pojedinog propisa ne proizlazi da učinilac može biti samo neko od tih lica.

(…) Nesavjestan rad u službi Član 354.

(1) Službeno lice koje svjesnim kršenjem zakona ili drugih propisa, propuštanjem dužnosti nadzora ili na drugi način očigledno nesavjesno postupa u vršenju službe, iako je bilo svjesno ili je bilo dužno i moglo biti svjesno da usljed toga može nastupiti teža povreda prava drugog ili veća imovinska šteta, pa takva povreda ili šteta i nastupi, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do dvije godine.

(2) Ako je usljed djela iz stava 1. ovog člana došlo do teške povrede prava drugog ili nastupila imovinska šteta u iznosu koji prelazi 50.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina.

34. Zakon o platama zaposlenih u organima uprave Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 118/07, 116/09, 1/11, 1/12 i 116/12) u relevantnom dijelu glasi: Član 17.

(…)

b) druga platna grupa 7) licima koja su angažovana na poslovima obezbjeđenja predsjednika Vlade Republike Srpske na osnovni koeficijent utvrđen za poslove i zadatke u organu u kome su stalno zaposleni, utvrđuje se dodatni koeficijent . . . . . . . . . . . . .10.

Član 28.

(1) Zaposleni imaju pravo na:

a) otpremninu pri odlasku u penziju i prestanku radnog odnosa u slučaju ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada zaposlenog,

b) naknadu troškova prevoza prilikom dolaska na posao i vraćanja sa posla,

v) jubilarnu nagradu,

g) jednokratnu novčanu naknadu za posebne rezultate rada,

d) novčanu naknadu prilikom rođenja djeteta,

đ) novčanu pomoć u slučaju invalidnosti i dugotrajne bolesti,

e) novčanu pomoć porodici u slučaju smrti radnika i

ž) novčanu pomoć u slučaju smrti člana uže porodice.

(2) Visina naknade iz stava (1) ovog člana reguliše se posebnim kolektivnim ugovorima.

Član 30.

Zaposleni iz člana 1. ovog zakona, osim naknada regulisanih ovim zakonom, nemaju pravo na druge naknade za rad koje se isplaćuju iz budžeta, osim zaposlenih iz člana 17. pod b) tačka 7).

Član 31.

U slučaju da je materija koja je predmet ovog zakona na drugačiji način uređena zakonima i drugim opštim aktima, primjenjivaće se odredbe ovog zakona.

35. Zakon o naknadama za korišćenje podataka premjera i katastra nepokretnosti i vršenje usluga u oblasti premjera i katastra nepokretnosti („Službeni glasnik RS“ broj 19/96) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Naknade za korišćenje podataka sadržane u Odluci, koje naplaćuje Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove, uplaćuju se na poseban račun Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove.

Sredstva od naknade iz stava 1. ovog člana mogu se koristiti samo za vršenje premera, izradu karata, uspostavljanje katastra nekretnina i katastra komunalnih uređaja.

Član 5.

Sredstva od naknade za usluge, koje naplati Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove, prihod su Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove i mogu se isključivo koristiti za pokriće troškova usluge, za nabavku opreme, za održavanje premera, katastra nekretnina, katastra zemljišta i katastra komunalnih uređaja.

Član 8.

Sredstva od naknade za korišćenje podataka i usluga naplaćena po ovom zakonu koja se ne utroše u toj godini prenose se za istu namenu u narednu godinu.

36. Zakon o naknadama za vršenje usluga premjera i korišćenje podataka katastra nepokretnosti i katastra zemljišta („Službeni glasnik RS“ broj 92/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se uslovi, način plaćanja naknada i način utvrđivanja visine naknada za vršenje usluga premjera i korištenja podataka katastra nepokretnosti i katastra zemljišta.

Član 5.

(1) Naknade iz člana 1. ovog zakona uplaćuju se na poseban račun Uprave. (2) Za vršenje usluga premjera i korištenje podataka katastra nepokretnosti i katastra zemljišta, za koje se plaća naknada prema ovom zakonu, ne naplaćuju se administrativne takse.

Član 6.

