Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5156/15 (N. E.)

Odluka donesena 10. 05. 2017.

  • Dijete
  • Državljanstvo
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Strani državljanin
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5156/15

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5156/15, rješavajući apelaciju Nuray Erdeniz, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tač. a) i b), člana 58, člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija mldb. Selinay Erdeniz, Ismaila Erdeniza i Tarika Eymena Erdeniza, koje zastupa zakonska zastupnica Nuray Erdeniz, u odnosu na Konvenciju o pravima djeteta.

Utvrđuje se povreda prava na zaštitu najboljeg interesa mldb.

Selinay Erdeniz, Ismaila Erdeniza i Tarika Eymena Erdeniza prema standardima Konvencije o pravima djeteta.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 0022794 14 U od 11. septembra 2015. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nuray Erdeniz podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 0022794 14 U od 11. septembra 2015. godine i Rješenja Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova broj 01-03-03/2-13-4-3314/14 od 10.

oktobra 2014. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nuray Erdeniz (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Vasvija Vidović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 20. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 0022794 14 U od 11. septembra 2015. godine i Rješenja Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 01-03-03/2- 13-4-3314/14 od 10. oktobra 2014. godine. Apelantica je 14. jula 2016. godine i 11. januara 2017. godine dopunila apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i tuženog zatraženo je 23. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 27. januara, odnosno 1. februara 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Osporene odluke donesene u postupku za stjecanje državljanstva

5. Rješenjem tuženog broj 01-03-03/2-13-4-3314/14 od 10. oktobra 2014. godine odbijen je zahtjev apelantice i mldb. Selinay Erdeniz, Ismaila Erdeniza i Tarika Eymena Erdeniza za stjecanje državljanstva Bosne i Hercegovine i državljanstva Federacije Bosne i Hercegovine.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica uz zahtjev priložila, između ostalog, uvjerenja o državljanstvu Republike Srbije za sebe i mldb. djecu, zatim, uvjerenje o odobrenom boravku u BiH, kao i dokaz o pohađanju škole za mldb. djecu. U toku postupka tuženi je zatražio sigurnosne provjere od nadležnih organa kako bi utvrdio da li apelantica ispunjava uvjete iz člana 1. stav 2. tač. 3, 4. i 5. Ugovora o dvojnom državljanstvu između Bosne i Hercegovine i Savezne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: Ugovor). Dalje je navedeno da je ocjenom provedenih dokaza koji se odnose na sigurnosne provjere za apelanticu, a naročito uvidom u sadržaj akta Federalne uprave policije od 8. maja 2014. godine, kao i sadržaj akta Državne agencije za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: Agencija) od 26. maja 2014. godine utvrdio da apelantica ne ispunjava uvjete iz člana 1. stav 2. tačka 5. Ugovora i člana 12. Zakona o državljanstvu Federacije Bosne i Hercegovine, a koji se odnose na poštovanje pravnog poretka Bosne i Hercegovine i Federacije BiH. Nadalje je istaknuto da je, nakon izvršenih sigurnosnih provjera, apelanticu pozvao tuženi kako bi se izjasnila o svim činjenicama i okolnostima koje se odnose na stjecanje državljanstva BiH i FBiH, te kako bi se neposrednim saslušanjem pružila mogućnost apelantici da ostvari svoja prava i pravni interes u vezi sa predmetnim zahtjevom, u smislu čl. 8. i 133. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP). Također je navedeno da je apelantica prilikom davanja izjave upoznata s pravom da može izvršiti uvid u spis predmeta, osim onih spisa i podataka koji se vode kao povjerljivi, a što je propisano odredbom člana 79. stav 4. ZUP-a. Istaknuto je da je apelantica u izjavi koju je dala pred tuženim navela da je zahtjev za stjecanje državljanstva podnijela na osnovu Ugovora, zatim, da pored državljanstva Republike Srbije ima i državljanstvo Republike Turske, kojeg se odriče, da posjeduje privatnu firmu „Kiki-Riki“, koja se bavi prometom tekstilne robe, te da u Sarajevu živi sa suprugom Recepom Erdenizom i troje djece, koja u Sarajevu pohađaju školu. Imajući u vidu datu apelanticinu izjavu a u međusobnoj povezanosti i uvjetovanosti sa dokazima koje su dostavile Federalna uprava policije i Agencija, tuženi je utvrdio da je evidentno da apelantica ne ispunjava uvjet iz člana 1. stav 2. tačka 5. Ugovora, jer se iz ponašanja apelantice koja je podnijela zahtjev za stjecanje državljanstva na osnovu Ugovora može zaključiti da ona neće poštovati pravni poredak BiH i FBiH. Dalje je istaknuto da podaci koji su dati u spomenutim aktima Federalne uprave policije i Agencije, zbog kojih je tuženi ocijenio da apelantica ne ispunjava uvjet iz Ugovora, označeni su stepenom tajnosti „Povjerljivo“. Zbog označenog stepena tajnosti, tuženi je utvrdio da se u obrazloženju nisu mogli precizirati razlozi koji su bili odlučujući pri ocjeni tuženog da apelantica neće poštovati pravni poredak BiH i FBiH. Tuženi se u obrazloženju pozvao na odredbe čl. 5, 6, 10, 11. i 19. tačka c) Zakona o zaštiti tajnih podataka. Tuženi je dalje naveo da kod utvrđenih činjenica da apelantica posjeduje državljanstvo Republike Srbije, kao i državljanstvo Republike Turske, ne postoji mogućnost da, zbog toga što ne ispunjava navedene uvjete za stjecanje državljanstva BiH i FBiH, apelantica ostane apatrid, to jeste lice bez državljanstva. Također je navedeno da je u postupku utvrđeno da apelantica ne ispunjava uvjete za stjecanje državljanstva BiH i FBiH ni po drugim osnovama koje su propisane odredbama Zakona o državljanstvu FBiH. Tuženi je zaključio da je primanje u državljanstvo diskreciono pravo države i da ne postoji obaveza države da dodjeljuje državljanstvo a sve pod uvjetom da se provede zakonom propisan postupak i donese rješenje koje je obrazloženo. Isto tako, kako je dalje navedeno, malodobna djeca apelantice nisu ispunila uvjete za stjecanje državljanstva BiH i FBiH propisane članom 4. Ugovora s obzirom na to da apelantica kao njihova majka na osnovu podnesenog zahtjeva ne može steći državljanstvo prema Ugovoru.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 0022794 14 U od 11. septembra 2015. godine u upravnom sporu odbijena je tužba apelantice i njene malodobne djece protiv tuženog radi poništenja rješenja tuženog od 10. oktobra 2014. godine.

8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tuženi odbio zahtjev apelantice i njene malodobne djece za stjecanje državljanstva BiH i FBiH. Istaknuto je da je apelantica, koja je rođena u Turskoj i koja ima državljanstvo Republike Srbije, predmetni zahtjev podnijela u svoje ime i u ime svoje malodobne djece kao njihova majka i zakonska zastupnica, i to za Selinay Erdeniz, rođene 3. maja 1999. godine u Turskoj, državljanki Republike Srbije, zatim, Ismaila Erdeniza, rođenog 19. septembra 2006. godine u Sarajevu, država BiH, državljanina Republike Srbije, i za Tarika Eymena Erdeniza, rođenog 19. septembra 2008. godine u Sarajevu, država BiH, državljanina Republike Srbije. Kantonalni sud je naveo da je u postupku ocjenom provedenih dokaza koji se odnose na sigurnosne provjere za apelanticu, i to uvidom u sadržaj akta Federalne uprave policije, kao i sadržaj akta Agencije od 26. maja i 31. jula 2014. godine utvrđeno da apelantica ne ispunjava uvjete iz navedenih članova Ugovora i člana 12. Zakona o državljanstvu FBiH. Također je istaknuto da je, nakon što je apelantica 19. juna 2014. godine saslušana u prostorijama tuženog, sačinjen zapisnik u kojem je konstatirano da je apelantica prije uzimanja izjave upozorena da ima pravo na uvid u spise predmeta, osim onih spisa koji se u smislu člana 79. stav 4. ZUP-a smatraju povjerljivim i koji su u skladu sa odredbama čl. 6, 7. i 19. Zakona o zaštiti tajnih podataka označeni određenim stepenom tajnosti, kao i sa predmetom uzimanja izjave.

9. Kantonalni sud je, imajući u vidu i postupak koji je proveo tuženi, utvrdio da je tuženi pravilno postupio kada je odbio apelanticin zahtjev, jer ona ne ispunjava uvjete iz odredaba citiranog člana 1. stav 2. tačka 5. Ugovora, s obzirom na to da je u postupku na osnovu akta Agencije od 31. jula 2014. godine (označenog stepenom tajnosti „Povjerljivo“), utvrđeno da se ne može zaključiti da će apelantica poštovati pravni poredak države ugovornice čije državljanstvo stječe.

10. Kantonalni sud je zaključio da je pobijano rješenje doneseno na pravilan i zakonit način, odnosno da je tuženi u toku postupka vodio računa o pravilima upravnog postupka, potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio odredbe materijalnog prava.

Postupak protjerivanja apelantice sa teritorije BiH

11. Presudom broj S1 3 U 022533 16 Uvp od 30. decembra 2016. godine Apelaciono upravno vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je usvojilo apelanticin zahtjev za preispitivanje sudske odluke, te je preinačena presuda vijeća za upravne sporove Suda BiH od 22. novembra 2015. godine tako što je apelanticina tužba uvažena i što su poništena kao nezakonita rješenja Ministarstva sigurnosti BiH i Službe za poslove sa strancima od 28. juna 2016. godine i 15. oktobra 2015. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje. Navedenim rješenjem Službe za poslove sa strancima Ministarstva sigurnosti BiH od 15. oktobra 2015. godine apelantici je izrečena mjera protjerivanja sa teritorije BiH sa zabranom ulaska i boravka u BiH u trajanju od tri godine, te joj je naloženo da napusti teritoriju BiH u roku od tri dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

12. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je navelo da je, nakon što je izvršilo uvid u sadržinu informacije Obavještajno-sigurnosne agencije BiH od 23. septembra 2015. godine dostavljene Službi za poslove sa strancima Ministarstva sigurnosti BiH, utvrdilo da se iz sadržine navedenog dopisa koji predstavlja dio spisa tuženog Ministarstva sigurnosti BiH i koji nosi oznaku „Povjerljivo“ nije moglo sa sigurnošću utvrditi pravilnost zaključka tuženog „da apelantica predstavlja opasnost po sigurnost BiH“, koju činjenicu kao tačnu je prihvatilo vijeće za upravne sporove tog suda u svojoj odluci od 22. novembra 2015. godine. Dalje je navedeno da je nesporna činjenica da je pobijano rješenje tuženog zasnovano isključivo na osnovu navedenog akta Obavještajno-sigurnosne agencije BiH a da apelantici tokom upravnog postupka nije omogućen uvid u sadržaj navedenog akta. Apelantica se u upravnom postupku nije mogla izjasniti povodom dokazne snage navedenog akta, pa je, po ocjeni Apelacionog vijeća, na taj način tuženi prekršio zakon. Istaknuto je da u konkretnom slučaju niti od upravnih organa, a niti suda nije data procjena informacije koju je dala Obavještajno-sigurnosna agencija BiH, a sve i da jeste, ona je morala biti podvrgnuta procjeni na način predviđen Zakonom o zaštiti tajnih podataka. Navedenim zakonom, kako je istaknuto, date su mogućnosti u slučaju da sud to odluči da se zatraži po potrebi i promjena tajnosti podataka pa makar i samo djelimično a da je ovlašteno lice dužno prijedlog razmotriti i o svojoj odluci obavijestiti predlagača, kako je to propisano odredbom člana 27. stav 2. navedenog zakona. Utvrđeno je da je na navedenu nepravilnost pravilno ukazala apelantica još u postupku ispitivanja apelantice pred prvostepenim organom.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Istakla je da u provedenom postupku ni na koji način nije bila upoznata sa činjenicom da je tuženi kroz sigurnosne provjere došao do podataka koji, navodno, ukazuju da apelantica neće poštovati pravni poredak BiH i FBiH. Navodi da joj nije bila dana mogućost da se izjasni o takvim dokazima a koji su bili od krucijalnog značaja za rješavanje predmetnog zahtjeva za stjecanje državljanstva.

b) Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je presuda tog suda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima, te da je pravilno utvrđeno činjenično stanje prema kojem je, po ocjeni tog suda, bilo osnova da se apelanticina tužba odbije kao neosnovana u predmetu stjecanja državljanstva. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da je, imajući u vidu sadržaj akta Agencije od 26. maja 2014. godine, kao i dio izjave u pogledu njenog radnopravnog statusa, koju je apelantica dala 19. juna 2014. godine kod tuženog (uzevši oba dokaza u njihovoj međusobnoj povezanosti i uvjetovanosti), putem diskrecione ocjene utvrdio da apelantica ne ispunjava uvjet za stjecanje državljanstva BiH i FBiH iz člana 1. stav 2. tačka 5. Ugovora. Iz navedenog je utvrđeno da apelantica ne bi poštovala pravni poredak BiH i FBiH a što podrazumijeva poštovanje Ustava, zakona i svih propisa zasnovanih na zakonu, između ostalih i poštovanje krivičnopravnih normi. Tuženi je naveo da je, s obzirom na to da su, u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Zakona o zaštiti tajnih podataka, sudije Ustavnog suda osobe koje imaju pristup tajnim podacima svih stepena, u prilogu dostavio navedene akte označene stepenom tajnosti s tim da je naveo da apelantica na bilo koji način nema pristup navedenim podacima. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

16. U Zakonu o državljanstvu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/01, 22/09, 61/09 i 65/11) relevantne odredbe glase:

Sticanje državljanstva Federacije međunarodnim sporazumom Član 12.

Stranac može steći državljanstvo Federacije putem međunarodnog sporazuma između Bosne i Hercegovine i druge države koji je odobrila Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, u skladu sa članom IV.4.d) Ustava Bosne i Hercegovine.

17. U Ugovoru o dvojnom državljanstvu između Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije („Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori“ broj 4/03) relevantne odredbe glase: Član 1. stav 2. tačka 5.

(2) Državljanstvo jedne države ugovornice može steći državljanin druge države ugovornice, pod uslovima:

5) da se iz njegovog ponašanja može zaključiti da će poštivati pravni poredak države ugovornice čije državljanstvo stiče.

Član 4.

Dijete mlađe od 18 godina života može steći državljanstvo druge države ugovornice na zahtjev roditelja koji stiče dvojno državljanstvo po ovom ugovoru, ako s tim roditeljem boravi na teritoriji države ugovornice čije državljanstvo stiče ili u inostranstvu. Ako je dijete starije od 14 godina, potrebna je i njegova saglasnost.

18. Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Aneks I Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni Hercegovini

12. Konvencija o pravima djeteta (1989)

19. Konvencija o pravima djeteta [usvojena na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. novembra 1989. godine] („Službeni list SFRJ - Međunarodni ugovori“ broj 15/90, „Službeni list RBiH“ broj 25/93 i Odluka o povlačenju rezerve na član 9. stav 1. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, „Službeni glasnik BiH” broj 42/08) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

U ovoj Konvenciji dijete znači svako ljudsko biće mlađe od 18 godina, osim ako se po zakonu koji se primjenjuje na dijete punoljetnost ne stječe ranije.

Član 3. st. 1. i 2.

1. U svim akcijama u vezi s djecom, bez obzira da li ih poduzimaju javne ili privatne društvene dobrotvorne institucije, sudovi, upravne vlasti ili zakonska tijela, najbolji interesi djeteta biće od prvenstvenog značaja.

2. Države-potpisnice uzimaju na sebe da osiguraju djetetu zaštitu i brigu koja je potrebna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i dužnosti njegovih roditelja, zakonskih staratelja ili drugih pojedinaca zakonski odgovornih za njega, i da bi se ovo postiglo, preduzeće sve zakonske i upravne mjere.

Član 5.

Države –potpisnice će poštovati odgovornosti, prava i dužnosti roditelja, ili, gdje je to primjenjivo, članova šire porodice ili društvene zajednice prema lokalnim običajima zakonskih staratelja ili drugih osoba zakonski odgovornih za dijete, da bi se pružilo, na način usklađen s razvojnim sposobnostima djeteta, odgovarajuće usmjerenje i vođstvo u primjeni prava djeteta priznatih u ovoj Konvenciji.

Član 7.

1. Dijete će biti registrirano odmah nakon rođenja i imaće od rođenja pravo na ime, pravo da stekne državljanstvo, i, koliko je to moguće, pravo da poznaje svoje roditelje i da se oni brinu za njega.

2. Države-potpisnice će osigurati implementaciju tih prava u skladu sa svojim nacionalnim zakonima i svojim obavezama prema relevantnim međunarodnim instrumentima u ovoj oblasti, naročito tamo gdje bi dijete bilo bez državljanstva. Član 8.

1. Države-potpisnice će poštovati pravo djeteta da sačuva svoj identitet, uključujući državljanstvo, ime i porodične odnose koje priznaje zakon, bez nezakonitog uplitanja.

2. Tamo gdje je dijete nezakonito lišeno nekih ili svih elemenata svoga identiteta, države-potpisnice će pružiti odgovarajuću pomoć i zaštitu da bi se što prije uspostavio djetetov identitet.

Član 9. stav 1.

1. Države-potpisnice će se pobrinuti da dijete ne bude protiv svoje volje odvojeno od svojih roditelja, osim kada nadležne vlasti koje podliježu sudskom ispitivanju odluče, u skladu s odgovarajućim zakonima i procedurama, da je takvo odvajanje potrebno u najboljem interesu djeteta. Takva odluka može biti potrebna u određenim slučajevima kao što su zlostavljanje ili zanemarivanje djeteta od roditelja, ili gdje roditelji žive odvojeno i mora se donijeti odluka o djetetovom mjestu stanovanja.

Član 10. stav 1.

1. U skladu obavezama država-potpisnica iz člana 9, stav 1, molbe djeteta ili njegovih roditelja da uđu u državu-potpisnicu ili izađu iz nje u cilju ponovnog sjedinjenja porodice rješavat će države-potpisnice na pozitivan, human i brz način. Države-potpisnice će nadalje jamčiti da podnošenje takvog zahtjeva neće imati nikakve negativne posljedice za podnosioce molbe i članove njihove porodice.

Član 16.

1. Nijedno dijete neće biti podvrgnuto proizvoljnom ili nezakonitom uplitanju u njegov privatni život, porodicu, dom ili dopisivanje, niti nezakonitim napadima na njegovu čast i ugled.

2. Dijete ima pravo na zakonsku zaštitu protiv takvog uplitanja ili napada.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

23. Ustavni sud prvenstveno zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica isključivo ukazuje na povredu prava na pravično suđenje garantiranog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa ovim apelanticinim navodima, Ustavni sud podsjeća da odlučivanje o statusnim pitanjima (kao što su davanje državljanstva, pravo na boravak i drugo) spada u djelokrug javno pravnih ovlaštenja određene države koji je isključen iz djelokruga člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, predstavka broj 3325/67 X, Y, Z, V i W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 (1968)). Podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), kao i svoju vlastitu praksu, Ustavni sud zaključuje da pravo na stjecanje državljanstva spada u domen javnog prava svake zemlje, te se smatra aktom države koji pripada njenom javnopravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao «građansko pravo ili obavezu». Prema tome, mada takva odluka može imati određenog utjecaja na građanska prava i obaveze apelantice, od države se ne zahtijeva da u takvim slučajevima osigurava javno saslušanje, niti druge zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije (vidi presudu Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 7729/76 od 17. decembra 1976. godine, DR 7, tačka 28).

24. Iz navedenog proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi s povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

25. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je u navedenom dijelu apelaciju odbacio kao ratione materiae inkompatibilnu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Dopustivost u odnosu na Konvenciju o pravima djeteta

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je u konkretnom slučaju apelantica podnijela apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 0022794 14 U od 11. septembra 2015. godine. Ustavni sud, također, zapaža da je apelantica apelaciju podnijela u svoje ime, a ne i u ime svoje mldb. djece, te da je u punomoći ovlastila opunomoćenika da u njeno ime podnese apelaciju Ustavnom sudu. Međutim, Ustavni sud zapaža da su mldb. Selinay Erdeniz, Ismail Erdeniz i Tarik Eymen Erdeniz (u daljnjem tekstu: apelanticina djeca) bili stranke u predmetnom upravnom postupku i postupku upravnog spora u kojem ih je zastupala apelantica kao njihova zakonska zastupnica. Imajući u vidu da se u predmetnom postupku odlučivalo i o pravima i interesima apelanticine djece, čija su prava i interesi zaštićeni Konvencijom o pravima djeteta, koja propisuje: „U svim akcijama u vezi s djecom […] interesi djeteta bit će od prvenstvenog značaja“, Ustavni sud će predmetnu apelaciju u odnosu na apelanticinu djecu, iako ih apelantica nije formalno navela kao podnosioce apelacije, ispitati sa aspekta standarda zaštite prava djeteta, prema Konvenciji o pravima djeteta.

28. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da je apelacijom osporena Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 0022794 14 U od 11. septembra 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelanticina djeca su osporenu presudu primila 22. septembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 20. novembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Ustavni sud ističe da se predmetnom apelacijom pobija odluka redovnog suda kojom je apelanticinoj djeci odbijen zahtjev za stjecanje državljanstva BiH i FBiH. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da predmetna apelacija u odnosu na apelanticinu djecu pokreće pitanja sa aspekta zaštite prava i interesa apelanticine djece prema Konvenciji o pravima djeteta.

31. Aneks I Ustava Bosne i Hercegovine – Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini u relevantnom dijelu glasi:

12. Konvencija o pravima djeteta (1989) Konvencija o pravima djeteta

32. Član 3. st. 1. i 2. u relevantnom dijelu glasi:

1. U svim akcijama u vezi s djecom, bez obzira da li ih poduzimaju (...), sudovi, upravne vlasti (...), najbolji interesi djeteta bit će od prvenstvenog značaja.

2. Države –potpisnice uzimaju na sebe da osiguraju djetetu zaštitu i brigu koja je potrebna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i dužnosti njegovih roditelja, (...), i da bi se ovo postiglo, preduzet će sve zakonske i upravne mjere.

Član 5. u relevantnom dijelu glasi:

Države –potpisnice će poštovati odgovornosti, prava i dužnosti roditelja, (...), da bi se pružilo, na način usklađen s razvojnim sposobnostima djeteta, odgovarajuće usmjerenje i vođstvo u primjeni prava djeteta priznatih u ovoj Konvenciji.

Član 7. u relevantnom dijelu glasi:

1. Dijete će biti registrirano odmah nakon rođenja i imat će od rođenja pravo na ime, pravo da stekne državljanstvo, (...).

2. Države-potpisnice će osigurati implementaciju tih prava u skladu sa svojim nacionalnim zakonima i svojim obavezama prema relevantnim međunarodnim instrumentima u ovoj oblasti, naročito tamo gdje bi dijete bilo bez državljanstva. Član 8. u relevantnom dijelu glasi:

Države-potpisnice će poštovati pravo djeteta da sačuva svoj identitet, uključujući državljanstvo, (...), bez nezakonitog uplitanja.

33. Ustavni sud podsjeća da je u Aneksu I tačka 12. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog, navedena i Konvencija o pravima djeteta (1989) (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3767/08 od 21. jula 2011. godine, tačka 18).

34. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju osporenim odlukama odlučivalo o zahtjevu za stjecanje državljanstva apelanticine djece koji je u njihovo ime podnijela apelantica kao njihova zakonska zastupnica. Nadalje, Ustavni sud ističe da su organ uprave i redovni sud donijeli osporene odluke u kojima su utvrdili da apelantica ne ispunjava uvjete za stjecanje državljanstva iz člana 1. stav 2. tačka 5. Ugovora i člana 12. Zakona o državljanstvu FBiH, jer se iz provedenih dokaza ne može zaključiti da će apelantica poštovati pravni poredak države ugovornice čije državljanstvo stječe. U odnosu na apelanticinu djecu, u provedenom postupku je utvrđeno da ona, također, nisu ispunila uvjete za stjecanje državljanstva BiH i FBiH propisane članom 4. Ugovora s obzirom na to da apelantica kao njihova majka na osnovu podnesenog zahtjeva ne može steći državljanstvo prema Ugovoru, te je stoga zahtjev odbijen.

35. Ustavni sud ističe da, prema praksi Evropskog suda koju podržava i Ustavni sud, zauzet je stav da u postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta „najbolji interesi djeteta bit će od prvenstvenog značaja“ (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3073/09 od 7. aprila 2011. godine, Odluka broj AP 4010/16 od 6. decembra 2016. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

36. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Jeuness protiv Holandije, također, izrazio stav da, kada se radi o djeci, u obzir se moraju uzeti njihovi najbolji interesi. U citiranom predmetu Evropski sud je smatrao da vlasti koje su odlučivale o zahtjevu podnositeljice predstavke za dozvolu boravka nisu ispunile ono što se traži u takvim slučajevima, te je ponovio da bi državni organi koji donose odluke trebali, u principu, da paze i ocijene dokaze u pogledu praktičnosti, izvodljivosti i proporcionalnosti bilo kakvog iseljenja kako bi se pružila djelotvorna zaštita i dala dovoljna težina najboljim interesima djece koja su time neposredno pogođena. Sud nije bio uvjeren da su stvarni dokazi u takvim stvarima bili razmatrani i ocijenjeni od domaćih vlasti. Shodno navedenome, Evropski sud je zaključio da je nedovoljna težina data najboljim interesima djece podnositeljice zahtjeva u odluci domaćih vlasti prilikom odbijanja zahtjeva podnositeljice za boravišnu dozvolu. Također je istaknuto da je Komitet za prava djeteta – tijelo nezavisnih stručnjaka koje prati provođenje Konvencije o pravima djeteta od država ugovornica u svom Općem komentaru broj 7 (2005. god.) o provođenju prava djeteta u ranom djetinjstvu naveo sljedeće: „ Najbolji interesi djeteta - Član 3 [Konvencije o pravima djeteta] uspostavlja princip da su najbolji interesi djeteta od prvenstvenog značaja u svim aktivnostima koje se tiču djece. S obzirom na njihovu relativnu nezrelost, mlađa djeca se oslanjaju na odgovorne vlasti u ocjeni i zastupanju njihovih prava i najboljih interesa u odnosu na odluke i radnje koje utječu na njihovu dobrobit, pritom vodeći računa o njihovim stavovima i razvojnim mogućnostima. Princip najboljih interesa pojavljuje se uzastopno unutar Konvencije (uključujući i čl. 9, 18, 20. i 21, koji su najrelevantniji za rano djetinjstvo). Princip najboljih interesa primjenjuje se na sve aktivnosti koje se tiču djece, te zahtijeva aktivne mjere za zaštitu njihovih prava i unapređenje njihovog opstanka, rasta i dobrobiti, kao i mjere kojima se pružaju podrška i pomoć roditeljima i drugima koji imaju svakodnevnu odgovornost za ostvarivanje prava djece...“ (vidi, Evropski sud, Jeuness protiv Holandije, presuda od 3. oktobra 2014. godine, aplikacija broj 12738/10).

37. Imajući u vidu navedene stavove Evropskog i Ustavnog suda, Ustavni sud ističe da je njegov zadatak da ispita da li su u okolnostima konkretnog slučaja upravni organ i sud koji su postupali u predmetnom postupku, donoseći osporene odluke, dali dovoljnu težinu najboljim interesima apelanticine djece. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da apelantica nije ispunila uvjete iz citiranih odredaba Ugovora i Zakona o državljanstvu FBiH zbog čega je njen zahtjev odbijen. U postupku je, također, utvrđeno da je apelantica u ime svoje djece podnijela zahtjev za stjecanje državljanstva, pozivajući se na član

4. Ugovora kojim je propisano da „dijete mlađe od 18 godina života može steći državljanstvo druge države ugovornice na zahtjev roditelja koji stječe dvojno državljanstvo po ovom ugovoru, ako s tim roditeljem boravi na teritoriji države ugovornice čije državljanstvo stječe“. Polazeći od toga da apelantica kao podnositeljica zahtjeva i roditelj nije stekla traženo državljanstvo, organ uprave i sud, pozivajući se na član 4. Ugovora, zaključili su da samim time ni apelanticina djeca nisu stekla državljanstvo BiH i FBiH.

38. Ustavni sud zapaža da u osporenoj presudi Kantonalnog suda nedostaje obrazloženje suda iz kojeg bi se vidjelo da je sud u konkretnom postupku posebnu težinu stavio na najbolje interese apelanticine djece, budući da, prema citiranim odredbama člana 3. st. 1. i 2. Konvencije o pravima djeteta, u svim postupcima (i sudskim) najbolji interesa djeteta bit će od prvenstvenog značaja. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su organ uprave i sud utvrdili da sve troje apelanticine djece pohađaju redovne škole u Sarajevu, da je dvoje djece rođeno u Sarajevu. Polazeći od utvrđene prakse Evropskog suda u pogledu poštovanja odredaba Konvencije o pravima djeteta, obaveza koje je navedena konvencija postavila državama ugovornicama u pogledu svih postupaka u kojima se odlučuje o pravima i interesima djece, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud u svojoj odluci nije dao obrazloženje o tome da je u predmetnom postupku dana dovoljna težina najboljim interesima apelantice djece koja su osporenim odlukama neposredno pogođena. Polazeći od principa da sudska odluka mora imati obrazloženje, koje se u konkretnom slučaju odnosi na interes apelanticine djece, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud, u smislu navedenih standarda Evropskog i Ustavnog suda, nije ispoštovao obavezu da obrazloži svoju odluku na adekvatan način, shodno standardima prava prema Konvenciji o pravima djeteta.

39. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije ispunio svoju dužnost da adekvatno obrazloži svoju odluku na način koji bi zadovoljio standarde prava na zaštitu najboljeg interesa apelanticine djece prema Konvenciji o pravima djeteta.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na zaštitu najboljeg interesa djece prema Konvenciji o pravima djeteta u situaciji kada redovni sud nije obrazložio svoju odluku na način koji bi zadovoljio standarde prava na zaštitu najboljeg interesa apelanticine djece zagarantiranih Konvencijom o pravima djeteta.

41. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5156/15 (N. E.) | Sudska praksa | Aktio