Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3206/14 (V. D., R. D. i J. P.)
Odluka donesena 22. 05. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izmijenjene pravne okolnosti
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3206/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3206/14, rješavajući apelaciju Velizara Dokića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka g), člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. maja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Velizara Dokića, Rajke Dokić i Jelene Pezić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3
e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je pravosnažno okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 076765 14 Rev od 13. maja 2014. godine.
Na osnovu člana 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantima Velizaru Dokiću, Rajki Dokić i Jeleni Pezić u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke solidarno isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, apelantima Velizaru Dokiću, Rajki Dokić i Jeleni Pezić solidarno plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Velizara Dokića, Rajke Dokić i Jelene Pezić u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što su izmijenjene pravne okolnosti.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Velizar Dokić, Rajka Dokić i Jelena Pezić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Jošavke, koje zastupa Vid Dujaković, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 1. jula 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 076765 14 Rev od 13. maja 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i „Concordia“ - Versicherungs Gesellschaft iz Hanovera (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 19. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 25. januara do 21. februara 2017. godine.
4. Apelanti su na poziv Ustavnog suda od 3. aprila 2017. godine dostavili izjašnjenje 10. aprila 2017. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Tok postupka
6. Apelanti su 27. marta 2000. godine pred Osnovnim sudom protiv tuženog pokrenuli parnični postupak radi naknade štete zbog smrti njihovog sina i brata (u daljnjem tekstu: pravni prednik apelanata) u saobraćajnoj nesreći koju je prouzrokovao osiguranik tuženog. Osnovni sud je Presudom broj P-684/00 od 6. februara 2003. godine usvojio tužbeni zahtjev apelanata i obavezao tuženog da apelantima u određenim iznosima (bliže navedeni u izreci presude) isplati materijalnu i nematerijalnu štetu. U preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, tužbeni zahtjev je odbijen.
7. Okružni sud je Presudom broj Gž-1079/03 od 13. januara 2004. godine žalbu apelanata djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio samo u dijelu troškova postupka tako što je dosuđeni iznos povećan. U preostalom dijelu žalba apelanata je odbijena. Prvostepena presuda je postala pravosnažna 13. januara 2004. godine i izvršna 28. januara 2004. godine (kako je konstatovano u presudi).
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-203/05 od 15. marta 2007. godine uvažena je revizija tuženog i drugostepena presuda ukinuta u dijelu u kome je odbijena žalba tuženog i prvostepena presuda potvrđena u dosuđujućem dijelu, kao i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, pa je predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja istakao da je revizija osnovana, jer se drugostepena presuda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi je pojašnjeno da je pravni prednik apelanata u konkretnom slučaju bio saputnik u vozilu koje je osigurano kod tuženog i da su nižestepeni sudovi odbili prigovor podijeljene odgovornosti, nalazeći da je osigurani slučaj isključivo rezultat nepravilne i nepropisne vožnje vozača prema nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke. S tim u vezi je navedena odredba člana 192 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojoj oštećeni koji je doprinio da šteta nastane, ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo na srazmjerno smanjenu naknadu štete. U smislu odredbe iz člana 223 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kako je dalje obrazloženo, sud je ovlašćen da o doprinosu u nastanku štete i njenih posljedica odlučuje samostalno, a nalaz i mišljenje vještaka se uzimaju samo radi utvrđenja ili razjašnjenja onih činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Stoga je zaključak nižestepenih sudova o isključivoj odgovornosti vozača koji je upravljao vozilom osiguranim kod tuženog, po ocjeni Vrhovnog suda, preuranjen.
9. Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Gž-07-000 748 od 12. juna 2007. godine žalbu tuženog uvažio i prvostepenu Presudu broj P-684/00 od 6. februara 2003. godine u dosuđujućem dijelu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Imajući u vidu rješenje Vrhovnog suda, Okružni sud je ocijenio da prvostepeni sud nije sproveo sve dokaze na okolnost nastanka štete, odgovornosti za nastalu štetu i doprinosa pravnog prednika apelanata kao oštećenog nastanku štete, pa je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
10. Osnovni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 076765 07 P od 2. marta 2010. godine kojim se proglasio mjesno nenadležnim za rješavanje konkretne pravne stvari. Odlučeno je da se po pravosnažnosti rješenja spis uputi nadležnom Osnovnom sudu Kotor Varoš kao mjesno nadležnom sudu.
11. Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 P 076765 10 Gž od 21. avgusta 2010. godine žalbu apelanata uvažio, rješenje Osnovnog suda o mjesnoj nenadležnosti ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu na daljnji postupak. Okružni sud je ocijenio da pobijano rješenje nije pravilno, jer je odredbom člana 15 stav 3 ZPP propisano da, ukoliko se u toku postupka promijene okolnosti na kojima je zasnovana nadležnost suda, sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe ostaje i dalje nadležan. Činjenica da je prebivalište apelanata u mjestu Jošavka, koje pripada opštini Čelinac, iz kojih razloga je navodno za postupanje u konkretnom postupku bitna nadležnost, po mišljenju Okružnog suda u Kotor Varoši je neosnovana.
12. Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 71 0 P 076765 10 P 2 od 13. jula 2013. godine kojom je tuženi obavezan da apelantima isplati određene novčane iznose na ime materijalne i nematerijalne štete. U obrazloženju presude je navedeno da u konkretnoj pravnoj stvari nije sporna činjenica nastanka predmetnog štetnog događaja i uzroka nezgode, te odgovornost tuženog kao osiguravatelja, ali je sporno da li je pravni prednik apelanata kao suvozač u vrijeme saobraćajne nezgode bio vezan sigurnosnim pojasom ili nije i da li je zbog toga doprinio nastanku štete u smislu člana 192 ZOO, kako bi se eventualno primijenio princip podijeljene odgovornosti. Na tu okolnost je izveden dokaz vještačenjem vještaka saobraćajne struke Fakulteta za saobraćaj i komunikacije iz Sarajeva, koji je ocijenjen sa svim drugim dokaznim sredstvima i u kontekstu ostalih izvedenih dokaza, na temelju kojih je prvostepeni sud utvrdio činjenicu da prednik apelanata u momentu štetnog događaja nije bio vezan sigurnosnim pojasom, ali da taj propust ne dovodi sam po sebi do saodgovornosti nastradalog ako nije u uzročnoj vezi sa nastankom štetnog događaja. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da se o podijeljenoj odgovornosti može govoriti samo ako je oštećeni učestvovao u nastanku svoje štete, ili pridonio da ona bude veća, dakle, ako postoji uzročna veza između radnje ili propuštanja oštećenog i određenog dijela sopstvene štete kao posljedice zajedničkog djelovanja. Stoga je Osnovni sud primijenio odredbu člana 200 ZOO, ocjenjujući da dosuđeni iznosi za duševne bolove zbog smrti bliskog lica, prouzrokovane smrću sina, odnosno brata, od 40.000,00 KM (majci i ocu po 15.000 i sestri 10.000 KM) predstavljaju pravičnu satisfakciju uz kamatu počev od 13. jula 2013. godine, kao dana presuđenja, do konačne isplate. Materijalna šteta je dosuđena shodno odredbi iz člana 193 stav 1 ZOO i to za troškove sahrane u iznosu od 3.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 20. septembra 1999. godine pa do isplate. Preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev je odbijen.
13. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 076765 13 Gž 2 od 18. decembra 2013. godine odbijena je žalba apelanata u pobijanom (odbijajućem) dijelu i prvostepena presuda potvrđena. Zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan. Osporena presuda
14. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 076765 14 Rev od 13. maja 2014. godine revizija tuženog je djelimično usvojena i obje nižestepene presude preinačene tako što je iznos naknade nematerijalne štete sa iznosa od 40.000,00 KM smanjen na iznos od 32.000,00 KM (ocu i majci po 12.000,00 KM i sestri 8.000,00 KM) i iznos materijalne štete sa iznosa od 3.800,00 KM smanjen na iznos od 3.040,00 KM. S tim u vezi, Vrhovni sud je ocijenio da je neprihvatljivo stanovište nižestepenih sudova o nepostojanju podijeljene odgovornosti u okolnostima konkretnog slučaja i da bi šteta nastala na isti način i u istom obimu i u slučaju da je pravni prednik apelanata bio obezbijeđen sigurnosnim pojasom. Zaključak da bi pravni prednik apelanata pretrpio značajne tjelesne povrede i da je bio vezan sigurnosnim pojasom, ali da bi vjerovatno obim štete bio manji, proizilazi, po ocjeni Vrhovnog suda, iz nalaza i mišljenja vještaka Fakulteta za saobraćaj i komunikacije Sarajevo i vještaka Vojislava Subotića, koje nižestepeni sudovi nisu pravilno protumačili. Stoga je Vrhovni sud, analizirajući sve okolnosti zbog kojih je došlo do predmetne štete (smrt pravnog prednika apelanata), zaključio da je do štete došlo pretežno propustom osiguranika tuženog, i to 80% jer se kretao prevelikom brzinom, a da je doprinos pravnog prednika apelanata, s obzirom na to da nije bio vezan sigurnosnim pojasom, 20%, pa su dosuđeni iznosi, u smislu člana 192 ZOO, sniženi u srazmjeri s doprinosom pravnog prednika apelanata u nastanku štete.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti obrazlažu nepravilnim zaključkom Vrhovnog suda u pogledu postojanja podijeljene odgovornosti u nastanku štete, odnosno postojanja doprinosa njihovog pravnog prednika u ukupnoj šteti. Smatraju da je takav stav suprotan mišljenjima vještaka saobraćajne struke i da upotreba sigurnosnog pojasa ne bi spriječila i nije mogla da spriječi nastalu štetnu posljedicu - smrt njihovog pravnog prednika.
16. Apelanti su, osim toga, opisali hronologiju predmetnog postupka istakavši da se cijeli postupak vodio prekomjerno dugo, od marta 2000. godine do maja 2014. godine, dakle, više od 14 godina, u kom periodu su odluke nekoliko puta ukidane i vraćane na ponovni postupak, odnosno da konačna odluka nije donesena u razumnom roku i u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. Takođe, apelanti smatraju da im, zbog neopravdane neaktivnosti sudova, pripada naknada za nematerijalnu štetu.
17. Podneskom od 10. aprila 2017. godine apelanti su potvrdili da su sa tuženim povodom osporene presude Vrhovnog suda, nakon podnošenja apelacije, zaključili vansudsku nagodbu na osnovu koje im je isplaćen novčani iznos za sve vidove štete, sudske troškove i troškove zastupanja, ali da se tom nagodbom nisu odrekli vanrednog pravnog lijeka, pa smatraju da je apelacija i u tom dijelu osnovana.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana, da je iz pravilnog tumačenja vještačenja proizašao zaključak u pogledu podijeljene odgovornosti i da je, stoga, dosuđena naknada štete iz nižestepenih presuda umanjena za taj doprinos. Predmetni spis je na odlučivanje o reviziji primljen u februaru 2014. godine, a okončan u maju iste godine, pa se dužina trajanja postupka ne može staviti na teret tom sudu. Predloženo je da se apelacija odbije.
19. Okružni sud je u cjelini ostao kod razloga datih u presudi ocjenjujući da je apelacija neosnovana.
20. Osnovni sud smatra da donošenjem presude nisu povrijeđena prava apelanata na koja je apelacijom ukazano.
21. Tuženi je u odgovoru istakao da je sa apelantima, nakon podnošenja apelacije a povodom osporene i konačne odluke Vrhovnog suda, zaključio vansudsku nagodbu broj BHS 174/99 od 11. septembra 2014. godine u kojoj su se dogovorili o isplati po svim vidovima štete, sudskim troškovima i troškovima zastupanja. Tuženi smatra da su apelanti time što su nastavili voditi apelacioni postupak povrijedili odredbe vansudske nagodbe, pa je predloženo da se apelacija odbaci kao nedopuštena.
V. Relevantni propisi
22. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
Dopustivost u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje i prava na imovinu
25. U skladu sa članom 18 stav (3) tačka g) Pravila Ustavnog suda, apelacija nije dopustiva ako su se izmijenile pravne okolnosti.