(1) Sredstva prikupljena od naknada za vršenje usluga premjera i korištenja podataka katastra nepokretnosti i katastra zemljišta prihod su Uprave i koriste se za: vršenje poslova predviđenih srednjoročnim programom i godišnjim planom poslova premjera i uspostave katastra nepokretnosti, održavanje premjera, katastra nepokretnosti i katastra zemljišta, implementaciju, razvoj i održavanje informacionog i geoinformacionog sistema, troškove uspostave arhiva u elektronskom obliku i troškove za vođenje postupka eksproprijacije i utvrđivanje granica šuma u državnoj svojini.

(2) Namjensko korištenje sredstava od prikupljenih naknada kontroliše unutrašnji nadzor Uprave.

37. Zakon o finansiranju poslova premjera i uspostavljanja katastra nepokretnosti (“Službeni glasnik RS” br. 20/07 i 92/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se izvori i način obezbjeđivanja sredstava potrebnih za finansiranje poslova premjera i uspostavljanja katastra nepokretnosti iz Programa poslova premjera i uspostavljanja katastra nepokretnosti, za period od deset godina (u daljem tekstu: Program).

Član 3.

(1) Republika Srpska će iz republičkog budžeta, u periodu trajanja Programa, obezbijediti potrebna sredstava za realizaciju Programa u skladu sa Zakonom o budžetskom sistemu Republike Srpske i budžetom Republike za svaku godinu. (2) Program će se realizovati u dijelu koji je moguće finansirati, u skladu sa odobrenim sredstvima iz budžeta Republike Srpske i ostvarenim sredstvima iz ostalih izvora, za tekuću godinu.

38. Zakon o ministarstvima („Službeni glasnik RS“ br. 70/02, 33/04, 118/05 i 33/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 22.

(…) Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove za svoj rad odgovorna je Vladi Republike Srpske.

Član 66.

Direktor predstavlja republičku upravu, odnosno republičku upravnu organizaciju a naročito: brine o sprovođenju zakona i drugih propisa, donosi provedbene propise kad je za to izričito zakonom ovlašćen, nadzire zakonitost, pravovremenost i efikasnost rada državnih službenika i ostalih zaposlenih radnika, brine o urednom i pravilnom korišćenju imovine i sredstava za rad, preduzima mjere o utvrđivanju odgovornosti za povrede radne obaveze utvrđene zakonom, brine o zakonitoj upotrebi sredstava i nalogodavac je za njihovo korišćenje u okviru utvrđenim budžetom.

39. Zakon o republičkoj upravi („Službeni glasnik RS“ br. 118/08, 11/09, 74/10, 86/10, 24/12 i 121/12), koji se primjenjivao u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi: Član 86.

(1)Organom uprave u sastavu ministarstva rukovodi direktor, koji za svoj rad odgovara ministru.

(2)Samostalnom upravom i upravnom organizacijom koja nije u sastavu ministarstva rukovodi direktor, koji za svoj rad odgovara Vladi.

(3)Direktor iz st. 1. i 2. ovog člana rješava u upravnim stvarima iz djelokruga organa i odlučuje o pravima i dužnostima uposlenika u organu.

(4)Direktora iz st. 1. i 2. ovog člana postavlja Vlada na pet godina u skladu sa zakonom kojim se uređuje položaj državnih službenika.

40. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Opšta odredba Član 23.

Sudovi sude u krivičnim stvarima u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom.

Razlozi za izuzeće Član 37.

Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

(…)

g) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog, odnosno tužioca, ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak,

d) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom i (...)

Izuzeće po zahtjevu stranke ili branioca Član 38.

(...)

(3) Zahtjev za izuzeće sudije višeg suda stranke i branilac mogu staviti u žalbi ili u odgovoru na žalbu.

(...)

Odlučivanje po zahtjevu za izuzeće Član 40.

(1)O zahtjevu za izuzeće iz člana 38. ovog zakona odlučuje se na opštoj sjednica. (…) Podnošenje prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva Član 104.

(1) Prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku može podnijeti lice koje je ovlašćeno da takav zahtjev ostvaruje u parničnom postupku.

(2) Ako je usljed krivičnog djela oštećena imovina Republike Srpske, organ ovlašćen zakonom da se brine o zaštiti te imovine može u krivičnom postupku učestvovati u skladu sa ovlašćenjima koja ima na osnovu tog zakona. Postupak za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva Član 105.

(…) (2) Prijedlog se može podnijeti najkasnije do završetka glavnog pretresa, odnosno pretresa za izricanje sankcije pred sudom.

(...)

Izmjena odluke o imovinskopravnom zahtjevu Član 111.

(1)Sud može izmijeniti pravosnažnu presudu koja sadrži odluku o imovinskopravnom zahtjevu samo povodom ponavljanja krivičnog postupka.

(2)Van ovog slučaja osuđeni, odnosno njegovi nasljednici mogu samo u parničnom postupku zahtijevati da se pravosnažna presuda kojom je odlučeno o imovinskopravnom zahtjevu izmijeni i to ako postoje uslovi za ponavljanje po odredbama koje važe za parnični postupak.

Završne riječi i završetak glavnog pretresa Član 292.

(1)Nakon završetka dokaznog postupka sudija, odnosno predsjednik vijeća će pozvati tužioca, oštećenog, branioca i optuženog, radi davanja završne riječi. Posljednja riječ uvijek pripada optuženom.

(...)

(3) Nakon završnih riječi, sudija, odnosno predsjednik vijeća objavljuje da je glavni pretres završen, a sud se povlači na vijećanje i glasanje radi donošenja presude.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka Član 311.

(1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako:

(...)

e) je sud donio presudu, a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti, (...)

k) je izreka presude nerazumljiva, protivriječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

(...)

Povrede Krivičnog zakona Član 312.

Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju: a)da li je djelo za koje se optuženi goni - krivično djelo, (...)

g) da li je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, (...)

Odluke o krivičnoj sankciji, troškovima postupka, imovinskopravnom zahtjevu i objavljivanju odluke Član 314.

(...)

(3) Odluka o imovinskopravnim zahtjevima, kao i odluka o objavljivanju presude posredstvom sredstava javnog informisanja može se pobijati kada je sud o ovim pitanjima donio odluku protivno zakonskim odredbama.

41. Zakon o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 111/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Ovaj zakon primjenjuje se u cilju otkrivanja i krivičnog gonjenja za sljedeća krivična djela:

(…) b)najtežih oblika krivičnih djela protiv privrede i platnog prometa i protiv službene dužnosti kada je zbog okolnosti izvršenja djela ili posljedica djela krivično gonjenje od posebnog značaja za Republiku Srpsku, te krivičnih djela povezanih sa takvim djelima ili učiniocima takvih djela; (…) Član 28.

(1) U okviru Okružnog suda u Banjoj Luci, formira se Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljem tekstu:

Posebno odjeljenje).

(2) Posebno odjeljenje, nadležno je na čitavoj teritoriji Republike Srpske, za postupanje u slučajevima predviđenim članom 3. ovog zakona, bez obzira na propisanu kaznu za pojedino krivično djelo, odnosno u svim slučajevima kada je od glavnog specijalnog tužioca donijeta odluka o preuzimanju predmeta.

42. Odluka Ustavnog suda Republike Srpske broj U 47/09 od 19. marta 2014. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 25/14) u relevantnom dijelu glasi: Utvrđuje se da član 30. stav 2. Zakona o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala („Službeni glasnik Republike Srpske“ br.

37/06, 69/06 i 99/07), odnosno član 28. stav 2. Zakona o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 111/07 - Prečišćeni tekst) u dijelu koji glasi: „odnosno u svim slučajevima kada je od glavnog specijalnog tužioca donijeta odluka o preuzimanju predmeta“ nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. (...)

VI. Dopustivost

43. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

44. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

45. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 016947 16 Kž 3 od 26. januara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. marta 2017. godine a apelacija je podnesena 8. marta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

47. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

48. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

49. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

50. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

51. Apelantovi navodi, u suštini, svode se na tvrdnje da mu je sudio sud koji nije stvarno nadležan, da nije uživao garancije u pogledu suđenja pred nepristrasnim sudom, da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i, s tim u vezi, da su pogrešno ocijenjeni dokazi i da nisu utvrđene odlučne činjenice, da su izostali razlozi i obrazloženja o njegovom umišljajnom postupanju, kao i ko je oštećeni i, s tim u vezi, kome treba da nadoknadi nastalu štetu.

52. U vezi sa apelantovim navodima o utvrđenim odlučnim činjenicama i primjeni relevantnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

53. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

54. Apelantove tvrdnje o pogrešnoj primjeni relevantnog prava odnose se na pitanje stvarne nadležnosti Okružnog suda i, s tim u vezi, način na koji je tumačeno svojstvo službenog lica, zakonskih propisa na koje su se redovni sudovi pozvali utvrđujući da je počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, te, s tim u vezi, ocjenom dokaza, konkretno iskaza svjedoka Z.K. i D.Š., te utvrđivanjem odlučne činjenice – ko je oštećeno lice.

55. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud rješenjem od 19. januara 2016. godine, koje je apelant dostavio uz apelaciju, zaključio da je Okružni sud nadležan da postupa u apelantovom predmetu shodno članu 30 stav 2 Zakona o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala, kojim je određeno da je Posebno odjeljenje ovog suda nadležno za postupanje na cijeloj teritoriji RS kada su u pitanju krivična djela iz člana 3 tačka b) istog zakona, tj. najteži oblici krivičnih djela protiv privrede i platnog prometa i protiv službene dužnosti, kada je, zbog okolnosti izvršenja djela ili posljedica djela, krivično gonjenje od posebnog značaja za RS, te krivična djela povezana sa takvim djelima ili učiniocima takvih djela. Vrhovni sud je ovaj stav obrazložio ukazujući da se apelantu stavlja na teret da je u dužem vremenskom periodu (od 2008. do 2013. godine), u svojstvu direktora Republičke uprave, kršio Zakon o platama zaključujući ugovore o zakupu stanova za radnike Uprave na osnovu kojih je Republička uprava oštećena za iznos od 264.297,40 KM, te da je apelant upozoravan da je ovakvo postupanje protivno zakonu i od Glavne revizije, kao i od svojih saradnika. Imajući u vidu navedene okolnosti, te da se apelantu stavlja na teret kvalifikovni oblik krivičnog djela nesavjestan rad u službi iz člana 354 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS za koje je propisana kazna zatvora od jedne do osam godina, Vrhovni sud je zaključio da se radi o najtežem obliku ovog krivičnog djela, te da je gonjenje za to djelo od posebnog značaja za RS. Najzad, posebno je naglašeno da je apelant službeno lice sa velikim ovlašćenjima i da je na čelu Uprave kao organa nadležnog na teritoriji cijele RS, da ga na to mjesto postavlja Vlada RS, pa da je i time njegova odgovornost u obavljanju povjerenih poslova i pridržavanju zakona i drugih propisa veća u odnosu na druga službena lica.

56. Ustavni sud nadalje zapaža da je članom 147 stav 3 KZRS najprije određeno da svojstvo službenog lica ima izabrani ili imenovani funkcioner u organima zakonodavne, izvršne ili sudske vlasti. Apelant ne osporava činjenicu da je u relevantnom periodu bio direktor Republičke uprave, da ga je imenovala Vlada RS, te da je, u skladu sa članom 66 Zakona o ministarstvima, pored ostalog, bio odgovoran za zakonitu upotrebu sredstava i da je bio nalogodavac za njihovo korišćenje u okviru utvrđenom budžetom. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je istim članom određeno i da svojstvo službenog lica imaju i druga lica koja vrše određenu službenu dužnost na osnovu ovlašćenja iz zakona ili drugog propisa donesenog na osnovu zakona i lica kojim je faktički povjereno vršenje službenih dužnosti. Slijedom navedenog, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da je Vrhovni sud u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno tumačio član 147 stav 3 KZRS kada je zaključio da je apelant službeno lice sa velikim ovlašćenjima i da je na čelu Uprave kao organa nadležnog na teritoriji cijele RS, da ga na to mjesto postavlja Vlada RS, pa da je i time njegova odgovornost u obavljanju povjerenih poslova i pridržavanju zakona i drugih propisa veća u odnosu na druga službena lica.

