Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4389/14 (H. A.)

Odluka donesena 10. 05. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4389/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4389/14, rješavajući apelaciju Hakije Avdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine, donio je

ODLUKA O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hakije Avdića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 034159 12 Rev od 12. juna 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hakija Avdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kraljevine Švedske, kojeg zastupa Lazo S. Radić, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 034159 12 Rev od 12. juna 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Pravobranilaštva Republike Srpske, Sjedište zamjenika Banja Luka kao zakonskog zastupnika tuženog Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. februara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 21. februara 2017. do 2. marta 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 6. juna 2008. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi otkupa stana i naknade štete. Tuženi je odgovor na tužbu dao 29. aprila 2010. godine. Sud je na licu mjesta održao uviđaj 22. juna 2011. godine na osnovu kojeg je vještak građevinske struke sačinio svoj nalaz i mišljenje 11. augusta 2011. godine i dopunu tog nalaza 10. oktobra 2011. godine. Apelant je na glavnoj raspravi održanoj 20. oktobra 2011. godine precizirao tužbeni zahtjev. Iz činjenica predmeta proizlazi da je Osnovni sud u postupku održao jedno pripremno ročište i „tri održane glavne rasprave“.

6. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 034159 08 P od 22. novembra 2011. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da sa apelantom zaključi ugovor o korištenju stana površine 40 m s karakteristikama označenim kao u izreci presude, s pravom otkupa, u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude, kao i eventualni apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi da apelantu na ime materijalne štete po osnovu rušenja stana u Banjoj Luci, u Ulici Veseli Brijeg, pobliže označenog kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), isplati iznos od 60.000,00 KM, a na ime rušenja ostave iznos od 3.000,00 KM, sve u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude.

7. Osnovni sud je istakao da je apelant u tužbi naveo da je na osnovu ugovora o zamjeni stana zaključenog sa Abazi Fehimom stekao stanarsko pravo na predmetom stanu, u koji se uselio i živio do izbijanja ratnih dejstava u BiH, kada je zbog pritisaka, neprilika i fizičkog maltretiranja predmetni stan napustio, nakon čega je stan uništen zajedno s drugim objektima koji su se nalazili na toj lokaciji. Osnovni sud je ocjenom izvedenih dokaza na glavnoj raspravi od 20. oktobra 2011. godine (str. 1. i 2. obrazloženja presude) utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je Zajednica za socijalnu zaštitu Banja Luka, kao davalac predmetnog stana na korištenje (u daljnjem tekstu: davalac stana na korištenje), Rješenjem broj 05-247/87 od 20. jula 1987. godine dala saglasnost da se stanarsko pravo na stanu u Ulici Zvonka Garića broj 270, na kojem je nosilac stanarskog prava bila apelantova majka, prenese na apelanta-njenog sina koji je zatim, 4. januara 1988. godine, zaključio ugovor o korištenju navedenog stana s davaocem stana na korištenje. Dalje je Osnovni sud utvrdio da je apelant navedeni stan zamijenio za predmetni stan na kojem je nosilac stanarskog prava bio Abazi Fehima iz Banje Luke, površine 40 m , uz pismenu saglasnost davaoca na korištenje oba stana. Osnovni sud je također utvrdio da nije sporno da je apelant zbog ratnih dejstava tokom 1993. godine predmetni stan napustio, a koji je nakon toga srušen zajedno sa svim stambenim objektima koji su se nalazili na toj lokaciji. Osnovni sud je također ukazao da je Okružni sud Presudom broj 011-0-07-002019 od 19. februara 2008. godine u upravnom sporu apelantovu tužbu podnesenu protiv Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.05/2-P 615/07 od 12. oktobra 2007. godine, kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv Zaključka Odsjeka broj 05-050-02-11/04 od 2. septembra 2004. godine. Tim zaključkom je odbačen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. Navedeno je da iz obrazloženja presude Okružnog suda proizlazi da je apelant zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana podnio 30. augusta 2004. godine, dakle nakon 30. juna 2002. godine, tj. nakon isteka roka propisanog odredbom člana 32. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 64/02, 39/03 i 96/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), kada je bio krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat u posjed stanova uništenih tokom ratnih dejstava. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je apelantu, propuštanjem roka za vraćanje u posjed predmetnog stana, prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu (ex lege), zbog čega Osnovni sud nije bio u mogućnosti udovoljiti njegovom tužbenom zahtjevu prema odredbi člana 56. Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 59/08 i 58/09). Tim članom je propisano da je nosiocu stanarskog prava čiji je stan uništen tokom ratnih dejstava, grad ili općina dužna u roku od deset godina od dana stupanja na snagu ovog zakona omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uvjetima koje je imao kao nosilac stanarskog prava. Prema tome, Osnovni sud je oba apelantova tužbena zahtjeva (za dodjelu drugog stana s pravom otkupa i eventualni zahtjev za naknadu štete) odbio kao neosnovane u skladu sa čl. 386. stav 1. i 395. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

8. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 034159 12 Gž od 20. septembra 2012. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv presude Osnovnog suda od 22. novembra 2011. godine i ista potvrđena. Istom presudom Okružni sud je također odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka na ime sastavljanja žalbe u iznosu od 1.316,25 KM.

9. Okružni sud je naveo da apelant pobija presudu prvostepenog suda zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, Okružni sud je uvidom u spis prvostepenog suda utvrdio da je on na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava pravilno postupio kada je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. U vezi s tim je istaknuto da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantu stanarsko pravo na predmetom stanu prestalo nepodnošenjem zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed u smislu člana 32. stav 2. Zakona o prestanku primjene, zbog čega apelant, gubitkom stanarskog prava na predmetnom stanu, više nema aktivnu legitimaciju da u ovoj parnici traži da s tuženim zaključi ugovor o korištenju jednosobnog stana s pravom otkupa, niti naknadu materijalne štete za porušeni predmetni stan. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je članom 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene propisano da ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev za vraćanje u posjed stana u roku propisanim članom 32. stav 1. citiranog zakona nadležnom organu uprave, nadležnom sudu ili komisiji, odnosno zahtjev za izvršenje odluke komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica („Službeni glasnik RS“ br. 31/99 do 65/01), stanarsko pravo mu prestaje. Prema tome, pošto je apelantu prije podnošenja ove tužbe prestalo stanarsko pravo, Okružni sud je istakao da apelant nije imao pravo na podnošenje tužbe sudu da mu se omogući da s tuženim zaključi ugovor o korištenju jednosobnog stana, identičnog srušenom predmetnom stanu na kome je imao stanarsko pravo, kao i zahtjev za naknadu štete. Stoga je Okružni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantov zahtjev odbio kao neosnovan. Osim toga, kako apelant nije uspio u ovom žalbenom postupku, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u skladu sa odredbom člana 397. stav 1, a u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 034159 12 Rev od 12. juna 2014. godine, apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda od 20. septembra 2012. godine je odbijena.

11. Vrhovni sud je ukazao nespornim da je apelant na osnovu odredbe člana 6. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu koji je koristio do 1993. godine, kada ga je napustio zbog početka ratnih dejstava u BiH, i koji je nakon toga porušen. Navedeno je da je apelant zatim 30. augusta 2004. godine podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana koji je odbačen kao neblagovremeno podnesen. Dalje je Vrhovni sud utvrdio da je apelant predmetni tužbeni zahtjev podnio 6. juna 2008. godine. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da smatra da je Okružni sud ispravno postupio kada je apelantov zahtjev odbio budući da je apelantovo stanarsko pravo prestalo po sili zakona prema odredbi člana 32. stav 2. Zakona o prestanku primjene, istekom roka za podnošenje zahtjeva za njegovo vraćanje u posjed 19. aprila 2000. godine. Dakle, kako je apelantu stanarsko pravo prestalo prije podnošenja predmetne tužbe, to je, prema ocjeni Vrhovnog suda, neosnovan njegov tužbeni zahtjev da mu se omogući da s tuženim zaključi ugovor o korištenju jednosobnog stana, identičnog srušenom stanu, na osnovu čega je zaključio da tuženi nema obavezu apelantu omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana u smislu odredbe člana 56. Zakona korištenju napuštene imovine. Osim navedenog, Vrhovni sud je ukazao da predmetni stan nije uništen u ratu zbog ratnih dejstava jer smatra, a što je i sam apelant potvrdio u svom iskazu, da su s predmetnog stana nepoznata lica poskidala građevinski materijal, a zatim ga zapalila. Vrhovni sud, također, smatra pravilnim stav drugostepenog suda da nema uporište u materijalnom pravu apelantov zahtjev da mu se isplati vrijednost predmetnog stana u novčanom iznosu. Dakle, Vrhovni sud smatra neosnovanim apelantove navode da je bez svoje krivice ostao bez predmetnog stana jer zbog boravka u Kraljevini Švedskoj nije imao saznanja o propisanim rokovima za podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed predmetnog stana, te da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na dom budući da se nakon prestanka stanarskog prava u skladu s navedenim odredbama zakona predmetni stan nije mogao smatrati apelantovim domom. Također, budući da su apelantova prava na predmetnom stanu po zakonu prestala prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, Vrhovni sud je zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i zbog dužine trajanja predmetnog postupka, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da boravkom u Kraljevini Švedskoj nije bio upoznat s propisima u vezi s rokovima za povrat stana, ali smatra da je imao pravo da mu se omogući drugi odgovarajući stan shodno odredbi člana 54. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku jer je tužbu u predmetnoj pravnoj stvari podnio 6. juna 2008. godine, a da je Vrhovni sud o njegovom zahtjevu odlučio tek 12. juna 2014. godine. Također smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu. Smatra da stanarsko pravo koje je imao na predmetnom stanu spada u njegovu imovinu, koje je lišen na nezakonit način, kao i na pravo na dom.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da su apelantovi navodi neosnovani, te je istakao da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Okružni sud je naveo da smatra da je apelacija neosnovana, da je osporena odluka donesena na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, iz kojih razloga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Osnovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da su odluke sudova pravilne i zasnovane na zakonu, da je njima dato pravilno i zakonito obrazloženje, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 64/02, 39/03 i 96/03) relevantna odredba glasi: Član 16. stav 2.

Ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u roku navedenom u prethodnom stavu nadležnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije, u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 31/99, 2/00, 39/00 i 65/01), stanarsko pravo mu prestaje.

Član 32. stav 1.

Nosilac stanarskog prava na uništenom ili oštećenom stanu može, izuzetno od člana 16. ovog zakona, podneti zahtev za povrat stana u roku od šest meseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

18. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 64/02, 39/03 i 96/03) relevantna odredba glasi:

Član 56.

Nosiocu stanarskog prava, čiji je stan u sastavu ratom uništene stambene zgrade, grad, odnosno opština dužni su do isteka roka iz člana 38. ovog zakona omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uslovima koje je imao kao nosilac stanarskog prava.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 034159 12 Rev od 12. juna 1014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. augusta 2014. godine, a apelaciju je podnio je 6. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama sudova prekršeno prava iz člana II/3.e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.(...)

26. Ustavni sud prije svega zapaža da se predmetni postupak odnosio na pitanje postojanja stanarskog prava na apelantovom predmetnom stanu, koji je zapaljen u toku ratnih dejstava u BiH, te u vezi s tim da se obaveže tuženi da sa apelantom zaključi ugovor o korištenju stana adekvatnog uništenom predmetnom stanu ili da mu nadoknadi štetu, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.

27. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

28. Dakle, Ustavni sud se prema navedenom stavu može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su u okolnostima konkretnog slučaja sudovi na sve tri instance odbili apelantov tužbeni zahtjev primjenom odredbe člana 32. stav 1. Zakona o korištenju napuštene imovine i odredbe člana 56. Zakona o privatizaciji državnih stanova. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 32. stav 2. Zakona o korištenju napuštene imovine propisano da: „Nosilac stanarskog prava na uništenom ili oštećenom stanu može, izuzetno od člana 16. ovog zakona, podneti zahtev za povrat stana u roku od šest meseci od dana stupanja na snagu ovog zakona“, dok je odredbom člana 56. Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano da: „Nosiocu stanarskog prava, čiji je stan u sastavu ratom uništene stambene zgrade, dužni su grad, odnosno opština do isteka roka iz člana 38. ovog zakona omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uvjetima koje je imao kao nosilac stanarskog prava.“ Dovodeći navedene zakonske odredbe u kontekst s činjenicama konkretnog predmeta iz kojih nesporno proizlazi da je apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana odbačen u upravnom postupku zbog proteka roka, tj. jer je apelant zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana podnio 30. augusta 2004. godine. Dakle iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je apelant zahtjev za povrat stana podnio po proteku roka iz člana 32. stav 1. Zakona o prestanku primjene (krajnji rok istekao 30. juna 2002. godine). S obzirom na to Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju osporene presude da je apelantu u smislu citirane odredbe zakona prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu (ex lege) zbog čega su nižestepeni sudovi, čije je odluke potvrdio Vrhovni sud u osporenoj presudi kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari, zaključili da su apelantov tužbeni zahtjev za dodjelu drugog stana s pravom otkupa, odnosno eventualni zahtjev za naknadu štete neosnovani. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je svojstvo nosioca stanarskog prava osnovna pretpostavka za ostvarivanje tužbenog zahtjeva usmjerenog na dodjelu zamjenskog stana, odnosno naknadu štete na ime porušenog stana, a nesporno je da apelant u vrijeme vođenja predmetnog parničnog postupka nije imao taj status. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelantovi navodi da nije upoznat s propisima u vezi s rokovima za povrat stana, sami po sebi, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja budući da je apelant eventualne primjedbe u tom smislu mogao problematizirati u upravnom postupku u kojem je odlučivano o njegovom zahtjevu za povrat, a ne u predmetnom parničnom postupku. Zbog navedenog, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.

30. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje - u odnosu na trajanje postupka

31. Apelant navodi da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka prekršeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje.

a) Relevantna načela

32. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

33. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

34. Predmetni postupak pokrenut je podnošenjem apelantovog tužbenog zahtjeva 6. juna 2008. godine, a okončan je presudom Vrhovnog suda od 12. juna 2014. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao šest godina i šest dana i to je period koji će Ustavni sud ispitati.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

35. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje postojanja apelantovog stanarskog prava na predmetnom stanu, kao i da li apelant, shodno relevantnim odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova, ima pravo da s tuženim zaključi ugovor o korištenju drugog adekvatnog stana u zamjenu za predmetni stan, na kojem je bio nosilac stanarskog prava i koji je uništen tokom ratnih dejstava ili da mu tuženi naknadi štetu za njega, dakle da se radilo o relativno složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali riješiti.

36. Nadalje, analizirajući trajanje postupka Ustavni sud zapaža da su sudovi postupak na tri instance okončali za šest godina. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno konstatira da je Osnovni sud svoju odluku donio nakon tri godine, pet mjeseci i 24 dana (22. novembra 2011. godine), računajući od podnošenja tužbe. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je evidentna neaktivnost tog suda u početnom dijelu postupka (proizlazi da je tužba na odgovor dostavljena u aprilu 2010. godine), a da je nakon toga radnje preduzimao u relativno primjerenim rokovima. Nadalje Ustavni sud zapaža da je žalbeni postupak okončan u primjerenom roku od devet mjeseci i 28 dana (20. septembra 2012. godine), dok je revizioni postupak okončan u roku od jedne godine, osam mjeseci i 22 dana (12. juna 2014. godine), računajući od dana donošenja osporenih odluka nižestepenih sudova, koji rokovi se ne mogu smatrati suprotnim standardu razumnog roka imajući u vidu relevantne odredbe ZPP kojim je reguliran postupak po žalbi i reviziji, te rokovi za izjavljivanje navedenih pravnih lijekova i dostavljanje na odgovor drugoj parničnoj stranci. Stoga, posmatrajući postupak u cjelini, i pored početne neaktivnosti prvostepenog suda, Ustavni sud smatra da se period od šest godina i šest dana, u okolnostima konkretnog slučaja, u kojem roku su sudovi donijeli tri odluke može smatrati razumnim za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Navedeno iz razloga jer se, kako je već naprijed navedeno, u konkretnom slučaju radilo o relativno složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali riješiti, a što je, kako proizlazi iz činjenica predmeta, bilo uvjetovano i dokazima koje su bili dužni izvesti (održane tri glavne rasprave, izvršen uviđaj na licu mjesta, provedeno vještačenje) radi odlučivanja o apelantovom zahtjevu.

37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da ne postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

38. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

39. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sud detaljno i jasno obrazloži svoju odluke u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, pri čemu dužina predmetnog postupka, koji je bio relativno složen i koji je na tri sudske instance trajao šest godina, zadovoljava standard suđenja u „razumnom roku“.

40. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava garantiranih članom II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članom 8. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4389/14 (H. A.) | Sudska praksa | Aktio