Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3730/14 (E. J.)
Odluka donesena 10. 05. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Ništavost
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Miješanje u pravo na dom
- Bračna stečevina
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3730/14
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3730/14, rješavajući apelaciju E. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija E. J. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 047845 14 Rev od 30. maja 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 047845 13 Gž od 18. novembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 047845 07 P od 12. oktobra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. E. J. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zagreba, Republika Hrvatska, koju zastupa Marjana Kulenović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 11. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 047845 14 Rev od 30. maja 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 047845 13 Gž od 18. novembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 047845 07 P od 12. oktobra 2012. godine. Apelantica je podneskom od 20. oktobra 2015. godine dopunila apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, te od tuženih Verice Marković, Zvonimira Josipovića i Darija Markovića (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotuženi i trećetuženi, svi u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i drugotuženi su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 14. do 16. novembra 2016. godine. Prvotužena i trećetuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelantica je 2. februara 2004. godine tužbom pokrenula predmetni parnični postupak radi utvrđenja bračne stečevine apelantice i drugotuženog (apelanticin suprug) sa dijelom ½ (imovina koja se nalazi u Banjoj Luci, koju u naravi čini prizemna stambena zgrada, površine 50 m2, nedovršeni stambeni objekt „do prve ploče“, te trajno pravo korištenja na zemljištu, u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te, u skladu s tim, utvrđivanje ništavosti kupoprodajnog ugovora koji su zaključili 10. maja 1992. godine drugotuženi, kao prodavac, i prvotužena, kao kupac, čiji predmet su bile predmetne nekretnine, i to za iznos od 40.000,00 DEM, te slijedom toga i ugovora o poklonu koji su naknadno zaključili prvotužena i trećetuženi (ugovor o poklonu od 27. marta 1997. godine), odnosno trećetuženi i Vojo Marković (ugovor o poklonu od 27. jula 2005. godine) čiji predmet je bila imovina iz kupoprodajnog ugovora. Shodno tome, apelantica je tražila obavezivanje prvotužene i trećetuženog da apelantici solidarno isplate iznos od 119.999,00 KM na ime vrijednosti građevinskog dijela podruma (započeti objekt „do prve ploče“, trošak izrade glavnog projekta (P+1), naknade za plaćanje komunalija za objekt, naknadu taksi i saglasnosti i vrijednost građevinske parcele).
6. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 047845 07 P od 12. oktobra 2012. godine, koja je cijelosti potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 047845 13 Gž od 18. novembra 2013. godine, djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelantice na način da je stavom 1. utvrđeno da predmetne nekretnine koje se nalaze u Banjoj Luci, a koje su pobliže opisane u stavu 1. izreke presude, predstavljaju bračnu stečevinu apelantice i drugotuženog sa dijelom po 1/2, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo utvrđivanje ništavosti kupoprodajnog ugovora, odnosno ugovora o poklonu, te isplata odbijen kao neosnovan, a u pogledu troškova postupka odlučeno je da svaka stranka snosi svoj dio troškova.
7. Prvostepeni sud je na temelju provedenih dokaza (koje je taksativno pobrojao na str. 5 i 6 obrazloženja), te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da tokom postupka nije bilo sporno da su apelantica i drugotuženi sklopili brak 1984. godine, da brak nije sudski razveden, ali da apelantica i drugotuženi ne žive u zajednici od maja 1992. godine, kada je apelantica, uslijed ratnih dešavanja, napustila Banju Luku, kao i to da su predmetne nekretnine stečene u toku trajanja bračne zajednice. Tokom postupka, također, nije bilo sporno da je apelantica nakon napuštanja Banje Luke jedno vrijeme živjela u Poreču, a nakon toga u Zagrebu, te da je drugotuženi, također, tokom maja 1992. godine, nekoliko dana poslije apelantice, napustio Banju Luku, boravio u Republici Hrvatskoj, ali da se nakon rata vratio u Banju Luku. Osnovni sud se, u vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je traženo utvrđenje koje nekretnine ulaze u bračnu stečevinu, pozvao na odredbu člana 264. tada važećeg Porodičnog zakona („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89) koja propisuje da imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice predstavlja zajedničku imovinu, što predmetne nekretnine iz stava 1. izreke jesu, pa je u tom dijelu udovoljeno tužbenom zahtjevu.
