Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4234/14 (M.B.)

Odluka donesena 10. 05. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivično djelo
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4234/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4234/14, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 012435 14 Kž 4 od 26. juna 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 012435 13 K od 7. marta 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnio je 16. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 012435 14 4 od 26. juna 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 012435 13 K od 7. marta 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Svi pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 012435 13 K od 7. marta 2014. apelant je proglašen krivim da je navedenog dana, ispred vikendice M. A. (u daljnjem tekstu: M. A. ili oštećeni), nakon što se doveo u alkoholisano stanje, bez razloga i povoda ispalo četiri projektila u M. A. sa udaljenosti od 80 cm od usta cijevi pištolja do ulaznih rana oštećenog i na taj način nanio M. A. opisane povrede, usljed čega je M. A. preminuo istog dana u bolnici; istog dana u porodičnoj kući, suprotno odredbi člana 7 Zakona o oružju i municiji držao jednu poluautomatsku pušku preciziranih karakteristika sa mecima, čije držanje građanima nije dozvoljeno, čime je počinio krivično djelo ubistva iz člana 148 Krivičnog zakona u sticaju s krivičnim djelom nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399 stav 1 KZ-a, pa mu je sud na osnovu odredbi čl. 28, 32, 37 stav 1, 38 stav 2, 39 stav 1 tačka 4) i 42 KZ-a utvrdio pojedinačne, a zatim jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 13 godine i tri mjeseca.

6. Nakon što je izvršio ocjenu dokaza pojedinačno i dovodeći ih u međusobnu vezu, Okružni sud je donio presudu. U presudi se navodi da je nesporno utvrđeno da je oštećeni smrtno stradao 3. avgusta 2013. godine od povreda koje je zadobio iz vatrenog oružja u dvorištu kuće. Ove činjenice odbrana nije osporila, ali je isticala da je apelant postupao u nužnoj odbrani. Okružni sud je naveo izjave svjedoka koje je saslušao (supruge i kćerke oštećenog, policajaca koji su izašli na lice mjesta i „transportovali“ apelanta do kola, komšija koji su prevezli oštećenog do bolnice). Okružni sud konstatuje da nije bilo očevidaca događaja, da se vještaci nisu mogli izjasniti o položaju tijela apelanta i oštećenog (da je vještak dr Karan izjavio da mu nedostaje jedan element - oštećenja od projektila koja nisu pronađena na licu mjesta, da ne isključuje mogućnost da su stajali, ali ostavlja i mogućnost da su bili u nekom drugom položaju), da je balističkim vještačenjem utvrđeno da je udaljenost između usta cijevi pištolja iz koga su ispaljeni projektili i tijela oštećenog 80 cm. Nadalje, Okružni sud navodi apelantove izjave, te konstatuje da je apelant na pretresu djelimično promijenio iskaz, ali je izjavio da se najprije (usljed alkoholisanosti) nije svega sjećao, da su mu se kasnije „vratile slike“, a vještak (specijalista neuropsihijatar) je potvrdila da je to moguće. Dakle, apelant je izjavio da je ispalio četiri projektila iz pištolja, ali da je to uradio odbijajući istovremeni protivpravni napad oštećenog. Nadalje, Okružni sud navodi da je odbrana u prilog navedenoj činjenici dostavila i nalaz od 5. avgusta 2013. godine iz Doma zdravlja gdje su konstatovane apelantove povrede glave, te nalaz vještaka dr Milana Srdića koji je naveo da je nalaz i sačinio na osnovu ove dokumentacije Doma zdravlja bez pregleda apelanta, te da povrede koje je apelant imao mogu poticati od udaraca tupog pogodnog sredstva, a udarci pesnicom su pogodan način nanošenja navedenih krvnih podliva. Ovaj vještak, takođe, navodi da su oguljotine kože nastale povlačenjem tijela po hrapavoj podlozi, kao i da su određene povrede nastale udarom o tupu podlogu. Vještak je naveo i da određene povrede ukazuju da je apelant zaklanjao glavu od udaraca i da mu se položaj tijela mijenjao.

7. Kako je, prema mišljenju Okružnog suda, nalaz Doma zdravlja bio neprecizan (nije navedena boja povreda, lokalizacija i drugo) sud je po službenoj dužnosti odredio vještačenje po vještaku dr Karanu na okolnost vrste, težine i načina nanošenja povreda apelantu. Ovaj vještak navodi koje su povrede navedene u nalazu Doma zdravlja i koje dijagnoze, te navodi da je nalaz Doma zdravlja neprecizan s medicinskog stanovišta, da postojanje dijagnoze iz nalaza nije utvrđeno na objektivan način, već na osnovu anamnestičkog iskaza pacijenta (kontuzija glave), da nisu opisane, niti lokalizovane povrede. Dakle, vještak je opet naveo da su sve povrede lake, da su mogle nastati u fizičkom sukobu s drugim licem, ali i bez fizičkog sukoba s drugim licem, imajući u vidu apelantovu alkoholisanost. Vještak je naveo da su sve povrede mogle nastati i prilikom transporta apelanta, na način kako su to opisali policajci koji su prvi izašli na lice mjesta (koji su naveli da su apelanta nosili, vukli, da je udarao glavom, da su mu noge padale).

8. Nakon analize ovih nalaza vještaka, dovodeći ih u vezu sa iskazima svjedoka koji su opisivali kako su apelanta prebacili od sobe do vozila, sud je poklonio vjeru nalazu i mišljenju dr Karana da su povrede mogle nastati i u transportu, dok je dio nalaza mišljenja dr Srdića da se apelant branio, da je vidio napadača i drugo cijenio iskonstruisanim s ciljem poboljšanja apelantovog položaja. Nadalje, Okružni sud navodi da je supruga oštećenog došla na lice mjesta neposredno nakon događaja i da je opisala stanje koje je zatekla (postavljen sto s praznim i čistim šoljicama za kafu, voda na šporetu koji je isključen), te je dio iskaza apelanta koji je opisao svoju verziju događaja (da su pili kafu, da su se posvađali, da je ga je oštećeni kada je pošao napolje sustigao na vratima i oborio na zemlju) Okružni sud cijenio iskonstruisanim i usmjerenim na izbjegavanje krivične odgovornosti. Osim toga, Okružni sud se takođe pozvao na dio nalaza i mišljenja vještaka (dr Karan) iz kojeg proizlazi da (da se događaj desio na način kako opisuje apelant) bi i na rukama oštećenog morali postojati tragovi povreda, a osim prostrelnih nije bilo drugih povreda kod oštećenog. Nadalje, Okružni sud je naveo da nije jasno šta je motivisalo apelanta da ubije oštećenog, inače dobrog komšiju. Supruga oštećenog je navela da je apelantova sve teža materijalna situacija, nasuprot oštećenom koji je sve bolje živio, i konzumiranje alkohola sigurno uticala na njegovu odluku da oštećenog liši života. Okružni sud nije povjerovao u apelantove navode da je pištolj ponio da bi ubio psa koji je cijelu noć zavijao, navodeći iskaz supruge i kćerke oštećenog da je apelant držao pse i kada je jednog morao da ubije (zbog starosti) da mu je to jako teško palo. Imajući u vidu listing poziva, iz kojeg proizlazi da je apelant zvao da pita da li dolaze (oštećeni i supruga). Kada je shvatio da oštećeni dolazi sam, apelant je otišao do njegove kuće i ponio pištolj napunjen mecima s namjerom da ga ubije, a što proizlazi i iz zatečenog stanja u kući, serviranog pribora za jelo, vode za kafu na šporetu koji nije uključen i zapisnika o uviđaju iz koga proizlazi da nije bilo tragova nasilja u kući. Sve to, prema mišljenju Okružnog suda, upućuje da je oštećeni, čim je došao u vikendicu, zvao apelanta na doručak, a apelant ga je zatekao napolju i odmah u njega bez razloga i povoda ispalio četiri projektila iz pištolja, u prilog čemu ukazuje lokacija pronađenih čaura u dvorištu. Iz svega navedenog Okružni sud je zaključio da je apelant postupao upravo onako kako je navedeno u izreci presude, čime je počinio krivično djelo ubistva iz člana 148 KZ-a. Odbrana nije sporila da je apelant neovlašćeno držao oružje u kući. Okružni sud je naveo u čemu se sastoji izmjena optužnice (između ostalog dodavanjem riječi „bez razloga i povoda“ i „sa udaljenosti od 80 cm od usta cijevi do ulaznih rana na tijelu oštećenog“), a odbrana je tvrdila da je na navedeni način prekoračena optužnica. Okružni sud je istakao da je izmijenjeni opis djela u izreci presude ostao u granicama činjeničnog osnova izmijenjene optužnice, tačnije u granicama onih činjenica i okolnosti na kojima se optužba zasniva, a iz kojih proizlaze zakonska obilježja krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret.

9. Nadalje, Okružni sud je u odnosu na apelantovu vinost naveo da je apelant krivična djela učinio s potpunim umišljajem jer je bio svjestan krivičnih djela i htio njihovo izvršenje. Dalje, na osnovu nalaza vještaka sud je utvrdio da je u momentu izvršenja krivičnog djela apelant bio u stanju abnormalnog komplikovanog pijanstva i njegova sposobnost da shvati značaj djela i sposobnost da upravlja postupcima bila je bitno smanjena. Kako nije našao osnova za isključenje krivične odgovornosti sud je utvrdio olakšavajuće (neosuđivan, bitno smanjena uračunljivost, ali u koju se doveo sam, upotrebom alkohola, loše imovno i zdravstveno stanje) i otežavajuće okolnosti na strani apelanta (bezobzirnost prilikom izvršenja krivičnog djela, upornost, iskoristio povjerenje oštećenog koji ga je inače pomagao, da oštećeni nije doprinio izvršenju), te stepen društvene opasnosti i način izvršenja djela, te je apelantu utvrdio kaznu zatvora kako je navedeno u izreci.

10. Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 K 012435 14 Kž od 26. juna 2014. godine kojom je odbio žalbu Tužilaštva i apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud navodi da su apelantovi žalbeni navodi svedeni na zajednički imenilac i svode se na iskazano stanovište manifestovano u tvrdnji da nije krivično djelo ono djelo za koje je apelant optužen jer je učinjeno u nužnoj odbrani (zbog čega je i odluka rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zaključka u pogledu odlučnih činjenica), kao i na tvrdnji da je presuda rezultat pogrešne primjene krivičnog zakona u pravnoj ocjeni apelantovih radnji, na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom osnovu. Prema stanovištu žalbe, povrijeđen je identitet optužnice i presude, postoji protivrječnost izreke i obrazloženja presude, te je istaknuto da je kazna prestrogo odmjerena.

12. Prigovore žalbe da je prvostepeni sud povrijedio identitet optužnice i istovremeno prekoračio optužnicu time što optužnicu mijenja na način koji otežava apelantov procesnopravni položaj i dovodi ga u teži položaj od onog u optužnici, apostrofirajući ovo posebno da iz izvedenih dokaza ne proizlazi utvrđenje da je optuženi „bez povoda i razloga“ i „sa udaljenosti do 80 cm od usta cijevi pištolja do ulaznih rana na tijelu oštećenog“ pucao u oštećenog, Vrhovni sud smatra neosnovanim. Vrhovni sud navodi da je pobijana presuda u izreku unijela ona činjenična utvrđenja koja su rezultovala iz dokaza izvedenih na glavnom pretresu jer je, neprihvatanjem apelantovog iskaza i prihvatanjem nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine i vještaka balističara, pravilno zaključila da je apelant oštećenog lišio života, zaista bez povoda i razloga i da je pucanje izvršeno sa udaljenosti oko 80 centimetara. Vrhovni sud je naveo da, kada se u izreku presude unesu činjenična utvrđenja koja proizlaze iz rezultata dokaza izvedenih na glavnom pretresu i ostanu u okviru životnog događaja koji je predmet suđenja i u okviru genusno istog ili blažeg krivičnog djela, na taj način se ne povređuje identitet optužnice, niti prekoračuje optužba. Vrhovni sud stoga zaključuje da nema povrede člana 311 stav 1 tačka i) ZKPRS.

13. Nadalje, Vrhovni sud je našao da su u pobijanoj presudi dati razlozi za odlučne činjenice, a s obzirom na to da žalba osporava validnost tih razloga, onda se na prigovoru takvog karaktera ne može zasnivati bitna povreda krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka k) ZKP-a u formi kako to žalba postavlja jer se, u suštini, radi o prigovorima kojima se osporava pravilnost činjeničnog osnova pobijane presude.

14. Vrhovni sud nalazi da ni prigovori kojima se ukazuje na povrede odredaba ZKP-a nisu osnovani jer žalba nije iznijela argumentaciju iz koje bi proizlazilo da su te povrede učinjene i da su se u konačnom odrazile na pravilnost i zakonitost donošenja presude.

15. U prigovoru manjkavosti činjeničnog osnova, žalba smatra da je pobijana presuda proizvod i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i da su zaključci u pogledu odlučnih činjenica, posebno kada je u pitanju umišljaj i radnje optuženog u vrijeme izvršenja krivičnog djela, rezultat pogrešne ocjene dokaza, a zatim da su ti nedostaci u činjeničnom osnovu doveli do pogrešne primjene krivičnog zakona. Vrhovni sud ističe da žalba ne spori da je došlo do ubistva, ali smatra da je apelant postupao u nužnoj odbrani. Vrhovni sud ukazuje da žalba iznosi sopstveno viđenje događaja, zastupajući stav da je apelanta protivpravno napao oštećeni. Ocjenjujući iznesene prigovore žalbe po ovom osnovu, Vrhovni sud nalazi da su ti prigovori neosnovani jer je pobijana presuda, nakon što je detaljno iznijela sadržaj dokaza izvedenih na glavnom pretresu, nesumnjivo utvrdila da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret u vrijeme i na način kako je to navedeno u izreci presude. Neosnovan je i stav žalbe da je apelantov umišljaj bio da odbije od sebe neskrivljeni napad oštećenog, braneći se sredstvom koje je imao na raspolaganju i da je tako postupao dok je napad trajao jer pobijana presuda pravilno utvrđuje da ovakvo viđenje događaja nema uporište u iskazu optuženog kao svjedoka, materijalnim dokazima, a ni u nalazima i mišljenjima vještaka (koje Vrhovni sud navodi u odluci), a posebno vještaka sudske medicine dr Karana, te je ocjenu koju je dao prvostepeni sud u vezi s nalazom i mišljenjem vještaka prihvatio i Vrhovni sud. Imajući u vidu nalaze i mišljenja vještaka sudske medicine i balističara, kao i sadržaj drugih dokaza izvedenih na glavnom pretresu, koji su ocijenjeni na način kako je propisano članom 295 stav 2 ZKP-a, Vrhovni sud je naveo da je neosnovano zalaganje žalbe da se dokazni postupak dopuni tako što bi se izvršila rekonstrukcija događaja i saslušala doktorica koja je sačinila nalaz od 5. avgusta. Vrhovni sud navodi da se izvođenjem ovih dokaza, s obzirom na sadržaj drugih provedenih dokaza ne bi utvrdilo drugačije činjenično stanje, pogotovo jer iz žalbe proizlazi da se ovi dokazi predlažu s ciljem potvrde apelantovog iskaza da je postupao u nužnoj odbrani. Osim toga, Vrhovni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno odbio prijedlog Tužilaštva da se izvrši rekonstrukcija događaja, te se ne radi o dokazima za koje odbrana nije znala.

16. Dakle, provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom u pobijanoj presudi, što je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud, prvostepeni sud je pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, razjasnivši sve bitne okolnosti od značaja za pravilno presuđenje ovog predmeta, a posebno za pravnu ocjenu krivičnog djela, pri čemu se posebno naglašava da nikakve povrede na glavi ili licu apelanta i rukama oštećenog nisu verifikovane, pa suprotne tvrdnje iz žalbe nisu osnovane. Prema tome, činjenični i pravni osnov pobijane presude u svemu je pravilan, a presuda daje detaljne razloge pravne ocjene radnji optuženog, dajući za to valjane razloge.

17. Razmatrajući apelantovu žalbu u dijelu u kome se navodi da su propusti u činjeničnom dijelu presude doveli do primjene neodgovarajućih odredbi KZ-a (umjesto člana 11 st. 1 i 2 ili eventualno stava 3 i člana 150 KZ-a) i da je time povrijeđen KZ, Vrhovni sud je našao da ovi navodi nemaju uporište u provedenim dokazima, polazeći od odredbi koje definišu nužnu odbranu i ubistvo na mah. Vrhovni sud je naveo i da je neosnovan prigovor o nedostatku oblika vinosti u činjeničnom opisu izreke presude i da pobijana presuda u činjeničnom opisu ne sadrži oblik vinosti koji se optuženom stavlja na teret. Vrhovni sud zaključuje da iz činjeničnog opisa iz izreke presude proizlazi, a što je utvrđeno u toku dokaznog postupka, da je apelant inkriminisanog dana u oštećenog ispalio četiri projektila iz pištolja sa udaljenosti do 80 cm od usta cijevi pištolja do ulaznih rana na tijelu oštećenog, kojom prilikom je oštećeni zadobio povrede. Dakle, kada apelant s navedene udaljenosti ispaljuje više hitaca iz vatrenog oružja u vitalne dijelove tijela oštećenog, on postupa s direktnim umišljajem jer je bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje, kako to pravilno zaključuje pobijana presuda.

18. U vezi sa odlukom o kazni, Vrhovni sud nalazi da su prvostepenom presudom pravilno utvrđene sve okolnosti od značaja za odmjeravanje kazne i da su te okolnosti adekvatno vrednovane.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je sud povrijedio identitet optužnice i prekoračio optužnicu jer je riječi „iz neposredne blizine“ zamijenio riječima „sa udaljenosti od 80 cm od usta pištolja do ulaznih rana na tijelu oštećenog“ i što su dodate riječi da je apelant „bez razloga i povoda“ pucao u oštećenog. Takođe, iako je utvrđena apelantova bitno smanjena uračunljivost, sud o tome „ćuti“. Apelant ističe da u činjenični opis presude nije unijeta apelantova vinost, a što je drugostepeni sud pokušao ispraviti svojim argumentima. Apelant navodi povredu principa in dubio pro reo, odnosno da iako sud konstatuje da ne može utvrditi položaj apelanta i oštećenog na osnovu nalaza vještaka, a odbija da sprovede rekonstrukciju događaja koju je predlagalo Tužilaštvo. U ovom smislu apelant ukazuje i na povredu principa istine ( iz člana 14 ZKP-a), odnosno da je teret dokazivanja prebačen na apelanta, te u tom smislu citira dijelove presude i pita se da li je apelant kriv za površno sproveden uviđaj ili za nepreciznost doktora (nalaza) koji ga je pregledao u prisustvu dva policajca, kao i za nesprovođenje drugih radnji koje su mogle potvrditi navod odbrane. Dalje, apelant navodi da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno zašto, i pored nalaza vještaka da je apelant smanjeno uračunljiv, smatraju da je krivično odgovoran. Apelant, takođe, ukazuje na propust suda da primijeni odredbe člana 11 stav 2 KZ-a i člana 150 KZ-a, te da je apelantu prestrogo odmjerena kazna i da sud nije uzeo u obzir olakšavajuće okolnosti. Naposljetku, ali najopširnije, apelant navodi da je njegova odbrana - da se radilo o protivpravnom napadu oštećenog na apelanta - bez osnova odbačena, te apelant ukazuje da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno i pri tome ukazuje na apelantovu izjavu koju je dao bez prisustva advokata ( bez kalkulisanja), priznanje da je pucao, pozivanje supruge oštećenog, vještačenje vještaka odbrane, medicinsku dokumentaciju za apelanta, te ukazuje na stanje apelantove alkoholisanosti pri kojoj je apelant bio u potpunoj vlasti oštećenog.

b) Odgovor na apelaciju

20. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da je prvostepena presuda bila pravilna i zakonita i da su svi dokazi pravilno ocijenjeni, a što je potvrdio Vrhovni sud odbijajući apelantovu žalbu, te predlaže da se apelacija odbije.

21. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da su ispoštovana sva apelantova prava.

22. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je istraga vođena savjesno, da je sud donio odluku na dokazima i činjenicama nesporno utvrđenim i da su odluke pravilne, usljed čega je apelant osuđen, ali uz poštovanje njegovih prava.

V. Relevantni propisi

23. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Jednakost u postupanju Član 14.

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295. stav 2.

(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. jula 2014. godine, a apelacija je podnesena 16. septembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije primjenjivi. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

32. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u navodno pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je sud pogrešno primijenio relevantne odredbe KZ-a, povredama procesnog prava, pogrešnoj ocjeni dokaza, pogotovo dokaza koji apelantu idu u korist, povredom principa in dubio pro reo i „principa istine“, te je sud na apelantovu štetu izmijenio optužnicu, kao i u nedostatku presude u odnosu na apelantovu vinost.

33. U vezi sa apelantovim navodima kojim ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

35. Zatim, Ustavni sud u pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena dokaza, prije svega, podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).

36. Takođe, imajući u vidu sve apelantove navode, a čiji je osnov i suština pogrešno utvrđeno činjenično stanje zbog pogrešne ocjene dokaza, Ustavni sud podsjeća da opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene st. 2 i 3 člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2 i 3 člana 6 Evropske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1 člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, kao što je u konkretnom slučaju, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34). S obzirom na to, Ustavni sud će apelantove navode koji pokreću pitanje specifičnih garancija iz st. 2 i 3 razmotriti u vezi sa stavom 1 člana 6 Evropske konvencije.

37. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud najprije primjećuje da apelant u apelaciji ukazuje da je zbog povrede principa in dubio pro reo i povrede principa utvrđivanja istine iz člana 14 ZKP-a, odnosno načina na koji su sudovi cijenili dokaze i utvrdili odlučne činjenice došlo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, na koje su pogrešno primijenjene odredbe KZ-a. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u postupku proveden veliki broj dokaza koje su predložili Tužilaštvo i odbrana, koji su cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, o čemu se Okružni sud detaljno izjasnio u obrazloženju presude. Pri tome, Okružni sud jasno navodi da očevidaca događaja nema i da se vještaci nisu mogli izjasniti na okolnost položaja apelanta i oštećenog. Međutim, poklanjajući vjeru vještaku dr Karanu, odnosno njegovom nalazu i mišljenju (koji je u dijelu oko načina zadobijanja apelantovih povreda suprotan nalazu i mišljenju vještaka dr Srdića) koji je iznio stav i u vezi sa apelantovim povredama koje su konstatovane u nalazu Doma zdravlja od 5. avgusta 2013. godine, te dovodeći ga u vezi sa izjavama svjedoka (policajaca) koji su nosili apelanta, ali i sa izjavom supruge oštećenog o zatečenom stanju u kući, kao i sa zapisnikom o izvršenom uviđaju Okružni sud nije povjerovao u apelantov navod da se ubistvo desilo na način koji je apelant navodio. Okružni sud, opet na osnovu provedenih dokaza koje je ocijenio pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, izvodi zaključak da je apelant napunio pištolj mecima i krenuo prema kući oštećenog, koji ga je čekao da dođe i čim ga je zatekao napolju ispred ljetnje kuhinje, bez povoda i razloga, ispalio u njega četiri projektila. Slijedom navedenog, Okružni sud je utvrdio da je apelant upravo na način opisan u presudi počinio krivično djelo ubistva iz člana 148 KZ-a, dok apelant nije negirao izvršenje drugog krivičnog djela. Okružni sud je odgovorio i na navod o prekoračenju optužnice, smatrajući da se radi o činjenicama koje su utvrđene u toku postupka i koje su u granicama činjeničnog osnova izmijenjene optužnice i istog krivičnog djela. Okružni sud je naveo da je apelant krivično djelo počinio s direktnim umišljajem, te je dao jasne razloge prilikom odlučivanja o kazni. Ispitujući apelantove žalbene navode (koji su suštinski u najvećem dijelu identični navodima iz apelacije), Vrhovni sud je naveo zašto žalba nije osnovana i podržao zaključke prvostepenog suda, dajući jasno obrazloženje za svoju odluku. Vrhovni sud je ispitao i odgovorio na navode o prekoračenju optužnice i navod o primjeni odredbi KZ-a (da nisu primjenjivi čl. 11 i 150 KZ-a jer nije našao da postoje uslovi), navodeći da nije utvrđeno da je apelant djelovao u nužnoj odbrani i njenom prekoračenju. Vrhovni sud je našao da su pravilno utvrđene sve bitne činjenice i da su sve okolnosti slučaja razjašnjenje, te se osvrnuo na apelantovu vinost koju je pojasnio, a koja proizlazi iz opisa načina izvršenja djela. U obrazloženjima osporenih presuda Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne može da pronađe bilo kakvu proizvoljnost niti u ocjeni dokaza, niti u primjeni materijalnog i procesnog prava.

38. Ispitujući apelantove navode o paušalno utvrđenom činjeničnom stanju zbog pogrešne ocjene dokaza, odnosno zbog povrede principa in dubio pro reo, Ustavni sud, takođe, smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi moglo ukazati da ocjena dokaza nije bila savjesna, kako to nalaže zakon. Naime, apelant i u apelaciji, kao što je radio u krivičnom postupku pokušava uvjeriti sud da se događaj desio na drugačiji način (da je u pitanju nužna odbrana), odnosno u pogrešan zaključak sudova do kojih su došli ocjenom dokaza. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, u situaciji kada apelant, u suštini, osporava utvrđeno činjenično stanje, njegov zadatak nije da procjenjuje kvalitet zaključaka suda o apelantovoj krivici, pogotovo kada apelant ne pruža bilo šta što bi objektivno pokazalo eventualnu „nesavjesnost“ ili „proizvoljnost“ suda u ocjeni dokaza, te osim apelantovog nezadovoljstva ocjenom dokaza, odnosno načinom na koji ih je sud cijenio, a koji apelantu ne idu u korist, ništa ne ukazuje da je bilo koji standard pravičnog suđenja doveden u pitanje. Apelant u ovom dijelu opet problematizuje da nije utvrđen položaj apelant i oštećenog, a da sud nije povjerovao u apelantovu odbranu. Prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da obrazloženje presude, a nakon što je sud izvršio analizu svih provedenih dokaza ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda o apelantovoj krivici. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo.

39. U vezi s povredom „principa istine“ iz člana 14 ZKP-a, odnosno povrede principa jednakosti oružja, Ustavni sud primjećuje da je apelant ovaj navod doveo u vezu s navodom o povredi principa in dubio pro reo. Nadalje, iz sadržaja apelacije proizlazi da je apelant nezadovoljan jer sud, i pored sumnji u način kako se događaj desio, na prijedlog Tužilaštva nije proveo dokaz rekonstrukcijom događaja. Imajući u vidu da je izvođenje rekonstrukcije predlagalo Tužilaštvo, apelant se ne može pozvati na povredu svojih prava jer ova dokazna radnja nije sprovedena. Osim toga, čak i ako se pretpostavi da je Tužilaštvo ovo predlagalo u apelantovom interesu, u skladu sa obavezom iz člana 14 ZKP-a, a kako bi utvrdilo činjenice koje apelantu idu u korist, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud dao jasno obrazloženje zašto je pravilno odbijen ovaj prijedlog Tužilaštva, a diskreciono pravo suda je da uz obrazloženje zašto je to uradio odbije dokaze koje su strane predložile. Imajući u vidu obrazloženje Vrhovnog suda, odnosno da su dati jasni razlozi zašto je prijedlog za rekonstrukciju događaja, a koju je apelant predlagao u žalbi, neosnovan, sud je ispoštovao svoju obavezu predviđenu članom 6 (stav 3d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi, Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A, broj 235, tačka 34).

40. Zbog svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je odluka o apelantovoj krivičnoj odgovornosti za krivično djelo ubistva utvrđena nakon sprovedenog dokaznog postupka u kojem je sud, ocjenom svih provedenih dokaza, pojedinačno i međusobno, utvrdio činjenice, za šta je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno i poštovanjem svih prava koja proističu iz odredbi ZKP-a, kao i poštovanjem standarda prava na pravično suđenje.

42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4234/14 (M.B.) | Sudska praksa | Aktio