26. U konkretnom slučaju, iz odgovora tuženog od 30. januara 2017. godine, kao i podneska apelanata od 3. aprila 2017. godine proizilazi da su apelanti sa tuženim, nakon donošenja osporene Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 076765 14 Rev od 13. maja 2014. godine i podnošenja apelacije, zaključili vansudsku nagodbu broj BHS-174/99 od 11. septembra 2014. godine kojom se tuženi obavezao da apelantima na osnovu pravosnažne presude Vrhovnog suda, koja je osporena apelacijom, na ime naknade svih vidova štete, sudskih troškova i troškova zastupanja nastalih povodom štetenog događaja isplati ukupan iznos od 68.592,57 KM. Takođe je dogovoreno da se isplatom navedenog iznosa sve presude koje su donesene povodom štetnog događaja, uključujući i osporenu presudu Vrhovnog suda, smatraju izvršenim, da su apelanti nagodbu pročitali i razumjeli, te izričito izjavili da je neće pobijati zbog zablude ili iz bilo kojih drugih razloga.
27. S obzirom na navedeno, kao i činjenicu da je vansudska nagodba broj BHS-174/99 od 11. septembra 2014. godine zaključena između apelanata i tuženog povodom konačne i pravosnažne Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 076765 14 Rev od 13. maja 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova (revizija iskorišćena prije podnošenja apelacije), a koja je osporena apelacijom, Ustavni sud konstatuje da su, nakon podnošenja apelacije, nastupile izmijenjene pravne okolnosti (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3203/06 od 26. februara 2009. godine, dostupna na web-stranici www.ustavnisud.ba) zbog kojih je bespredmetno daljnje razmatranje navoda apelanata istaknutih povodom osporene presude Vrhovnog suda u pogledu ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Dopustivost u odnosu na navode o dužini postupka
28. U skladu sa članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta za zaštitu ljudskih prava koja se primijenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju apelanti su istakli da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zato što je postupak o njihovom tužbenom zahtjevu za naknadu štete pred redovnim sudovima trajao 14 godina. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju predmetni postupak okončan osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 076765 14 Rev od 13. maja 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, koju su apelanti primili 30. maja 2014. godine, a apelaciju podnijeli 1. jula 2014. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelanti ukazuju da im je, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u postupku pred redovnim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – razuman rok
31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
33. U odnosu na navode apelanata o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku kojeg su apelanti pokrenuli tužbom protiv tuženog pred Osnovnim sudom 27. marta 2000. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 13. maja 2014. godine. Iz navedenog proizilazi da je cjelokupan postupak trajao duže od 14 godina.
34. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku koji je trajao duže od 14 godina došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da je dužina postupka bila pretjerano duga za šta redovni sudovi nisu dali objektivno prihvatljive razloge.
35. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2907/16 od 10. maja 2017. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2907/16 od 10. maja 2017. godine, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, st. 35-39). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo „da je javna vlast preduzela određene korake na organizovanju svoga rada donošenjem Plana rješavanja starih predmeta u skladu sa Uputstvom za izradu plana rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta koje je donio VSTSBiH“, ali je zaključio da „navedene mjere nisu bile efikasne, jer nisu dovele do otklanjanja zaostataka u radu, s obzirom na to da konkretni zastoj nije privremen, nego predstavlja hronično preopterećenje suda“, te da je kršenje prava na pravično suđenje dio sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti iz ove oblasti i da mora biti kvalifikovano tako da proizilazi iz prakse koja nije kompatibilna sa ustavnim pravom na pravično suđenje.
36. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 2907/16. Pitanje naknade nematerijalne štete
37. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
38. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantima na ime naknade nematerijalne štete treba solidarno isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj Odluci broj AP 2907/16 preduzeti efikasne mjere radi sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju apelanata, tako i u odnosu na sva ostala lica u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.
39. Ovu naknadu je dužna da plati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, solidarno plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je u parničnom postupku radi naknade štete dužina postupka bila pretjerano duga za šta sudovi nisu dali razumno i logično objašnjenje, a koje je posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima.
41. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka g), člana 59 st. (1) i (2) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman