Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2956/14 (A. R.)
Odluka donesena 10. 05. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Dokaz
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Ratni zločin
- Primjena blažeg zakona
- Pravo na odbranu
- Kažnjavanje samo na osnovu zakona
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 125
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2956/14
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2956/14, rješavajući apelaciju Aleksandra Radovanovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Aleksandra Radovanovića, Branislava Medana, Slobodana Jakovljevića i Milenka Trifunovića podnesene protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 014263 13 Krž od 23. januara 2014. godine i broj X-KR-05/24 od 29. jula 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Aleksandar Radovanović (u daljnjem tekstu: apelant Radovanović), kojeg zastupa Dragan Gotovac, advokat iz Zvornika, podnio je 24. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 014263 13 Krž od 23. januara 2014. godine i broj X-KR-05/24 od 29. jula 2008. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 2956/14.
2. Protiv istih presuda Suda BiH apelaciju je 24 . juna 2014. godine podnio Slobodan Jakovljević (u daljnjem tekstu: apelant Jakovljević), kojeg zastupa Boško Čegar, advokat iz Pala. Apelacija je registrovana pod brojem AP 2969/14.
3. Milenko Trifunović (u daljnjem tekstu: apelant Trifunović), kojeg zastupa Rade Golić, advokat iz Vlasenice, također je 24 . juna 2014. godine podnio apelaciju protiv istih presuda Suda BiH. Apelacija je registrovana pod brojem AP 2978/14.
4. Protiv istih presuda Suda BiH apelaciju je 1. jula 2014. godine podnio i Branislav Medan (u daljnjem tekstu: apelant Medan), kojeg zastupa Borislav Jamina, advokat iz Istočnog Sarajeva. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2957/14.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
5. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljeno četiri apelacije koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2956/14, AP 2957/14, AP 2969/14 i AP 2978/14 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2956/14.
6. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 12. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju za sve apelante.
7. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 23. januara 2017. godine, a Tužilaštvo BiH 24. januara 2017. godine.
III. Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
9. Presudom Suda BiH broj X-KR-05/24 od 29. jula 2008. godine apelanti su proglašeni krivim da su u vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, kao pripadnici policije Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS), na način opisan u izreci prvostepene presude, izvršili progon civilnog bošnjačkog stanovništva s ciljem da djelimično istrijebe nacionalnu, etničku i vjersku skupinu Bošnjaka. Prvostepeno vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: prvostepeno vijeće) je zaključilo da su, na način opisan u izreci prvostepene presude, apelanti ubili pripadnike skupine Bošnjaka i tako kao saučesnici svojim radnjama učinili krivično djelo genocid iz člana 171. tačka a) u vezi sa čl. 29. i 180. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Zbog učinjenog krivičnog djela, prvostepeno vijeće je apelantima Jakovljeviću i Medanu izreklo kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 40 godina, a apelantima Radovanoviću i Trifunoviću kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju 42 godine.
10. Prvostepeno vijeće je navelo da je pažljivom i savjesnom ocjenom kako pojedinačno izvedenih dokaza, tako i dovođenjem jednih dokaza u međusobnu vezu s drugim dokazima, te vodeći računa o načelu slobodne ocjene dokaza, odlučilo kao u dispozitivu presude. Dalje, prvostepeno vijeće je navelo da je svoj zaključak o krivici apelanata zasnovalo na nekoliko ključnih dokaza, između ostalih i na svjedočenju i izjavi svjedoka S4, kao i na izjavama svjedoka P. M. i M. S. u dijelu koji potvrđuje iskaze svjedoka S4, pri čemu je saslušalo 52 svjedoka Tužilaštva BiH i 67 svjedoka odbrane. Prvostepeno vijeće je u obrazloženju iznijelo prikaz situacije oko Srebrenice prema kojoj je apelant Trifunović, u svojstvu komandira Trećeg voda „Skelani“ u sastavu Drugog odreda Specijalne policije Šekovići, kojim su komandovali apelanti Jakovljević, Radovanović i Medan, kao specijalci - policajci u sastavu istog voda, a B. Dž, kao specijalac - policajac u Drugom odredu Specijalne policije Šekovići, zajedno s drugim pripadnicima VRS i Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MUPRS), učestvovali u zarobljavanju velikog broja muškaraca Bošnjaka nakon pada zaštićene zone Srebrenica. Dalje, kako je prvostepeno vijeće u toku postupka utvrdilo, apelanti su u koloni sproveli zarobljene Bošnjake muškarce u skladište Zemljoradničke zadruge „Kravica“, zatvorili ih u skladište Zadruge i većinu ubili u ranim večernjim satima, tako što su apelanti Trifunović i Radovanović pucali iz automatske puške u zarobljenike, B. Dž. bacao na njih ručne bombe, a apelanti Jakovljević i Medan zauzeli položaj sa stražnje strane skladišta i čuvali stražu sprečavajući zarobljene da bježe kroz prozore. Prvostepeno vijeće je utvrdilo da je napad na bošnjačko stanovništvo u zaštićenoj zoni UN bio sistematske prirode i da je imao organizirani karakter. Sud BiH je detaljno opisao izjave svjedoka očevidaca koji su se u periodu od 10. do 15. jula 1995. godine nalazili u Srebrenici i oko nje i izveo druge dokaze na okolnosti događaja u tom periodu, a naročito je detaljno izneseno svjedočenje svjedoka S4, koji je bio neposredni očevidac događaja. Zatim, prvostepeno vijeće je utvrdilo da se učinjeno krivično djelo može kvalificirati kao „ubijanje pripadnika skupine ljudi“ iz člana 171. tačka a) KZBiH, odnosno da se krivično djelo može kvalificirati kao „genocid“, pri čemu je namjera da se zatvorenici ubiju bila očigledna. Prvostepeno vijeće je detaljno obrazložilo način izvršenja ovog krivičnog djela, smatrajući da su Bošnjaci bili dio „zaštićene grupe“ i iznoseći plan i način pogubljenja kojem su oštećeni bili izloženi kroz zasjede, granatiranja i ubistva, kao i organizirana višestruka ubistva, te prebacivanje i sakupljanje radi pogubljenja, što je sve izvršeno u skladu s postojećim planom rukovodstva RS.
11. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je prvostepeno vijeće rješenjem od 11. januara 2007. godine, zbog neopravdanog odbijanja apelanata i ostalih optuženih da prisustvuju glavnom pretresu, odlučilo da će se glavni pretres, u slučaju njihovog neopravdanog odbijanja da pristupe zakazanim ročištima na koja su blagovremeno i uredno pozvani, održati i bez njihovog prisustva. Ovim rješenjem je određeno da će ročištima koja se održavaju bez prisustva apelanata i ostalih optuženih prisustvovati njihovi branioci, da će sud tokom cijelog postupka preispitivati ovu odluku i ocijeniti njeno dalje održavanje na snazi, te o toku postupka bez odlaganja obavještavati apelante i ostale optužene, tako što će im se snimak ročišta dostavljati istog dana kada je ročište održano. Sud BiH je, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), praksu Komiteta za ljudska prava, te Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i stavove Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), dao iscrpne razloge i obrazloženja zbog čega nastavak suđenja u odsustvu apelanata i ostalih optuženih ne predstavlja kršenje ZKPBiH, te zbog čega ne predstavlja kršenje osnovnih prava apelanata i ostalih optuženih.
12. Prvostepeno vijeće je detaljno analiziralo, te dalo iscrpne razloge i obrazloženja zbog kojih je zaključilo da je svjedok S4 kredibilan svjedok. U vezi s tim, najprije je opširno interpretirana Odluka Ustavnog sud broj AP 661/04. Nadalje, prvostepeno vijeće je konstatovalo da u vrijeme kada je ovaj svjedok počeo svjedočiti nije bio potpisan sporazum o priznanju krivnje sa Tužilaštvom BiH, ali da su i svjedok S4 i Tužilaštvo BiH priznali da su u procesu potpisivanja ovog sporazuma. Nadalje, Sud BiH je ponudio iscrpne razloge i obrazloženja zbog kojih se kredibilitet ovog svjedoka ne dovodi u pitanje zbog činjenice da je potpisao sporazum o priznanju krivnje, kao i zbog razlika u dvije izjave koje je ovaj svjedok dao. S tim u vezi je ukazano da je prvu izjavu dao u svojstvu osumnjičenog, kada nije imao obavezu da govori istinu, a drugu u svojstvu svjedoka kada je dobio imunitet za potrebe pregovaranja o krivnji i kada je bio obavezan govoriti istinu, da je u svom iskazu na glavom pretresu potvrdio da je druga izjava tačnija. Nadalje, Sud BiH je istakao da je u svojoj drugoj izjavi, kao i u toku svjedočenja pred sudom svjedok S4 dosljedno navodio ono o čemu nije mogao dati kompletne ili neposredne informacije i odbijao da iznosi pretpostavke, hipoteze ili nagađanja iako su mnoga od pitanja bila od izuzetne važnosti za Tužilaštvo BiH. Najzad, ukazano je i da su svi ispitani pripadnici Drugog odreda kom su pripadali i apelanti, a što nije osporavano, slično kao i svjedok S4 opisali borbena kretanja odreda, svjedok S4 je u svom iskazu inkriminisao neke od optuženih ali njegovo svjedočenje je išlo i u prilog nekim od optuženih, svjedok S4 nije nagovijestio da ima ikakav lični ili drugi razlog da nekog od optuženih dovede u nepovoljan položaj.
13. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je rješenjem prvostepenog vijeća od 18. aprila 2007. godine djelimično prihvaćen prijedlog Tužilaštva BiH kojim su, pored ostalog, prihvaćeni kao dokazi i dozvoljeno je njihovo čitanje na glavnom pretresu: izjava P. M. data u Tužilaštvu BiH 21. juna 2005. godine, izjave M.S. date 24. juna i 1. jula 2005. godine, izjave B.Dž., zapisnik o rekonstrukciji od 4. oktobra 2005. godine, te crtež lica mjesta. Istim rješenjem odbijen je, pored ostalog, prijedlog Tužilaštva BiH da se prihvati kao dokaz i pročita na glavnom pretresu izjava P. M. data u CJB Bijeljina od 20. juna 2005. godine. Iz obrazloženja ovog rješenja proizlazi da je Sud BiH zaključio da izjava P. M. od 20. juna 2005. godine data u CJB Bijeljina predstavlja izjavu koja je data na nezakonit način. Prvostepeno vijeće je, međutim, zaključilo da je izjava P.M. dana u Tužilaštvu BiH 21. juna 2005. godine zakonita. Naime, zapisnik o izjavi P.M. u Tužilaštvu BiH od 21. juna 2005. godine ne proizlazi iz zapisnika o izjavi P.M. od 20. juna 2005. godine datoj u CJB Bijeljina, odnosno da izjava u Tužilaštvu BiH ne predstavlja „plod otrovne voćke“. S tim u vezi je ukazano da je izjava uzeta od policije nezakonita, ali da policija protiv P.M. nije koristila nikakvu silu niti prijetnje, da kod P.M. nije postojao strah zbog ponašanja policije, da je između uzimanja ove dvije izjave protekao jedan dan, druga lica su uzimala izjavu od apelanta i na drugoj lokaciji, da je P.M. upoznat sa svojim pravima osumnjičenog u skladu sa članom 78. ZKPBiH i dodijeljen mu je branilac s kojim je imao priliku da se konsultuje. Stoga je zaključeno da je u prisustvu i uz savjet svog branioca donio nezavisnu i svjesnu odluku da se odrekne svojih prava i odgovara na pitanja tužioca. Najzad, u pažljivoj analizi izjava iz policije i onih iz Tužilaštva zaključeno je da se izjave razlikuju u mjeri dovoljnoj da potvrde da je P.M., u momentu ispitivanja od tužioca, razumio da se sumnjiči da je počinio teško krivično djelo, te je odlučio da se brani tako što će objasniti događaje na osnovu kojih se sumnja da je počinio krivično djelo genocid.
14. Prvostepeno vijeće je prije ocjene pouzdanosti konkretnih činjenica sadržanih u izjavama koje je P. M. dao Tužilaštvu analiziralo njihov kredibilitet u širem smislu. Navedeno je da su branioci apelanata i ostalih optuženih smatrali da izjave koje je dao P. M. nisu pouzdane zbog njegove mentalne sposobnosti u vrijeme dešavanja koja je opisivao i u vrijeme kada je davao ove izjave. Međutim, nakon analize svih izvedenih dokaza prvostepeno vijeće je zaključilo da je P. M. generalno pouzdan svjedok, pošto je bio u stanju da tačno sagleda i da se sjeti događaja onako kako su se dešavali, a bio je u mogućnosti i da tačno prepriča ono što je rekao u navedenim izjavama. Kod razmatranja pitanja duševnog stanja P.M. suprotstavljeni su protivrječni dokazi - nalazi i mišljenja vještaka Tužilaštva i odbrane, te su ocijenjeni u vezi sa ostalim izvedenim dokazima na temelju čega je zaključeno da P.M u vrijeme kritičnog događaja nije bio bitno smanjeno uračunljiv. Nadalje, analizirana je ključna razlika „između nalaza i mišljenja vještaka Tužilaštva i odbrane koja se ogleda u tome da li je P.M. osoba koja je mogla da shvati značaj svojih postupaka i upravlja njima, te je zaključeno da se prihvati nalaz i mišljenje vještaka Tužilaštva, prof. dr. A.K. uz zaključak da je njegov stav o uračunljivosti P.M. potkrijepljen cjelokupnim izvedenim dokazima za razliku od zaključka dr. K. i dr. Ć. S tim u vezi, ukazano je i da su analizirani: angažovanost P.M. u ratu, počev od 1992. godine, suočavanje sa stresnim situacijama i sposobnost da izvršava kompleksne policijske zadatke, ponašanje na licu mjesta, dosljedno izvršavanje izdatog naređenja i discipline, a posebno njegova vlastita izjava o predmetnom događaju u kojoj nije naveo da je doživio bilo kakvu psihičku dezorijentaciju, te činjenica da je bio pripadnik specijalne policijske jedinice.
15. I konačno, u pogledu primjene materijalnog zakona, prvostepeno vijeće je primijenilo član 4.a) KZBiH koji govori o „općim načelima međunarodnog prava“, te je navelo da je posebno analiziralo svakog apelanta pojedinačno i odredilo kaznu koja je neophodna i srazmjerna za svakog od njih, uzimajući u obzir relevantne otežavajuće i olakšavajuće zakonske okolnosti i usklađujući kaznu od 40 godina dugotrajnog zatvora prema tim okolnostima.
16. Presudom Apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj X-KRŽ- 05/24 od 9. septembra 2009. godine djelimično su uvažene žalbe branilaca apelanata i žalba apelanta Medana lično, pa je prvostepena presuda preinačena tako da je apelantu Jakovljeviću izrečena kazna dugotrajnog zatvora od 28 godina, apelantu Radovanoviću 32 godine dugotrajnog zatvora, apelantu Medanu 28 godina dugotrajnog zatvora i apelantu Trifunoviću 33 godine dugotrajnog zatvora. Sudsko vijeće je zaključilo da su apelanti ostali pomagači samo zato što iz izvedenih dokaza proizlazi da se, isključujući svaku razumnu sumnju, ne može izvesti zaključak da su apelanti, preduzimajući radnje izvršenja za koje su proglašeni krivim, postupali sa genocidnom namjerom, ali istovremeno, konkretne radnje pomaganja su saizvršilačke radnje u ubijanju, što daleko premašuje uobičajene radnje pomaganja pri izvršenju krivičnog djela za koje se ne traži „specijalna namjera“.
17. Ustavni sud je, odlučujući o apelacijama protiv navedenih presuda Suda BiH, odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP 4065/09 i AP 4100/09 od 22. oktobra 2013. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba) utvrdio povredu prava apelanata iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije, ukinuo Presudu Suda BiH broj X-KRŽ-05/24 od 9. septembra 2009. godine u dijelu koji se odnosi na apelante, te predmet vratio Sudu BiH da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom 7. stav 1. Evropske konvencije.
18. Apelaciono vijeće je, odlučujući u postupku izvršenja odluke Ustavnog suda, Presudom broj S 1 K 014263 13 Krž od 23. januara 2014. godine žalbe apelanata i B.Dž. djelimično uvažilo i prvostepenu Presudu broj X-KR-05/24 od 29. jula 2008. godine preinačilo na način da su apelanti i B.Dž. proglašeni krivim da su, radnjama bliže opisanim u izreci presude, počinili krivično djelo genocid iz člana 141. u vezi sa članom 24. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) pa ih osudilo na kaznu zatvora od 20 godina.
19. Apelaciono vijeće je, prije svega, ocijenilo neosnovanim žalbene navode apelanata da je prvostepeni sud bio nepropisno sastavljen budući da su u prvostepenom vijeću učestvovala dvojica međunarodnih sudija iako, prema mišljenju odbrane apelanata, osobe koje nisu državljani Bosne i Hercegovine ne mogu obavljati funkciju sudije niti jednog suda u BiH, pa tako ni Suda BiH. Apelaciono vijeće je istaklo da, suprotno žalbenom prigovoru branioca apelanta Jakovljevića, prisustvo i rad međunarodnih sudija u Sudu BiH imaju zakonsko utemeljenje u odredbi iz člana 65. stav 2. Zakona o Sudu BiH kojim je propisano da vijeća Odjela I (Ratni zločini) i Odjela II (Organizirani kriminal, privredni kriminal i korupcija) Suda BiH čine domaće i međunarodne sudije, dok stav 4. istog člana propisuje da međunarodne sudije ne smiju biti državljani Bosne i Hercegovine ili bilo koje od susjednih zemalja.