57. Nadalje, po apelantovim tvrdnjama, slijedom navedenih razloga, sudije O.B. i D.M., koji su bili članovi vijeća Vrhovnog suda koje je odlučilo o stvarnoj nadležnosti Okružnog suda, nisu mogli biti i članovi vijeća istog suda koje je odlučivalo o njegovoj žalbi na prvostepenu presudu u kojoj je, pored ostalog, osporavao i stvarnu nadležnost Okružnog suda, a zbog čega su, kako smatra, dovedene u pitanje garancije u pogledu nepristrasnog suda.

58. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da se nepristrasnost sudije, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u subjektivnom smislu sudija uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristrasnost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li postoje u spisu objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sudija nije bio nepristrasan. Ustavni sud, takođe, ističe da je postojanje procedure za obezbjeđivanje nepristrasnosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudije u određenim slučajevima, relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir. Prema praksi Evropskog suda, postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u pristrasnost sudije ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristrasnost obezbijedi eliminisanjem uzroka koji bi mogli rezultirati sumnjom u pristrasnost.

59. Ustavni sud zapaža da je apelant imao i da je koristio mogućnost da traži izuzeće sudija O.B. i D.M. Vrhovni sud je apelantov zahtjev odbio zaključivši da navedene sudije nisu učestvovale u donošenju prvostepene presude koja se žalbom pobija. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi, a slijedeći stavove Evropskog suda, zaključio da „činjenica da su određene sudije učestvovale u vijeću koje je donosilo zakonom propisane odluke u fazi koja je prethodila krivičnom postupku pred prvostepenim sudom (odluka o pritvoru) nije smetnja da te sudije učestvuju u vijeću drugostepenog suda koje odlučuje o žalbi protiv prvostepene presude“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Ono što je odlučujuće jeste da li se jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta (vidi, Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije, Odluka broj 1 od 23. maja 1991. godine, Serija A broj 204). Slijedom navedenog, činjenica da su dvojica sudija donijela odluku o stvarnoj nadležnosti Okružnog suda, koja nesporno predstavlja odluku o procesnom pitanju zasnovanu na članu 30 stav 2 Zakona o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala, u vezi sa članom 3 tačka b) istog zakona, pri tome ocjenjujući u ovoj odluci navedene konkretne okolnosti u prilog zaključku da su ispunjeni uslovi propisani navedenim odredbama za zasnivanje nadležnosti, suprotno apelantovim tvrdnjama, nema za učinak „instruisanje“ Okružnog suda i ne tiče se pitanja merituma, tj. postojanja krivičnog djela i apelantove krivice.

60. Nadalje, apelant tvrdi da su redovni sudovi trebali primijeniti Zakon o budžetskom sistemu i Zakon o izvršenju budžeta kao lex specialis s obzirom na to da mu je optužnicom, u suštini, stavljeno na teret da je nesavjesno trošio budžetska sredstva. Ustavni sud zapaža da ni u apelaciji, kao ni u postupku pred redovnim sudovima, kako proizilazi iz obrazloženja presuda, nije ukazivao koje odredbe navedenih zakona su trebale biti primijenjene. Iz ne baš jasnih navoda u ovom dijelu proizilazi da apelant ukazuje na primjenu navedenih zakona u prilog argumentaciji da je, u stvari, „aboliran“ od odgovornosti s obzirom na to da su u relevantnom periodu Vlada RS, odnosno Ministarstvo finansija usvajali izvještaje i završne račune bez primjedaba, odnosno da nije pokretano pitanje trošenja sredstava za plaćanje zakupnine i režijskih troškova za stanove za koje su zaključeni ugovori o zakupu.

61. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant proglašen krivim za krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 354 KZRS, koji u stavu 1 propisuje da ovo krivično djelo čini službeno lice svjesnim kršenjem zakona ili drugih propisa, propuštanjem dužnog nadzora ili na drugi način očigledno nesavjesno postupa u vršenju službe, iako je svjesno ili bilo dužno i moglo biti svjesno da uslijed toga može nastupiti teža povreda prava drugog ili veća imovinska šteta, a u stavu 2 kvalifikovani oblik u slučaju kad je, pored ostalog, nastupila imovinska šteta koja premašuje 50.000 KM. U konkretnom slučaju redovni sudovi su zaključili da je apelant postupao protivno čl. 28, 30 i 31 Zakona o platama, kojim je propisano koje naknade zaposleni mogu ostvariti, među kojim nije i naknada za stan, da zaposleni nemaju pravo na druge naknade izuzev propisanih, te da se, za slučaj da je ista materija regulisana drugim zakonima ili propisima, ima primijeniti ovaj zakon. Nadalje, redovni sudovi su zaključili i da je apelant prekršio pobrojane odredbe još tri zakona kojim je, u suštini, određen način korišćenja sredstava koje Uprava ostvaruje obavljanjem djelatnosti koje su joj povjerene, a koje, takođe, ne sadrže ovlašćenje da se ova sredstva mogu koristiti za plaćanje zakupa stanova i režijskih troškova za zaposlene. U tom smislu Ustavni sud smatra da se apelantove tvrdnje o primjeni Zakona o budžetskom sistemu i Zakona o izvršenju budžeta, koje bi mogle da se dovedu u vezu sa činjenicom da su u relevantnom periodu Vlada RS i Ministarstvo finansija odobravali izvještaje i završne račune Uprave, ne mogu se prihvatiti kao osnovane i značajne za zaključak redovnih sudova da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim i ne „aboliraju“ apelanta od odgovornosti, kako je i ukazano u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda.

62. Slijedom navedenog, neosnovana je i apelantova tvrdnja da su u obrazloženjima osporenih odluka izostali razlozi i obrazloženja u vezi sa njegovim umišljajnim postupanjem. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant ne tvrdi da mu nije bilo poznato da je Zakon o platama stupio na snagu, kao i sadržaj navedenih odredaba, da ni odredbe tri druga zakona, takođe, ne mogu biti osnov za zaključivanje ugovora o zakupu i plaćanje zakupnine za stanove koje su koristili zaposleni u Upravi, odnosno da se nije moglo očekivati od njega, kao direktora Uprave, da bude upoznat sa navedenim propisima. Takođe, apelant ne tvrdi da je kao direktor Uprave, u skladu sa zakonom, bio i najodgovorniji za zakonito postupanje. Nadalje, apelant ne tvrdi i da Glavna revizija u izvještajima nije skretala pažnju da je ovakvo postupanje protivno navedenom zakonu, kao i da ga na to nisu upozoravali i njegovi najbliži saradnici koji su, saslušani u svojstvu svjedoka, potvrdili da je, i pored njihovih upozorenja, apelant izrazio stav „da je to njegov problem“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka upravo proizilazi da su redovni sudovi sve navedeno ocijenili kada su zaključili da je apelant postupao sa eventualnim umišljajem, tj. da je kao službeno lice najodgovorniji za zakonito postupanje kako svoje, tako i ostalih zaposlenih, da se stara o sprovođenju zakona i zakonitoj upotrebi sredstava, pa da je svojim postupanjem nakon upozorenja Glavne revizije, kao i najbližih saradnika pristao na nastupanje štetnih posljedica.

63. Nadalje, apelant tvrdi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, jer su pogrešno ocijenili, odnosno nisu ocijenili iskaze svjedoka Z.K. i D.Š. Ustavni sud zapaža da je iskaz svjedoka Z.K. u obrazloženju prvostepene presude detaljno interpretiran, te da je na temelju iskaza ovog svjedoka zaključeno da u izvještajima i završnim računima Uprave u relevantnom periodu nigdje nije bilo naznačeno i izdvojeno kao posebna stavka za svaku godinu koliko je novca po apelantovom nalogu, kao direktora Uprave, isplaćeno na ime zakupa za stanove i plaćanje režijskih troškova, već da su ova dokumenta sadržavala samo oznaku rashoda po osnovu zakupa, ali ne i kog zakupa, zbog čega je i zaključeno da Vlada RS i nije bila upoznata sa apelantovim postupanjem. Nadalje, u obrazloženju osporene presude interpretiran je i iskaz svjedoka D.Š., koji je vršio inspekcijski nadzor kao inspektor Poreske uprave RS, koji je, pored ostalog, potvrdio da su mu osnova za obračun poreza i doprinosa na ime uplaćenih zakupnina u skladu sa Zakonom o porezu na dohodak bili ugovori o zakupu i finansijske kartice gdje su knjižene uplate, te da je na osnovu navedenog zakona smatrao da se radi o ličnom primanju, kao i da nije znao da li je zakonito zaključivanje ugovora o zakupu stanova koje su koristili zaposleni u Upravi. Okružni sud iskaz ovog svjedoka nije posebno ocijenio zaključivši da on ne može uticati na drugačiji zaključak suda. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi navedene dokaze pogrešno ocijenili, odnosno da ga ovi iskazi, kako apelant tvrdi, „aboliraju“ od krivice i odgovornosti. Pri tome Ustavni sud ukazuje, a u vezi sa iskazom svjedoka D.Š. koji je smatrao da se radi o ličnim primanjima u smislu Zakona o porezu na dohodak, da su Zakonom o platama određena lična primanja, da izvan primanja određenih u ovom zakonu zaposleni nemaju pravo na druga primanja, kao i da se, u slučaju da je ista materija regulisana drugim zakonom, ima primjenjivati ovaj zakon (čl. 28 i 30 Zakona o platama).

64. Nadalje, apelant tvrdi i da nije utvrđena odlučna činjenica, tj. ko je oštećeno lice, jer je utvrđeno da je njegovim radnjama nastala imovinska šteta za Republičku upravu, ali je obavezan na plaćanje RS kao oštećenoj. Ustavni sud zapaža da je identičan apelantov navod Vrhovni sud ocijenio neosnovanim, jer je nesporno utvrđeno da su apelantove radnje, preduzete suprotno Zakonu o platama, imale kao posljedicu nastupanje veće imovinske štete u označenom iznosu. Nadalje, ukazano je da Republička uprava svoju djelatnost obavlja sredstvima koja joj se dodjeljuju iz budžeta RS, pa bez obzira što ostvaruje i sopstvene prihode, apelantovim radnjama je oštećen budžet RS, jer se, nezavisno od načina sticanja sredstava, ni sredstva dodijeljena iz budžeta, kao ni ona ostvarena redovnom djelatnošću ne mogu koristiti na način kako je to činio apelant. Takođe, kako proizilazi iz obrazloženja prvostepene presude, sredstva za rad Republičke uprave obezbjeđuju se iz budžeta RS, te od sopstvenih prihoda Uprave na posebnom računu, koji se ostvaruju u skladu sa Zakonom o naknadi za vršenje usluga premjera i korišćenja katastra nepokretnosti i katastra zemljišta, a ti izvori finansiranja su nedjeljiva cjelina i čine prihod budžeta RS u smislu člana 5 Zakona o budžetskom sistemu RS. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje u ovom dijelu, odnosno ne ostavlja utisak proizvoljnosti zaključak redovnih sudova da je apelant dužan da nadoknadi nastalu štetu u označenom iznosu oštećenoj RS.

65. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su osnovane apelantove tvrdnje da mu nije sudio stvarno nadležan sud, da nije uživao garancije u pogledu suđenja pred nepristrasnim sudom, da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i, s tim u vezi, da su pogrešno ocijenjeni dokazi i da nisu utvrđene odlučne činjenice, da su izostali razlozi i obrazloženja o njegovom umišljajnom postupanju, kao i ko je oštećeni i, s tim u vezi, kome treba da nadoknadi nastalu štetu.

66. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

67. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su osnovane apelantove tvrdnje da mu nije sudio stvarno nadležan sud, da nije uživao garancije u pogledu suđenja pred nepristrasnim sudom, da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i, s tim u vezi, da su pogrešno ocijenjeni dokazi i da nisu utvrđene odlučne činjenice, da su izostali razlozi i obrazloženja o njegovom umišljajnom postupanju, kao i ko je oštećeni i, s tim u vezi, kome treba da nadoknadi nastalu štetu.

68. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

69. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

70. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-887/17 (T.G. iz Doboja) | Sudska praksa | Aktio