Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3771/14 (Ž. K.)

Odluka donesena 28. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Margarita Caca-Nikolovska, Giovanni Grasso

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3771/14

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3771/14, rješavajući apelaciju Željka Kataline, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Margarita Caca Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 28. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Kataline podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 004381 14 Kž 2 od 22. maja 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Željko Katalina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Nebojša Pantić, advokat iz Banje Luke, podnio je 15. avgusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0K 004381 14 Kž 2 od 22. maja 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3771/14 od 6. novembra 2014. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za izdavanje privremene mjere kojom je tražio da se odloži izdržavanje kazne zatvora.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda Banja Luka i Republičkog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

4. Svi pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.

5. Ustavni sud je na osnovu člana 91 stav (1) alineja c) Pravila Ustavnog suda, na zahtjev potpredsjednika Zlatka M. Kneževića donio odluku o njegovom izuzimanju iz rasprave i odlučivanja u ovom predmetu.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Presudom Okružnog suda - Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 004381 10 K 2 od 8. novembra 2013. godine optuženi M. R. je proglašen krivim zbog krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja u podstrekavanju iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 i u vezi sa članom 24 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) i krivičnog djela manipulacija cijenama i širenje lažnih informacija iz člana 292 stav 2 u vezi sa stavom 1 tačka b) Zakona o tržištu hartija od vrijednosti, a u vezi sa članom 23 KZ; optuženi D. C. zbog krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 KZ i krivičnog djela manipulacija cijenama i širenje lažnih informacija iz člana 292 stav 2 u vezi sa stavom 1 tačka b) Zakona o tržištu hartija od vrijednosti u vezi sa članom 23 KZ; apelant zbog krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 KZ i krivičnog djela manipulacija cijenama i širenje lažnih informacija iz člana 292 stav 2 u vezi sa stavom 1 tačka v) Zakona o tržištu hartija od vrijednosti; i N. B. zbog krivičnog djela manipulacija cijenama i širenje lažnih informacija iz člana 292 stav 2 u vezi sa stavom 1 tačka b) Zakona o tržištu hartija od vrijednosti u vezi sa članom 23 KZ, pa su primjenom odredaba KZ za ta djela osuđeni: optuženi M. R. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, optuženi D. C. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, apelant na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i N. B. na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.

8. U obrazloženju presude detaljno su pobrojani dokazi (strana od 10 do 17) Tužilaštva, te dokazi apelanta i ostalih optuženih koji su prihvaćeni i provedeni na glavnom pretresu. Nadalje, iscrpnom interpretacijom provedenih brojnih materijalnih dokaza, te iskaza brojnih saslušanih svjedoka i vještaka Okružni sud je, cijeneći ih pojedinačno i u uzajamnoj vezi, dao razloge i obrazloženja zbog čega ih je prihvatio, odnosno nije prihvatio, te koje su odlučne činjenice utvrđene na osnovu kojih provedenih dokaza. Okružni sud je zaključio da je postojao prethodni dogovor R., C. i B. (prezimena optuženih, u daljnjem tekstu odluke će se koristi na ovakav način), te da su u periodu od 4. aprila do 8. aprila 2009. godine smanjili cijenu akcija preduzeća „Medicinska elektronika“ (u daljnjem tekstu: Mdel) za oko 300%. Cilj manipulacije cijenama je bio da se snizi zadnja trgovina cijena na berzi radi što povoljnijeg preuzimanja „Medicinske elektronike“. Nadalje, Okružni sud je utvrdio da se trgovanje akcijama Mdel vršilo isključivo radi smanjenja cijene akcija, a ne radi sticanja dobiti. Okružni sud se pozvao na član 4 Zakona o privatizaciji državnog kapitala, te je zaključio da je manipulacija cijenama na berzi akcijama Mdel pripremna radnja u postupku preuzimanja „Medicinske elektronike“ a.d. Banja Luka koji je izvršio R. sa ostalim optuženim. Okružni sud se takođe pozvao na propis iz člana 15 Zakona o preuzimanju akcionarskih društava. Nadalje, Okružni sud navodi da nakon što su R., C. i B. trgujući međusobno na banjalučkoj berzi smanjili cijenu akcije Mdel sa 0,45 KM na 0,185 KM po akciji, apelant je, šireći neistinite informacije o akcijama komitenta, tj. da je cijena 0,05 KM po akciji, iako je znao da je cijena prije otpočinjanja manipulacije bila 0,45 KM po akciji (kao i da je cijena 0,185 KM u tom momentu), uticao na male akcionare da prodaju svoje akcije po cijeni od 0,05 na berzi, dok im je razlika u cijeni isplaćivana van berze (ličnim novcem R.), a sve s ciljem priprema preuzimanja emitenta „Medicinska elektronika“ a.d. Banja Luka od strane R. Nadalje, Okružni sud navodi i opisuje kako su se stvorili uslovi za trgovanje na berzi akcijama Mdel u vrijednosti od 0,05 KM, te radnje optuženih koje su preduzimali zajedno i pojedinačno. U odnosu na apelantove radnje, Okružni sud je naveo izjave svjedoka o prodaji akcija i isplati cijena u gotovini, van berze, po apelantovom nalogu ili od apelanta lično. Opisujući kako je došao do tog zaključka, Okružni sud navodi da je R. kupio akcije u navedenom iznosu, te je navedenom transakcijom na berzi okončana prva faza postizanja volja, a to je da se vrijednost akcija smanji na 0,05 KM. Okružni sud opisuje radnje koje su uslijedile nakon toga, a koje se uglavnom odnose na javnu ponudu R. za preuzimanje „Medicinske elektronike“, odnosno realizaciju krajnjeg cilja optuženih da R. preuzme 34,96% akcija emitenta „Medicinska elektronika“ iz portfelja Akcijskog fonda i Fonda za restituciju kojima je upravljala Investiciona razvojna banka (IRB), i to po cijeni od 0,0554 KM po akciji, a koje proizlaze iz iskaza svjedoka, vještaka i materijalne dokumentacije.

9. Dakle, Okružni sud je naveo da je ocjenom svih provedenih dokaza nesumnjivo utvrđeno da su R., C., B. i apelant, po prethodnom dogovoru i zajedno, u označenom vremenskom periodu, izvršili manipulaciju cijenama akcija preduzeća „Medicinska elektronika“ na berzi suprotno čl. 276, 277 i 278 Zakona o tržištu hartijama od vrijednosti, da manipulacija cijenama nije bila sama sebi svrha, već je korišćena kako bi se snizila cijena akcija i ostvario konačan cilj preuzimanje akcija Mdel po što nižoj cijeni i omogućilo sticanje protivpravne imovinske koristi optuženom R. Okružni sud dalje navodi da je nesumnjivo utvrđeno da su apelant i ostali optuženi prije smanjenja cijena isplanirali način sticanja protivpravne imovinske koristi i da su manipulaciju cijenama iskoristili za ostvarivanje nedozvoljenih ciljeva, a zbog čega se u njihovim radnjama stiču obilježja krivičnog djela manipulacija cijenama i širenje lažnih informacija iz člana 292 stav 2, i to u apelantovim radnjama u vezi sa stavom 1 tačka v) Zakona o tržištu hartija od vrijednosti. Okružni sud, takođe, navodi da je apelantu stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 KZ. U inkriminisano vrijeme apelant je bio v. d. direktor preduzeća „Medicinska elektronika“, te odgovoran za zakonit rad preduzeća. Okružni sud, takođe, navodi da su u vrijeme kada je apelant bio v. d. direktor preduzeća mali akcionari i otvorili naloge za prodaju akcija po cijeni od 0,05 KM, a da im je ostatak razlike u cijeni isplaćen u gotovini. Okružni sud, dakle, zaključuje da je apelant nakon manipulacije cijene na berzi, koja je izvršena netačnim informacijama o cijeni, koristeći svoj položaj ostvario uticaj na akcionare da akcije prodaju po cijeni od 0,05 KM na berzi, uz plaćanje razlike u gotovini, a što je i učinjeno posredstvom navedenih lica (koja su svjedočila), kao i od apelanta lično, što je protivno odredbama člana 141 stav 1 i člana 124 st. 1, 2 i 3 Zakona o tržištu hartija od vrijednosti. Sud je iz navedenog zaključio da apelant ne samo da nije radio u najboljem interesu društva i njegovih akcionara već je postupao suprotno njihovim interesima, u interesu R. i dovodeći akcionare u neravnopravan položaj, a radi sticanja imovinske koristi R., za koji iznos je nastupila šteta u imovini Republike Srpske. Okružni sud je dalje utvrdio da je apelant (i C.) radnje izvršenja krivičnog djela izvršio nakon što ga je podstrekavao R. koji im je obećavao izbor u organe upravljanja u „Medicinskoj elektronici“ i napredovanje u karijeri, što je sud pojasnio i obrazložio zaključkom koji je proizašao iz provedenih dokaza. Dalje, Okružni sud je ispitao navod odbrane da apelant nije u navedeno vrijeme bio direktor „Medicinske elektronike“, te da nije iznosio netačne podatke o emitentu, te obrazložio zašto je povjerovao da je apelant bio v. d. direktor, a što proizlazi iz dokaza optužbe.

10. Vrhovni sud u Posebnom vijeću za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala je donio Presudu broj 11 0 K 004381 14 Kž 2 od 22. maja 2014. godine kojom je odbio žalbe branilaca optuženih, između ostalih apelanta, i potvrdio prvostepenu presudu Okružnog suda.

11. Vrhovni sud u obrazloženju navodi žalbene razloge apelanta koji je presudu pobijao zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Razmatrajući spis, pobijanu presudu, žalbe i odgovore na žalbe, Vrhovni sud je donio odluku.

12. Vrhovni sud navodi da apelantova žalba bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka k) ZKP vidi u nerazumljivosti izreke presude i protivrječnosti izreke samoj sebi i razlozima presude, ističući da nerazumljivost izreke proizlazi iz činjenice da nije jasno za koje je krivično djelo iz Zakona o tržištu hartija od vrijednosti apelant proglašen krivim. Ističe i postojanje bitne povrede iz člana 311 stav 1 tačka i) ZKP jer je sud prekoračio optužbu tako što je u izreku presude unio sadržaj koji se navodi na strani 3 žalbe, odnosno stavljajući apelantu na teret radnje bez kojih ne bi bilo krivičnog djela manipulacija cijenama i širenje lažnih informacija iz člana 292 stav 2 u vezi sa stavom 1 tačka v) Zakona o tržištu hartija od vrijednosti. U žalbi ističe da se u izreci presude navodi da apelant ima svojstvo v. d. direktora preduzeća, pa se žalba pita da li je optuženi odgovorno lice ili ima svojstvo v. d. direktora. Žalba ističe da izreka presude nije jasna i razumljiva jer se iz nje ne vidi za koji vremenski period i za koje krivično djelo je apelant proglašen krivim, te da je izreka presude nerazumljiva i zbog toga što sadrži navod da je apelant ostvario uticaj na male akcionare da putem berze prodaju svoje akcije, a u obrazloženju presude se navodi da je postupao suprotno odredbama člana 141 stav 1 i člana 124 st. 1, 2 i 3 Zakona o tržištu hartija od vrijednosti, dakle da je trgovanje izvršeno mimo berze. Navedeni nedostaci izreke, po ovoj žalbi, predstavljaju bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka k) ZKP. Žalba ukazuje i na prekoračenje optužbe jer optužnica sadrži navode „odnosno šireći neistinite informacije da akcije emitenta neće ništa vrijediti ukoliko ih ne prodaju na ovaj način“, a to ne sadrži izreka presude, koje informacije su, kako žalba navodi, istinite, pa u tom slučaju radnje koje sadrži izreka presude ne čine bitna obilježja krivičnog djela manipulacija cijenama na tržištu i širenje lažnih informacija za koje je apelant proglašen krivim. U žalbenom osnovu pobijanja presude zbog povrede krivičnog zakona, žalba ističe da bi apelantove radnje sadržane u izreci presude eventualno trebalo kvalifikovati samo kao krivično djelo iz Zakona o tržištu hartija od vrijednosti jer je taj zakon lex specialis u odnosu na Krivični zakon. Žalbom se ukazuje i na manjkavost činjenične osnove pobijane presude jer iz dokaza izvedenih na glavnom pretresu ne proizlazi da je apelant učinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Žalba iznosi i druge prigovore koji se tiču očiglednih grešaka u pisanju jer se pogrešno označavaju neke od odredaba Krivičnog zakona, kao i naziv zakona, što nisu prigovori koji se tiču odlučnih činjenica.

13. Razmatrajući prigovore koje iznose žalbe, uključujući i apelantovu, Vrhovni sud nalazi da su prigovori neosnovani. Sve žalbe gube iz vida da su radnje koje sadrži izreka pobijane presude precizno i jasno opisane u izreci presude, a činjenična utvrđenja presude zasnovana na dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Pobijana presuda je sadržaj tih dokaza iznijela u obrazloženju na način koji propisuje odredba člana 304 stav 7 ZKP, svi ti dokazi su ocijenjeni onako kako to propisuje odredba člana 295 stav 2 ZKP i takvom ocjenom, koju Vrhovni sud smatra pravilnom, izvedeni su konačni i pravilni zaključci da su optuženi počinili krivična djela koja su im optužbom stavljena na teret. Vrhovni sud navodi da žalbe presudu pobijaju i zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka. Vrhovni sud ocjenjuje da te povrede nisu učinjene, jer kada je riječ o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka k) ZKP Vrhovni sud nalazi da je izreka presude jasna i razumljiva, da nema protivrječnosti izreke i razloga, niti protivrječnosti u samoj izreci presude, te da presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama. Nisu učinjene ni bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka i) ZKP, kao ni ostale povrede koje su isticali optuženi. Nadalje, Vrhovni sud nalazi da je pobijana presuda dala odgovor u pogledu prethodnog dogovora, te da je zasnovana na dokazima izvedenim na glavnom pretresu na koje se poziva u obrazloženju, i to na iskazu optuženog N. B. (koji je dao u Specijalnom tužilaštvu u svojstvu osumnjičenog, a koji je na glavnom pretresu pročitan), te na iskazima svjedoka čiji sadržaj pobijana presuda iznosi u obrazloženju i pravilno ga ocjenjuje, a onda izvodi pravilan zaključak o postojanju dogovora između optuženih, kao i pravilan zaključak o tome šta je bila krajnja namjera optuženog R., te ostalih optuženih. Postojanje prethodnog dogovora između optuženih u radnjama sadržanim u izreci presude proizlazi iz nesumnjivo utvrđene činjenice da su u kupovini i prodaji akcija „Medicinske elektronike“ u vremenu od aprila do juna 2009. godine učestvovali ne samo optuženi R. već i optuženi C. i B., a ta činjenica ne može biti proizvod slučajnosti, već prethodnog dogovora, a prodaja akcija 46 malih akcionara po cijeni na berzi od po 0,05 KM po akciji, te isplata razlike od po 0,35 KM po akciji u gotovom novcu u prostorijama „Medicinske elektronike“, što su potvrdili svjedoci, nesumnjivo upućuje na ulogu koju je apelant imao u radnjama iz izreke presude. Vrhovni sud navodi da je isplata za prodate akcije u prostorijama „Medicinske elektronike“ vršena po apelantovom nalogu, iz čega proizlazi nesumnjiv i pravilan zaključak pobijane presude da je taj dogovor postojao između apelanta i optuženog R. Osim toga, svjedok koji je takođe prodao svoje akcije na berzi na inicijativu optuženog C. navodi da mu je saopšteno da će mu jedan dio prodajne cijene biti uplaćen na račun, a preostali iznos - razlika u prostorijama „Medicinske elektronike“ gdje je apelant bio vršilac dužnosti direktora, iz čega proizlazi da je i optuženi C. znao za prodaju akcija malih akcionara. Osim navedenog, Vrhovni sud se pozvao na izjave svjedoka i vještaka koji su komentarisali uslove ponude optuženog R. za preuzimanje „Medicinske elektronike“, odnosno da je cijena po jednoj akciji morala biti 0,40 KM, a ne 0,05 KM jer je do ove posljednje cijene došlo manipulacijom i širenjem lažnih informacija o vrijednosti akcija emitenta „Medicinska elektronika“. Iz svih navedenih razloga neosnovani su prigovori žalbi kojima se dovodi u pitanje postojanje prethodnog dogovora između optuženih u vezi s radnjama iz izreke pobijane presude, zbog čega Vrhovni sud ocjenjuje da su činjenična utvrđenja osporene presude potpuna i pravilna, da je na ta činjenična utvrđenja pravilno primijenjen KZ i Zakon o tržištu hartija od vrijednosti, te da nisu učinjene ni bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Prigovori žalbi branilaca optuženih da Pravobranilaštvo Republike Srpske nije aktivno legitimisano za podnošenje imovinskopravnog zahtjeva nisu osnovani, te je Vrhovni sud prihvatio razloge date u prvostepenoj presudi. Ispitujući, povodom žalbi branilaca optuženih, odluku o utvrđenim pojedinačnim i izrečenoj jedinstvenoj kazni, Vrhovni sud je našao da su kazne u svemu primjerene težini učinjenih djela, stepenu krivične odgovornosti optuženih, te da su tim kaznama u dovoljnoj mjeri došle do izražaja sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na strani optuženih.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant ističe povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u apelaciji navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 320 ZKP jer prvostepena presuda nije ispitana u cijelosti u dijelu u kojem je osporena žalbom. Apelant smatra da je drugostepena presuda paušalna, te ukazuje na stav Vrhovnog suda da su neke od povreda plod štamparskih grešaka, iako je u prvostepenoj presudi „višestruko mijenjan opis krivičnopravnih radnji i pravnih kvalifikacija“. Ovakvim odlučivanjem, prema apelantovom mišljenju, drugostepeni sud je apelantu povrijedio pravo na odbranu. Apelant navodi da nema namjeru da Ustavni sud optereti ponavljanjem žalbenih razloga, navoda i prigovora, te je uvjeren da će Ustavni sud, detaljnom analizom presuda, izvesti zaključak da je povrijeđeno apelantovo pravo. Iako je apelant označio obje presude kao osporene, odnosno presude zbog kojih izjavljuje apelaciju, apelacioni navodi (prezentovani u ovom dijelu odluke) odnose se samo na drugostepenu presudu.

b) Odgovor na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da je apelacija neosnovana i da nije obrazložena, te da se apelacija (prvenstveno) odbaci ili odbije kao neosnovana.

16. Tužilaštvo je navelo da je apelacija paušalna, ali da je sud poštovao zakonske odredbe, te sproveo postupak uz garancije apelantovih prava, te da nalazi da je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 59/12) u relevantnom dijelu glasi:

Granice ispitivanja presude Član 320.

Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, a po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen Krivični zakon.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 14. avgusta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda ističući da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

I.Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

25. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

26. Ustavni sud, najprije, podsjeća da su presude, osporene apelacijom o kojoj se odlučuje ovom odlukom, bile predmet preispitivanja i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3940/14 od 6. jula 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) donesene po apelaciji D. C. kao jednog od optuženih u ovom predmetu. U citiranoj odluci, Ustavni sud je zaključio (vidi tačku 51) da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer nije prekršen princip jednakosti u postupanju, nisu povrijeđene garancije u pogledu nepristrasnog suda, te da nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza.

27. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje se, u suštini, svode na tvrdnje da je Vrhovni sud donio paušalnu odluku, a da nije odgovorio na sve, i to veoma ozbiljne, apelantove žalbene navode, te da je tako postupajući Vrhovni sud povrijedio odredbe člana 320 ZKP.

28. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da članom 6 Evropske konvencije nije zagarantovano pravo na žalbu, ali ako je žalba propisana domaćim pravom u vezi s odlukama donijetim u krivičnim postupcima, garancije prava iz člana 6 primjenjuju se i na žalbeni postupak budući da ono tada čini dio cjeline postupka u vezi s krivičnom optužbom. Ustavni sud primjećuje da predmetna apelacija pokreće pitanje proizvoljnosti u načinu na koji je drugostepeni sud primijenio odredbe procesnog prava i obrazložio odluku. Ustavni sud podsjeća da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Monnel and Morris, odluka od 2. marta 1987, serija A, broj 115, str. 21, stav 54).

29. Ustavni sud dalje ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Kada je u pitanju odluka višeg suda dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili suda koji sudi tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR589 GC). Kada se radi o odluci višeg suda suštinski zahtjev je da viši sud ukaže da je razmotrio pitanja istaknuta u žalbi koja su bila od suštinskog značaja; da je, u slučaju neslaganja s odlukom nižestepenog suda, neslaganja zasnovao na njenoj procjeni (vidi Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da žalbu nije odbio, a da je prethodno nije razmotrio (vidi Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije, HUDOC, 2002).

30. Imajući u vidu iznijete stavove, Ustavni sud primjećuje da je apelant izjavio žalbu koju je Vrhovni sud ocijenio neosnovanom. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud apelantove žalbene navode naveo vrlo precizno i detaljno, što apelant ne dovodi u pitanje, odnosno navode iz žalbe je podveo pod zakonski osnov zbog kojeg se žalba izjavljuje, te je dao svoje obrazloženje zašto smatra da žalba nije osnovana. Apelant je naveo da je ovakvo obrazloženje suda paušalno. Ustavni sud podsjeća da pravo na obrazloženje presude ima suštinski značaj za ostvarivanje prava na žalbu i ovo pravo bez sumnje ulazi u spektar prava koja odražavaju pravičnost postupka. Međutim, obaveza drugostepenog suda nije da odgovori na sve prigovore stranaka, već da navede razloge za odlučne činjenice, i to na jasan i razumljiv način. Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje kao takve ocijeni nadležni sud. Kako je drugostepeni sud u obrazloženju odluke dao razloge u pogledu odlučnih činjenica i pravnih pitanja onda ovaj nedostatak nije zahvaćen manjkavostima koji se manifestuju na povredu prava na odbranu. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelant uz apelaciju jeste dostavio žalbu, ali nije jasno naveo, niti konkretizovao u čemu se „neodlučivanje“ Vrhovnog suda ogleda, odnosno koji su to žalbeni navodi koji su od odlučujućeg značaja za odlučenje, a koje Vrhovni sud nije ispitao. Stoga, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog slučaja, osim apelantovog nezadovoljstva, nema ničega što bi upućivalo na povredu apelantovog prava na pravično suđenje.

31. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropskog suda. VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropskog suda kada je apelant imao i koristio mogućnost da izjavi žalbu o kojoj je drugostepeni sud odlučio i za šta je dao jasne i dovoljne razloge, a apelant nije konkretizovao koji su to bitni i odlučujući žalbeni navodi na koje se sud nije očitovao.

33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Na osnovu člana 43 Pravila Ustavnog suda, sudija Miodrag Simović je dao izjavu o neslaganju s odlukom većine.

35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3771/14 (Ž. K.) | Sudska praksa | Aktio