20. Dalje je navedeno da su apelanti prvostepenu presudu pobijali i zbog toga što je, prema mišljenju odbrane, na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti, a uporište za ovakav prigovor odbrana nalazi u činjenici da su apelanti proglašeni krivim za krivično djelo genocid, izvršeno s namjerom da se djelimično istrijebi nacionalna, etnička i vjerska skupina Bošnjaka. Naime, predsjednik prvostepenog vijeća, sudija H. V., pripada istoj nacionalnoj i etničkoj grupi Bošnjaka, koji je u toku rata živio i radio u enklavi Goražde, koja je bila pod sličnim neizvjesnim uslovima kao što je to bio slučaj sa enklavom Srebrenica, te da je on iz navedenih razloga oštećen predmetnim krivičnim djelom. U vezi sa ovim žalbenim navodom Apelaciono vijeće je istaklo da odbrana nije dokazala, a ni Apelaciono vijeće nije našlo da je lično ili imovinsko pravo predsjednika prvostepenog vijeća bilo povrijeđeno ili ugroženo predmetnim krivičnim djelom, već svoj zaključak o tome prebacuje na nivo njegove generalne pripadnosti bošnjačkom narodu.
21. U obrazloženju presude je dalje navedeno da je žalbama osporena i odluka prvostepenog vijeća da za vrijeme štrajka apelanata glađu i njihovog odbijanja da iz pritvora pristupe na ročišta za glavni pretres apelante ne dovodi prinudno u sudnicu, već da zakazana ročišta održi i bez uredno obaviještenih apelanata. Međutim, suprotno žalbenim navodima, Apelaciono vijeće je zaključilo da je odluka prvostepenog suda da glavni pretres, u slučaju neopravdanog odbijanja optuženih da pristupe zakazanim ročištima na koja su blagovremeno i uredno pozvani, održi i bez njihovog prisustva zakonita, te potkrijepljena validnom argumentacijom koju je u potpunosti prihvatilo i Apelaciono vijeće.
22. U pogledu prava na odbranu, Apelaciono vijeće je utvrdilo da u konkretnom slučaju žalbeni prigovor kojim se ukazuje da je prvostepeno vijeće bez zakonskog osnova produžilo rok za izricanje presude, te da je pismeni otpravak presude izradilo nakon proteka roka od 30 dana nije doveo do povrede prava apelanata na odbranu. Neosnovan je, po ocjeni Apelacionog vijeća, i žalbeni navod da je tužilac podneskom od 24. juna 2008. godine dopunio optužnicu novom radnjom i pravnom kvalifikacijom, čime je odbrani uskraćeno pravo da se materijalnopravno i procesno suprotstavi, prema mišljenju odbrane, novoj optužbi. Konačno, ni prigovor na odluku suda da odbrani ne dostavi transkripte unakrsnog ispitivanja svjedoka S4 s glavnih pretresa u odvojenim postupcima, prema ocjeni Apelacionog vijeća, nije osnovan, odnosno takvim postupanjem nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje, kako se to u žalbama navodi.
23. U obrazloženju presude je dalje navedeno da su apelanti istakli žalbeni prigovor da prvostepeni sud nije u potpunosti riješio predmet optužbe, budući da je iz činjeničnog opisa izostavio pojedine dijelove, te su istakli da je sud trebalo da odluči i o tom dijelu optužnice, te da na taj način materijalnopravno utvrdi presuđenu stvar. Suprotno iznesenim žalbenim navodima, Apelaciono vijeće je smatralo da nije došlo do bitne povrede odredaba ZKPBiH na koju odbrana ukazuje. U vezi s tim je istaknuto da je prvostepeno vijeće, nakon ocjene svih izvedenih dokaza i uz primjenu principa in dubio pro reo, zaključilo da određene činjenice i radnje navedene u optužnici nisu dokazane, te je dispozitiv pobijane presude prilagodilo svojim utvrđenjima zasnovanim na izvedenim dokazima.
24. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da su neosnovanim ocijenjene tvrdnje apelanata da se zaključak o njihovoj krivici zasniva jedino na nezakonito pribavljenim dokazima – izjavama P.M. i M.S., koje su date u istrazi, a koje su djelimično potkrijepljene iskazom zaštićenog svjedoka S4, te na nezakonitom dokazu – zapisniku o rekonstrukciji od 4. oktobra 2005. godine. Neosnovanim su ocijenjene i tvrdnje da su navedeni dokazi prihvaćeni protivno članu 78. (pouka osumnjičenom) i 273. stav 2. ZKPBiH i s tim u vezi stupanje na snagu izmjena ZKPBiH nakon donošenja prvostepene presude.
25. U vezi s tim, Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeno vijeće odlukom od 18. aprila 2007. godine, u formi posebnog rješenja, prihvatilo prijedlog Tužilaštva BiH da se pobrojani dokazi uvrste u spis i pročitaju na glavnom pretresu, a nakon što je apelantima data mogućnost da se o tome izjasne. Nadalje, zaključeno je da je pravilan stav prvostepenog suda da su izjave P.M. od 21. juna 2005. godine, te izjava M.S. od 24. juna i 1. jula 2005. godine pribavljene na zakonit način, te ukazano na detaljnu analizu relevantnih odredaba ZKPBiH koje su primjenjive na ovu procesnu situaciju, kao i argumentacija na kojoj je zasnovan zaključak o zakonitosti navedenih izjava, a zatim i dopuštenosti da budu uvrštene u dokaznu građu. Također, istaknuto je da se nepravilnosti iz izjave P.M. od 20. juna 2005. godine, za koju je nesporno zaključeno da je nezakonita i koja nije prihvaćena kao dokaz, nisu reflektovale na događaj od narednog dana, tj. izjavu P.M. od 21. juna 2005. godine koja je ocijenjena zakonitom.
26. Isto tako, istaknuto je da nije sporno da je rješenjem od 21. maja 2008. godine prvostepeno vijeće odlučilo da krivični predmet razdvoji na način da napravi zasebne predmete protiv optuženog P.M. (I), M.S. (II), nakon čega je ostao treći predmet u kojem su donesene osuđujuće presude protiv apelanata koje se osporavaju apelacijom. Istim rješenjem optuženi P.M. i M.S. su obavezani da svjedoče u međusobnim predmetima i u trećem predmetu (protiv apelanata), te im je sudeće vijeće garantovalo da bilo šta što eventualno kažu u svojstvu svjedoka neće biti upotrijebljeno protiv njih u njihovim predmetima. Razloge za razdvajanje postupaka prvostepeno vijeće je našlo, a što je podržalo i Apelaciono vijeće, u činjenici da je prihvatilo i na glavnom pretresu pročitalo izjave M.P. i M.S. date Tužilaštvu BiH u istrazi, koje direktno ili indirektno terete apelante. Dakle, procesnom radnjom razdvajanja postupaka M.P. i M.S. su postali svjedoci u ovom predmetu. Apelaciono vijeće je dalje istaklo da, polazeći od jednog od osnovnih prava optuženih u toku postupka - prava da postavljaju pitanja svjedocima (član 259. stav 1. ZKPBiH) i prava na unakrsno ispitivanje (član
262. ZKPBiH) optuženima je sud morao omogućiti da unakrsno ispitaju lica čije ih izjave direktno ili indirektno terete. Apelaciono vijeće je smatralo da izneseni žalbeni prigovor odbrane kojim osporavaju odluku suda da prihvati navedene zapisnike uz obrazloženje da je na taj način povrijeđeno pravo tih optuženih (u ovom postupku svjedoka) da se brane šutnjom, odnosno da se ne samooptužuju, nije relevantan iz razloga što su P.M. i M.S. optuženi u drugim predmetima, protiv njih se vode odvojeni postupci, pa samim time izjavljivanje žalbe u njihovu korist u ovom predmetu nije od značaja za presuđenje u ovom postupku. Takođe je istaknuto da će odluku o tome da li je pravo na šutnju M.P. i M.S. povrijeđeno uvrštavanjem njihovih izjava iz istrage kao dokaz sud donijeti u njihovim predmetima (u kojima su oni optuženi), dok se oni u ovom postupku pojavljuju kao svjedoci, pa samim time imaju obavezu svjedočenja.
27. U vezi sa navodima odbrane apelanata da je imala samo fiktivno pravo da unakrsno ispita svjedoke P.M. i S.M., ističući da se oni uopšte nisu ni pojavili na pretresu u svojstvu svjedoka kada su trebali biti unakrsno ispitani, čime je, također, došlo do bitne povrede odredaba ZKPBiH, Apelaciono vijeće je navelo da ovi žalbeni navodi nisu tačni. U vezi s tim je navedeno da iz zapisnika o glavnom pretresu od 21. maja 2008. godine jasno proizlazi da je na navedenom ročištu objavljena odluka o razdvajanju postupaka, te istovremeno odlučeno da će se svim optuženima pružiti prilika za unakrsno ispitivanje optuženih na okolnost izjava P.M. i S.M. Istaknuto je da je s tom svrhom prvostepeno vijeće zakazalo ročište 28. maja 2008. godine, ali na samom početku pretresa svi su branioci izjavili da ne žele unakrsno ispitati svjedoke P.M. i M.S, pa žalbeni prigovori apelanata kojima navode da im to nije bilo omogućeno jednostavno nisu tačni.
28. Nadalje, ukazano je da je nesporno da je prvostepena presuda donesena nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZKPBiH kojim je izričito određeno da se prilikom ispitivanja osumnjičeni mora upozoriti da je njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da može biti pročitan i korišten bez njegove saglasnosti na glavnom pretresu. Međutim, s tim u vezi je ukazano i da je prvostepena presuda donesena na isti dan (29. jula 2008. godine) kada su navedene izmjene i dopune stupile na snagu. Shodno navedenom zaključeno je da nadležni tužilac, a potom ni prvostepeni sud nisu mogli postupiti u skladu sa odredbama koje u vrijeme preduzimanja procesne radnje (izjava P.M. u Tužilaštvu BiH od 21. juna 2005. godine) nisu ni postojale prema tada važećem ZKPBiH.
29. Apelaciono vijeće je, nadalje, ocijenilo i član 125. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPBiH prema kom će se u predmetima u kojim je optužnica potvrđena do stupanja na snagu ovog zakona postupak nastaviti po odredbama ZKPBiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07 i 15/08), osim ako su odredbe ovog zakona povoljnije za osumnjičenog, odnosno optuženog. U vezi s tim je Apelaciono vijeće istaklo da citirana odredba uspostavlja princip zabrane retroaktivnosti koji je neuobičajen za procesno pravo, odnosno koji je karakterističan za materijalno pravo. U prilog navedenom Apelaciono vijeće se pozvalo i na član 4. stav 1. preuzetog KZSFRJ, član 7. Evropske konvencije i član 15. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Nadalje, ukazano je da član 4. stav 2. preuzetog KZSFRJ dozvoljava retroaktivnu primjenu blažeg zakona, te da je postojanje ovog instituta logično u materijalnom krivičnom pravu posebno imajući u vidu da, kada sud odlučuje o primjeni blažeg zakona na određeni skup činjenica pred sobom ima oba (ili više) zakona, te tek tada procjenjuje koji će zakon u skladu sa navedenim principom primijeniti. Kod procesnih zakona ovakva situacija nije moguća budući da sud koji vodi postupak primjenjuje procesni zakon koji je na snazi u momentu preduzimanja radnje, te u tom trenutku ne može pretpostaviti hoće li uopšte i na koji način u budućnosti doći do izmjene neke odredbe procesnog zakona. U prilog navedenom, citiran je komentar ZKPBiH (Vijeće Evrope (2005) strana 65) a na temelju kog je zaključeno da se blaži, odnosno strožiji karakter procesnog zakona ima ocijeniti u pogledu primjene odredaba koje se odnose na zakonske rokove propisane za obavljanje određene procesne radnje. Najzad, ukazano je da je ovakvo tumačenje jedino logično i da se njim ne dovodi u pitanje zakonitost radnji koje su, u vrijeme kada su poduzete, bile u potpunosti u skladu sa zakonom.
30. U pogledu prigovora apelanata o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, Apelaciono vijeće je prvenstveno smatralo da je argumentacija prvostepenog vijeća u pogledu prihvatljivosti i pouzdanosti iskaza svjedoka S4, kao svjedoka koji je sklopio sporazum o priznanju krivice, validna, te da je prvostepena presuda dala dobro obrazloženje i valjane razloge za takvu odluku. Zatim, Apelaciono vijeće nije prihvatilo navode da je događaj u skladištu Zemljoradničke zadruge „Kravica“ incident koji se odigrao spontano, niti da je pogrešan zaključak Prvostepenog vijeća o planskom i sistematskom ubijanju koje se desilo 13. jula 1995. godine. Apelaciono vijeće je također smatralo da navodi iz žalbi koji ukazuju na pogrešno utvrđenje činjeničnog stanja nisu prihvatljivi, da je pravilno utvrđeno vrijeme izvršenja kao ukupno trajanje ubojstava zatvorenih kao i broj ubijenih lica. Apelaciono vijeće je smatralo da su okolnosti učešća svih apelanata u izvršenju krivičnog djela koje im se stavlja na teret u potpunosti utvrđene pred Prvostepenim vijećem, te je i ove prigovore apelanata u potpunosti odbilo.
31. Nadalje, Apelaciono vijeće je, pozivajući se na pravo na nezavisno sudijsko uvjerenje, u opširnoj elaboraciji najprije izrazilo neslaganje sa odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP 4065/09 i AP 4100/09 od 22. oktobra 2013. godine (kojima su usvojene apelacije apelanata, zbog kršenja člana 7. stav 1. Evropske konvencije). Međutim, izvršavajući odluku Ustavnog suda, koja je u skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, konačna i obavezujuća, Apelaciono vijeće je uvažilo žalbe apelanata da je pobijanom presudom pogrešno primijenjen krivični zakon na njihovu štetu, odnosno da nije primijenjen zakon koji je najblaži za apelante.
32. Nadalje, Apelaciono vijeće je zaključilo da iz činjeničnog utrđenja proizlazi izvan svake razumne sumnje da su ispunjeni svi bitni elementi krivičnog djela genocid, osim genocidne namjere, te je zaključeno da su radnje apelanata predstavljale radnje pomaganja u izvršenju predmetnog krivičnog djela. Nadalje, Apelaciono vijeće je, u skladu sa članom 41. stav 1. KZ FRJ, prvo utvrdilo granice kazne propisane za predmetno krivično djelo, naročito posebni maksimum, s obzirom da su se sankcije izrečene apelantima u ukinutoj presudi (kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 28 godina do 33 godine) kretale prema težoj vrsti kazne po KZBiH. Apelaciono vijeće je istaklo da, u situaciji kada je po stavu Ustavnog suda smrtna kazna eliminisana, za krivično djelo genocid iz člana 141. KZSFRJ zaprijećena je kazna zatvora u trajanju od pet do 15 godina, odnosno 20 godina, kao posebni maksimum i kazna koju sud može izreći za krivična djela za koja je zaprijećena smrtna kazna. Pri tome, ukazano je na član 38. KZSFRJ shodno kom ne postoji mogućnost da se odmjerava krivičnopravna sankcija u rasponu od 15 do 20 godina zatvora.
33. Pri odmjeravanju kazne apelantima Apelaciono vijeće je, pored ostalog, istaklo da je limitirano obavezujućim nalogom iz odluke Ustavnog suda, ali da izražava ozbiljnu sumnju da se izrečenom kaznom zaista ostvaruje svrha kažnjavanja za ovo najteže krivično djelo koje čovječanstvo poznaje, kao i da je ona u skladu sa zahtjevima međunarodnih dokumenata i praksom kažnjavanja zločina genocida.
34. Nadalje, ukazano je da su apelanti proglašeni krivim kao pomagači u genocidu pa da su pri odlučivanju o kazni relevantne i odredbe člana 24. stav 1. KZSFRJ, te člana 25. stav 1. KZSFRJ. S tim u vezi je ukazano da iz navedenih odredaba proizlazi da zakon zahtijeva da sud sa punom pažnjom ocijeni granice umišljaja optuženog kao pomagača u vezi sa preduzetim radnjama, te da je na sudu dispozicija o načinu kažnjavanja, „kao da ga je sam počinio“ ili „a može se i blaže kazniti“. Ovo znači da i sam zakon polazi od stava da je pomaganje najlakši oblik saučesništva, što je opet rezultat stava da pomagači najčešće podupiru djelo izvršioca. Međutim, po ocjeni Apelacionog vijeća, apelanti su ostali pomagači samo zato što se iz izvedenih dokaza, isključujući svaku razumnu sumnju, ne može izvesti zaključak da su postupali sa genocidnom namjerom, ali istovremeno, konkretne radnje pomaganja su saizvršilačke radnje u ubijanju, što daleko premašuje uobičajene radnje pomaganja pri izvršenju krivičnih djela za koja se ne traži „specijalna namjera“.
35. Apelaciono vijeće je nadalje istaklo da je, u skladu sa odlukom Ustavnog suda, za najteže oblike krivičnog djela genocid, umjesto ranije predviđene smrtne kazne, moguće izreći kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. S druge strane, kazna zatvora od pet do 15 godina predviđena je za blaže oblike izvršenja predmetnog krivičnog djela.
36. Najzad, Apelaciono vijeće je istaklo da je za krivična djela koja se kreću ka maksimumu i za koja je ranije bila zaprijećena smrtna kazna, prema zaključcima Ustavnog suda, supstitut kazna zatvora u trajanju od 20 godina, pa je apelantima izrečena upravo ta kazna, kao, po mišljenju Apelacionog vijeća, jedina moguća kazna s obzirom na težinu učinjenog djela, okolnosti pod kojima je učinjeno, posljedice, način izvršenja i konkretne radnje apelanata, kao i njihovu ličnost.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
37. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant Radovanović, takođe, navodi i povredu prava iz člana 7. Evropske konvencije, a apelant Trifunović prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
38. Apelant Trifunović (AP 2978/14) navodi da mu nije suđeno pred nepristrasnim sudom, nego upravo suprotno, pred izuzetno pristrasnim sudom, a što se u konačnici pokazalo i prilikom odabira sankcije, imajući u vidu činjenicu da je apelant osuđen na najstrožiju kaznu koju mu je Sud BiH mogao izreći u tom trenutku, posebno imajući u vidu da Sud BiH nije uzeo u obzir nikakve lične okolnosti apelanta, nego isključivo one koje se tiču generalne, društvene, osude krivičnog djela za koje je apelant osuđen. U apelaciji je, također, istakao da se apelantova osuda bazira na dva dokaza (izjava iz istrage osumnjičenog P.M. i iskaz S4 na glavnom pretresu) na kojima osuda u krivičnom predmetu, dosljednom primjenom člana 6. Evropske konvencije i sudske prakse Evropskog suda, ne može počivati. U vezi sa iskazom svjedoka P.M., apelant ukazuje da i njegovo mentalno zdravlje dovodi u pitanje kredibilnost ovog svjedoka. Apelant, također, smatra da je plaćanjem troškova pripremanja odbrane tek nakon što su pribavljeni dokazi uvedeni u dokazni materijal došlo do povrede prava na odbranu. Nadalje, apelant ističe da je nesporno da je odbrana detaljno konkretizovala sve svoje žalbene navode, te da je u žalbi specificirala i na koji način su pojedine greške prvostepenog suda utjecale na konačnu odluku. Što se tiče kršenja prava na pravično suđenje u pogledu odluke o kazni, apelant navodi da ga je Sud BiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, te da nijedna okolnost koju je odbrana apelanta istakla bilo u prvostepenom postupku, bilo na sjednici Apelacionog vijeća nije uzeta u obzir prilikom odmjeravanja kazne. Činjenica da se Sud BiH nije upustio u razmatranje navoda žalbe pokazuje da, iako je zakonski formalno riješeno pitanje postojanja pravnog lijeka u sistemskom smislu, predmetni pravni lijek nije učinkovit (kršenje prava na pravni lijek).
39. Apelant Medan (AP 2957/14) prvenstveno ukazuje na iskaze svjedoka P. M. i S4. Takođe, ističe da nije prisustvovao suđenju 17. januara 2007. godine, kada je saslušan svjedok D.V., za kojeg navodi da se radi o jednom od ključnih svjedoka Tužilaštva BiH, a koji je svjedočio u njegovom odsustvu, što predstavlja kršenje prava na pravično suđenje. Konačno, navodi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i prilikom odmjeravanja kazne, ističući da se u presudi navode razlozi za odmjeravanje kazne u kojima niti jednom riječju nije spomenut apelant, nego isključivo koliko je teško krivično djelo za koje mu se sudi, te je osuđen na istu kaznu kao i ostali saoptuženi u predmetu.
40. Apelant Radovanović (AP 2956/14) navodi povredu prava na suđenje pred nepristrasnim sudom, ističući da je jasno da je njegov predmet iskorišten za obračun Suda BiH sa Ustavnim sudom. Nadalje, apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u tome što se osuda bazira na nezakonitim dokazima, odnosno na dva dokaza (svjedoke P.M. i S4). Dalje navodi da je iz presuda Suda BiH vidljivo da apelant nije prisustvovao suđenju 17. januara 2007. godine usljed štrajka glađu, a svjedok D.V., koji je saslušan u apelantovom odsustvu, potpisnik je osam dokaza koji su od iznimne važnosti za odluku o apelantovoj krivici. Apelant navodi činjenice koje su utvrđene na temelju iskaza ovog svjedoka a koje su bile odlučujuće za pravnu kvalifikaciju djela za koje je proglašen krivim. Apelant tvrdi da niko iz struktura MUP-a RS, osim njega, te lica kojim je suđeno s njim, nije osuđen za krivično djelo genocid ni pred Međunarodnim tribunalom u Hagu, a ni pred Sudom BiH, odnosno da je njegov nadređeni Lj.B. osuđen za ratni zločin protiv čovječnosti.
41. U pogledu paušalne primjene prava prilikom odmjeravanja kazne, apelant navodi da niti jedna olakšavajuća okolnost nije uzeta u obzir, uključujući dobro ponašanje, porodičan život, spašavanje života pripadnicima drugih nacionalnosti riskirajući sopstveni život, mladost u vrijeme počinjenja djela, već je paušalno sa cijelom grupom lica sa kojima mu je suđeno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.
42. Apelant Jakovljević (AP 2969/14) povredu prava na pravično suđenje obrazlaže istim razlozima kao i ostali apelanti, ali navodi i kršenje prava na pravično suđenje do kojeg je došlo prilikom ,,ponavljanja“ postupka pred Apelacionim vijećem Suda BiH, nakon što je Ustavni sud usvojio apelantovu apelaciju i utvrdio kršenje člana 7. stav 1. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
43. Sud BiH je u odgovoru na apelacije, pored ostalog, istakao da je dao jasne i razumljive razloge kojim se rukovodio prilikom donošenja svoje odluke, pri kojima ostaje i sada, odnosno da su apelanti identične navode iznosili i u žalbi na prvostepenu presudu a o kojim se Sud BiH već dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnio. Nadalje, ukazano je da je u postupku povodom odluke Ustavnog suda Sud BiH imao u vidu da se nalazi u procesnopravnoj situaciji kada očigledno nije dovedena u pitanje pravilnost drugostepene presude u dijelu kojim se potvrđuje prvostepena presuda u odnosu na postojanje krivičnog djela i krivice apelanata, zbog čega sud nije mogao ponovno u tom dijelu ocijeniti žalbene prigovore i preispitivati svoju raniju odluku. Pri tom neosnovanim su ocijenjeni prigovori apelanata u pogledu ocjene iskaza svjedoka P.M., te iskaza zaštićenog svjedoka S4, te je ukazano da je sud ocijenio dokaze u skladu sa ZKPBiH, primjenjujući prvenstveno načelo pretpostavke nevinosti koje odražava opšti princip prava prema kojem tužilaštvo snosi teret dokazivanja krivice optuženog, te da tužilaštvo to mora dokazati isključujući svaku razumnu sumnju. Nesporno je da pravo na pravično suđenje obuhvata načelo jednakosti strana, ali činjenica da sud nije ocijenio dokaznu građu na način i u mjeri kako to odgovara apelantima ne čini pobijanu presudu manjkavom, već jasnom i koncentrisanom na bitne elemente krivičnog djela koje im se stavljalo na teret. U pogledu navoda apelanata o visini izrečene kazne, ukazano je da je Sud BiH vodio računa o individualizaciji kazne i njenom ponovnom odmjeravanju, u skladu sa odredbama KZSFRJ, te je prilikom odmjeravanja visine kazne apelantima ocijenio sve okolnosti koje su od utjecaja da kazna bude veća ili manja. Stoga, budući da je za krivična djela koja se kreću ka maksimumu i za koja je ranije bila zaprijećena smrtna kazna, prema zaključcima Ustavnog suda BiH, supstitut kazna zatvora u trajanju od 20 godina, Sud BiH je, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja kako olakšavajuće, tako i otežavajuće, apelantima izrekao navedenu kaznu smatrajući da je kazna zatvora u trajanju od 20 godina jedina moguća kazna s obzirom na težinu učinjenog djela, kao i na okolnosti pod kojima je učinjeno, posljedice, način izvršenja i konkretne radnje osuđenih. Najzad, ukazano je da činjenica da je pri odmjeravanju kazne data prevaga otežavajućim okolnostima, što je i razumljivo kad se posmatraju posljedice izvršenog krivičnog djela koje su nesagledive, ne znači da nisu uzete u obzir i olakšavajuće okolnosti.
44. Takođe je istaknuto da osporena presuda sadrži jasno i logično obrazloženje u pogledu nedolazaka apelanata, a tada optuženih, na glavni pretres, te se u tom smislu u osporenoj presudi jasno navodi da je odluka prvostepenog suda da glavni pretres, u slučaju neopravdanog odbijanja optuženih da pristupe zakazanim ročištima na koja su blagovremeno i uredno pozvani, održi i bez njihovog prisustva zakonita, te potkrijepljena validnom argumentacijom. Imajući u vidu da su apelanti sve vrijeme bili svjesni optužbi koje im se stavljaju na teret, da su blagovremeno obavještavani i pozivani na zakazana ročišta, da su bili sposobni da im prisustvuju, da su u toku glavnog pretresa uvijek bili prisutni njihovi branioci, te da su se optuženi apelanti svaki put jasno, svojevoljno i izričito odrekli prava da budu prisutni suđenju, Apelaciono vijeće je utvrdilo da oni ni na koji način nisu bili onemogućeni da prisustvuju, prate i učestvuju na glavnom pretresu, te da su se evidentno tog prava dobrovoljno odrekli, prihvativši na taj način da glavni pretres bude nastavljen i bez njih.
45. S obzirom da se u apelacijama ponavlja prigovor da apelantima nije sudio nepristrasan sud, naglašeno je da je sasvim logično da se u pobijanoj presudi navodi da se Apelaciono vijeće Suda BiH ne slaže sa odlukom Ustavnog suda BiH, odnosno da im se ne podudaraju stavovi u pogledu primjene blažeg krivičnog zakona, što je i vidljivo iz odluka navedenih sudova, ali da je, i pored toga, Sud BiH postupio u skladu sa naredbom Ustavnog suda BiH, te primijenio KZSFRJ kao blaži zakon za počinioce, te ih na taj način nije doveo u nepovoljniji položaj.
46. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelacije, pored ostalog, istaklo da su neosnovane tvrdnje apelanata „u pogledu prihvatanja izjave P.M., te da su na tom i samo još jednom dokazu bazirane presude“. S tim u vezi je ukazano da je apelantima bilo omogućeno da unakrsno ispitaju ovog svjedoka (P. M.) i pobijaju sve što je svjedok rekao u svom svjedočenju, ali da apelanti to svoje pravo nisu željeli koristiti. Nadalje, Tužilaštvo BiH se detaljno pozvalo na razloge i obrazloženja iz osporenih presuda na kojim je Sud BiH zasnovao zaključak da je izjava P. M. koju je dao u Tužilaštvu BiH 21. juna 2005. godine zakonita. Nadalje, pozivanjem na razloge i obrazloženja iz osporenih presuda neosnovanim su ocijenjene: tvrdnje kojim se dovodi u pitanje stanje mentalnog zdravlja svjedoka P.M., te s tim u vezi ukazano da su vještaci zaista utvrdili zdravstvene probleme i lake duševne poremećaje, ali da nijedan vještak nije utvrdio duševnu bolest, kredibilitet svjedoka S4, te tvrdnje o povredi prava na obrazloženu presudu. Neosnovnim je ocijenjena i tvrdnja o suđenju u odsustvu s obzirom na to da su apelanti uredno pozvani na glavni pretres 17. januara 2007. godine, da su oni, kao i ostali optuženi, stupili u štrajk glađu kao bi opstruirali vođenje postupka, da su na ovom ročištu bili prisutni njihovi advokati, te da su apelanti znali da će na ovom ročištu biti saslušan svjedok D.V. Najzad, neosnovanim su ocijenjene tvrdnje apelanata o pristrasnosti suda i s tim u vezi odmjeravanjem kazne.
V. Relevantni propisi
47. U Krivičnom zakonu SFRJ («Službeni list SFRJ» br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) relevantne odredbe glase:
Pomaganje Član 24.
(1) Ko drugome s umišljajem pomogne u izvršenju krivičnog djela kazniće se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.
(2) Kao pomaganje u izvršenju krivičnog djela smatra se naročito: davanje savjeta ili uputa kako da se izvrši krivično djelo, stavljanje učiniocu na raspolaganje sredstva za izvršenje krivičnog djela, otklanjanje prepreka za izvršenje krivičnog djela, kao i unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinioca, sredstava kojima je krivično djelo izvršeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom. Granice krivične odgovornosti i kažnjivosti saučesnika Član 25.
(1)Saizvršilac je krivično odgovoran u granicama svog umišljaja ili nehata, a podstrekač i pomagač – u granicama njihovog umišljaja.
(…) Smrtna kazna Član 37. st. 1. i 2.
(1)Smrtna kazna ne može se propisati kao jedina glavna kazna za određeno krivično djelo. (2)Smrtna kazna može se izreći samo za najteže slučajeve teških krivičnih djela za koje je zakonom propisana.
Zatvor Član 38. st. 1., 2. i 3.
(1) Zatvor ne može biti kraći od petnaest dana ni duži od petnaest godina.
(2) Za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor od dvadeset godina.
(3) Ako je za krivično djelo učinjeno sa umišljajem propisan zatvor u trajanju od petnaest godina, može se za teške oblike tog djela propisati i zatvor od dvadeset godina.
XVII GLAVA ŠESNAESTA
KRIVIČNA DJELA PROTIV ČOVJEČNOSTI I MEĐUNARODNOG PRAVA
Genocid Član 141.
Ko u cilju da potpuno ili djelimično istrijebi nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu ljudi naredi učinjenje ili učini koje od ovih djela:
a) ubijanje pripadnika skupine ljudi;
[… ] kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
48. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 10. st. 2. i 3.
Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
(3)Nakon završnih riječi sudija, odnosno predsjednik vijeća objavljuje da je glavni pretres završen, a sud se povlači na vijećanje i glasanje radi donošenja presude. Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI. Dopustivost
49. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
50. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
51. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 014263 13 Krž od 23. januara 2014. godine. Zatim, osporenu presudu su apelanti, odnosno njihovi punomoćnici primili u periodu od 5. maja 2014. godine do 15. maja 2014. godine a apelacije su podnesene u periodu od 24. juna 2014. godine do 1. jula 2014. godine. Dakle, apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
52. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
53. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant Radovanović, takođe, navodi i povredu prava iz člana 7. Evropske konvencije, a apelant Trifunović prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije Pravo na pravično suđenje
54. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
55. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3 . Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a.da, odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;
b.da mu se osiguraju vrijeme i uslovi neophodni za pripremanje odbrane;
c.da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;
56. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata u vezi sa izvršenjem krivičnog djela genocid, pa apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred Sudom BiH bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
57. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda, zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi, Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, Serija A broj 115, str. 21, stav 54).
58. Apelanti u suštini tvrde da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer se osporena presuda zasniva na nezakonito pribavljenim dokazima na kojim se u odlučujućem dijelu zasnivaju osuda i kazna, da su sudovi propustili brižljivo i savjesno ocijeniti provedene dokaze, da im je povrijeđeno pravo na odbranu, da osporena presuda ne sadrži razloge i obrazloženja o odlučnim činjenica, da im je uskraćena garancija u vezi sa nepristrasnim sudom. Sve navedeno, po mišljenju apelanata, upućuje na zaključak da im nisu bile osigurane garancije pravičnog postupka.
59. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).
60. Rukovodeći se navedenim stavovima, te imajući u vidu da apelanti smatraju da postupak u cjelini nije bio pravičan i zbog nepoštivanja garancija ustanovljenih članom 6. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud će navode apelanata ispitati u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
61. U vezi sa navodima apelanata da su presude zasnovane na nezakonitim dokazima, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. jul 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. jun 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi, ili upravo da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
62. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Evropski i Ustavni sud u brojnim odlukama su ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
63. Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju prvostepene presude, pored ostalog, navedeno da su neki od ključnih dokaza na kojim je zasnovan zaključak o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanata: iskaz svjedoka S4, za kog apelanti tvrde da mu nije mogao biti povjeren kredibilitet, te izjava optuženog P.M. i dvije izjave optuženog M.S. date u Tužilaštvu BiH za koje apelanti tvrde da su pribavljene protivno zakonu, kao i standardima iz člana 6. Evropske konvencije. Apelanti ukazuje i da su u vezi sa prihvatanjem izjave P.M., kao i u daljnjem toku postupka izostali razlozi i obrazloženja o njegovom mentalnom stanju, odnosno da je ocjena suda u tom dijelu proizvoljna.
64. Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporene prvostepene presude dati iscrpni razlozi i obrazloženja u prilog kredibilitetu svjedoka S4, analizirana je okolnost da je počeo svjedočiti prije zaključivanja sporazuma o priznanju krivnje, činjenica da je ovaj sporazum zaključen, različite izjave koje je prethodno dao u svojstvu optuženog, te u svojstvu svjedoka, njegov iskaz doveden je u vezu sa iskazima drugih svjedoka. Takođe, a suprotno tvrdnjama apelanata, prvostepeni sud je zaključak o kredibilitetu ovog svjedoka zasnovao upravo na kriterijima iz Odluke Ustavnog suda broj AP 661/04. Takođe, iz osporene drugostepene presude proizlazi da su detaljno preispitani navodi apelanata u ovom dijelu, te dati iscrpni razlozi i obrazloženja zbog čega se ne dovodi u pitanje kredibilitet ovog svjedoka. Apelacionim navodima u ovom dijelu, po mišljenju Ustavnog suda, nisu dovedeni u pitanje zaključci redovnog suda o kredibilitetu ovog svjedoka.
65. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u vrijeme kada su uzete izjave od optuženog P.M., koji je nakon razdvajanja krivičnog postupka postao svjedok u predmetu apelanata, u ZKPBiH bilo određeno: članom 10. stav 2, pored ostalog, da se presuda ne može zasnovati na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona, a stavom 3. da se ne može zasnivati ni na dokazima koji su dobijeni na temelju takvog dokaza, članom 78. stav 2. da će se osumnjičenom na početku ispitivanja saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, da nije dužan da iznosi odbranu i odgovara na pitanja, da može uzeti branioca po svom izboru koji može biti prisutan njegovom ispitivanju, da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u prilog, stavom 3. istog člana da se može dobrovoljno odreći pobrojanih prava, ali da njegovo ispitivanje ne može početi prije nego što se njegova izjava zabilježi pismeno i dok je ne potpiše, a stavom 6. da, u slučaju da je postupljeno protivno odredbama ovog člana, na iskazu osumnjičenog se ne može zasnovati sudska odluka.
66. Ustavni sud zapaža da se prvostepeni sud u prvostepenoj presudi bavio pitanjem zakonitosti iskaza P.M., kao i dva iskaza M.S. kako u vezi sa odredbama ZKPBiH, tako i u vezi sa njihovom prihvatljivosti u smislu zahtjeva Evropske konvencije.
67. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je, razmatrajući ove prigovore apelanata, prvostepeni sud dao detaljnu analizu relevantnih odredaba ZKPBiH, te je, pozivajući se na relevantnu praksu Evropskog suda, zaključio da se izjava P.M. u Tužilaštvu BiH od 21. juna 2005. godine ne može dovesti u vezu sa nezakonitom izjavom iz CJB Bijeljine od 20. juna 2005. godine i da ne predstavlja „plod otrovne voćke“. Isto tako, Apelaciono vijeće je istaklo da je rješenjem od 21. maja 2008. godine prvostepeni sud odlučio da krivični predmet razdvoji i da su tim rješenjem optuženi P.M. i M.S. obavezani da svjedoče u međusobnim predmetima i u trećem predmetu (protiv apelanata), te im je sudeće vijeće garantovalo da bilo šta što eventualno kažu u svojstvu svjedoka neće biti upotrijebljeno protiv njih u njihovim predmetima. Procesnom radnjom razdvajanja postupaka M.P. i M.S. su postali svjedoci u ovom predmetu, te je Apelaciono vijeće smatralo da izneseni žalbeni prigovor odbrane kojim osporavaju odluku suda da prihvati navedene zapisnike uz obrazloženje da je na taj način povrijeđeno pravo tih optuženih (u ovom postupku svjedoka) da se brane šutnjom, odnosno da se ne samooptužuju, nije relevantan zbog toga što su P.M. i M.S. optuženi u drugim predmetima, protiv njih se vode odvojeni postupci, pa samim time izjavljivanje žalbe u njihovu korist u ovom predmetu nije značajno za presuđenje u ovom postupku. Takođe je istaknuto da će odluku o tome da li je pravo na šutnju M.P. i M.S. povrijeđeno uvrštavanjem njihovih izjava iz istrage kao dokaza sud donijeti u njihovim predmetima (u kojima su oni optuženi), dok se oni u ovom postupku pojavljuju kao svjedoci, pa samim time imaju obavezu da svjedoče. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je drugostepeni sud posebno ocijenio i činjenicu da je u trenutku donošenja prvostepene presude stupio izmijenjeni ZKPBiH kojim je, pored ostalog, uspostavljeno pravilo o retroaktivnosti prema kom se u predmetima u kojim je potvrđena optužnica imaju primjenjivati odredbe ZKPBiH koji je povoljniji po optuženog. Drugostepeni sud je dao iscrpne razloge i obrazloženja da se, i pored navedene mogućnosti iz izmijenjenog ZKPBiH koji je stupio na snagu na isti dan kad je donesena i prvostepena presuda, zakonitost iskaza P.M., te s tim u vezi zapisnika o rekonstrukciji i crteža lica mjesta, te dva iskaza optuženog M.S. može procjenjivati samo prema zakonu koji je važio u vrijeme kada su ove radnje preduzete. Ovakav zaključak Suda BiH Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, navode u pogledu zakonitosti izjava P.M. i S.M. datih u istrazi, kao i navode da je, zbog razdvajanja predmeta P.M. i predmeta optuženog M.S. od predmeta apelanata, povrijeđeno pravo tih optuženih (u ovom postupku svjedoka) da se brane šutnjom, odnosno da se ne samooptužuju, Ustavni sud je detaljno razmotrio u predmetu broj AP 3070/14 u kojem je odlučivao o apelaciji P.M. protiv Presude Suda BiH broj S1 K 014264 13 Krž od 22. januara 2014. godine koja je donesena u predmetu protiv P.M., nakon što je njegov predmet razdvojen od predmeta apelanata, te zaključio da su ovi navodi neosnovani ( vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3070/14 od 22. marta 2017. godine, tač. 78-80. i 85-89, dostupna na www.ustavnisud.ba).
68. Nadalje, činjenica je da je pri odluci o prihvatanju izjave P.M. iz Tužilaštva BiH kao zakonite u vezi sa njegovim mentalnim stanjem ocijenjen samo iskaz vještaka A.K., kog je angažovalo Tužilaštvo BiH. Naime, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta kao nesporno proizlazi da odbrani P.M. (u vrijeme dok je P.M. još imao položaj optuženog u ovom predmetu), kao i odbrani apelanata nije bila uskraćena mogućnost da u toku cijelog postupka dovode u pitanje ovaj zaključak, te da s tim u vezi predlažu i provode dokaze. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su na okolnost mentalnog stanja P.M. provedeni kao dokazi nalaz i mišljenje vještaka, te psihologa kog je predložila odbrana P.M. Prvostepeni sud je detaljno ocijenio ove dokaze, pojedinačno i u vezi sa nalazom i mišljenjem vještaka Tužilaštva BiH, te s tim u vezi dao detaljne razloge i obrazloženja zbog kojih je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tužilaštva BiH. Stoga, i tvrdnje apelanata da su izostali razlozi i obrazloženja u pogledu ocjene mentalnog stanja svjedoka P.M., odnosno da je ova ocjena proizvoljna ne mogu biti prihvaćeni kao osnovani (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3768/14 od 27. marta 2015. godine, tačka 85, dostupna na www.ustavnisud.ba).
69. Nadalje, apelanti tvrde da su neki od ključnih dokaza, pri čemu apelant Radovanović posebno uzkazuje na iskaz svjedoka D.V., provedeni na ročištu za glavni pretres od 17. januara 2007. godine kom nisu prisustvovali. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da pravo na usmenu i javnu raspravu, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, generalno podrazumijeva da optuženi mora biti prisutan na pretresu pred prvostepenim sudom (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Tierce i ostali protiv San Marina, stav 94). Nadalje, član 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije ne garantuje optuženom pravo da bude i lično prisutan u svim okolnostima i njegov izostanak može uslijediti zbog posebnih okolnosti koje su u vezi sa organiziranjem rasprave (vidi, Colozza protiv Italije, Izvještaji Komisije, stav 117 (1983)). Najzad, suđenje u odsustvu samo po sebi nije u suprotnosti sa Konvencijom u slučaju kada se utvrdi da se optuženi odrekao prava da se pojavi na suđenju i sam se brani (vidi, Sejdović protiv Italije, [GC], stav 82).
70. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud rješenjem od 11. januara 2007. godine, zbog neopravdanog odbijanja apelanata i ostalih optuženih da prisustvuju glavnom pretresu, donio rješenje da će se glavni pretres, u slučaju njihovog neopravdanog odbijanja da pristupe zakazanim ročištima na koja su blagovremeno i uredno pozvani, održati i bez njihovog prisustva. Nadalje, određeno je da će ročištima koja se održavaju bez prisustva apelanata i ostalih optuženih prisustvovati njihovi branioci, da će sud u toku cijelog postupka preispitivati ovu odluku i ocijeniti njeno dalje održavanje na snazi, te o toku postupka bez odgađanja obavještavati apelanta i ostale optužene, tako što će im se snimak ročišta dostavljati istog dana kada je ročište održano. Sud BiH je, pozivajući se na relevantne odredbe ZKPBiH, praksu Komiteta za ljudska prava, te Evropsku konvenciju i stavove Evropskog suda, dao iscrpne razloge i obrazloženja zbog čega nastavak suđenja u odsustvu apelanta i ostalih optuženih ne predstavlja kršenje ZKPBiH, te zbog čega ne predstavlja kršenje osnovnih prava apelanta i ostalih optuženih. S obzirom na to da apelanti ne tvrde da na ročište od 17. januara 2007. godine nisu uredno pozvani, da ovom ročištu nisu prisustvovali njihovi branioci, te da po njegovom održavanju i apelanti nisu bili upoznati sa iskazima svih saslušanih svjedoka na tom ročištu (među kojim je, kako proizlazi iz činjenica predmeta, saslušan i svjedok D.V.) Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim ni navode apelanata u ovom dijelu.
71. Nadalje, apelanti tvrde i da je Sud BiH proizvoljno primijenio KZSFRJ prilikom odmjeravanja kazne, pa da su im povrijeđene garancije u pogledu suđenja pred nepristrasnim sudom s obzirom na to da je drugostepeni sud u svojoj odluci izrazio neslaganje sa stavom Ustavnog suda u pogledu primjene blažeg zakona u odnosu na kaznu. Po mišljenju apelanata, takođe su izostali razlozi i obrazloženja zbog čega im je sada svima odmjerena maksimalna kazna od 20 godina.
72. Ustavni sud podsjeća da je „nepristrasnost“ odsustvo predrasuda ili unaprijed utvrđenog stava prema strankama. Prema utvrđenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora se ocjenjivati prema subjektivnom testu. To znači da se treba utvrditi da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu. Postojanje nepristrasnosti se, takođe, ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (vidi, Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 29, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 57/07).
73. U konkretnom slučaju iz apelacionih navoda ne proizlazi da se dovodi u pitanje subjektivna nepristranost suda. Naime, apelanti su osporili pristrasnost sudskog vijeća, jer, odlučujući u dva navrata o njihovim žalbama, a kod, po njihovom mišljenju, iste činjenične i pravne osnove, nije ocijenio iste olakšavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja kazne.
74. Što se tiče objektivne nepristrasnosti, Ustavni sud ukazuje da se mora utvrditi da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost. Međutim, pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristrasan, apelantov stav jeste važan, ali nije odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takva bojazan može objektivno opravdati (op. cit., Mežnarić, stav 31). U vezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno „pravda se ne treba samo provesti već se mora i vidjeti da se ona provodi“ (vidi, Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, Serija A broj 86, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu.
75. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u Apelacionom vijeću, sastavljenom od sudija A.M., T.L. i F.J. u odluci iz 2009. godine, odlučujući o žalbama apelanata na prvostepenu presudu žalbu djelimično uvažio, tako da su apelanti proglašeni krivim da su počinili krivično djelo genocid kao pomagači iz člana 171. tačka a) u vezi sa članom 31. KZBiH, jer, prema ocjeni navedenog sudskog vijeća, van razumne sumnje nije dokazana genocidna namjera, pa je apelantu Jakovljeviću izrečena kazna dugotrajnog zatvora od 28 godina, apelantu Radovanoviću 32 godine dugotrajnog zatvora, apelantu Medanu 28 godina dugotrajnog zatvora i apelantu Trifunoviću 33 godine dugotrajnog zatvora, umjesto kazni zatvora od 40, odnosno 42 godine izrečenih prvostepenom presudom. Apelaciono vijeće je zaključilo da su apelanti ostali pomagači samo zato što iz izvedenih dokaza proizlazi da se, isključujući svaku razumnu sumnju, ne može izvesti zaključak da su apelanti, preduzimajući radnje izvršenja za koje su proglašeni krivim, postupali sa genocidnom namjerom, ali istovremeno konkretne radnje pomaganja su saizvršilačke radnje u ubijanju, što daleko premašuje uobičajene radnje pomaganja pri izvršenju krivičnog djela za koje se ne traži „specijalna namjera“.
76. Ustavni sud zapaža da su osporenu odluku iz 2014. godine, nakon donošenja Odluke Ustavnog suda, donijelo Apelaciono vijeće u čijem sastavu su bila dvojica sudija koji su bili članovi vijeća i 2009. godine: A.M. i T.L., te sudija M.B. Osporenom odlukom apelanti su proglašeni krivim da su počinili krivično djelo genocid kao pomagači iz člana 141. u vezi sa članom 24. KZSFRJ. Apelaciono vijeće je zaključilo da su apelanti ostali pomagači samo zato što iz izvedenih dokaza proizlazi da se, isključujući svaku razumnu sumnju, ne može izvesti zaključak da su apelanti, preduzimajući radnje izvršenja za koje su proglašeni krivim, postupali sa genocidnom namjerom, ali istovremeno konkretne radnje pomaganja su saizvršilačke radnje u ubijanju, što daleko premašuje uobičajene radnje pomaganja pri izvršenju krivičnog djela za koje se ne traži „specijalna namjera“. Okolnost da su apelanti sada proglašeni krivim za pomaganje kao oblik učešća u izvršenju krivičnog djela, kao blaži vid kriminalne aktivnosti, ocijenjena je kao olakšavajuća okolnost, ali ne u toj mjeri da opravdava zakonsku mogućnost blažeg kažnjavanja.
77. Shodno navedenom, a suprotno tvrdnji apelanata koji svoje navode o pristrasnosti Apelacionog vijeća vezuju za raniji stav vijeća (u kojem su učestvovala dvojica istih sudija kao i u vijeću koje je donijelo osporenu presudu) u pogledu visine izrečene kazne, a u kontekstu primjene krivičnog zakona, ne može se zaključiti da je Sud BiH propustio ocijeniti kao olakšavajuću okolnost činjenicu da su apelanti sada (kao i u presudi iz 2009. godine) proglašeni krivim za pomaganje kao oblik učešća u izvršenju krivičnog djela koji predstavlja blaži vid kriminalne aktivnosti, pa da je na taj način dovedeno u pitanje nepristrano postupanje. Na suprotan zaključak ne upućuje ni opširna elaboracija Apelacionog vijeća u kojoj je izraženo neslaganje sa stavom iz odluka Ustavnog suda br. AP 4065/ 09 i AP 4100/09 u kojima se problematizira zaključak o blažem zakonu na osnovu upoređivanja maksimalnih kazni zatvora propisanih KZSFRJ i KZBiH, kao i konstatacija u osporenoj drugostepenoj presudi da sudsko vijeće izražava ozbiljnu sumnju da je izrečena zatvorska kazna od 20 godina adekvatna kazna, odnosno da ova kazna ne odgovara zahtjevima međunarodnih dokumenata i praksi kažnjavanja zločina genocida. Naime, u obje odluke Sud BiH je zaključio da navedena olakšavajuća okolnost nije od utjecaja na blaže kažnjavanje. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelantima izrečena kazna zatvora u trajanju od 20 godina, kao kazna koja je propisana KZSFRJ koji je u slučaju apelanata primijenjen. Sud BiH je prilikom odmjeravanja kazne imao u vidu otežavajuće i olakšavajuće okolnosti o čemu je dao i iscrpne razloge i obrazloženja, koji ne upućuju na zaključak o proizvoljnoj primjeni prava pri odmjeravanju kazne apelantima. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da iz načina na koji je Sud BiH utvrdio da apelantima treba izreći maksimalnu kaznu propisanu KZSFRJ ne proizlazi da je taj sud postupao pristrasno, vodeći se svojim neslaganjem pravnim stavovima Ustavnog suda izraženim u odlukama kojim je ukinuta odluka Apelacionog vijeća Suda BiH u čijem donošenju su učestvovale sudije koje su učestvovale i u donošenju osporene odluke.
78. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da se osporena odluka zasniva na dokazima na kojim se ne može zasnovati, da su redovni sudovi propustili podvrgnuti brižljivoj i savjesnoj ocijeni dokaze na kojim su temeljili zaključke o relevantnim činjenicama, da je apelantima bilo uskraćeno pravo na odbranu, te da je, zbog pristranog postupanja, proizvoljno primijenjen relevantni zakon pri odmjeravanju izrečene kazne, a što bi postupak protiv apelanata, sagledan u cjelini, učinilo nepravičnim.
79. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane tvrdnje apelanata o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Kažnjavanje samo na osnovu zakona
80. Apelant Radovanović tvrdi da mu je osporenom presudom Suda BiH povrijeđeno i pravo iz člana 7. Evropske konvencije. Suština apelantovih navoda u ovom dijelu odnosi se na tvrdnju da je, protivno legitimnom očekivanju koje je imao, Sud BiH postupio pristrasno, te pri odmjeravanju kazne u ponovnom postupku nije imao u vidu iste olakšavajuće okolnosti kao i u prethodnom postupku a koje su ga opredijelile da mu prvostepenom presudom izrečenu kaznu zatvora smanji za deset godina. Ustavni sud zapaža da su identični navodi već ispitani u vezi sa pravom na pravično suđenje, te da je zaključeno da nije dovedena u pitanje pristranost suda, kao i da nije bilo proizvoljnog postupanja u primjeni relevantnog zakona pri odmjeravanju izrečene kazne i, s tim u vezi, ocjene olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, pri čemu iz izreka osporene presude kao nesporno proizlazi da apelantu, u smislu garancija člana 7. stav 1. Evropske konvencije, nije izrečena „strožija kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno“.
81. Stoga, Ustavni sud smatra da su identične tvrdnje apelanta Radovanovića o kršenju prava iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije, takođe, neosnovane.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
82. U vezi sa navodima apelanta Trifunovića o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio zakonom propisane pravne lijekove u krivičnom postupku, pa činjenica da žalba Apelacionom vijeću Suda BiH nije rezultirala apelantovim uspjehom sama po sebi ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije neosnovan.
VIII. Zaključak
83. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da se osporena odluka zasniva na dokazima na kojim se ne može zasnovati, da su redovni sudovi propustili podvrgnuti brižljivoj i savjesnoj ocjeni dokaze na kojim su temeljili zaključke o relevantnim činjenicama, da je apelantima bilo uskraćeno pravo na odbranu, te da je, zbog pristranog postupanja, proizvoljno primijenjen relevantni zakon pri odmjeravanju izrečene kazne, a što bi postupak, sagledan u cjelini, učinilo nepravičnim.
84. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije kada apelant kršenje ovog prava vezuje za pristranost suda, proizvoljnu primjenu relevantnog zakona pri odmjeravanju izrečene kazne i, s tim u vezi, ocjene olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, a Ustavni sud je već zaključio da se ne pokreće pitanje pristranosti suda i da nije bilo proizvoljnosti u primjeni relevantnog prava.
85. Nije bilo kršenja prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada je apelant imao mogućnost i kada je koristio zakonom propisani pravni lijek koji mu je bio na raspolaganju, a nezadovoljstvo presudom koja je donesena u povodu žalbe, per se, ne pokreće pitanje kršenja navedenog prava.
86. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
87. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman