Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4008/14 („Ratar“ a.d. Prnjavor)

Odluka donesena 10. 05. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Državno vlasništvo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Eksproprijacija
  • Upravni postupak
  • Uknjižba
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4008/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4008/14, rješavajući apelaciju „Ratara“ a.d. Prnjavor, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Ratara“ a.d. Prnjavor podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 011530 13 U od 16. jula 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Ratar“ a.d. Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Ljiljana Stajić, advokat iz Banjaluke, podnio je 29. avgusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 011530 13 U od 16. jula 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republička uprava) zatraženo je 28. septembra 2016. godine, a od Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove - Područna jedinica Prnjavor (u daljnjem tekstu: Područna jedinica RU) 20. marta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Republička uprava je 6. oktobra 2016. godine dostavila odgovor na apelaciju, Okružni sud 31. oktobra 2016. godine, a Područna jedinica 24. marta 2017. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

5. Rješenjem Područne jedinice broj 21.36/473-8-53/09 od 21. avgusta 2009. godine je, između ostalog, usvojen prijedlog Republike Srpske (koji je, kako proizlazi iz priložene dokumentacije, podnesen u maju 2009. godine) za potpunu eksproprijaciju nepokretnosti pobliže navedenih u stavu 1 izreke tog rješenja.

6. Apelant je podnio žalbu protiv Rješenja Područne jedinice, koju je Republička uprava odbila kao neosnovanu Rješenjem broj 21.05/473-416/09 od 26. marta 2010. godine.

7. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Republičke uprave koju je Okružni sud Presudom broj 11 0 U 003364 10 U od 21. februara 2011. godine uvažio i poništio osporeno rješenje.

8. Republička uprava je, odlučujući u ponovnom postupku, donijela Rješenje broj 21.05/473-416/09 od 3. maja 2011. godine kojim je poništila Rješenje Područne jedinice broj 21.36/473-8-53/09 od 21. avgusta 2009. godine i predmet vratila prvostepenom organu na ponovni postupak i odluku.

9. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je Područna jedinica nakon toga Rješenjem broj 21.36/473-8-53/09 od 12. septembra 2012. godine odbila prijedlog Republike Srpske za eksproprijaciju nepokretnosti navedenih u izreci tog rješenja, ali da je Republička uprava, odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv navedenog rješenja, donijela Rješenje broj 21.05/473-416/09 od 18. decembra 2012. godine kojim je to rješenje poništeno i predmet vraćen Područnoj jedinici na ponovni postupak i odlučivanje.

10. Područna jedinica je, odlučujući u ponovnom postupku, donijela Rješenje broj 21.36/473-8-53/09 od 26. decembra 2012. godine kojim je odbila prijedlog Republike Srpske da se u svrhu izgradnje objekta saobraćajne infrastrukture autoputa Banjaluka-Doboj potpuno eksproprišu nepokretnosti pobliže označene u tački 1 izreke tog rješenja, te je određeno da će se nakon pravosnažnosti tog rješenja na nepokretnostima iz tačke 1 izreke rješenja izvršiti uknjižba Republike Srpske kao vlasnika i posjednika sa 1/1 dijela.

11. U obrazloženju rješenja utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o poljoprivrednom zemljištu koje nije bilo, niti je moglo biti predmet privatizacije s obzirom na to da je odredbama člana 8 Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/98), koji je bio na snazi u vrijeme privatizacije apelanta, bilo propisano da predmet privatizacije ne mogu biti prirodna bogatstva, dobra u opštoj upotrebi, objekti od opšteg kulturnog i istorijskog značaja, koja su preduzeću data na korišćenje, kao i zemljište, osim zemljišta iz člana 4 tog zakona. Ukazano je da je odredbom člana 4 navedenog zakona bilo propisano da izgrađeno građevinsko zemljište koje preduzeće koristi u skladu sa zakonom danom stupanja na snagu tog zakona ulazi u imovinu preduzeća i postaje njegovom svojinom, osim gradskog građevinskog zemljišta na kojem se stiče trajno pravo korišćenja, što znači da poljoprivredno zemljište nije bilo predmet privatizacije.

12. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, kao i uputstva data u obrazloženju drugostepenog rješenja, Područna jedinica je odlučila kao u izreci rješenja, polazeći od odredbi člana 4 Zakona o eksproprijaciji kojim je propisano da su predmet eksproprijacije nepokretnosti u svojini fizičkih i pravnih lica i člana 29 Zakona o eksproprijaciji kojim je propisano da će organ uprave rješenjem usvojiti prijedlog za eksproprijaciju ako su uz prijedlog podneseni dokazi iz člana 25 tog zakona. U obrazloženju rješenja je dalje navedeno da se ti dokazi odnose na dokaz o utvrđenom opštem interesu, podatke o nepokretnostima, dokaz o pokušaju sporazumnog rješavanja pitanja sticanja prava svojine i dokaz o obezbijeđenim potrebnim sredstvima za davanje naknade za nepokretnosti koje su predložene za eksproprijaciju, odnosno obezbijeđenoj drugoj odgovarajućoj nepokretnosti i ako su tim dokazima utvrđene potrebne činjenice, a u protivnom odbiće taj prijedlog.

13. U vezi s tim, Područna jedinica je ukazala da je očigledno da se radi o poljoprivrednom zemljištu koje je koristio OOUR „Ratar“, odnosno ODPP „Ratar“ Prnjavor, kao nekadašnje društveno odnosno državno preduzeće, a na kojem apelant nema nikakva prava i da poljoprivredno zemljište, kao dobro od opšteg interesa, nije bilo predmet privatizacije, te da je to zemljište svojina Republike Srpske koja ga faktički koristi i upravlja njime, što znači da ni ne može biti predmet eksproprijacije, niti ima potrebe da se po zahtjevu Republike Srpske eksproprišu nepokretnosti koje su u njenoj svojini. Takođe je istakla da apelantov zahtjev za primjenu člana 11 Zakona o eksproprijaciji nije uopšte ni razmatran jer je iz činjenica utvrđenih u postupku očigledno da je takav zahtjev potpuno bespredmetan. Naime, s obzirom na to da je utvrđeno da ne postoji osnov za vođenje postupka eksproprijacije, Područna jedinica je ukazala da ne postoji ni mogućnost da se čak raspravlja o zahtjevu za primjenu člana 11 Zakona o eksproprijaciji.

14. Republička uprava je, odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv rješenja Područne jedinice, po službenoj dužnosti donijela Rješenje broj 21.05/473-416/09 od 6. februara 2013. godine kojim je poništila navedeno rješenje Područne jedinice i riješila predmetnu upravnu stvar tako da je odredila da se dozvoljava uknjižba prava svojine na predmetnim nepokretnostima upisanim u z. k. ulošcima, pobliže navedenim u izreci tog rješenja, u korist Republike Srpske sa 1/1 dijela, te da se brišu dosadašnji upisi u B listu navedenih z. k. uložaka na predmetnim nepokretnostima, kao i da se sprovodi promjena u katastarskom operatu za k. o. Čorle tako da se umjesto do sada (staro stanje) upisanog posjednika AD „Ratar“ Prnjavor sa 1/1 dijela, na predmetnim nepokretnostima (pobliže označenim kao u izreci tog rješenja) upisuju u novi posjedovni list (novo stanje) na ime posjednika Republika Srpska sa 1/1 dijela. Navedenim rješenjem je takođe obustavljen postupak po zahtjevu Pravobranilaštva Republike Srpske za eksproprijaciju predmetnih nepokretnosti.

15. Republička uprava je konstatovala da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi da su predmetne nepokretnosti vanknjižna svojina Republike Srpske, na kojima ona nije uknjižena u javnim evidencijama kao nosilac prava svojine odnosno posjeda, ali svoje pravo svojine derivira na osnovu zakona, prvenstveno Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, a da uknjižena lica s pravom korišćenja ne polažu pravo svojine, odnosno posjeda na nepokretnostima koje su u javnim evidencijama upisane na njihovo ime s obzirom na to da je to pravo preneseno u društvenu svojinu, odnosno da Republika Srpska po osnovu zakona upravlja i raspolaže nepokretnostima u državnoj svojini. Nadalje je navedeno da apelant nijednom ispravom nije dokazao svoje pravo na predmetnim nepokretnostima (jedini dokaz bi bilo uknjiženo pravo svojine u javnim registrima nepokretnosti, a na osnovu rješenja organa za imovinsko-pravne poslove, doneseno primjenom člana 8a Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima).

16. S tim u vezi, a imajući u vidu stvarno činjenično stanje, Republička uprava je odlučila da u javnim evidencijama koje se vode kod ove uprave, odnosno mjesno nadležne Područne jedinice Prnjavor, dozvoli promjenu titulara prava svojine odnosno posjeda, te je slijedom toga, a imajući u vidu materijalne propise koji regulišu pitanje upisa prava u javnim evidencijama (Zakon o zemljišnim knjigama i Zakon o premjeru i katastru zemljišta), odlučila kao u dispozitivu rješenja.

17. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Republičke uprave, koju je Okružni sud odbio kao neosnovanu Presudom broj 11 0 U 011530 13 U od 16. jula 2014. godine.

18. Okružni sud je konstatovao da je pravilno činjenično i pravno utvrđenje izraženo u osporenom aktu i da se ne može dovesti u sumnju navodima iz tužbe. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je odredbom člana 12 Zakona o eksproprijaciji propisano da za eksproprisane nepokretnosti vlasniku pripada naknada u drugoj nepokretnosti, a ako korisnik eksproprijacije ne može obezbijediti takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše. Nadalje je navedeno da je odredbom člana 24 istog zakona propisano da u prijedlogu za eksproprijaciju nepokretnosti moraju biti označeni korisnik eksproprijacije, nepokretnost za koju se predlaže eksproprijacija, vlasnik nepokretnosti i objekat, odnosno radovi zbog kojih se predlaže eksproprijacija. Pored toga navedeno je da je članom 6 istog zakona propisano da se eksproprijacija može vršiti za potrebe Republike Srpske i jedinice lokalne samouprave ako zakonom nije drugačije određeno. Konstatujući da je nesporno da se radi o državnoj svojini, odnosno vanknjižnoj svojini Republike Srpske, a da apelant takođe nije upisan kao vlasnik, već posjednik, prema ocjeni Okružnog suda, osporenim aktom je pravilno odlučeno u pogledu upisa u korist Republike Srpske. Okružni sud je takođe ukazao da se radi o zemljištu koje je dobro od opšteg interesa i uživa posebnu zaštitu i koristi se pod uslovima i na način propisan Zakonom o poljoprivrednom zemljištu. Pored toga, Okružni sud je ukazao da se u upravnom postupku ne može utvrđivati da je između apelanta i Vlade Republike Srpske zaključen ugovor o koncesiji na period od 20 godina i da je šteta nastala raskidom ugovora. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je osporenim aktom pravilno utvrđeno činjenično stanje i da se u konkretnom slučaju radi o državnoj svojini koja je kao takva postala na osnovu Zakona o prenosu sredstava iz društvene u državnu svojinu, a da je date razloge u osporenom aktu u pogledu upisa prihvatio i taj sud.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu kretanja iz člana 2 Protokola broj 4 Evropske konvencije.

20. Apelant prvenstveno smatra da ima pravo na raspolaganje, korišćenje i upravljanje društvenom svojinom, odnosno poljoprivrednim zemljištem za koje je osporenim rješenjima faktički utvrđeno da je vlasnik predmetnog zemljišta Republika Srpska i da, stoga, nije potrebno vršiti eksproprijaciju jer vlasnik ne treba vršiti eksproprijaciju zemljišta na kome je kao takav upisan, a sve iz razloga što se radi o poljoprivrednom zemljištu na kome je apelant samo upisan kao posjednik, a ne i vlasnik. S tim u vezi, apelant ističe da je u sudskoj praksi sve do Ustava SFRJ 21. februara 1974. godine, odnosno Zakona o udruženom radu (11. decembra 1976. godine) prevladavalo shvatanje da društvena svojina, iako negacija prava svojine, ne negira stvarnopravnu prirodu prava društvenopravnih lica na stvarima u društvenoj svojini. Navodi da je pravo korišćenja, kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj svojini, zapravo imovinsko stvarno pravo društvenopravnog lica bilo da se radi o radnoj organizaciji, osnovnoj i složenoj organizaciji udruženog rada, samoupravnoj interesnoj zajednici i sl., tako i društvenopolitičkoj zajednici, opštini ili bilo kom drugom društvenopravnom licu. Apelant navodi da je pravo raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj svojini ekvivalent prava svojine, jednako kao i pravo korišćenja kojemu je prethodilo, jer se ova prava, kao i nekadašnje pravo upravljanja koje se po inerciji zadržalo u zemljišnoj knjizi, pretvaraju u pravo svojine.

21. Nadalje, apelant smatra da su postupanjem svih organa u ovom postupku izvršene grube povrede materijalnog prava, jer ako je već i zauzet pravni stav da je zemljište koje je opisano u pobijanom rješenju svojina Republike Srpske, a drugo lice ga drži u posjedu, onda to pravno lice ima pravo na obeštećenje kao opšte pravilo sadržano i u odredbi člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (ZOO), a kao imovinsko pravo zaštićeno članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navedeno ustavno pravo nalaže uravnoteženje zahtjeva od opšteg interesa za uplitanje države u imovinska prava i zaštite prava pojedinaca, odnosno u konkretnom slučaju apelanta kao pravnog lica, pretežno u privatnoj akcionarskoj svojini, a takva ravnoteža mora podrazumijevati i mogućnost faktičkog posjedovanja privatne svojine i dobara u privatnoj imovini, a to istovremeno znači i obavezu države da pojedinca, odnosno pravno lice obešteti za oduzetu vrijednost nepokretnosti. Pored toga, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku i da u tom smislu potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.000,00 KM i naknadu troškova sastavljanja apelacije u iznosu od 1.000,00 KM.

b) Odgovori na apelaciju

22. Okružni sud navodi da je u osporenoj presudi obrazložio razloge zbog kojih je odbijena tužba, pri kojima ostaje i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Republička uprava smatra da su apelantovi navodi neosnovani s obzirom da je osporena odluka donesena u skladu sa zakonom i pravilima postupka, te da nije došlo do povrede prava na imovinu. U tom smislu se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Područna jedinica je navela da se u konkretnom slučaju radi o poljoprivrednom zemljištu koje nije moglo biti predmet privatizacije s obzirom da je odredbama člana 8 Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, koji je bio na snazi u vrijeme privatizacije apelanta, bilo propisano da predmet privatizacije ne mogu biti prirodna bogatstva, dobra u opštoj upotrebi, objekti od opšteg kulturnog i istorijskog značaja, koja su preduzeću data na korišćenje, kao i zemljište, osim zemljišta iz člana 4 tog zakona. Takođe je navela da apelant nije iskoristio mogućnost za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje osporene presude Okružnog suda.

V.Relevantni propisi

25. U Zakonu o eksproprijaciji RS („Službeni glasnik RS” br. 112/06, 37/07, 66/08 i 110/08) relevantne odredbe glase:

Član 4.

Predmet eksproprijacije su nepokretnosti u vlasništvu fizičkih i pravnih lica.

Član 11.

(1) Na zahtjev vlasnika eksproprisaće se i preostali dio nepokretnosti ako se pri eksproprijaciji jednog dijela nepokretnosti utvrdi da vlasnik nema privrednog interesa da koristi preostali dio, odnosno ako je usljed toga na preostalom dijelu onemogućena ili bitno pogoršana njegova dotadašnja egzistencija ili mu je onemogućeno normalno korištenje preostalog dijela nepokretnosti.

(2) Službeno lice koje vodi postupak eksproprijacije dužno je da upozori vlasnika da može podnijeti zahtjev u smislu stava 1. ovog člana, a to upozorenje unosi se u zapisnik o raspravi.

(3) Zahtjev za eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti može se podnijeti do donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji.

(4) Eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti vlasnik može tražiti i u žalbenom postupku, ako nije bio upozoren u smislu stava 2.

ovog člana.

Član 25.

Uz prijedlog za eksproprijaciju moraju se podnijeti:

a) dokaz o utvrđenom opštem interesu za izgradnju objekata ili izvođenje radova (akt o utvrđivanju opšteg interesa, izvod iz regulacionog plana ili urbanističkog projekta); b) izvod iz zemljišnih i drugih javnih knjiga u kojima se upisuje vlasništvo na nepokretnostima, koji sadrži podatke o nepokretnosti za koju se predlaže eksproprijacija, odnosno katastarske i druge podatke ako takve knjige ne postoje; v) dokaz (zapisnik o sporazumu) da je korisnik eksproprijacije prethodno s vlasnikom nepokretnosti pokušao sporazumno da riješi pitanje sticanja prava vlasništva na određenoj nepokretnosti na drugi način (pisana ponuda, javni oglas, kupoprodaja, odricanje uz naknadu i sl.); g) dokaz da su obezbijeđena potrebna sredstva i položena kod banke u visini približno potrebnoj za davanje naknade za nepokretnosti predložene za eksproprijaciju i troškove postupka eksproprijacije, odnosno dokaz o obezbijeđenoj drugoj odgovarajućoj nepokretnosti.

Član 28.

(1) Rješenje o prijedlogu za eksproprijaciju donosi organ uprave na čijoj teritoriji se nalazi nepokretnost za koju se eksproprijacija predlaže.

2) Prije donošenja rješenja o eksproprijaciji, organ uprave će saslušati vlasnika nepokretnosti o činjenicama u vezi sa eksproprijacijom.

(3) Ako postoji neslaganje zemljišno-knjižnog i faktičkog stanja na nepokretnosti, raspraviće se pravo vlasništva kao prethodno pitanje i druga prethodna pitanja.

Član 29.

Ako su uz prijedlog za eksproprijaciju podneseni dokazi iz člana 25. ovog zakona i ako su tim dokazima utvrđene potrebne činjenice, organ uprave usvaja rješenjem prijedlog za eksproprijaciju, a u protivnom odbija taj prijedlog.

26. U Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/98) relevantne odredbe glase:

Član 4.

Izgrađeno građevinsko zemljište koje preduzeće koristi u skladu sa zakonom danom stupanja na snagu ovog zakona ulazi u imovinu preduzeća i postaje njegovom svojinom, osim gradskog građevinskog zemljišta na kome se stiče trajno pravo korištenja.

Član 8.

(1) Predmet privatizacije na osnovu ovog zakona ne mogu biti prirodna bogatstva, dobra u opštoj upotrebi, objekti od opšteg kulturnog i istorijskog značaja, koja su preduzeću data na korišćenje.

(2) Status građevinskog i poljoprivrednog zemljišta utvrđuje se posebnim zakonima.

27. U Zakonu o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 4/93, 29/94, 31/94 i 8/96) relevantne odredbe glase: Član 3.

Sredstva u društvenoj svojini kao i sredstva koja su postala privatno vlasništvo internim dionicama svih pravnih lica čija su sjedišta na teritoriji Republike Srpske postaju državna svojina.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 011530 13 U od 16. jula 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. avgusta 2014. godine, a apelacija je podnesena 29. avgusta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na „suđenje u razumnom roku“ kao segment tog prava, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu kretanja iz člana 2 Protokola broj 4 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

34. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

35. Ustavni sud primjećuje da se konkretan postupak odnosi na spor u kojem je apelant tražio poništenja rješenja u predmetu po prijedlogu za eksproprijaciju nepokretnosti. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2108/14 od 7. marta 2017. godine, tačka 32, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

A. U odnosu na osporene odluke

36. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava.

37. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

38. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu postupak vođen po prijedlogu Republike Srpske za potpunu eksproprijaciju spornih nepokretnosti, koji je u konačnici osporenim odlukama okončan tako da je određeno da se da se dozvoljava uknjižba prava svojine, odnosno prava posjeda na spornim nepokretnostima (poljoprivrednom zemljištu) u korist Republike Srpske sa 1/1 dijela, a da je postupak eksproprijacije obustavljen s obzirom da je zaključeno da se radi o nepokretnostima koje su u vanknjižnoj svojini Republike Srpske. Imajući u vidu obrazloženja osporenih odluka i odredbe materijalnih propisa na koje su se organi uprave i Okružni sud pozvali u obrazloženjima osporenih odluka, Ustavni sud smatra da su u osporenim odlukama razmotrena sporna pitanja u konkretnom predmetu i da su dati jasni razlozi za njih. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i poziva se na svoju dosadašnju praksu u odluci koja se ticala istih činjeničnih i pravnih pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4731/14 od 19. aprila 2017. godine, tač. 10-22, te tač. 34-36), a u kojoj je slijedio praksu iz svoje Odluke broj AP 2108/14 od 7. marta 2017. godine (vidi tač. 33-36). Naime, u navedenoj odluci, Ustavni sud je razmatrao apelaciju istog apelanta protiv odluka istih organa uprave i redovnog suda donesenih po prijedlogu Republike Srpske za potpunu eksproprijaciju nepokretnosti, a koji je takođe okončan tako da je određeno da se dozvoljava uknjižba prava svojine, odnosno prava posjeda na tim nepokretnostima (poljoprivrednom zemljištu) u korist Republike Srpske sa 1/1 dijela i obustavljen je postupak eksproprijacije sa istim obrazloženjem kao u konkretnom slučaju. Ustavni sud primjećuje da su toj apelaciji izneseni isti apelacioni navodi kao i u konkretnoj apelaciji u prilog tvrdnjama da je tim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Ustavni sud je u navedenim odlukama zaključio da su obrazloženja osporenih odluka dovoljno jasna i logična i da, nasuprot apelantovim navodima, nema elemenata koji ukazuju na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni prava. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, odnosno uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima su zasnovane osporene odluke i obrazloženja koja su data u vezi s tim, kao i svoju raniju praksu u navedenim predmetima, Ustavni sud smatra da u osporenim odukama nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost.

39. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

B. U odnosu na suđenje u razumnom roku

40. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

41. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

B.1) Analiza razumnosti trajanja postupka

42. Ustavni sud konstatuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je predmetni postupak pokrenut prijedlogom koji je Republika Srpska podnijela u maju 2009. godine i da je okončan Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 011530 13 U od 16. jula 2014. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao nešto više od pet godina.

43. Uzimajući u obzir činjenična i pravna pitanja koja su raspravljana u predmetnom postupku, kao i činjenicu da iz dokumentacije u spisu proizlazi da je u cilju razjašnjavanja spornih pitanja u predmetnom postupku održana usmena rasprava u prisustvu stranaka i vještaka geometra, te da je provedeno više dokaza, Ustavni sud smatra da se radi o predmetu koji se ne može smatrati jednostavnim. Nadalje, u odnosu na apelantovo ponašanje u predmetnom postupku Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant na bilo koji način doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka.

44. U odnosu na doprinos Okružnog suda i upravnih organa dužini predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da su pred prvostepenim organom uprave sprovedena tri seta postupka, a pred drugostepenim organom uprave i Okružnim sudom dva seta postupka, dakle da je u toku trajanja postupka doneseno devet odluka, što je imalo određenog uticaja na dužinu trajanja ukupnog postupka. Međutim, Ustavni sud primjećuje da su pri tome i organi uprave i redovni sud svoje odluke donosili u primjerenim rokovima za konkretan slučaj (najduže u roku od nešto više od godinu dana, a najkraće u roku od čak nekoliko dana). Pored toga, Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini. Shodno tome, imajući u sve vidu naprijed navedeno, i uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni smatra, da bez obzira na to što je predmet vraćan na ponovni postupak, da ukupan period od oko pet godina u kojem je na tri instance okončan predmetni postupak nije prešao granice „razumnog roka“ u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije i da je dužina postupka srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja.

45. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da mu je zbog dužine predmetnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

B.2) Naknada nematerijalne štete i troškova apelacionog postupka

46. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant traži da mu se isplati naknada nematerijalne štete u iznosu od 2.000,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, kao i naknada troškova sastavljanja apelacije u iznosu od 1.000,00 KM.

47. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može da odredi naknadu za nematerijalnu štetu, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja prava na suđenje u razumnom roku, to apelantu u svakom slučaju ne pripada pravo na isplatu tražene naknade. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da Pravilima Ustavnog suda nije propisana mogućnost naknade troškova sastavljanja apelacije.

Pravo na imovinu

48. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je apelant iste apelacione navode u prilog takvim tvrdnjama razmatrao u gore citiranoj odluci koja se ticala istih činjeničnih i pravnih pitanja kao u konkretnom slučaju (op. cit. AP 4731/14, tač. 10-22, te 34-36, odnosno AP 2108/14, tač. 41, 42 i 43). U predmetnim odlukama, Ustavni sud je zaključio da član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu i da apelant nema konstituisano imovinsko pravo na spornim nepokretnostima, zbog čega je konstatovao da se u konkretnom slučaju predmetne nepokretnosti ne mogu smatrati imovinom u odnosu na koju apelant uživa sudsku zaštitu u skladu sa kriterijumima prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

49. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, te podržavajući svoju praksu iz naprijed citiranih odluka, Ustavni sud smatra da ni u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Nediskriminacija

50. U konkretnom slučaju apelant smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim apelant, osim paušalnog navoda da je diskriminisan, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14 Evropske konvencije, u smislu da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminaciona primjena zakona nisu očigledne.

51. S obzirom navedeno, Ustavni sud, podržavajući sopstvenu praksu (op. cit. AP 4731/14, tač. 34-36 i AP 2108/14, tačka 45), zaključuju da su neosnovani navodi o kršenju prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na život i pravo na slobodu kretanja

52. Apelant smatra i da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije i pravo na slobodu kretanja iz člana 2 Protokola broj 4 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da činjenice konkretnog predmeta ni na koji način ne pokreću pitanja poštovanja prava garantovanih tim odredbama. Stoga, Ustavni sud neće ni razmatrati ove apelacione navode (op. cit. AP 2108/14 od 7. marta 2017. godine tačka 46).

VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ili na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je redovni sud za svoju odluku dao jasne razloge, pri čemu dužina predmetnog postupka, koji je na tri instance trajao oko pet godina, nije prekršila standard donošenja odluke u razumnom roku.

54. Ustavni sud zaključuje da u postupku okončanom presudom Okružnog suda nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant nema „imovinu“ koja je zaštićena članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine ili članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

55. Ustavni sud, takođe, zaključuje da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio nikakav dokaz o tome da su lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji tretirana na različit način, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz osporenih odluka.

56. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4008/14 („Ratar“ a.d. Prnjavor) | Sudska praksa | Aktio