Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3638/14 (T. Š.)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Uporedive situacije
  • Radni odnos
  • Pravo na rad
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3638/14

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3638/14, rješavajući apelaciju Tatjane Štrbac, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Tatjane Štrbac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 Rs 012486 13 Rev od 21. maja 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 76 0 Rs 012486 13 Rsž od 8. jula 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu broj 76 0 Rs 012486 12 Rs od 24. januara 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Tatjana Štrbac (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Novog Grada podnijela je 2. avgusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 76 0 Rs 012486 13 Rev od 21. maja 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 Rs 012486 13 Rsž od 8. jula 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 Rs 012486 12 Rs od 24. januara 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženih Osnovne škole „Sveti Sava“ iz Novog Grada i Rajka Oljače (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi-protivtužilac) zatraženo je 15. novembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i prvotužena i drugotuženi-protivtužilac dostavili su odgovor na apelaciju 21, 24, 28. i 30. novembra 2016. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 76 0 Rs 012486 12 Rs od 24. januara 2013. godine odbijen je kao neosnovan apelantkinjin zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nezakonit Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 7/01-334/12 od 19. juna 2012. godine koji je prvotužena zaključila s drugotuženim-protivtužiocem, da se poništi rješenje prvotužene o otkazu apelantkinji Ugovora o radu broj 7/01-403/12 od 23. jula 2012. godine, te da se prvotužena obaveže da sa apelantkinjom uspostavi radno-pravni status počev od 8. septembra 2012. godine, kao i da se prvotužena obaveže da joj isplati plate koje bi ostvarila da je radila, uz pripadajuće zakonske zatezne kamate počev od dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate. Istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev drugotuženog-protivtužioca, te je utvrđeno da je ništav Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 7/01-11/12 od 10. januara 2012. godine, zaključen između apelantkinje i prvotužene, te da kao takav ne proizvodi pravno dejstvo. Apelantkinja je obavezana da prvotuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 982,80 KM.

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je na osnovu sprovedenog dokaznog postupka utvrđeno da je drugotuženi-protivtužilac radio kod prvotužene po ugovoru o radu od 5. septembra 2001. godine na radnom mjestu sekretara škole. Dalje je utvrđeno da je drugotuženi-protivtužilac s prvotuženom 15. juna 2006. godine zaključio Sporazum o prestanku ugovora o radu (u daljnjem tekstu: Sporazum) „zbog odlaska na funkciju“. Navedenim sporazumom je utvrđeno pravo drugotuženog-protivtužioca da se po prestanku funkcije direktora Javne ustanove „Apoteke“ Novi Grad vrati na radno mjesto sekretara škole. Ukazano je da je prvotužena zbog odlaska drugotuženog-protivtužioca raspisala javni oglas, te da je u tom postupku na radno mjesto sekretara škole primljena apelantkinja koja je 16. avgusta 2006. godine s prvotuženom zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme do povratka drugotuženog-protivtužioca s „funkcije“. Istaknuto je da je prvotužena sa apelantkinjom zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme za isto radno mjesto 10. januara 2012. godine (čije poništenje traži drugotuženi-protivtužilac protivtužbom).

7. Dalje je navedeno da je drugotuženi-protivtužilac nakon isteka „funkcije“ 13. i 15. juna 2012. godine podnio zahtjev za vraćanje u radni odnos kod prvotužene, a koji je prvotužena prihvatila i s njim zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme 19. juna 2012. godine (čije poništenje traži apelantkinja) za radno mjesto sekretara škole. Navedeno je da je prvotužena osnovala Komisiju za određivanje tehnološkog viška radnika koja je izvršila bodovanje apelantkinje, koja je dobila 58 bodova i drugotuženog-protivtužioca, koji je dobio 88 bodova. Na osnovu navedenog bodovanja prvotužena je 23. jula 2012. godine donijela rješenje o otkazu ugovora o radu apelantkinji (čije poništenje traži apelantkinja) sa otkaznim rokom od 45 dana i pravom na otpremninu, sa obrazloženjem da je „zbog organizacionih i ekonomskih razloga“ prestala potreba za njenim radom. Takođe je utvrđeno da je apelantkinja po zanimanju diplomirani pravnik poslovnog prava, a drugotuženi-protivtužilac diplomirani inženjer proizvodnog menadžmenta. Ukazano je da je Komisija o utvrđivanju tehnološkog viška apelantkinju bodovala kao radnika s VSS, a drugotuženog-protivtužioca kao radnika sa SSS, kakvu je imao (i koja je bila zakonom propisana za radno mjesto sekretara škole) u vrijeme kada je radio kod prvotužene na tom radnom mjestu-prije odlaska na funkciju direktora Javne ustanove „Apoteke“ Novi Grad. Istaknuto je da je kasnijim izmjenama Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju iz 2008. godine propisano da poslove sekretara škole može obavljati lice sa završenim prvim ciklusom studijskog programa ili ekvivalent - pravni fakultet.

8. Imajući u vidu navedeno prvostepeni sud je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev imajući u vidu odredbe čl. 172 i 174 Zakona o radu budući da je u smislu navedenih odredbi drugotuženom-protivtužiocu radni odnos mirovao za vrijeme dok je obavljao javnu funkciju. Nadalje je utvrđeno da je drugotuženi-protivtužilac u vrijeme kada je nastupilo mirovanje prava i obaveza iz radnog odnosa ispunjavao uslove školske spreme za obavljanje poslova sekretara škole, te da kasnije izmjene zakona u pogledu zahtjeva stručne spreme za navedeno radno mjesto nisu od uticaja na njegov status. Navedeno posebno ukoliko se ima u vidu odredba člana 163 stav 2 Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju. Prvostepeni sud je takođe ocijenio da je zakonito rješenje o otkazu apelantkinji budući da je ona zasnovala radni odnos na određeno vrijeme u smislu odredbe čl. 15 i 16 Zakona o radu do povratka drugotuženog-protivtužioca, kada je prestala potreba za njenim radom. Stoga je, imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud udovoljio protivtužbenom zahtjevu drugotuženog-protivtužioca budući da apelantkinja kod ovakvog stanja stvari nije mogla s prvotuženom zaključiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

9. Protiv prvostepene presude apelantkinja je podnijela žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 76 0 Rs 012486 13 Rsž od 8. jula 2013. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

10. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je Okružni sud u svemu prihvatio činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda.

11. Protiv drugostepene presude apelantkinja je podnijela reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 76 0 Rs 012486 13 Rev od 21. maja 2014. godine odbio.

12. U obrazloženju revizione presude je navedeno da su, u smislu odredbi člana 172 stav 2 Zakona o radu, prvotužena, kao poslodavac, i drugotuženi-protivtužilac, kao radnik, Sporazumom od 15. juna 2006. godine, zbog odlaska drugotuženog na funkciju direktora Javne ustanove „Apoteke“ Novi Grad, uredili svoja međusobna prava i obaveze bez obzira što nisu izričito rekli da će drugotuženom-protivtužiocu za vrijeme obavljanja javne funkcije kod prvotužene mirovati ta prava i obaveze. Prema mišljenju Vrhovnog suda, navedeno jasno proizlazi iz tačke 2 Sporazuma kojom je utvrđeno pravo drugotuženog-protivtužioca da se „po prestanku funkcije na koju je izabran, vrati u radni odnos u OŠ „Sveti Savo“ Novi Grad (kod prvotužene) na mjesto sekretara škole“. Pri tome, prema ocjeni Vrhovnog suda, suprotno apelantkinjinoj tvrdnji, nije od značaja činjenica da je zaključenje ovog sporazuma inicirao drugotuženi-protivtužilac zahtjevom za sporazumni raskid radnog odnosa jer su prvotužena (poslodavac) i drugotuženi-protivtužilac (radnik) svoja prava i obaveze konačno utvrdili i regulisali obostrano potpisanim i prihvaćenim sporazumom.

13. Vrhovni sud je naveo da je upravo poštujući odredbe Sporazuma prvotužena 19. juna 2012. godine, kada je drugotuženom-protivtužiocu istekao mandat za obavljanje javne funkcije i kada je zatražio vraćanje u radni odnos (uspostavljanje prava i obaveza koji su mirovali u smislu citiranih odredbi Zakona o radu), s drugotuženim-protivtužiocem zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme (čije poništenje se traži u ovom postupku), za koji su nižestepeni sudovi utvrdili da nije nezakonit.

14. Istaknuto je da je ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 19. juna 2012. godine (a slobodni su u smislu odredbe člana 19 Zakona o radu da u skladu sa zakonom svoje odnose urede onako kako njima odgovara) utvrđeno da drugotuženi-protivtužilac stupa na rad 9. juna 2012. godine (prije zaključenja ugovora o radu). Prema mišljenju Vrhovnog suda, ta okolnost, suprotno apelantkinjinoj tvrdnji, ne čini taj ugovor nezakonitim bez obzira što je odredbom člana 1 stav 2 Zakona o radu propisano da prava i obaveze iz radnog odnosa nastaju s „danom kad radnik, na osnovu ugovora o radu, stupi na rad kod poslodavca“. Ukazano je da je u konkretnom slučaju drugotuženom-protivtužiocu radni odnos kod prvotužene mirovao i ovim ugovorom je vraćen na posao koji je i ranije obavljao, te da se ne radi o radniku koji je prvi put zasnovao radni odnos. Naglašeno je da i pod uslovom da je sporni ugovor o radu u ovom dijelu suprotan citiranoj zakonskoj odredbi to ga ne čini nezakonitim u cjelini, niti je tako određen dan stupanja na rad od bilo kakvog uticaja na apelantkinjina prava i obaveze.

15. Okolnost da drugotuženi-protivtužilac u vrijeme donošenja Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju nije imao stručnu spremu propisanu odredbom člana 123 stav 1 tog zakona, kako je naveo Vrhovni sud, nije od uticaja na njegova prava i obaveze utvrđene Sporazumom. Ukazano je da su njemu ta prava i obaveze u to vrijeme mirovali i aktivirani su povratkom na posao, pa se ima smatrati da je (u trenutku stupanja zakona na snagu) zatečen na radnom mjestu sekretara škole, a ispunjavao je uslove za obavljanje tih poslova po ranije važećem zakonu (odredba člana 84 Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju) kako, suprotno apelantkinjinoj tvrdnji i rezonovanju Ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine (na koje se ona poziva), zaključuje i drugostepeni sud. Navedeno je da je u tom trenutku drugotuženi-protivtužilac imao više od 20 godina radnog staža i preko 40 godina života, pa u smislu odredbe člana 163 stav 2 Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju nije bio obavezan u roku od sedam godina (koji, uostalom, još nije prošao) ispuniti uslove u pogledu nivoa i vrste obrazovanja koji se sada zahtijevaju za radno mjesto sekretara škole.

16. Ukazano je da kako je radno mjesto sekretara škole kod prvotužene (zbog odlaska drugotuženog-protivtužioca na javnu funkciju) ostalo upražnjeno, prvotužena je bila primorana da za obavljanje tih poslova primi drugog radnika. Navedeno je i učinila tako što je zasnovala radni odnos sa apelantkinjom na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme od 16. avgusta 2006. godine. Istaknuto je da je u tom ugovoru jasno stajalo da se radi o radnom odnosu na određeno vrijeme i da on prestaje povratkom drugotuženog-protivtužioca s funkcije. Zbog toga su, prema mišljenju Vrhovnog suda, neosnovani apelantkinjini navodi (tokom postupka i ponavljanje u reviziji) da ona nije ništa o tome znala (pogotovo s obzirom na vrstu posla koji je obavljala kod prvotužene).

17. Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 16 st. 1, 2 i 3 Zakona o radu. S tim u vezi je naglašeno da se ugovor o radu na određeno vrijeme, koji je apelantkinja zaključila s prvotuženom 16. avgusta 2006. godine, suprotno rezonovanju drugostepenog suda, ima smatrati ugovorom na neodređeno vrijeme (kako tvrdi i apelantkinja pozivanjem na shvatanje sadržano u ranijoj odluci Vrhovnog suda od 21. jula 2012. godine). Ukazano je da je toga očigledno bila svjesna i prvotužena, pa je 10. januara 2012. godine zaključen takav ugovor (na neodređeno vrijeme) između apelantkinje i prvotužene.

18. Dalje je navedeno da kada se drugotuženi-protivtužilac na osnovu Sporazuma vratio na radno mjesto i poslove koje je ranije obavljao, a te poslove u tom trenutku kod prvotužene je obavljala apelantkinja (koja je u radni odnos kod prvotužene i primljena do povratka drugotuženog-protivtužioca s „funkcije“), prema mišljenju Vrhovnog suda, naravno da se pojavio višak radnika na radnom mjestu sekretara škole. Ukazano je da je u takvoj situaciji prvotužena, saglasno odredbama Pravilnika o tehnološkom višku radnika, obrazovala Komisiju za određivanje tehnološkog viška radnika koja je izvršila bodovanje apelantkinje i drugotuženog, ravnopravno i po istim kriterijumima, pa kada je utvrđeno da apelantkinja ima manji broj bodova i da nema drugog odgovarajućeg radnog mjesta u školi (niti je apelantkinja tokom postupka to tvrdila) na koje bi se mogla rasporediti, donijela pobijano rješenje o otkazu ugovora o radu apelantkinji od 23. jula 2012. godine, koje nije nezakonito i u skladu je sa odredbom člana 126 st. 1 tačka 2 i 2 Zakona o radu jer je kod prvotužene, kako je ranije izloženo, zaista došlo do organizacionih problema, odnosno utvrđen je višak radnika.

19. Vrhovni sud je naveo da donošenjem rješenja kojim je apelantkinji otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme taj ugovor prestao proizvoditi pravno dejstvo, pa nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su to i utvrdili odlučujući o protivtužbenom zahtjevu drugotuženog-protivtužioca.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelantkinja smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. Takođe ukazuje na povredu prava na rad iz čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Smatra da je u konkretnom slučaju materijalno pravo proizvoljno primijenjeno. Navodi da je u sličnim predmetima Vrhovni sud odlučivao drugačije, o čemu dostavlja presudu Vrhovnog suda od 21. jula 2010. godine, navodeći da i u konkretnom slučaju nije ukinuto radno mjesto na kojem je apelantkinja radila. Smatra da je diskriminisana jer nije pripadala nijednoj političkoj stanci. Dalje smatra da je direktor postupao nezakonito zbog stranačke pripadnosti kako svoje tako i drugotuženog kao člana i sekretara opštinskog odbora vladajuće stranke. Prema apelantkinjinom mišljenju, Vrhovni sud je postupao subjektivno, te je njegova odluka ispolitizirani akt koji joj je oduzeo pravo da radi, pravo na naknadu neisplaćene plate i onemogućio ostvarenje ostalih prava iz radnog odnosa. Iz navedenog proizlazi da apelantkinja ukazuje na kršenje principa subjektivne nepristrasnosti suda.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju osporene odluke tog suda, te da njom nije došlo do povrede apelantkinjinih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji. Istaknuto je da je Vrhovni sud u svojoj odluci dao iscrpno obrazloženje i o pitanjima koja, kao sporna, apelantkinja ponovo postavlja u apelaciji.

22. Okružni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj presudi, te da nije bilo proizvoljne primjene materijalnog prava od strane drugostepenog suda.

23. Osnovni sud je naveo da je prilikom donošenja prvostepene presude taj sud postupao u skladu sa zakonom, te da ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženje prvostepene presude. Smatra da prvostepenom presudom nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelantkinja ukazuje u apelaciji.

24. Prvotužena i drugotuženi navode da je apelacija očigledno neosnovana i da u predmetom postupku nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelantkinja ukazuje u apelaciji.

V.Relevantni propisi

25. U Zakonu o radu („Službeni glasnik RS“ broj 55/07 - prečišćeni tekst) relevantne odredbe glase:

Član 15.

Ugovor o radu može se zaključiti na neodređeno ili na određeno vrijeme.

Ugovor o radu u kome nije naznačeno vrijeme trajanja, smatraće se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.

Član 16.

Ugovor o radu na određeno vrijeme ne može se zaključiti na duži period od dvije godine.

Ugovor o radu na određeno vrijeme može se zaključiti u sljedećim slučajevima:

- izvršavanja posla koji traje do 6 mjeseci;

- privremenog povećanja obima posla;

- zamjene odsutnog radnika do godinu dana;

- obavljanja posla čije je trajanje unaprijed određeno prirodom i vrstom posla.

Ugovor o radu zaključen suprotno odredbi stava 2. ovog člana smatra se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.

Radni odnos zasnovan na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme prestaje istekom roka određenog tim ugovorom, ako se radnik i poslodavac drugačije ne sporazumiju.

Član 126. stav 1. tačka 2. i stav 2.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:

2. ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika;

Otkaz ugovora o radu u slučajevima iz tačaka 2. i 3. stava 1. ovog člana poslodavac može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao.

Član 172.

Radniku koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, prava i obaveze iz radnog odnosa za vrijeme služenja vojnog roka miruju.

Član 174. stav 2.

Mirovanje prava i obaveza po osnovu vršenja reizborne javne funkcije može trajati najduže dva mandata, nakon čega radnik može da se vrati na rad kod poslodavca na svoj raniji ili drugi odgovarajući posao.

26. U Zakonu o osnovnom obrazovanju i vaspitanju („Službeni glasnik RS“ br. 74/08, 71/09, 104/11 i 33/14) relevantne odredbe glase:

Član 123. st. 1. i 2.

(1) Poslove sekretara škole može obavljati lice sa završenim prvim ciklusom studijskog programa ili ekvivalent - pravni fakultet.

(2) Poslove računovođe škole može obavljati lice sa završenim prvim ciklusom studijskog programa u oblasti finansija i računovodstva ili ekvivalent - ekonomski fakultet i koje ima odgovarajuću licencu, u skladu sa zakonom koji uređuje oblast računovodstva.

Član 163.

(1)Lica zatečena na radnim mjestima sekretara i računovođe koja ne ispunjavaju uvjete iz st. 1. i 2. člana 123. ovog zakona, a po propisima važećim do stupanja na snagu ovog zakona su ispunjavala uvjete za obavljanje tih poslova, dužna su u roku od sedam godina od stupanja na snagu ovog zakona ispuniti potrebne uvjete u pogledu nivoa i vrste obrazovanja.

(2)Od obaveze iz stava 1. ovog člana izuzeti su radnici sa 20 i više godina radnog staža ili 40 i više godina starosti.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 76 0 Rs 012486 13 Rev od 21. maja 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 6. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 2. avgusta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nediskriminacija iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te pravo na rad iz čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta. Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom […].

33. U konkretnom slučaju postupak iz kog su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1959/13 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 30), pa stoga apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

34. U vezi s navodima o povredi principa subjektivne nepristrasnosti suda, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Dakle, sudijina lična nepristrasnost se mora pretpostaviti, sve dok se suprotno ne dokaže (vidi, Evropski sud za ljudska prava - u daljnjem tekstu: Evropski sud - Wettstein protiv Švajcarske, presuda od 21. decembra 2000. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2000- XII, stav 43). Ustavni sud primjećuje da apelantkinja ukazuje na kršenje principa subjektivne nepristrasnosti kroz navodni subjektivni odnos Vrhovnog suda prema prvotuženoj, pa i drugotuženom-protivtužiocu na apelantkinjinu štetu. S tim u vezi Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelantkinja, osim ovih svojih navoda, ničim nije dokazala da su u konkretnom slučaju postojale okolnosti koje su na bilo koji način dovele u pitanje princip subjektivne nepristrasnosti Vrhovnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi u ovom dijelu neosnovani.

35. U odnosu na apelantkinjine navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

37. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi odbili apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi nezakonitost ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 19. juna 2012. godine, zaključenog između prvotužene i drugotuženog-protivtužioca, te da se poništi rješenje o otkazu apelantkinji ugovora o radu od 23. jula 2012. godine, kao i da joj se uspostavi radnopravni status sa obavezom prvotužene da joj isplati pripadajuće plate, dok je usvojen protivtužbeni zahtjev drugotuženog-protivtužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 10. januara 2012. godine, zaključen između apelantkinje i prvotužene. Naime, redovni sudovi u predmetnom postupku su utvrdili da je drugotuženi-protivtužilac radio kod prvotužene kao sekretar škole, te da je prvotužena 15. juna 2006. godine s njim zaključila Sporazum kojim je njemu kod prvotužene prestao ugovor o radu od 5. septembra 2001. godine „zbog odlaska na funkciju“ (direktor Javne ustanove „Apoteke“ Novi Grad). Ustavni sud zapaža da je navedenim sporazumom utvrđeno pravo drugotuženom-protivtužiocu da se po prestanku „funkcije“ na koju je bio izabran vrati na radno mjesto sekretara škole kod prvotužene. Redovni sudovi su dalje utvrdili da je zbog odlaska drugotuženog na drugu „funkciju“ prvotužena raspisala javni oglas na kojem je na poslove sekretara škole primljena apelantkinja. Međutim, nakon što je drugotuženom istekao mandat za obavljanje javne funkcije prvotužena je poštujući zaključeni sporazum s drugotuženim-protivtužiocem zaključila 19. juna 2012. godine ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali veoma jasno obrazloženje zbog čega su prava i obaveze drugotuženog u smislu člana 172 Zakona o radu mirovala kod prvotužene za vrijeme dok je on bio na „funkciji“, čak i u situaciji kada to nije jasno naglašeno u Sporazumu budući da je u tački 2 Sporazuma utvrđeno pravo drugotuženog da se po prestanku „funkcije“ na koju je izabran vrati na svoje ranije radno mjesto kod prvotužene. Pri tome su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne argumente u pogledu stručne spreme drugotuženog-protivtužioca za poslove sekretara škole kako u smislu važećih tako i ranijih odredbi Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju, te zaključili da rok koji je propisan važećom odredbom člana 163 stav 2 citiranog zakona još nije istekao u konkretnom slučaju, pri čemu su istakli da drugotuženi ima više od 20 godina radnog staža i preko 40 godina života, pa je u smislu odredbe člana 163 stav 2 Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju izuzet od te obaveze. Redovni sudovi su takođe u obrazloženju osporenih odluka pojasnili zbog čega je zaključeno da se kod prvotužene pojavio tehnološki višak, odnosno da je došlo do organizacionih problema, a zbog čega je nakon okončanja odgovarajućeg postupka kod prvotužene prema Pravilniku o tehnološkom višku radnika apelantkinji otkazan ugovor o radu od 10. januara 2012. godine u smislu člana 126 Zakona o radu, zbog čega je taj ugovor prestao proizvoditi pravno dejstvo i slijedom čega su redovni sudovi usvojili protivtužbeni zahtjev drugotuženog-protivtužioca.

38. Imajući u vidu navedeno, kao i okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantkinjinu štetu. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u osporenim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev, a zbog čega je usvojen protivtužbeni zahtjev drugotuženog-protivtužioca, pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

39. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se praksa na koju apelantkinja ukazuje u apelaciji, a koja je zauzeta u presudi Vrhovnog suda od 21. jula 2010. godine, ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Naime, analizirajući uporedni slučaj na koji je apelantkinja ukazala u apelaciji, Ustavni sud zapaža da se u tom predmetu lice-tužilac kojem je radni odnos prestao kod tužene radi odlaska na drugu funkciju nije vratilo na to ranije radno mjesto kod tužene, već je na to radno mjesto tužena rasporedila neko treće lice, a ne tužioca, te da je u tom smislu utvrđeno da navedene radnje tužene nisu „organizacioni razlozi“, odnosno da u vrijeme donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužiocu nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz člana 126 Zakona o radu. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da se drugotuženi-protivtužilac nakon završetka „funkcije“ na koju je bio izabran, a zbog koje je napustio radno mjesto sekretara škole i zbog čega su mu mirovala prava i obaveze kod prvotužene u smislu zaključenog sporazuma, vratio na svoje ranije mjesto na koje je do njegovog vraćanja bila raspoređena apelantkinja. Stoga se u konkretnom slučaju, povratkom drugotuženog-protivtužioca na radno mjesto sekretara škole kod prvotužene, prema činjeničnom utvrđenju sudova, pojavio višak radnika (apelantkinja i drugotuženi-protivtužilac), odnosno organizacioni problemi, a što je onda prvotužena riješila sprovodeći odgovarajući postupak čiji je ishod rezultovao otkazom ugovora o radu apelantkinji, a što se može smatrati „organizacionim razlozima“ u smislu člana 126 Zakona o radu. U navedenom, kao što je već naglasio Ustavni sud, nema bilo kakve proizvoljnosti u primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantkinjinu štetu.

40. Stoga proizlazi da uporedni slučaj na koji je apelantkinja ukazala u apelaciji nije primjenjiv u konkretnom predmetu, zbog čega slijedi da su ovi apelantkinjini navodi neosnovani.

41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

42. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. Nediskriminacija

43. Dalje, apelantkinja ukazuje na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelantkinja kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultuje različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, Serija A, broj 31, st. 32 i 33). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da apelantkinja smatra da je u predmetnom postupku diskriminisana zbog nepripadanja bilo kojoj političkoj stranci. Međutim, osim ovih svojih navoda apelantkinja nije ponudila bilo kakav argument i dokaz koji bi sa sigurnošću upućivao na to da je apelantkinja u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisana, odnosno da je različito tretirana u odnosu na lica koja su se nalazila u istoj ili sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao i apelantkinja. Prema tome, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o nediskriminaciji iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje takođe neosnovani.

Ostali navodi

44. Na kraju, Ustavni sud zapaža da apelantkinja ukazuje i na kršenje prava na rad iz čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantkinja navode o kršenju ovog prava, takođe, vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S obzirom da proizlazi, kao što je već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, da u konkretnom slučaju materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno na apelantkinjinu štetu, kao i da apelantkinja nije bila diskriminisana u predmetnom postupku, Ustavni sud i ove apelantkinjine navode smatra neosnovanim. VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničeg što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantkinjinu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

46. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

47. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja nediskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada apelantkinja, osim svojih navoda o kršenju navedenog prava, nije dostavila bilo kakav dokaz da je diskriminisana u predmetnom postupku.

48. Na kraju, nema kršenja ni prava na rad iz čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta kada apelantkinja kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova u smislu primjene relevantnih zakonskih propisa, kao i da apelantkinja nije diskriminisana u predmetnom postupku.

49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3638/14 (T. Š.) | Sudska praksa | Aktio