8. Nadalje, u vezi sa spornim pitanjem šta je bio predmet kupoprodajnog ugovora i kada je taj ugovor zaključen, Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza (uvidom u kupoprodajni ugovor, te iskaze prvotužene i drugotuženog, te svjedoka Ivice Kaurina) zaključio da je predmet kupoprodajnog ugovora bila stara prizemnica sa zemljištem, bez započetog objekta izgrađenog „do prve ploče“, a ovakvo utvrđenje proizlazi i iz sadržaja izreke Presude po osnovu priznanja tog suda broj P-4485/96 od 21. februara 1997. godine po tužbi prvotužene, temeljem koje se prvotužena upisala kao titular prava na toj nekretnini u javnim evidencijama. Nadalje, u vezi sa pravnom valjanošću kupoprodajnog ugovora, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 9. Zakona o nepokretnostima, koje propisuju uvjete za pravnu valjanost ugovora, nalazeći da predmetni kupoprodajni ugovor u cijelosti ispunjava te uvjete (sačinjen u pisanoj formi, potpisan u prisustvu svjedoka, bez sudske ovjere potpisa, ali u cijelosti izvršen – isplaćena kupoprodajna cijena u iznosu od 40.000,00 DEM i izvršena predaja u posjed).
9. Nadalje je Osnovni sud naveo da je iz iskaza apelantice i drugotuženog proizašlo da je drugotuženi kupoprodajni ugovor zaključio bez saglasnosti apelantice, ali ostali svjedoci u svojim iskazima nisu mogli potvrditi takve navode, jer je apelantica u periodu zaključenja kupoprodajnog ugovora, odnosno njegovog ispunjenja živjela u Poreču, tako da svjedoci nisu imali neposredno saznanje da li je apelantica znala, odnosno da li se saglasila sa tim ugovorom. Međutim, tokom postupka je utvrđeno da je apelantica tokom 2000. godine saznala da je na mjestu predmetne nekretnine sagrađen hotel, odnosno da je tokom 2001. godine taj podatak apelantici potvrdila njena sestra. Imajući u vidu činjenicu da je apelantica najkasnije 2001. godine saznala za prometovanje dijela predmetne nekretnine, a da je tužba tom sudu podnesena u februaru 2004. godine, Osnovni sud je zaključio da se apelantica, s obzirom na protek vremena, saglasila i prešutno prihvatila predmetni kupoprodajni ugovor, pa se u takvim okolnostima ne može uspješno pobijati raspolaganje zajedničkom imovinom jednog bračnog druga. U tom pravcu je još navedeno da, kada jedan bračni drug otuđi nekretnine koje predstavljaju njihovu zajedničku imovinu, važi pretpostavka da to čini kao zastupnik i drugog bračnog druga po njegovom izričitom ili prešutnom ovlaštenju (član 281. stav 2. sada važećeg Porodičnog zakona, u vezi sa članom 12. ZOO).
10. Nadalje je navedeno da u konkretnom slučaju nije dokazano da li je prvotužena u vrijeme zaključenja ugovora znala da kupljene nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu i da je drugotuženi raspolagao njome bez saglasnosti apelantice. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je prvotužena, u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, kupila predmetne nekretnine za koje je drugotuženi posjedovao zemljišnoknjižnu dokumentaciju da je titular prava na tim nekretninama, što proizlazi iz raspoloživih izvoda iz javnih evidencija, pa je stoga prvotužena, kao kupac, pouzdanjem u istinitost upisa na predmetnim nekretninama, mogla zaključiti da je drugotuženi vlasnik predmetnih nekretnina kojima može slobodno raspolagati, pa stoga prvotužena, kao savjestan kupac, treba da uživa pravnu zaštitu.
11. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da sporni kupoprodajni ugovor nije zahvaćen apsolutnom ništavošću iz odredbe člana 103. stav 1. ZOO, jer prvotužena nije bila nesavjesna u trenutku zaključenja tog ugovora, jer nije znala, niti je morala znati da su predmetne nekretnine zajednička imovina apelantice i drugotuženog. Analogno tome, sporni kupoprodajni ugovor, u smislu člana 103. stav 2. ZOO, ostaje na snazi u odnosu na prvotuženu, kao savjesnu stranu u tom poslu. Odredbama Zakona o zemljišnim knjigama određeno je u interesu pravnog prometa načelo povjerenja u tačnost zemljišnih knjiga, odnosno da upisano pravo važi kao tačno, a neupisano kao nepostojeće, pa, prema ocjeni Osnovnog suda, nema mjesta za ništavost kupoprodajnog ugovora iz razloga nepoštivanja odredbe člana 265. Porodičnog zakona, jer bi u suprotnom bila ugrožena pravna sigurnost i zaštita svih koji učestvuju u prometu nekretnina. Analogno takvom zaključku, Osnovni sud je utvrdio da je neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo utvrđivanje ništavosti ugovora o poklonu koji su naknadno zaključeni, kao i dio zahtjeva koji se odnosi na isplatu po osnovu restitucije iz člana 104. stav 1. ZOO, budući da naturalna restitucija više nije moguća, a uzgred, apelantica je nije ni tražila.
12. Vrhovni sud je, odlučujući o apelanticinoj reviziji, donio Presudu broj 71 0 P 047845 14 Rev od 30. maja 2014. godine kojom je reviziju odbio kao neosnovanu. Naime, Vrhovni sud se, nakon detaljnog interpretiranja činjeničnog stanja utvrđenog od nižestepenih sudova (str. 2 i 3 obrazloženja), pozvao na odredbe člana 265. Porodičnog zakona, navodeći da, zbog prirode bračnih odnosa i činjenice da u pravilu jedan supružnik rijetko preduzima akte raspolaganja zajedničkom imovinom protivno volji drugog bračnog supružnika, u praksi je uvedeno stanovište da postoji pretpostavka da je drugi bračni supružnik saglasan sa aktom raspolaganja koji preduzima drugi bračni supružnik. Vrhovni sud se nadalje pozvao na sudsku praksu u kojoj je prisutno stanovište da, kada bračni supružnik ne odobri ugovor koji je zaključio drugi bračni supružnik, koji je bio sam upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik nekretnina na osnovu kojeg se treće savjesno lice upiše kao vlasnik tih nekretnina u zemljišnoj knjizi, uzdajući se u fikciju njene apsolutne tačnosti, smatra se da je takav ugovor punovažan. Ukoliko ne postoji mogućnost za uspješno osporavanje ugovora o raspolaganju koji je zaključio jedan bračni supružnik, bez znanja i saglasnosti drugog, a stjecalac je bio savjestan, prema shvaćanju Vrhovnog suda, na naknadu štete bio bi obavezan bračni supružnik koji je na takav način raspolagao tom imovinom.
13. Iz provedenih dokaza proizlazi da je drugotuženi u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina bio upisan u zemljišnoj knjizi kao isključivi vlasnik iako se radilo o bračnoj imovini za koju je u predmetnoj parnici utvrđeno da apelantici i drugotuženom pripada ½ dijela te imovine. Pouzdavši se u tačnost upisa u zemljišnim knjigama, prvotužena je, nakon ispunjenja obaveza iz spornog ugovora, upisala svoje pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, koje je nakon toga poklonila trećetuženom (sinu), koji je nakon toga u zemljišnim knjigama upisao svoje pravo na predmetnim nekretninama. Nadalje je Vrhovni sud naveo da je apelantica napustila Banju Luku u maju 1992. godine, a da je isto učinio i drugotuženi nekoliko dana poslije, boraveći u Republici Hrvatskoj gdje su imali komunikaciju, jer apelantica ne spori da je drugotuženi njoj i djeci kupio stan u Poreču 1994. godine. Međutim, apelantica, i pored toga, tvrdi da za kupoprodaju predmetnih nekretnina nije znala sve do 2001. godine, nakon čega je u februaru 2004. godine pokrenula predmetni postupak u kojem tvrdi da je drugotuženi neovlašteno raspolagao njihovom bračnom imovinom, ali samo u dijelu zahtjeva koji se odnosi na ništavost kupoprodajnog ugovora. Tvrdeći da je naturalna restitucija nemoguća iz razloga što su prvotužena, kao savjestan kupac, i trećetuženi, kao sadašnji titular prava na tim nekretninama, na tom zemljištu u međuvremenu izgradili građevinski objekt koji, prema činjeničnom utvrđenju, višestruko premašuje vrijednost prodatih nekretnina, apelantica svoj tužbeni zahtjev za isplatu usmjerava prema prvotuženoj i trećetuženom, kao savjesnim stjecaocima, ali ne i prema drugotuženom, iako je nesporno da su i sada u braku i da je drugotuženi, prema tvrdnjama apelantice, raspolagao imovinom bez njenog znanja i kojem je konačno prvotužena isplatila iznos od 40.000,00 DEM. Osim toga, kako je Vrhovni sud istakao, od navedenih tuženih apelantica zahtijeva isplatu vrijednosti naknade u visini kao da je ona isključivi vlasnik iako joj pripada ½ dijela bračne imovine, pa takvim zahtjevom za isplatu novčane naknade teret sa drugotuženog, svog supruga, želi da prebaci na savjesnog kupca i sadašnjeg vlasnika, koji je također savjestan, a da pri tome njenom suprugu ostane cjelokupan iznos prodatih nekretnina.
14. U takvim činjeničnim okolnostima Vrhovni sud je ocijenio pravilnim stav drugostepenog suda kada je na temelju navedenog ponašanja apelantice zaključio da se apelantica naknadno saglasila sa raspolaganjem drugotuženog, te da stoga ne može nakon toga sa uspjehom postaviti tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti predmetnog kupoprodajnog ugovora pozivajući se na relevantne odredbe Porodičnog zakona u vezi sa odredbom člana 103. ZOO, a slijedom toga ni zahtjev za novčanu restituciju, u smislu člana 104. ZOO, te zahtjev za utvrđivanje ništavosti ugovora o poklonu koji su zaključeni nakon kupoprodajnog ugovora. Prema ocjeni Vrhovnog suda, tačna je reviziona tvrdnja da se apsolutno ništav ugovor ne može naknadno konvalidirati, kao i da se protek vremena od tri godine od saznanja za kupoprodaju do podnošenja tužbe ne može staviti na teret apelantici, ali kako je tužbeni zahtjev pravilno odbijen iz navedenih razloga, neutemeljen je revizioni prigovor da je pobijana odluka donesena suprotno odredbama čl. 103. i 104. ZOO. Nadalje je Vrhovni sud, suprotno tvrdnjama revizije, utvrdio da kupoprodajni ugovor ispunjava uvjete za punovažnost, u smislu člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, jer je ugovor zaključen u pisanoj formi, da je potpisan od ugovornih strana u prisustvu dvaju svjedoka, te u cijelosti realiziran.
15. Apelanticina tvrdnja da je prvotužena znala da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu imovinu i kada bi bile tačne, ne znači da je ona nesavjesni kupac u situaciji kada su se oba bračna supružnika, zbog ratnih dešavanja, odselila u Republiku Hrvatsku, a apelantica ne spori da su oni prije napuštanja Banje Luke imali ponude drugih kupaca da prodaju te nekretnine.
16. Vrhovni sud je, također, ocijenio neutemeljenim pozivanje apelantice na drugi parnični postupak u kojem je prvotužena povukla tužbu u parnici u kojoj je tražila utvrđenje pravne valjanosti spornog kupoprodajnog ugovora. Navedeno stoga što se u predmetnoj parnici odlučivalo o pravnoj valjanosti spornog kupoprodajnog ugovora, a po odredbama parničnog postupka, ne bi mogle istovremeno da teku dvije parnice.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelacijom se pojašnjava šta je bio predmet sudskog postupka, i to ispitivanje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora koji je zaključen u maju 1992. godine između apelanticinog supruga i prvotužene, a slijedom toga i ugovora o poklonu koji su naknadno zaključeni, te isplata, pa se ukazuje da obrazloženja koja su redovni sudovi dali u vezi s neosnovanošću tužbenog zahtjeva i izneseni zaključci iz osporenih presuda sa kojima se apelantica ne slaže upućuju na kršenje prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim se dalje navodi da je imperativnim zakonskim propisima određeno da zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno, a svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati, niti ga opteretiti pravnim poslom (član 265. tada važećeg Porodičnog zakona, odnosno član 271. st. 1. i 3. sada važećeg Porodičnog zakona), pa kako je apelanticin suprug zajedničkom imovinom raspolagao samostalno, dakle protivno prinudnim propisima, proistječe da je sporni ugovor o kupoprodaji apsolutno ništav. Apelantica tvrdi da sporni kupoprodajni ugovor ne ispunjava niti jedan uvjet iz člana 9. Zakona o nepokretnostima, te da su prilikom odlučenja bili obavezni uzeti u obzir odredbu člana 70. ZOO.
18. Apelantica se nadalje poziva na postupak koji je vodila prvotužena protiv drugotuženog radi utvrđenja pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora (nakon što je zaključkom Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS postupak povrata spornih nekretnina prekinut i prvotužena upućena na parnični postupak radi utvrđenja pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora), ukazujući da se upravo na temelju tog postupka i činjenice da je apelantica povukla tužbu može izvesti zaključak da se radi o apsolutno ništavom ugovoru, te predlaže da se pribavi taj spis Osnovnog suda. Apelacijom se nadalje ukazuje da je kupoprodajni ugovor ništav i zbog činjenice da je on zaključen u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine u uvjetima kada je drugotuženi sporni ugovor zaključio nakon što je na kuću bačena bomba, te što je bio prisiljen da napusti Banju Luku. Osim toga, apelantica tvrdi da je ugovor ništav i zbog činjenice što predmet kupoprodajnog ugovora nije bio započeti objekt „do prve ploče“ (to je trebalo da bude predmet budućeg aneksa ugovora), pa stoga apelantici pripada pravo na naknadu vrijednosti jedne polovine započetog objekta, čija je vrijednost utvrđena vještačenjem. Tvrdi da ni iz jednog dokaza nije utvrđeno da se ona saglasila sa raspolaganjem njihove zajedničke imovine, niti je to naknadno odobrila, zbog čega je i pokrenula predmetni postupak. U naknadnom obraćanju Ustavnom sudu apelantica je u suštini ponovila navode iz apelacije, te se pozvala na Odluku Ustavnog suda broj AP 1803/09 od 23. februara 2012. godine, istaknuvši da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi. Još je navedeno da su neprihvatljivi navodi redovnih sudova da se apelantica saglasila sa spornim raspolaganjem zbog proteka vremena.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su razlozi za donošenje osporene presude navedeni u presudi kod kojih navedeni sud i dalje ostaje, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju interpretirao odlučenje redovnih sudova nalazeći da su apelacioni prigovori neutemeljeni uz prijedlog da se apelacija kao neosnovana odbije.
21. Osnovni sud je naveo da ostaje kod svoje odluke od 12. oktobra 2012. godine uz isticanje da su činjenični navodi apelacije potpuno neosnovani.
22. Drugotuženi (apelanticin suprug) je u odgovoru na apelaciju istakao da je u svemu saglasan sa navodima apelacije uz naglasak da su redovni sudovi proizvoljno i pristrano, sa nacionalnim predznakom, rješavali u predmetnom parničnom postupku pri čemu nisu vodili računa o pravilnom i zakonitom postupku i donošenju pravičnih odluka. Prema ocjeni drugotuženog, redovni sudovi su prilikom odlučenja proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava prihvatanjem da se, zbog proteka vremena, ima smatrati da se apelantica saglasila sa predmetnom prodajom kod jasne činjenice da je članom 110. ZOO određeno da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, a isto tako i da je članom 107. ZOO propisano da ništav ugovor ne postaje punovažan kada zabrana ili koji drugi uzrok (navodni protek vremena) ništavosti naknadno nestane, pozvavši se na Odluku Ustavnog suda broj AP 1803/09 od 23. februara 2012. godine.
V.Relevantni propisi
23. U Porodičnom zakonu („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
1. Imovina bračnih drugova Član 264. stav 2.
2) Imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
Član 265.
1) Zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno.
2) Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.
4. Upravljanje zajedničkom imovinom bračnih drugova Član 275.
1) Bračni drugovi zajedno posjeduju, upravljaju i koriste zajedničku imovinu.
2) Bračni drugovi se mogu sporazumjeti da se jednom od njih povjeri na upravljanje i korišćenje ili samo upravljanje zajedničkom imovinom ili njenim dijelom.
3) Svaki bračni drug može odustati od sporazuma o povjeravanju upravljanja i korišćenja zajedničkom imovinom.
24. U Porodičnom zakonu („Službeni glasnik RS“ br. 54/02, 41/08 i 63/14), koji trenutno važi, bitne odredbe glase:
1. Imovina bračnih supružnika Član 271. st. 1. i 2.
(1) Zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno.
(2) Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.
4. Upravljanje zajedničkom imovinom bračnih supružnika Član 281. st. 1., 2. i 3.
(1) Bračni supružnici zajedno posjeduju, upravljaju i koriste zajedničku imovinu. (2) Bračni supružnici se mogu sporazumjeti da se jednom od njih povjeri upravljanje i korišćenje ili samo upravljanje zajedničkom imovinom ili njenim dijelom. (3) Svaki bračni supružnik može odustati od sporazuma o povjeravanju upravljanja i korišćenja zajedničkom imovinom.
25. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 70. stav 1.
(1) Ugovor koji nije zaključen u propisanoj formi nema pravno dejstvo ukoliko iz cilja propisa kojim je određena forma ne proizlazi što drugo.
NEVAŽNOST UGOVORA
I. Ništavi ugovori
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.
Posljedice ništavosti Član 104. stav 1.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
(2) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savjesnosti jedne, odnosno obiju strana, o ugroženog dobra ili interesa, kao i moralnim shvatanjima.
Član 110.
Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.
26. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) relevantne odredbe glase:
Član 9.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.
Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali u ugovoru.
27. U Zakonu o zemljišnim knjigama („Službeni glasnik RS“ br. 67/03, 46/94, 109/05, 119/08 i 60/11) relevantne odredbe glase:
Član 9. st. 1. i 2.
Javno povjerenje (1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.
(2) Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanju neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećem licu poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.
Član 10.
Označavanje U pravnom prometu nekretnina se označava prema podacima iz zemljišne knjige.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 047845 14 Rev od 30. maja 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 18. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 11. augusta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
35. Prije nego pristupi ispitivanju navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama, što u konkretnom predmetu nije upitno. Naime, u konkretnom slučaju radilo se o parničnom postupku u okviru kojeg se raspravljalo o pitanju osnovanosti tužbenog zahtjeva apelantice koja je tražila, između ostalog, da se utvrdi ništavost kupoprodajnog ugovora kojim je drugotuženi, bez saglasnosti, raspolagao predmetnim nekretninama kao bračnom imovinom, pa stoga Ustavni sud smatra da apelantica u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
36. U vezi sa spornim pitanjem raspolaganja bračnom stečevinom samo jednog bračnog supružnika suprotno odredbi člana 265. Porodičnog zakona, koji je važio u relevantnom periodu (član 271. st. 1. i 2. sada važećeg Porodičnog zakona), Ustavni sud zapaža da je u dosadašnjoj praksi u više svojih odluka razmatrao slično činjenično i pravno pitanje. Ustavni sud podsjeća da je upravo u Odluci broj AP 666/14 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 666/14 od 15. februara 2017. godine, tač. od 40. do 59, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), razmatrajući slično činjenično i pravno pitanje, nakon detaljne analize konkretnog slučaja, zaključio da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu u situaciji kada su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev kojim je jedan bračni supružnik (supruga - tužiteljica) tražio utvrđivanje ništavosti ugovora o hipoteci na imovini koja je predstavljala bračnu stečevinu a kojom je raspolagao drugi bračni supružnik (suprug - tuženi) bez saglasnosti tužiteljice. Naime, Ustavni sud podsjeća da je citiranoj odluci detaljno prezentirana i elaborirana dosadašnja praksa Ustavnog suda u predmetima koji su pokretali slično pitanje raspolaganja bračnom imovinom jednog supružnika koji je u zemljišnim knjigama bio upisan kao isključivi titular prava na bračnoj stečevini, odnosno pitanje primjene načela povjerenja u javne knjige (vidi, op. cit., AP 666/14, tač. od 40. do 51).
37. Ustavni sud je u citiranoj odluci, imajući u vidu dosadašnju praksu, prilikom razmatranja opravdanosti apelacionih navoda o kršenju prava na pravično suđenje, između ostalog, podsjetio „na načelo povjerenja u zemljišne knjige sadržano u odredbama člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama (FBiH), koje znači da je sadržaj zemljišnih knjiga tačan (istinit) i potpun. Stoga, ako neko lice zaključi pravni posao pouzdajući se u sadržaj zemljišne knjige a pri tome je savjesno (postupa u dobroj vjeri), pribavit će pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo i u slučaju ako je zemljišna knjiga nepotpuna ili ako netačno izražava pravo stanje“. Ustavni sud je u citiranoj odluci još podsjetio i na opće načelo prava da niko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sâm ima (Nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet ). „Međutim, i u tom slučaju“, kako je u obrazloženju istakao Ustavni sud, „prijenos mora biti u skladu sa drugim općim načelima prava u koja, svakako, spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Poštovanje ovoga načela podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od učesnika određenog pravnog posla, jer svako drugačije postupanje protivno je načelima vladavine prava i pravne sigurnosti. Ustavni sud smatra da je za prosuđivanje pravne valjanosti, odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće lice prvenstveno bitna pretpostavka savjesnosti i poštenja tog trećeg lica, ali i ostalih učesnika u tom pravnom poslu.“ Ustavni sud je u citiranoj odluci naglasio i to „da će se u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir naročite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati zavisno od ponašanja, savjesnosti i dobre vjere svih učesnika određenog pravnog posla, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio učesnik tog postupka“.
38. Shodno prethodno iznesenom, Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanje proizvoljne primjene materijalnog prava, Porodičnog zakona i ZOO prilikom odlučenja o tužbenim zahtjevima apelantice kojima je, između ostalog, tražila utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji na osnovu kojeg je drugotuženi (apelanticin suprug) raspolagao apelanticinim dijelom bračne stečevine, bez njenog znanja i saglasnosti, suprotno članu 265. tada važećeg Porodičnog zakona. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja tom spornom pitanju posvetili značajnu pažnju, sagledavši ga iz više uglova, detaljno razmotrivši činjeničnu situaciju prije sklapanja spornog ugovora, kao i poslije toga, ponašanje ugovornih strana, ispitujući njihovu savjesnost, kao i ponašanje apelantice, koja nije bila ugovorna strana, o čemu su se redovni sudovi detaljno izjasnili u obrazloženjima osporenih presuda. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, ispitujući nižestepene presude u svjetlu revizijskih prigovora, prilikom odlučenja uzeo u obzir i sudsku praksu iz koje proizlazi da se ugovor koji je zaključio jedan supružnik, u smislu člana 275. stav 2. Porodičnog zakona, koji je u zemljišnoj knjizi upisan kao isključivi titular bračne stečevine, bez znanja drugog supružnika, smatra punovažnim ukoliko se treće lice, kao savjesno, upiše u zemljišnu knjigu uzdajući se u tačnost upisa, kao što je bio slučaj u konkretnom predmetu. Ustavni sud zapaža da su upravo savjesnost prvotužene prilikom sklapanja spornog kupoprodajnog ugovora i činjenica da se ona pouzdala u tačnost zemljišnoknjižnog upisa, čija savjesnost tokom postupka nije bila dovedena u sumnju, bili osnov redovnim sudovima za primjenu odredbe člana 103. stav 2. ZOO („ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije šta drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice“). Ustavni sud, također, zapaža da redovni sudovi tokom postupka nisu sa sigurnošću mogli utvrditi da li je apelantica znala za sporno raspolaganje prije 2001. godine, kako apelantica tvrdi, iako je tokom postupka utvrđeno da su apelantica i drugotuženi nakon napuštanje Banje Luke, boraveći u Republici Hrvatskoj, bili u kontaktu, te da je drugotuženi tokom 1994. godine apelantici i njihovoj djeci kupio stan u Poreču. Međutim, Ustavni sud zapaža da je upravo pasivno držanje apelantice u periodu od tri godine (od momenta saznanja za sporno raspolaganje, prema tvrdnjama apelantice, 2001. godine do podnošenja tužbe 2004. godine) redovnim sudovima bio osnov za zaključak da se apelantica prešutno saglasila sa spornim raspolaganjem, što je redovnim sudovima samo razlog više da zaključe da je apelantica bila saglasna sa prodajom predmetnih nekretnina, kao i činjenica da apelantica nijedan svoj zahtjev nije usmjerila prema suprugu koji je, navodno, raspolagao njihovom zajedničkom imovinom bez znanja i saglasnosti apelantice. Sve navedeno potvrđuje zaključak redovnih sudova da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjeni uvjeti za utvrđivanje ništavosti spornog ugovora, u smislu člana 103. stav 1. ZOO. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi sporno pitanje raspolaganja bračnom imovinom detaljno razmotrili i obrazložili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u primjeni prava, niti se data obrazloženja čine proizvoljnim na što se apelacijom neosnovano ukazuje, pri čemu je poštovano načelo pravne sigurnosti u pravnom prometu, što sve upravo korespondira sa stavom Ustavnog suda izraženim u citiranoj Odluci broj AP 666/14.
39. Ustavni sud nadalje zapaža da apelantica predmetnom tužbom nije tražila utvrđivanje ništavosti kupoprodajnog ugovora samo u smislu kršenja relevantnih odredaba Porodičnog zakona već je ništavost ugovora dovela i u kontekst predmeta kupoprodaje (dio koji se odnosi na započeti objekt) koji nije bio obuhvaćen ugovorom. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su o ovom pitanju relevantno mogle raspraviti samo ugovorne strane (prvotužena i drugotuženi) koji su zaključili sporni kupoprodajni ugovor, čijom je saglasnošću volja sporni ugovor zaključen i u cijelosti realiziran. Apelantica u apelaciji tvrdi da su vrijeme zaključenja spornog ugovora (maj 1992. godine) i ratne okolnosti utjecali na volju drugotuženog da zaključi sporni ugovor, što ugovor čini ništavim. Ustavni sud u vezi s tim podsjeća da je utvrđivanje ništavosti ugovora zaključenih u toku rata uvijek faktičko pitanje koje zavisi od činjenica svakog konkretnog slučaja, pa činjenica da je ugovor zaključen u toku ratnih dešavanja per se ne vodi zaključku da je on ništav. Uz to, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata ne zapaža da je apelantica tokom postupka isticala takav prigovor, niti je u tom pravcu pružila bilo kakve dokaze o kojima su se redovni sudovi mogli izjasniti, izuzev paušalnog navoda o bacanju bombe na kuću, pri čemu nije isticala da su sporne nekretnine, i prije nego što je njen suprug zaključio ugovor koji apelantica osporava, bile na prodaju.
