Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1200/17 (Z. P.)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Dostava
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1200/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine, u predmetu broj AP-1200/17, rješavajući apelaciju Zdenka Pejića, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zdenko Pejić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 I 050340 16 Gž od 13. decembra 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zdenko Pejić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 I 050340 16 Gž od 13. decembra 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.

OBRAZLOŽENJE

1. Zdenko Pejić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, kojeg zastupa Dženita Homarac, advokat iz Ilidže, podnio je 31. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 I 050340 16 Gž od 13. decembra 2016. godine. Također, apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će "prekinuti izvršni postupak Općinskog suda u Visokom koji se vodi pod brojem 41 0 I 050340 14 I" do donošenja odluke o predmetnoj apelaciji. U predmetnom izvršnom postupku (koji je pokrenut na osnovu pravosnažne i izvršne presude), osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova (izvršenik u konkretnom predmetu) žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja. Navedenim prvostepenim rješenjem je, između ostalog, tražiocu izvršenja (A. P.) kao najpovoljnijem ponuđaču dosuđen apelantov suvlasnički dio nepokretnosti sa dijelom od ¼ (bliže opisan u izreci prvostepenog rješenja), te je naloženo apelantu da tražiocu izvršenja kao kupcu preda u posjed predmetne nepokretnosti.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da kako predmetne nepokretnosti nisu bile prodate na prvom i drugom ročištu putem javnog nadmetanja, da su postojale zakonske pretpostavke da se u smislu odredbe člana 89. stav 5. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), iste prodaju na trećem ročištu bez ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost, kao i da se nakon toga u smislu člana 93. stav 2. ZlP-a donese pobijano rješenje o dosudi. Kantonalni sud je istakao da ne stoje apelantovi navodi da prvostepeni sud o konkretnom postupku nije obavijestio ostale suvlasnike i da je tako povrijedio odredbe člana 339. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i članova 83. i 69. ZIP-a. Kantonalni sud je pojasnio da iz spisa slijedi da je zaključak o trećoj prodaji nepokretnosti prvostepeni sud dostavio suvlasnicima V. P., A. P. i V. P., da su navedeni suvlasnici zaključak uredno primili, ali da na ročište za treću prodaju nisu pristupili. Kantonalni sud je ukazao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud propustio utvrditi da li su suvlasnici u smislu člana 345. stav 6. ZPP-a pismenim putem obaviješteni da im je izvršena dostava uručenjem osobama iz stava 2. tog člana. Naime, Kantonalni sud je naglasio da se dostava zaključka o prodaji ne vrši po pravilima stroge lične dostave koja važi za dostavljanje tužbe, nego prema odredbama ZPP-a koja važe za dostavljanje pismena fizičkim i pravnim osobama, osim pravila koja važe za dostavljanje tužbe. Kantonalni sud je istakao da se zbog navedenog zaključak o prodaji može odmah, odnosno bez prethodnog obavještavanja koje je propisano u slučajevima lične dostave, uručiti osobama iz stavova 2. i 3. člana 345. ZPP-a (odraslom članu domaćinstva, kućepazitelju ili susjedu, odnosno kod osobe koja radi na istom radnom mjestu), pod uslovom da se osoba kojoj se pismeno ima dostaviti ne zatekne na označenoj adresi.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da u predmetnom izvršnom postupku pismena nisu dostavljana njemu i ostalim suvlasnicima predmetnih nekretnina u skladu sa odredbama ZIP-a, te da su na taj način povrijeđena ne samo apelantova prava nego i ostalih suvlasnika, koji nisu imali nikakva saznanja o predmetnom izvršnom postupku. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

5. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

6. S obzirom da apelant osporava rješenje koje je doneseno u izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se taj postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, u smislu člana 6. Evropske konvencije.

7. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi «Službeni glasnik BiH», broj 18/04 tačka 40.) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).

8. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem je odbijena kao neosnovana apelantova žalba podnesena u postupku izvršenja pravosnažne odluke na osnovu koje ju određeno predmetno izvršenje. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», slijedom čega Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili ZIP i ZPP. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je ukazivao na to da suvlasnici nisu obavješteni o predmetnom izvršnom postupku i da dostavljanje pismena nije u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1200/17 (Z. P.) | Sudska praksa | Aktio