40. Nadalje, u vezi s apelanticinim prigovorom da se radi o ništavosti spornog ugovora i zbog činjenice da taj ugovor nije zaključen u propisanoj formi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi pravnu valjanost spornog kupoprodajnog ugovora ispitali i u smislu člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, utvrdivši da ugovor, shodno navedenom zakonu, ispunjava sve uvjete za njegovu punovažnost o čemu su se detaljnije izjasnili u osporenim odlukama. Stoga se i pozivanje na kršenje člana 70. ZOO u okolnostima konkretnog slučaja čini neutemeljenim. Ustavni sud, također, zapaža da su se redovni sudovi prilikom odlučenja dotakli i apelacionih prigovora kojima se ništavost ugovora dovodila u vezu sa drugim parničnim postupkom koji je prvotužena vodila za utvrđivanje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora, što su redovni sudovi ocijenili irelevantnim za odlučenje u konkretnom predmetu, dajući pri tome obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim.
41. Konačno, pozivanje apelantice, ali i drugotuženog u odgovoru na apelaciju, na praksu Ustavnog suda zauzetu u Odluci broj AP1803/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1803/09 od 23. februara 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud smatra neutemeljenim. Naime, Ustavni sud zapaža da apelantica pozivanje na citiranu odluku dovodi u vezu sa stavom redovnih sudova da se apelantica saglasila sa spornim raspolaganjem zbog činjenice da je od saznanja za sporno raspolaganje do podnošenja tužbe protekao duži vremenski period (tri godine). Međutim, Ustavni sud je u ovoj odluci već naglasio da ta okolnost nije bila jedina, niti ključna koju su redovni sudovi uzeli u obzir prilikom odlučenja, pri čemu je Vrhovni sud posebno istakao da se ta okolnost ne može staviti na teret apelantici, naglasivši da su druge okolnosti na koje je taj sud ukazao u svojoj presudi dale dovoljno osnova za zaključak da se apelantica u okolnostima konkretnog slučaja ne može uspješno pozivati na ništavost kupoprodajnog ugovora. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučenja imao u vidu i činjenicu da je apelantica tužbeni zahtjev za novčanu restituciju (apelantica nije ni zahtijevala naturalnu restituciju) usmjerila isključivo prema prvotuženoj i trećetuženom, kao savjesnim stranama u pravnom prometu, pri čemu je drugotuženi (apelanticin suprug) koji je, prema apelanticinim tvrdnjama, raspolagao bračnom imovinom bez njene saglasnosti i kojem je prvotužena konačno isplatila iznos od 40.000,00 DEM tužbenim zahtjevom oslobođen od bilo kakve odgovornosti. Uz to, Ustavni sud primjećuje da je drugotuženi (apelanticin suprug) u odgovoru na apelaciju u cijelosti podržao navode apelacije i apelanticu u tvrdnjama o proizvoljnosti redovnih sudova, što dovoljno govori u prilog stavovima iznesenim u obrazloženjima osporenih presuda.
42. Konačno, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja u svjetlu iznesenih prigovora i raspoloživih dokumenata, te podržavajući vlastitu praksu, Ustavni sud ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentima na koje je apelantica neutemeljeno ukazala, te zaključuje da osporenim presudama nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali prigovori
43. U vezi sa pozivanjem apelantice i na kršenje prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantica ovo pozivanje dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom prava o čemu se Ustavni sud detaljno izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, razmatrajući prigovore o kršenju prava na pravično suđenje. Budući da Ustavni sud nije utvrdio da je u tom dijelu bilo proizvoljnosti redovnih sudova, Ustavni sud smatra da se i pozivanje na kršenje navedenih prava smatra neutemeljenim.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, nakon detaljnog razmatranja svih okolnosti konkretnog slučaja, odbili tužbene zahtjeve apelantice uz obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim u segmentu primjene prava.
45. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju ovih prava temelji na proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom segmentu.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman